Gdje su korijeni kriminalizacije hrvatske države?

 

Zajednički zločinački pothvat je stari pravni termin. Na Haškom sudu (Tužiteljstvu) taj je pojam prilijepljen uz proces nastanka samostalne hrvatske države. Da bi se toj ideji dao privid demokratičnosti, obučena je ona u odijelo koje se zove individualizacija krivnje i poslana na svoj misionarski rad. Nažalost, to misionarenje ne samo da je propušteno kroz strukture hrvatskog pravnog sustava, nego je u njima samima za nj stvoreno jako uporište. Takva nastojanja imala su i prije svoja predstavništva na našim prostorima. Oni su i prije dobivala obilnu pomoć izvana. U vrijeme Domovinskog rata izgledalo je da su takva nastojanja posustala, ali je ubrzo postojalo sve očitije da sama ideja nije iskorijenjena. Zato je dobro vidjeti gdje su joj korijeni i zašto je tako otporna. Za bistrenje pojmova o tome sazvan je i ovaj znanstveni skup, drugi u nizu na istu temu. Mnogi su tom temom zaokupljeni i svaki je na svoj način tumači. Ovo što ću ja danas reći formulirao sam još početkom 2001. godine i stavio na papir. Potaknut sam bio otvorenim pismom saborskog zastupnika Branimira Glavaša svim hrvatskim biskupima. Osjetio je da je Sabor kao institucija preslab da zaustavi kriminalizacije puta prema slobodnoj Hrvatskoj pa moli biskupe da oni dignu svoj glas u obranu Hrvatske države koja je stavljena na optuženičku klupu.

Evo nekoliko citata iz tog pisma:

"Pismo koje Vam upućujem mogao bih, nedvojbeno je, uputiti i na druge adrese…Upućujem ga hrvatskim biskupima jer je Katolička crkva, služeći svom narodu, predvodila Hrvate kroz mrak, ne samo tijekom minulih stoljeća…već im prikladno služi i danas, u opasnostima koje ga ugrožavaju. … Postaje bjelodano da smo sami sebi najveći neprijatelji….Više se ne radi o ukazivanju na počinjene greške, već o negiranju i sotoniziranju svega postojećeg…Započeo je neviđen necivilizacijski obračun s nasljeđem pokojnoga Franje Tuđmana,…o braniteljima se piše ružno do ponižavanja …Čovjek desetljećima stječe ugled, a može ga izgubiti jednim novinskim napisom, ….gorčinu osjećaja pojačava činjenica da žrtvovati se za narod i domovinu postaje upitno, čak postaje predmetom sudskih procesa. … Znatno je teže ili nemoguće obraniti se od objeda. …Mi ne tražimo Vaš glas za sebe, … u pogibelji je čitav hrvatski narod."

Budući da sam jedini povjesničar među biskupima, osjećao sam se prvim pozvanim formulirati odgovor na pismo. Napisao sam odgovor više da sebi pojasnim što nam se to zbiva i koji su tome korijeni. Nisam dao nikome od biskupa na uvid taj svoj odgovor niti sam ga poslao Glavašu. Čini mi se da je ovo dobra prigoda da ovdje nazočnima rečem bar sadržaj toga odgovora.

1) Mjesto Hrvatske u 3 svjetska poretka 20. stoljeća

Hrvati su svoju samostalnu državu izgubili krajem 11. stoljeća. Od tada su bili u sklopu drugih država, uživajući manju ili veću autonomiju. Tako su dočekali 20. stoljeće. U tom stoljeću bila su tri ključna termina kada se stvarao novi poredak, odnosno raspodjela imovine i vlasti na starom kontinentu.

Prvi termin bio je nakon prvog svjetskog rata. Njemačka i Austrougarska – unutar ove nalazila se i Hrvatska - nisu bile zadovoljne dotadašnjim rasporedom moći i bogatstva i pokušale su nametnuti svoj. To im nije uspjelo i pobjednici u toj borbi diktirali su svoj raspored u Versaillesu 1919.

Prijašnju ovisnost Hrvatska je zamijenila s još gorom u novostvorenoj državi Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno u Jugoslaviji.

Drugi termin bio je kada su nezadovoljnici s poretkom koji je uspostavljen u Versaillesu ponovno pokušali nametnuti svoj svjetski poredak i raspored bogatstva i moći. Opet je u prvom planu Njemačka. Mijenjanje svjetskog poretka izazvalo je novi svjetski rat. Jedna politička struja u Hrvatskoj priklonila se tim nezadovoljnicima u nadi da će u tom novom poretku Hrvatskoj pripasti bolje mjesto. Taj pokušaj je, kako znamo, opet završio neuspjehom, a pobjednici su 1945. opet nametnuli svoj red i poredak. Oni će ga poštivati iako se međusobno u mnogim stvarima neće slagati.

Tako je, nakon kratkoročnog ratnog pokušaja, Hrvatska opet završila u Jugoslaviji, i to komunističkoj, a zadnjih deset godina života "stare" Jugoslavije Hrvati su najjaču oporbu pokazivali upravo prema idejama jugoslavenstva i komunizma.

Treći termin koji je presudan za poredak u Europi, a donekle i u svijetu, nije došao kao izravna posljedica rata, kako je to slučaj u dva prethodna, On je nastupio urušavanjem jedne od pobjedničkih strana iz 1945. – komunizma. Nestalo je one kohezijske snage koja je dugo držala mnoge narode. Ostalim tvorcima poretka iz 1945. bilo bi najdraže da su sačuvane iste granice kao i do tada, samo da unutarnji poredak bude usklađen sa zapadnim demokracijama. To je moglo uspjeti samo u jednonacionalnim državama. Svagdje gdje to nije bio slučaj, počelo je rastvaranje po nacionalnom ključu. Takvo rastakanje većih cjelina Zapad je gledao dosta blagonaklono u bivšem Sovjetskom Savezu, jer je time slabjela moć i dalje opasnog konkurenta. Najveće teškoće pojavit će se u državama gdje živi pomiješano i nacionalno osviješteno stanovništvo, što je najizrazitije na području bivše Jugoslavije. Tu je formiranje država po nacionalnom ključu povlačilo za sobom neizbježne sukobe. Međunarodna zajednica je tu bila sklona čuvanju prijašnjih granica. No, takav se cilj nije mogao postići demokratskim putem jer je postojeće zajedništvo nastalo i održalo se silom. Zato su međunarodni gospodari poretka na tom području bili spremni podržati određeni stupanj uporabe sile, i ujedno raditi na tome da se oslabe snage koje «dišu nacionalnim plućima». Najsumnjivija je tu opcija za hrvatsku samostalnost jer se takvo opredjeljenje u drugom svjetskom ratu oslonilo na projekt rušenja versajskog poretka. Zato je na prostoru gdje žive Hrvati na sve načine trebalo poticati i podržavati razvoj nenacionalnih i nadnacionalnih ideologija i pokreta. Tek tada – smatraju - može se na tom prostoru očekivati trajniji red i mir. U tom smislu, poziv hrvatskog državnog vodstva na nacionalno pomirenje Hrvata nije na Zapadu mogao biti shvaćen kao ohrabrenje za stabilizaciju prilika, nego na jačanje napetosti među različitim nacijama. Kada su čuvari jedinstva odbacili svaku demokratsku proceduru i opredijelili se za nasilje, izgubili su otvorenu podršku međunarodnih snaga u metodi čuvanja jedinstva, ali zacijelo se nisu u isto vrijeme odrekli i prijašnjeg cilja (očuvanje starog – dopuštenog i dopustivog – okvira). Došlo je do formalnog priznanja Hrvatske, ali s namjerom da ona bude što manje samostalna i što manje hrvatska. Da bi se oslabila hrvatska vlast, izišla iz nacionalnog pokreta za samostalnu državu, poticani su sukobi među raznim koncepcijama vlasti. Duga bolest predsjednika Tuđmana omogućila je razvoj strategije za stvaranje „prihvatljive Hrvatske“. Ekipa od 3. siječnja 2000. trebala je žestoko osporavati prethodnu vladu i time postupno stavljati u pitanje temelje na kojima je ona nastala. Svakako je bjelodana činjenica da se od tog datuma počinje od strane državne uprave drugačije gledati na onaj zanos i one žrtve koje su ugrađene u temelje Hrvatske Države. 

2) Stvorena je Hrvatska Država

I pored nepovoljnih okolnosti, stvorena je Hrvatska država. Preduvjete za njezino stvaranje sačuvala je stalno prisutna državotvorna ideja, a omogućio je raspad jugoslavenskog komunističkog sustava. Taj sustav nije pogodovao razvoju neke druge kohezijske ideje na tom prostoru, pa se zajedništvo nakon pada komunizma moglo održavati više silom inercije nego nekim unutarnjim vezama. Nema sumnje da je zajedništvo u dotadašnjim okvirima imalo više saveznika vani nego unutra. Vanjski saveznici najradije bi podržali srpsku formulu jedinstva, ali ona im je ponuđena na neprihvatljiv način. Zahvaljujući neprihvatljivoj ponudi Srbije porasle su mogućnosti za formiranje i definiranje samostalne Hrvatske.

Zapadne sile priznale su samostalnu hrvatsku državu, ali nisu dopustile da ta samostalnost dobije "završnu glazuru". Nastojali su da se sačuva što više status privremenosti, kako bi se u pogodno vrijeme taj vid privremenosti mogao toliko razviti da se Hrvatska što bolje i što lakše priključi nekim novim asocijacijama.

Kako je teklo vrijeme hrvatske samostalnosti, tako se razvijao instrumentarij koji ju je mogao ograničiti. Danas je najefikasniji instrumentarij u tom smislu Haaški sud. Hrvatska je u jedno nenaklono vrijeme i sama poticala nastanak takva sudišta, pa će se i ovdje obistiniti ona Krležina izreka da su se sve velike ideje koje su Hrvati promovirali za bolji suživot sa susjedima u konačnici njima samima osvetile. Zapadne sile išle su za tim da na sve načine ohlade onaj zanos za nacionalnom državom, tim više što je u tom nacionalnom zanosu bio snažan i vjerski, katolički faktor. Ljudi koji su na krilima toga zanosa požnjeli velike uspjehe u politici i karijeri, stekli su jedan ponos koji je katkada graničio s bahatošću pa nije čudno da je mnogima zasmetao. Oni koji su htjeli drukčiju državu okupljali su sve političke neistomišljenike, pri čemu su mogli računati sa snažnom potporom izvana. Zapadne sile su preko spomenutog sudišta držale hrvatsku vlast na uzdi i za vrijeme života predsjednika Franje Tuđmana, a pogodnu šansu za veći uspjeh uvidjele nakon njegove smrti.

3) Promjena pravca: zašto i u ime koga?

Uoči izbora 2000. godine na hrvatskoj političkoj sceni razbuktali su se prikriveni i otvoreni sukobi između tadanje vlasti i oporbenih stranaka. Napadati i ocrnjivati nositelje vlasti kao da je postao nepisani zakon. Izgledala je i ovdje mjerodavna ona uzrečica: neprijatelj moga neprijatelja je moj prijatelj. Dotadanja oporba počela se povezivati sa svima koji su bili protiv HDZ-ove vlasti. Iskreno rečeno, imala je za to dosta objektivnog materijala. Ipak je u toj kritici prevršena podnošljiva doza. Omalovažavani su i stvarni uspjesi prijašnje vlasti, kao i pojedinci i skupine koji su tu vlast podržavali. Tako je došlo do paradoksalne situacije da su na udar nove vlasti došli upravo oni koji su je omogućili i pripremili. Biskupska konferencija u Poreču oglasila se 21. rujna 2000. s pozivom da se ne stvaraju umjetne afere i da se nikoga ne okrivljuje bez dovoljno razloga, a pogotovo ne one koji su zaslužni za obranu domovine i za stvaranje samostalne hrvatske države.

Kada su iz Haaga počeli tražiti i takve "pošiljke" koje ni aktualna vlast nije željela izručiti, mnogi su i na vlasti osjetili da je otvor prema Haagu tako širok i neodređen da bi kroza nj mogao iscuriti sav hrvatski suverenitet. Zato 13. prosinca Vlada donosi svoju rezoluciju u kojoj postavlja norme za suradnju s Haagom. Nije sigurno je li ona to proglasila da se obrani pred javnošću ili je to stvarno njezino stajalište. Iz onoga što je poslije poduzela, može se naslućivati i jedno i drugo. Nijedna varijanta nije isključena i svaka u Vladi ima svojih zastupnika.

4. Što se krije iza "individualizacije krivnje"?

Najveći zagovornik bezuvjetne suradnje s Haagom je predsjednik Mesić, koji je i sam bio svjedok na tom sudištu, kada je ondje iznio brojne optužbe protiv ondašnjih nosilaca državnih funkcija, a napose protiv predsjednika Tuđmana. On smatra da svaki koga Haag optuži treba ići u Haag da ondje dokaže svoju nevinost. Po tome hrvatskim sudovima ne preostaje ništa nego da formuliraju pravni put prema Haagu. Mnogi rekoše da se po pravnim normama treba dokazivati krivnja, a ne nevinost. Na taj način bi svaki hrvatski građanin mogao dobiti poziv kao optuženik, a nevinost se očitovala tek kada se s time složi haško sudište. Vlastita država ne može tu pomoći. Po spomenutoj rezoluciji Hrvatskog sabora, međutim, ima građanin šanse da dokaže nevinost i bez hoda u Haag.

Individualizacija krivnje kao pravni termin je neosporan, ali je njegova primjena u ovim slučajevima bila i ostala do danas sporna. Zlo je u tome što se i taj termin može u praksi zloupotrijebiti, kao što se mogu i drugi termini. Zloupotrebljava ga onaj koji pronađe kod drugoga neku nevaljalštinu i na taj način je "idvidualizira“ da trubi samo o tome kao da taj čovjek nije nikada ništa dobra učinio. Predstavlja ga samo po onome što je loše. Tom vrstom individualizacije nije se bavio spomenuti Sud, bar ne izravno, nego mediji i neki političari. Samo sudište se po svojoj ne bavi ispravnim ljudskim postupcima i ono treba „individualizirati krivnju“, ali kada se u javnosti sustavno govori samo ono što je pojedinac (ili narod) loše učinio, ne čekajući sudsko rješenje, onda je to doista veoma opasno, pogotovo ako je riječ o čovjeku koji je zaslužan za opće dobro. Uvijek treba osuditi zlo, ali tražiti načina da se spasi čovjeka. Opasno je kada se poistovjećuje čovjeka s lošim činom koji je učinio. To vrijedi za svakoga i u svako vrijeme. Takve „individualizacije krivnje“ bilo je u našim medijima dosta kada se govorilo o haškim optuženicima.

Opasno je kad se taj vid individualizacije krivnje uzme kao način gledanja na našu nedavnu prošlost u cjelini. Ne pridaje se važnost individualizaciji zasluga, kako to obično biva kod pobjednika, nego se insistira na individualizaciji krivnje, kako se obično prosuđuje poražene. Tom metodom se može obezvrijediti svaki veliki događaj u povijesti i svaki pojedinac koga je povijest smjestila u krug velikana. Koncem drugog svjetskog rata nije se ni nacistima pojedinačno sudilo zato što se išlo za individualiziranjem krivnja, nego se sudilo jednoj nakaradnoj ideji koju su ti pojedinci zastupali. Nije se sudilo savezničkim generalima i pored očitih genocida i masovnih ubijanja. Po dosadašnjoj praksi «individualiziranja krivnje» može se selektivno birati krivce na taj način da se reflektori (ne samo za sud nego za čitavu javnost) okreću samo na jednu stranu i osvjetljuju samo ono loše kod pojedinca, grupe i naroda. To se onda pretvara od lišavanja optuženika svake dobrote.

Bez sumnje da se i u slučaju Hrvatske danas sudi ideji a ne pojedincima. (To je očito iz dosadašnje haaške prakse!) Za one koji su 1945. krojili svjetski poredak, ideja hrvatske države bila je neprihvatljiva ideja, ne samo zato što se ona u drugom svjetskom ratu pokazala u lošem izdanju, nego i zato jer ona nije uzeta u obzir ni nakon prvog svjetskog rata. Sama ideja je u nekim krugovima smatrana kao crimen, a njena loša realizacija u drugom svjetskom ratu kao "Magnum crimen" (usp. poznato djelo masona Viktora Novaka). Sve akcije koje su prije drugog svjetskog rata i za vrijeme njega vodile prema hrvatskoj državi neki su ustrajno obilježavali kao kriminalne, a sve ono što je vodilo prema Titu i Jugoslaviji kao oslobodilačko, uključujući čak Bleiburg, Križni put i brojne Jazovke. Hrvatski biskupi su i tada digli svoj glas. U ožujku 1945., predvođeni zagrebačkim nadbiskupom Alojzijem Stepincem, izjavljuju da hrvatski narod ima pravo na svoju državu. Zato su i oni ubrojeni među kriminalce, a njihov predvodnik procesuiran i ubrojen je među zločince. Komunisti su i tada u svom odnosu prema hrvatskoj državi imali podršku u međunarodnim snagama, pa makar te snage i nisu uvijek odobravale pojedine postupke jugoslavenskog komunističkog režima.

5) Kako naprijed?

Vrijeme je da se napravi sinteza prošlih godina. Nije teško izdvojiti u čemu je tu najveći uspjeh hrvatskoga naroda: to je njegova samostalna država. Treba vidjeti kojim načinom je to postignuto i tko je tu najviše učinio, kome trebamo biti najviše zahvalni. To, dakako, ne znači da je sve išlo upravo onako kako je trebalo. Uočavati ono što nije bilo dobro, ali ne zaustaviti se na tome. Ostvareni su i neki vrijedni i važni ciljevi. Tek kada se napravi jasan pregled tih globalnih ciljeva i kada se oni ispravno vrednuju, onda se može analizirati komad po komad. Veoma je nezrelo, i moralno i politički, govoriti o izgubljenim godinama jer u tom slučaju nema u njima ni neke vrijednosti koju bi trebalo čuvati i braniti. Na putu do poštenog cilja dogode se i greške. Hoćemo li zato i cilj obezvrijediti? Jednako na putu do nepoštenog cilja može se učiniti i neko dobro djelo. Hoćemo li ga individualizirati i veličati. Imamo li mi, uostalom, moralno pravo na uživanje onoga što su iznijeli na svojim leđima oni koje osuđujemo?

6) Nitko ne smije raspolagati hrvatskim suverenitetom

U svjetlu gore rečenoga, ne treba se čuditi namjerama naših tužitelja i sudaca. Jasno je kamo oni smjeraju. Ono želi postići planirani politički efekt - oslabiti ili čak izbrisati stečeno u Domovinskom ratu. U tom smislu onda treba izvlačiti iz ratnih događanja činjenice koje se uklapaju u taj plan. Pitanje je kako se mi ovdje trebamo prema tome postaviti. Zato je potrebno znati da se dogodio plebiscit koji je u Domovinskom ratu proveden za samostalnu hrvatsku državu. Njega mora poštovati svaka vlada, pa i onda kada nema u tome podršku izvana.

Hrvatski biskupi su u svojoj rujanskoj izjavi 2000. u Poreču jasno rekli da stoje na Stepinčevoj liniji. "Hrvatski se narod plebiscitarno opredijelio za samostalnu hrvatsku državu, a to je u tijeku domovinskog rata uz velike žrtve i ostvario." Biskupi nisu kreatori takve politike. Oni je samo prihvaćaju i slijede opravdane jasno izražene želje naroda na tom plebiscitu. Plebiscit se doista dogodio. Ne samo po izborima nego i onom silnom zanosu koji je svladavao svaki strah i prepreke od 1991. pa dalje. To svakako mnogo više i danas govori o opredijeljenosti naroda nego onaj postotak birača koji izlaze danas na birališta. U tom zahtjevu za samostalnom hrvatskom državom predstavnici hrvatskog naroda ne trebaju se osjećati nemoćnima i prepušteni na milost i nemilost svjetske politike. Oni imaju iza sebe jasno izraženu volju naroda.

7) Vrijeme izgradnje

Vrijeme nakon 1990. treba podijeliti na dva dijela: vrijeme rata i vrijeme mira. U ratu se sve snage koncentriraju oko dobro izabranih ciljeva. U miru kut gledanja se mora mnogo proširiti. Događa se, međutim, da ljudi izišli iz rata sa svojim ukrućenim stavovima (psiholozi to nazivaju: fiksacije) nisu to u stanju učiniti pa svojim radom čine lošu uslugu i ostvarenim ratnim ciljevima. Biti narod (nacija) u ratu, ne znači da to znadeš i u miru, kada svakome trebaš pružiti suradničku ruku, makar u ratu bio na suprotstavljenim pozicijama.

Rat se uvijek vodi protiv nekoga, a u miru se živi s nekima. U prvom slučaju traži se način kako nadvladati protivnika, a u drugom kako ostvariti zajedništvo sa svakim sugrađaninom. Treba povjerovati da se poštenim odnosima prema hrvatskim Srbima može i u njima razviti hrvatska opcija, tj. da osjete da mogu slobodno ostati što jesu, ali da Hrvatsku prihvate kao svoju domovinu. Taj veliki zadatak spade među prioritete hrvatske politike.

U ratu zakržljaju radne navike. U Domovinskom ratu se slabo vodilo računa o toj ljudskoj sklonosti i opasnosti. Čovjek u ratu očekuje rezultate kroz oružane uspjehe, a ne kroz osobni rad. Bili smo obasuti tolikim obećanjima tako da se proširio dojam da za svoje potrebe nećemo ni trebati sami privređivati.

U nas je još uvijek previše galame a premalo sustavnog i ustrajnog rada. Daju se izjave, zauzimaju stajališta, izdaju proglasi, i događa se kao da svaki govori sebi u bradu jer nitko nikoga ne sluša. Izgleda kao da se nalazimo u Cesarićevoj «Mrtvoj luci». Brodovi u njoj vječito snivaju kako se brodi, ali njihova sidra mirno počivaju u plitkoj vodi. Ima zacijelo mnogo dobre volje u ovom narodu, ali tu volju nije nitko "unajmio", ne računa se s njome i ona ostaje neiskorištena.

Zaključak

Mislim da sam iznio neke razloge koji pokazuju zašto Hrvatska država nije nekima, izvana i iznutra, lako prihvatljiva. Neke teškoće riješit će vrijeme, a neke pokazuju gdje treba biti uvjerljiviji, na koji način i zašto. Trebali bismo prihvatiti polazište da protekle godine nisu izgubljene, nego da mi gubimo vrijeme i snage u štetnim prepucavanjima i okrivljavanjima. Ako nisu izgubljene, izdvojiti stečevine i na njima graditi, njih razvijati; ako nije bilo sve dobro, što to nije bilo dobro da ga ispravimo, da ga na ponavljamo? To znači da treba napustiti dinamiku razaranja, a prihvatiti dinamiku rasta. U vrijeme kada jedna strana brani sve što druga napada, kada jedna napada sve što druga brani, ima li nade da će one same doći do toga da je to dinamika razaranja i okrenuti se dinamici razvoja? Treba krenuti nekim novim putem, gdje se može napredovati. Taj proces je jako naporan, a i jako dugotrajan. Ne bi bilo najbolje rješenje da jednostavno čekamo da vrijeme razmrsi naše uzlove i da se sve prepusti spontanom hodu. Potreban je novi pogled i na vrijeme iza nas. Izdvojiti pljevu od zrnja i krenuti dalje, čuvajući vrednote koje su stečene. Jasno naglasiti što se ne isplati braniti, a što se ne smije napadati.

Očekujemo opciju, koja nije opterećena zadatkom ni da napada ni da brani, nego da radi ono što je u interesu naroda. Tu se očekuje aktivnije uključivanje političara kršćana i humanista.  

Jugoslavenska ideja, kojom su kreatori versajskog poretka opravdavali vezanje južnoslavenskih naroda uz kraljevinu Srbiju, već se potrošila između dva rata. U nedostatku boljeg rasporeda na jugoistoku Europe, tvorci novog poretka bili su spremni i dalje podržavati tu ideju, a našli su u komunistima njezine najefikasnije zagovarače. Osim toga, oni su bili i najefikasnije sredstvo za kažnjavanje onih koji su prekršili versajski poredak.

mons. dr. Mile Bogović

{mxc} 

Uto, 12-11-2019, 08:06:47

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.