Goran Granić: Međunarodni sud u Haagu - pravo, pravda ili politika
Uvod
U hrvatskoj javnosti se kontinuirano vode polemike o Međunarodnom sudu za ratne zločine u Haagu i njegovom radu. Pravda ili politika, potreba ili ne, ključne su dvojbe oko određenja prema Sudu i njegovom radu. To je svakako najvažnije političko pitanje od razdoblja njegova osnivanja.
U referatu ću iznijeti svoja razmišljanje o Sudu, kao zagovornik međunarodnog suđenja za ratne zločine, zastupnik u Hrvatskom saboru od 1992. do 1995. godine i prvi čovjek u Vladi Republike Hrvatske od 2000. do 2003. godine zadužen za suradnju sa Sudom.
Odmak od tri godine od aktivnog odnosa sa Sudom pomogle su mi da učvrstim svoj stav o jednom važnom pitanju međunarodnog prava i jednako tako važnom pitanju hrvatske prošlosti i budućnosti.
Koristeći se svojim iskustvom u izradi znanstvenih analiza, obradio sam pitanja uspostave, misije, organizacije Tribunala, metoda rada Tužilaštva i političkog utjecaja na rad Tribunala. Mislim da ovaj rad može dati podloge za znanstvena istraživanja na temu rada Suda, koja su nužna i koja će se vjerojatno u budućnosti i raditi. U zaključnim napomenama predlažem određene inicijative.
Osnovna načela
Za valorizaciju Haaškog suda i posljedica njegovog rada navest ću osnovna načela na kojima sam postavio i izgrađivao svoj odnos prema Sudu. Iako bi se moglo navesti više važnih načela izdvojio sam sljedeće:
1. Obrana Hrvatske od agresije je legitimno pravo i obveza institucija države, nosioca državne i vojne vlasti i građana Republike Hrvatske.
2. Ratni zločin je društveno neprihvatljivo kazneno djelo i ne može se opravdati nikakvim političkim, nacionalnim, vjerskim, ekonomskim ili bilo kojim drugim „velikim“ idejama i ciljevima.
3. Dosljedno poštivanje nacionalnog ustava i zakonodavstva te međunarodnog prava, bez selektivnog odnosa i političkih kalkulacija, je važno za građane Republike Hrvatske.
4. Međunarodno suđenje za ratni zločin je nužno jer se inače pred sud ne bi doveli odgovorni za rat na području bivše Jugoslavije.
5. Međunarodni sud je samo jedan segment u kažnjavanju počinitelja svih ratnih zločina, koji bi trebao polako nestajati s jačanjem sposobnosti nacionalnih tijela.
6. Odgovornošću svih treba depolitizirati rad Suda u Hrvatskoj te ga ne koristiti ga za dnevnu politiku, jer on spada u važno pitanje prema kojem se mora iskazati nacionalna odgovornost.
Pitanje rada suda u Haagu i procesuiranja ratnog zločina u Hrvatskoj nadovezuje se na podijeljenost o pitanju ratnog zločina za vrijeme i nakon drugog svjetskog rata. Zločini i nepravde koje su trajale pola stoljeća, proizveli su podijeljenost i nekritičnost u odnosu na ratni zločin i njegovu društvenu neprihvatljivost. Idejom stvaranja nacionalne države prikrivao se i opravdavao zločin NDH, a antifašizmom zločin partizana i komunista za vrijeme i nakon drugog svjetskog rata. Pobjednici-komunisti su, suđenjem odgovornim za ratni zločin, suđenjem političkim protivnicima i neistomišljenicima, političkim i agresivno promotivnim radom i preuveličavanjem brojki, stvarali društvenu valorizaciju zločina NDH i kolektivne odgovornosti hrvatskog naroda. S jednakom energijom i metodama nastojali su izbrisati vlastite zločine. Takav pristup je s druge strane doveo do potpunog negiranja i nekritičkog odnosa prema zločinima NDH u određenim krugovima. Umjesto povijesno utvrđene istine koja se trebala odražavati i u pokrenutim i provedenim sudskim postupcima stvoreni su mitovi i potpuno iskrivljene slike o ratnim zločinima za vrijeme i nakon drugog svjetskog rata.
Ovo pitanje je važno jer je Hrvatska ušla u obrambeni rat s neizgrađenim društvenim odnosom prema ratnom zločinu i njegovoj neprihvatljivosti. Domovinski rat nije doprinio uspostavi jedinstvenog odnosa, nego je zadržao sve neprihvatljivosti prošlog vremena i dodao nove podjele.
S pozicije žrtve, za pravo na život i dostojanstvo života, jednako je odgovorna svaka ideologija koja dovodi do stradanja civila i zarobljenika. I NDH i komunistička vlast proizveli su jednako neprihvatljivi ratni zločin i na jednaki način su odgovorni prema žrtvama zločina. Naime, zločin je zločin, bez obzira u ime koga ili čega je počinjen i tako ga treba tretirati.
Društveni odnos prema ratnom zločinu u Domovinskom rat, bez obzira na činjenicu da smo žrtve agresije i svih oblika ratnog zločina prema civilima, ranjenicima i zarobljenicima, mora nedvojbeno osuđivati svaki zločin jednako prema Hrvatima i nesrpskom stanovništvu tako i prema agresorima i njihovim pomagačima. Hrvatsko pravosuđe treba ustrajati na načelu da svaka žrtva dobije zadovoljštinu u osudi počinitelja, bez obzira koliko to trajalo i kontinuirane pritiske, međunarodne i domaće, da se što prije zatvori ta stranica.
Uspostava Tribunala i njegova misija
Tribunal je uspostavljen političkom odlukom Vijeća sigurnosti UN-a, temeljem glave VII. Povelje Ujedinjenih naroda kojom se uređuje djelovanje u slučaju prijetnje miru i čina agresije, te je kao takav i nametnut zemljama bivše Jugoslavije. Političkom voljom Vijeća sigurnosti određena je misija i karakter rada Suda. Tako je kao jedna od zadaća Suda, rezolucijom Vijeća sigurnosti UN 827, postavljena i „uspostava i održavanje mira na području bivše Jugoslavije“. Osnivanja Suda prethodilo je razdoblje pokušaja međunarodne zajednice da očuva Jugoslaviju po svaku cijenu, pa i cijenu ograničenog rata JNA u nametanju mira i održavanja državnog okvira Jugoslavije. Neuspjeh tog projekta, rat sa svim svojim dimenzijama i posljedicama, zločini koji su se dogodili te politički interesi utjecajnih zemalja, odredili su karakter misije Suda. Za rad Suda, a još više za posljedice njegovog rada ili nerada, sa stanovišta Hrvatske bitno je istaknuti: Sud je osnovan sa zadaćom da njegov rad doprinese uspostavi mira na prostoru bivše Jugoslavije.
Izostanak agresije s popisa ratnih zločina za koje je Sud nadležan, ključni je nedostatak misije Suda jer je time izostalo kvalificiranje rata kao najvećeg zločina iz kojeg su proizašli svi ostali zločini na području Jugoslavije. Samo su presude u kojima bi bila utvređena odgovornst za vođenje agresivnog rata mogle staviti sva ratna zbivanja i počinjene zločine u ispravan kontekst. Potvrda ove teze je u tome što nije optužen vrh JNA i odgovorni za agresiju, koji su imali slobodne ruke da u vremenski ograničenom ratu nametnu mir. Upravo je ova činjenica spriječila Sud u ostvarenju njegove glavne misije, jer mu nije dozvolila da postavi sve zločine u ispravan kontekst. Zamislimo kako bi izgledalo suđenje u Nurnbergu da nije bilo moguće suditi za agresivni rat te da je suđeno svim stranama istovremeno čiji su pripadnici počinili ratne zločine.
Druga dimenzija misije Suda da doprinese uspostavi mira pretočena je u ravnotežu krivnje. Iz te zadaće proizašla je osnovna strategija koja se sastojala u tome da se na sve tri strane (Srbi, Hrvati i Bošnjaci) odaberu najviši politički i vojni dužnosnici kao potencijalni ciljevi optužbe te da ih se pokuša povezati s počinjenim zločinima. Izostanak pravde u kažnjavanju svih odgovornih za počinjene zločine, uključujući i odgovornost za agresiju, dovelo je u pitanje kredibilnost Suda. Kada se to poveže s nemogućnošću suđenja za agresiju onda dolazi do izjednačavanja žrtve i agresora te do neprihvatljivog pokušaja prekrajanja povijesne istine. Na ovom mjestu bih se osvrnuo i na tezu da se Sud bavi „pravom“, a da povijest trebaju pisati „povjesničari“ kojima se ponekad pokušava opravdati „nemiješanje“ države u postupke pred Sudom. Po mom mišljenju, ova teza je djelomično točna, jer se povijest ovih prostora piše dobrim dijelom i u Haagu. Već sada strani povjesničari koriste razne presude Haaškog suda u svojim prikazima, a to se vidi i kod domaćih povjesničara.
Nepostojanje jasne zadaće da se utvrdi odgovornost za agresiju i rat pretvorilo je agresiju u građanski rat. Tako se u pojedinim dokumentima tužiteljstva moglo pročitati da je Hrvatska napala Republiku Srpsku Krajinu. Nakon intervencija s Hrvatske strane to je u izričaju promijenjeno, ali u sadržaju nije.
Tužiteljstvo je temeljem takve zadaće i postavljenog okvira procesuiranja ratnog zločina napravilo inovaciju da je na svakoj strani podiglo optužnice za zajednički zločinački pothvat, čime je uspostavilo ravnotežu između sukobljenih strana na razini karaktera optužnice. Naime, po praktičnoj primjeni te koncepciji svi su odgovorni. Vodstvo neke države je odgovorno za svaki zločin koji se dogodio na prostoru pod njenim nadzorom. Teza o zločinačkom pothvatu postavljena je naglavačke – dokazuje se da su počinjeni određeni zločini, pa se iz toga izvlači teza da je postojao i zločinački plan umjesto da se ide obrnuto. Mislim da se na ovaj način, barem na primjeru tzv. hrvatskih zločina dolazi do uspostave kolektivne krivnje umjesto da se ona individualizira.
Osim toga, važno je napomenuti da nije razjašnjena uloga i odgovornost predstavnika međunarodne zajednice na način da je osvijetljena njihova uloga u svim zbivanjima na području bivše Jugoslavije. Primjera radi, hrvatsko vodstvo se optužuje za zločinački plan provedbe Vance-Owenovog sporazuma, ali se nigdje ne spominju tvorci tog sporazuma.
Organizacija Tribunala
U uspostavi međunarodnog suđenja za ratni zločin na području bivše Jugoslavije napravljena su dva propusta. Jedan se odnosi na to da se za suđenje za vrlo teška kaznena djela osnovala nova sudbena institucija, koja je trebala obaviti zadani posao u određenom periodu. Svaka privremeno formirana institucija ima svoje nedostatke i domete, te je kvaliteta rada i vjerodostojnosti sudskih procesa upitna.
Drugi bitni nedostatak je što su pod istim krovom smješteni i Tužiteljstvo i Sud. Pragmatičnost u postavljanju koncepta rada pravosudnih institucija je nedopustiva te je proizvodila zbunjenost i sumnju u nepristranost rada Suda. Medijska nadmoć Tužiteljstva u odnosu na Sud proizvodila je u javnosti učinak da su optuženi unaprijed krivi, čim je Tužiteljstvo podiglo optužnicu.
Iskustvo nam je pokazalo da je na početku rada Suda prevladavao „institucionalni“ interes koji su i Sud i Tužiteljstvo doživljavali kao svoj. Oni su saveznici u borbi protiv ratnih zločina, a svi drugi – optuženici, obrana i države s tog područja su protivnici. Kasnije je došlo do evolucije tog interesa pa su se stvorila dva institucionalna interesa – onaj samog Suda i onaj Tužiteljstva. Sud danas iskazuje značajno veću neovisnost i vjerodostojnost u odnosa na sam početak, što je za kvalitetu i pravednost suđenja pozitivan proces.
Rad Tužiteljstva
Tužiteljstvo je svoj rad organiziralo na etničkom principu: jedna skupina je istraživala zločine srba nad hrvatima, druga hrvata nad srbima, a u BiH su bile moguće sve tri kombinacije. Ovakav koncept rada može se dovesti u vezu s osnovnom zadaćom Suda da se u svakom od naroda kazne najodgovorniji, ali je sasvim u suprotnosti sa stvarnim događanjima rata i ratnih zločina. Ako se uzme u obzir činjenica da nije bilo kvalitetne komunikacije između istraživačkih timova, te da su se oni ponekad ponašali kao konkurenti, nije neobično da u dva sudska procesa Tužiteljstvo izlazi s potpuno oprečnim temeljima optužnice.
Etnički pristup u organizaciji rada suda doveo je do toga da samo Tužiteljstvo o jednom događaju u svojim optužnicama iznosi potpuno različito viđenje prilika za vrijeme zločina i različite materijalne dokaze. Najbolji je primjer optužnica za zločine u Ahmićima; optužnica i dokazi za zločin Hrvata i optužnica i odgovornost za ratni zločin Bošnjaka.
Ovakva podjela po etničkim zločinima proizvodila je i druge neprihvatljive učinke, koji su utjecali na pravednost rada Haaškog suda. Izbor optuženih i sadržaj optužnica odgovarao je očekivanjima koja su u jednom narodu postojala prema zločinima drugog naroda. Tako je primjerice sadržaj optužnice za generala Bobetka preuzet iz optužnice koja je podignuta 1994. godine u tkz. Republici Srpskoj Krajini.
Neprocesuiranje rata kao jedinstvenog događaja dovelo je do toga da se procesi u svojoj dinamici izvlače iz vremenskog slijeda ratnih događanja, pa podizanje optužnice za događaje iz 1995., a neprocesuiranje za zločine u 1991. godine stvara utisak da Sudu nije prioritet pravda, nego neki drugi interes. Uzmimo npr. Vukovar. Optužnice su podignute samo za zločin na Ovčari te su ograničene na razmjerno niži kadar JNA. Nikada nisu podignute optužnice protiv vrha JNA, što je potpuno u suprotnosti s logikom Tužiteljstva koja je npr. primijenjena u slučajevima Medački džep ili Oluja. Naime kod Medačkog džepa i Oluje Tužiteljstvo je išlo od gore prema dolje – dakle optužili su najviše pozicionirane osobe na hrvatskoj strani koje sa samim događajima nisu imale ništa, dok su kod Ovčare optuženi zapravo samo neposredni nalogodavci. Prema tome, zločin na Ovčari nije planiran na razini zapovjedništva JNA već na nižim razinama dok su zločini u Oluji i Medačkom džepu isplanirani na vrhu Hrvatske vojske i države. To je “povijesna“ istina koja bi mogla ostati i nakon završetka rada Suda. Naša generacija koja je proživjela te događaje zna da to nije tako, ali budućim generacijama će mjerodavne biti optužnice i presude Haaškog suda.
Politički utjecaj na rad Suda
Temeljni politički utjecaj napravljen je već određivanjem zadaća i misije rada Suda. Može se postaviti teza da je bio plan odgovornih u međunarodnoj zajednici, čiji se politički interesi iskazuju kroz odluke Vijeća sigurnosti UN, nametnuti mir i političko rješenje Hrvatskoj u situaciji kada je 1/3 teritorija bila okupirana. Takav zaključak proizlazi iz činjenice na koji način tužiteljstvo kriminalizira akciju „Oluja“ koja je poremetila sve planove međunarodne zajednice da se surogatima u političkom rješenju priznaju rezultati rata u Hrvatskoj. Na jednaki način može se smatrati i tretman akcije „Medački džep“, koja je u manjem obimu, ali s jednakim učinkom, promijenila odnose u kontroli teritorija. Uspoređujući pristup Tužiteljstva i samog Suda u odnosu na ove dvije oslobodilačke akcije i u odnosu na npr. Vukovara u kojem je podignuta optužnica na vrlo niskoj razini i to samo za jedan zločin, ondaj na Ovčari očito je da se drugačije prilazi „razbijačima“ Jugoslavija – hrvatskoj vojsci a drugačije „čuvarima“ Jugoslavije – JNA. Prve se optužuje za zločinački pothvat i odgovornost se traži na najvišim razinama a druge se optužuje po načelu individulane krivnje te se odgovornost zaustavlja na nižim razinama. Potvrdu ove teze može se naći u dokumentima Vijeća sigurnosti UN i Haaškog tribunala. Postavljena teza ne temelji se na teoriji zavjere, već na analizi 15 godina događaja u Hrvatskoj i oko Hrvatske, te na njihovom međusobnom povezivanju. Na temelju toga proizlazi:
Odgovorni u međunarodnoj zajednici željeli su zadržati Jugoslaviju po svaku cijenu, pa su se suglasili s ograničenom vojnom intervencijom JNA, za uzvrat u popis ratni zločina ne uključuju agresiju i odgovornost za rat, te se ne podižu optužnice za odgovorne u JNA.
Rat se tretira kao građanski sukob podjednako odgovornih strana.
Rezultate rata u Hrvatskoj u 1991. godini, koja je završila okupacijom 1/3 hrvatskog teritorija, treba pretvoriti u političko rješenje.
One u Hrvatskoj koji su onemogućili provođenje tako postavljenih planova treba kazniti. Produžena ruka utjecaja pojedinih zemalja u formiranju optužnica ostvarena je preko istražnih timova Tužiteljstva u koji su uključeni predstavnici obavještajnih službi utjecajnih zemalja.
Politički pritisak je izvršen u slučaju generala Bobetka kada je na Hrvatsku rađen pritisak da se odustane od pravnih sredstava u zaštiti državnih interesa, kada se osporavalo pravo da su vojni dužnosnici u obvezi donositi odluke o mjerama zaštite ljudi i imovine od stalnih terorističkih napada...
Politički utjecaj izvršen je i uvjetovanjem uhićenja generala Gotovine za otvaranje pregovora za članstvo u EU.
Pod političkim utjecajem može se smatrati i promjena odnosa prema ratnim zločinima koje su počinili Bošnjaci nakon 11. rujna 2001. godine, kada se promijenio odnos prema njima od žrtve do odgovornih za ratne zločine.
Različiti karakteri političkog utjecaja imali su posljedice na položaj optuženih, ali i položaj Republike Hrvatske. Kao pozitivan utjecaj može se navesti da je rad Suda u Haagu pokrenuo nacionalne pravosudne sustave u Hrvatskoj, BiH i Srbiji da procesuiraju odgovorne za ratni zločin.
Zaključne napomene
1. Međunarodno suđenje za ratni zločin doprinijelo je da se u Hrvatskoj i BiH kao žrtvama i Srbiji kao agresoru i pravnom slijedniku JNA, započne mijenjanje odnosa prema ratnom zločinu i izgradnja društvenog odnosa o neprihvatljivosti ratnog zločina bez obzira koja ga je strana počinila. To je jedan od najpozitivnijih rezultata osnivanja Suda i važan je za Hrvatsku zbog njene prošlosti i podijeljenosti koje su izazivale različiti tretman ratnih zločina i posljedica koje su zbog toga građani različitih političkih opredjeljenja trpili.
2. Političke odluke Vijeća sigurnosti UN-a kod osnivanju Haaškog suda u kojim su spriječili pravu kvalifikaciju rata na području Hrvatske i BiH, usmjerili su rad Tužiteljstva na kvalifikaciju građanskog rata i podjelu odgovornosti te onemogućili da se dosegne i pravda, kao jedan od najvažnijih ciljeva suđenja za ratni zločin.
3. Povjeravanje vrlo zahtjevnih poslova suđenja za ratni zločin privremeno organiziranoj pravosudnoj instituciji i k tome pod jednom administrativnom upravom, dodatno su onemogućili izvršenje pravde.
4. Uspostavljena metoda rada Tužiteljstva (etnička podjela istražnih timova) i uključivanje obavještajnih službi i njihovih kadrova u istrage i koncipiranje optužnica, omogućili su provođenje političkih ciljeva Tužiteljstva, ali su povećali nepovjerenje prema Sudu.
5. Za konačnu ocjenu rada Suda u odnosu na Hrvatsku treba pričekati jer se čeka suđenje hrvatskim generalima. Dominanta pozicija Tužiteljstva u prethodnom razdoblju i političke zadaće u podizanju optužnica ne moraju naići na potporu Suda.
Odgovor na pitanje koliko je Sud u Haagu pravo, pravda ili politika nije jednoznačan, jer je on od svega po malo. Ako se pođe od toga da je zadaću Suda odredila politika, onda stoji zaključak da je ona značajno utjecala na njegov rad i da se s pravom može zaključiti da neće donijeti pravdu.
Poželjno je da se što prije pokrene znanstveni projekt o radu Haaškog Tribunala kako bi se s pravnih i povijesnih gledišta razmotrile teze iznesene u ovom radu, kao i druga pitanja koja se na temu Suda u Haagu cijelo vrijeme postavljaju, a u cilju utemeljenog pozicioniranja Suda i posljedica njegovog rada.
Također bi bilo važno potaknuti osnivanje nezavisne međunarodne pravne ekspertne skupine koja bi istražila i dala svoje mišljenje o ulozi i odgovornosti Vijeća sigurnosti UN u ograničavanju i usmjeravanju rada Tužilaštva.
dr. sc. Goran Granić
Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na 
