U hrvatskom narodu od samog stvaranja neprirodne jugoslavenske zajednice voljom sila pobjednica u Prvom i Drugom svjetskom ratu, formirala se racionalna želja: suočiti se sa slobodom! Promašena je tvrdnja, koju iznose Cornelie Domaschke i Birgit Schliewenz u knjizi "Balkan razdvaja Europu", o postojanju nacionalizma između Hrvata i Srba koji je stvoren na načelima "fundamentalizma i fanatizma, koji rezultira otvorenim sukobima i vjerskim neprijateljstvima". Fanatizam i fundamentalizam povijesne su pojave istočnih naroda. Hrvatski nacionalizam tradicionalno je svoja duhovna nadahnuća i ideološku platformu tražio u katoličkoj Europi, radi stvaranja moderne nacije, po uzoru na suvremene europske nacije.

U norveškom gradu Trondheimu nedavno je održana Konferencija o demokratskoj tranziciji u Hrvatskoj, na kojoj je američka profesorica, s engleskim korijenima, Sabrine P. Ramet, tvrdeći da se ona dugo bavi "raspadom jugoslavenske federacije", postavila otvoreno pitanje "nacionalističkog fenomena" koji je doveo do raspada (njezine) jugoslavenske zajednice. Tvrdi da taj nacionalistički fenomen isključivo Hrvate sukobljava sa susjedima, jer: "Hrvatski je nacionalizam od 1867. godine protkan neprijateljstvom prema Mađarima u razdoblju do 1914., prema Srbima nakon 1918., a za vrijeme Drugoga svjetskog rata prema Talijanima zbog toga što su neki dijelovi Dalmacije pripali Mussoliniju. No, kako su to shvatili i povjesničari i sociolozi, neprijateljstvo daje nacionalizmu ksenofobičan sadržaj zbog čega pomirba nacionalizma s demokracijom postaje problematična".

Očito gospođa nema pojma što je za razvoj Hrvatske značila "Hrvatsko-ugarska nagodba", o kojoj su pregovori trajali, skoro, tri godine: 1866.-1868.. Hrvati su s Ugarskom još 1102. godine zaključili ugovor o suradnji, koji se povijesno označuje "Pacta conventa", pa je čudno da spominje samo godina 1967., ispunjenu razgovorima o zaključenju povijesno poznate, hrvatsko mađarske Nagodbe, koja je u Ugarsko-hrvatskim relacijama značila jedan veliki korak u razvoju njihovih međusobnih odnosa.

Gospođa Ramet neutemeljeno i, očito, nepoznavanjem povijesnih činjenica, govori o "ksenofobičnosti hrvatskog nacionalizma prema Talijanima za vrijeme Drugog svjetskog rata". Talijanski su fašisti 1941-1943., u želji denacionaliziranja Dalmacije, sustavno, planski primjenjivali genocidne metode: zabranjivali su rad društava i organizacija koje su imale hrvatski karakter (sadržaj rada), izmjenjivali su natpise na javnim zgradama i gospodarskim tvrtkama, nazive sela i gradova, toponima i ljudi, uspostavljajući svugdje talijanski jezik. Talijani su od početka okupacije dijelova Dalmacije odredbama Vlade u Rimu, civilnih i vojnih vlasti, primjenjivali sustav terora i progona civila, paljenja kuća, pljačkanja imovine, raseljavanja, odvođenja u logore diljem Italije, masovna strijeljanja te druge metode pritiska. Samo u okrugu Splita talijanski su fašisti spalili 4255 kuća-zgrada, a razorili 535. Opljačkali 18000 grla stoke, a u masovnom odvođenju u logore bilo je i 105 djece. Na sastanku talijanskog ministra vanjskih poslova Ciana s njemačkim ministrom Ribbentropom 22. IV. 1941., talijanski ministar je tražio da Nijemci Talijanima "priznaju Dalmaciju kao njihov teritorij na temelju životnog prostora", što sigurno hrvatskom nacionalizmu u odnosu na Talijane ne daje "ksenofobični sadržaj", nego realnu opasnost od ekspanzije tadašnjeg talijanskog fašizma. /Josip Grbelja: "Talijanski genocid u Dalmaciji, konclogor Molat", te Hrvoje Mezuli-Roman Jelić: "O Talijanskoj upravi u Istri i Dalmaciji 1918-1943"/. Kad bi gospođa Ramet pročitala samo te dvije knjige o postupanju talijanskih okupacijskih snaga po Dalmaciji i Istri, nikada takvu ocjenu hrvatskom nacionalnom osjećaju ne bi davala. Hrvatski nacionalni osjećaj, i s time povezano hrvatsko nacionalno pitanje, eminentno je humana stvar budući se radi o hrvatskoj narodnoj i nacionalnoj egzistenciji i samom ljudskom dostojanstvu.

Američki novinar i publicist Robert D. Kaplan razrađujući svoj pojam nacionalizma u knjizi "Balkanski duhovi", ide još dalje u negaciji hrvatskog prava na slobodu i samostalnost od gospođe Sabrine P. Ramet. Novinar Kaplan bez ikakvog sustezanja tvrdi: "Rušenje Jugoslavije bio je sudar podivljalih nacionalizama u borbi sebičnih ciljeva"! Taj okvir gledanja novinara Kaplana, i njemu sličnih, ne shvaća potrebu razbijanja mitova o dobroj i savršenoj Jugoslaviji, kao ni činjenicu raspada europskog totalitarnog komunističkog sustava i kidanja svih, na silu stvorenih, višenacionalnih država u Europi poslije Prvog svjetskog rata 1918. godine. Dok su neke nacije (Čehoslovačka, SSSR) koristile koncept mirnog razilaženja i osamostaljenja sastavnih nacionalnih država, gospodari svjetskog poretka, ne želeći na našim prostorima vidjeti ni jednu drugu koncepciju osim "njihove" Jugoslavije, dozvolili su agresiju i strašni rat velikosrpske politike na Hrvatsku, na njezin mir, na njezinu demokraciju, s namjerom rušenja njezinog povijesnog, civilizacijskog i kulturnog identiteta.

Upravo zato, nalazeći se u vrtlogu koncepcije haaškog tužiteljstva da je utemeljenje samostalne Hrvatske i njezina obrana vlastitog mira i državnog uređenja, rezultat "zajedničkog zločinačkog pothvata", susrećemo se s apsurdnom teorijom izjednačavanja, pozitivnih nacionalnih pokreta i stremljenja za slobodom, s divljim, agresivnim i osvajačkim nacionalizmom srpskog agresora! Moralne snage u hrvatskom političkom životu koje su nastojale shvatiti i graditi zajednički suživot u Hrvatskoj, srpskom pobunom 1990. i srpskom agresijom 1991. na Hrvatsku, razrušene su i dovedene u stanje ratnog užasa u kojemu je Hrvatska bila prinuđena braniti svoje ozemlje na cijelom prostoru Republike Hrvatske. Začuđuje, stoga, povijesno pravno neshvaćanje srpske agresije i nužnosti hrvatske obrane. Zato je potrebno osporiti stajalište Haaškog tužiteljstva o "zajedničkom zločinačkom pothvatu"!

Milan Vuković, dr. iur.

 {mxc}