Sintagma „Zajednički zločinački pothvat“ kao rezultat kontinuiranog antihrvatskog ponašanja međunarodne zajednice

Uzroci odnosa međunarodne zajednice prema Hrvatskoj nisu od jučer i nisu samo iz doba dviju Jugoslavija. Dovoljno je baciti pogled na političku kartu Europe prije 1914.g i vidjeti da Europom od Baltika do Jadrana dominiraju dvije velike njemačke države, Njemačka i Austro-Ugarska. Ova druga, makar ne potpuno njemačka, bila je pod snažnim utjecajem i u savezništvu s Njemačkom. Unutar Austro-Ugarske nalazila se i Hrvatska, koja je, htjela to ili ne, morala dijeliti i njihovu političku sudbinu. Te dvije velike države koje su do 1914. dominirale europskim kontinentom bile su trn u oku ponajprije Francuskoj i Velikoj Britaniji, Carskoj Rusiji, Italiji, pa i još ponekima. Kad u kontekstu novih događanja govorimo o pojmu „međunarodna zajednica“ tada moramo biti vrlo oprezni, jer je riječ samo o nekoliko, u svjetskoj politici vrlo utjecajnih država, kao što su Velika Britanija, Francuska, Rusija, Italija i neke druge manje europske države koje su, ne uvijek vidljivo, interesno povezane, a politički djeluju podmuklo upravo tim neformalnim mehanizmima. Vrlo često se, za tom skupinom država povode i druge države u svijetu, koje nisu previše zainteresirane za naše prostore i njihove probleme, a još manje su zainteresirane da se u međunarodnim tijelima suprotstavljaju toj skupini političkih jakih i utjecajnih država. Hrvatska je u 20. stoljeću stjecanjem brojnih negativnih okolnosti postala njihova najeklatantnija žrtva u Europi.

Crimen Hrvatske za takovo ponašanje „međunarodne zajednice“ prema njoj, treba tražiti i u činjenici da je u oba svjetska rata sudjelovala na strani poraženih sila, premda je u II. svjetskom ratu (nakon što se unutar sebe podijelila) - sudjelovala na obje zaraćene strane i tragično se borila međusobno. Dio naroda na strani sila Osovine, a drugi dio na strani saveznika. Ali međunarodna prosudba o Hrvatskoj najčešće i ne spominje njezino sudjelovanje na savezničkoj strani, iako je to sudjelovanje bilo možda i masovnije. Od tajnoga Londonskog dogovora 1915. s Italijom, pa sve do danas - kroz antihrvatsku aktivnost Haaškoga suda – ta nekorektnost međunarodne zajednice prema Hrvatskoj izražavala se kontinuirano, samo su se, ovisno o situaciji, mijenjali njezini manifestacijski oblici. U cijelom tome vremenu na Srbiju se gledalo sasvim drugim i drugačijim očima, svakako vezano i uz činjenicu nesudjelovanja u svjetskim ratovima na strani poraženih država, ali i kao saveznicu Francuske i Velike Britanije, i iz nekih drugih razloga.

Međutim, glavni razlog različitog gledanja na Hrvatsku i Srbiju od strane međunarodne zajednice sve od 1914. pa do danas – bio je i ostao odnos ova dva naroda prema Njemačkoj. Svaki uspjeh Hrvatske smatrao bi se na neki način proširenjem utjecaja Njemačke u Europi, a to druge velike europske države i nacije nikako nisu željele. To se nikada ne bi kazalo javno i glasno, ali je uvijek bila okosnica tajne politike zacrtane u anglosaksonskim političkim radionicama i vrlo utjecajnom Kraljevskom institutu u Londonu. Da je kojim slučajem Hrvatska bila ta koja je pokrenula ovaj rat, za manje od petnaest dana pokrenula bi se svjetska i europska ratna mašinerija (uz blagoslov UN-a) s obrazloženjem da se u Hrvatskoj povampirio neofašizam i vjerojatno bi to bio definitivni kraj Hrvatske. Ali, na sreću nije bilo tako. Narod koji je zbog političkih grešaka u povijesti, a posebno u ovoj novijoj, teško stradao, izgradio je u sebi politička osjetila, političku tankoćutnost, i nije lako dao staviti ruku na vrući pladanj. Već u kasnim sedamdesetim godinama prošloga stoljeća bivši savjetnik za nacionalnu sigurnost u administraciji predsjednika Jimmyja Cartera, gospodin Zbigniew Brzezinski, porijeklom Poljak, u jednoj studiji o američkim strateškim političkim ciljevima u svijetu, napisao je za tadašnju Jugoslaviju po prilici sljedeće:

«U Jugoslaviji će se, nakon smrti maršala Tita, politička situacija razvijati tako da će središnja vlast u Beogradu stanje u zapadnim republikama (prvenstveno u Sloveniji i Hrvatskoj, pa i BiH) proglasiti za kontrarevolucionarno, pa će na njih krenuti oružanom silom s prikrivenim ciljem njihovog slamanja i uspostave unitarne Jugoslavije ili velike Srbije.« Ovo je moglo djelovati i kao proročanstvo. Ali poznavajući dobro Amerikance koji ništa ne prepuštaju slučaju, bio je to rezultat njihove pragmatične, vrlo intenzivne obavještajne djelatnosti, i duboke geostrateško-političke analize. I nije dugo trebalo da se to dogodi. U kasnijim osamdesetim godinama, onaj tko je pratio beogradsku bulevarsku štampu, mogao je odmah spoznati da se u Srbiji ili bolje među Srbima promiče žestoka indoktrinacija o ugroženosti srpskoga naroda svugdje u Jugoslaviji. Taj tisak je bio toliko otrovan da sve što je u njemu bilo napisano, jedva da bi ponešto imalo uporište u istini i zbilji.

Tada je i otvoreno iznesen njihov cilj riječima: «Pokušat ćemo uspostaviti unitarnu Jugoslaviju, makar i silom, svu pod vlašću Beograda, a ako to ne uspijemo tada Veliku Srbiju sa zapadnom granicama Virovitica – Karlovac – Karlobag. Ukoliko i to ne bismo uspjeli, tada ni časa nećemo časiti da „ceo svet uvučemo u ponor kao 1914.“» A nekoliko godina prije izišlo je „drugo i dopunjeno izdanje Garašaninova - «Načertanija»“ pod novim imenom Memorandum sanu. To je već bio provedbeni akt realizacije zlokobne Garašaninove ideje. Sve ovo ističem iz dva razloga. Prvi je, da je ideološko-politički agresija Srbije na Hrvatsku i BiH kontinuirano pripremana i najavljivana punih sto i pedeset godina. Drugi razlog je da je međunarodna zajednica (bolje rečeno njihove agenture) unaprijed znala što će se dogoditi na našim prostorima, pa nikako ne stoji tvrdnja da su iznenađeni, zatečeni i da se godinama nisu mogli snaći. K tome treba dodati, u nekoliko navrata opetovanu izjavu tadanjega francuskog predsjednika Mitteranda, u vrijeme kad je trebalo međunarodno priznati Hrvatsku. On je kazao: «Mi ne želimo naknadno izgubiti rezultate Prvoga svjetskog rata.» I akciji velikosrpskoga bezumlja sva vrata su bila širom otvorena. Hrvatskoj je oduzeto oružje teritorijalne obrane, tako da nije imala niti jednu pušku, JNA (do zuba naoružana) pretvorena je u srpsku vojsku, a tomu treba dodati neusklađenost otpora među nesrpskim narodima.

Na vanjskopolitičkom planu – pojavila se odluka Vijeća sigurnosti o zabrani prodaje oružja narodima na području Jugoslavije, koja je pogodila samo nenaoružane narode, a ponajviše Hrvate i Bošnjake. Potom podrška Srbiji od strane ključnih međunarodnih čimbenika kao što su SSSR, Velika Britanija, Francuska, Italija, Grčka i još neke europske zemlje, te djelomično SAD i UN administracija, ali i podrška tzv. nesvrstanoga, te pravoslavnoga svijeta. U očima međunarodne zajednice – uspjeh srpskih snaga je bio neupitan. Posve neupitan! Ali nitko nije računao na hrabrost i srčanost hrvatskoga čovjeka, koji se uvijek uzdao i u Božju pomoć, nitko nije računao na sveopći pad komunizma, i sl. Način izvođenja srpskih vojnih operacija i u Hrvatskoj i u BiH (razaranje crkava, škola, bolnica, groblja, pucanje po civilima na tržnicama, brutalni zločini na svakom koraku, silovanje i sl.) počeli su iritirati zapadnu javnost, tako da su ubrzo izgubili medijsku bitku. Nasuprot tome, u Hrvatskoj, kao nikada u povijesti stvoreno je i čvrsto jedinstvo naroda, čak i političkih neistomišljenika. Tome je svakako pridonio i sam Milošević izravno, jer potencijalnim pristašama svoje politike među Hrvatima nije ostavio niti milimetra manevarskog prostora. I sve je na kraju završilo kako je završilo - potpunim porazom Srba u Hrvatskoj i djelomičnim porazom i djelomičnim njihovim uspjehom u BiH. Uspješan pohod Hrvatske vojske protiv velikosrba nikako nije odgovarao tajnim kreatorima međunarodne politike, zacrtane u anglosaksonskim majstorskim političkim radionicama. Da se ponovno vratim na 1991. g kad je počela oružana agresija tzv, JNA, Srbije i Crne Gore na Hrvatsku.

Europa je već godinama prije deklarirala nepromjenjivost granica na Starom kontinentu, ali nikada nije bilo potpuno jasno odnosi li se to na federalne jedinice unutar neke europske federalne države. Iz ponašanja međunarodne zajednice dalo se zaključiti da se to stajalište ne odnosi na takav slučaj, a posebno ne kad je riječ o Jugoslaviji. Prvi potez međunarodne zajednice nakon izbijanja oružanih sukoba, bio je kontra svake logike – na bojište su poslali promatrače. Kao da se radi o nekoj mirnodopskoj vojnoj vježbi ili viteškom turniru. I što su ti promatrači radili? Bili su to mahom agenti njihovih raznih obavještajnih služba, koji su indirektno stavljeni u funkciju Miloševićevoga velikosrpskog pohoda. Ali kako u svakom zlu ima i dobra, da nije bilo tih promatrača, lakše bi Srbi izmislili u Hrvatskoj neke nove Jasenovce, kao novi hrvatski crimen za budućnost. Dolaskom plavih kaciga na teritorij Hrvatske, ratne operacije su se smanjile, ali je nastala opasnost da se trajno zacementira postojeće stanje koje je uspostavljeno okupacijom hrvatskoga teritorija. (Poput onog na Cipru). S dolaskom tih mirovnih snaga hrvatska je pozicija otežana i još više zakomplicirana. Onemogućena je svaka akcija Hrvatske vojske, a na terenu su srpske snage nastavile etničko čišćenje osvojenoga prostora ubijajući preostale Hrvate ili ih protjerujući. A Srbima se istodobno otvorio i manevarski prostor za rat u BiH. Iz dana u dan sve više je postalo jasno da su plave kacige – u funkciji velikosrpske politike i kao sredstvo zamrzavanja postojećega stanja. Tada su se u nekim visokim političkim krugovima Velike Britanije i Francuske čule i izjave da bi trebalo proglasiti da su Srbi pobijedili u ovome ratu i priznati im rezultate osvajanja na terenu.

Vukovar svoj pad u ruke srpskog agresora ima zahvaliti i međunarodnoj organizaciji „Liječnici bez granica“ koja je upravo bila u funkciji zauzimanja Vukovara. Srbi su na tu nazovi „humanitarnu akciju“ unaprijed pristali, jer su shvatili da im omogućuje prodor u grad. Zanimljiv je i jedan detalj: pjesmu koju su pjevali četnici kad su ušli u grad „Slobo šalji nam salate…!“ CNN je preveo potpuno drugačije i u njihovom je prijevodu bila vrlo benigna. Za Vukovar, na koji je palo po glavi stanovnika, simbolično kazano, više od tisuću raznih razornih projektila, koji je sravnjen sa zemljom, i koji predstavlja europsku Hirošimu, pravu biblijsku „grozu pustoši“ - za taj Vukovar nitko nije optužen za prekomjerno granatiranje, a za Knin koji je nakon Oluje ostao gotovo netaknut, digla se međunarodna halabuka – zbog navodnoga prekomjernog granatiranja. Suludo. Doista! Kada su jedinice HVO u Bosni i Hercegovini zauzimale planinske vrhove Dinare i time se približavali Bosanskom Grahovu, što je značilo okruženje Knina, tada su Francuzi i Britanci tražili razmještaj svojih plavaca na Dinari da zaustave napredovanje HVO-a. Moglo bi se navesti brojne druge antihrvatske poteze nekih država, poput kanadskoga bataljuna koji je u Medačkom džepu izmislio bitku s Hrvatima (gdje su navodno ubili 22 hrvatska vojnika), kako bi navodno spriječili genocid nad golorukim srpskim narodom. A sve je velika laž. Kako je Banditerova komisija republičke granice u Jugoslaviji proglasila državnim granicama, više nije bila moguća aneksija teritorija, ali se zato međunarodna zajednica potrudila da Srbima Planom Z4 – ponudi državu u državi. Na svu sreću to nisu prihvatili, pa je uslijedila i Oluja.

Zlokobni planovi međunarodne zajednice prema Hrvatskoj, njezinim oslobođenjem nisu prestali. Tada je zapravo počeo psihološko-politički rat protiv Hrvatske i sondiranje terena za neku buduću tvorevinu tzv. Zapadni Balkan. Po svaku cijenu je trebalo izjednačiti u krivnji zaraćene strane, i prikazati rat kao građanski, a ne kao oružanu agresiju na nenaoružanu Hrvatsku, a najpodobniji mehanizam za to bio je Haaški sud, poglavito Tužiteljstvo suda. Naivno je bilo govoriti da je Tužiteljstvo suda samo jedna strana u tom postupku i da će Sud biti vrlo objektivan. Tamo su svi pokretački konci bili i ostali u rukama glavne tužiteljice gospođe Carle del Ponte. Ona je bila spiritus movens i moderator svakoga suđenja, kojemu je određivala okvir i dimenziju, koji se često puta pokazao kao prava pravna i politička lakrdija. I sve se temelji na up side down sustavu, pretvaranjem krvnika i agresora u žrtvu, a napadnutu žrtvu u krvnika i glavnoga krivca. Ništa tako snažno ne govori kao činjenice koje su zahvaljujući TV medijima godinama bile vidljive cijelome svijetu.

Neoptuživanje jugoslavenskog i srbijanskog vojnog i državnog vrha, koji je na ovim prostorima vodio četiri agresorska napadačka rata, a istovremeno optuživanje cjelokupnog državnog, vojnog i političkog vrha Hrvatske (u što je uključen neograničeni broj neimenovanih pripadnika i civilnih i vojnih osoba) za tzv „zločinačku organizaciju i zločinački poduhvat“, Hrvatske koja je vodila obrambeni rat protiv brutalnog agresora, a narodu je prijetilo posvemašnje fizičko istrjebljenje – predstavlja pravni slučaj bez presedana. Doista suludo i suprotno svakom razumu, istini, moralu, pravdi. Pravo lice haaškoga Tužiteljstva, a isto tako i samoga Suda, pokazalo se kad je praktički abolirao od odgovornosti glavne krivce, vukovarske krvnike, na zgražanje cijelo svjetske javnosti. S druge strane, ne samo da je optužen vojni i politički vrh Hrvatske, nego i neograničen broj političkih i vojnih osoba, što otvara mogućnost za neograničen broj suđenja na nacionalnim sudovima – pod njihovim pritiskom. Takav postupak haaške tužiteljice predstavlja, da ga tako nazovem, pravni crimen, dosad nepoznat u pravnoj povijesti, i još učinjen u ime međunarodne pravde. Ovo suđenje će ući u antologije sudske farse i političkih suđenja, kao u vrijeme staljinizma. Ući će u antologije modernoga političkog terora, kao neka vrsta novovijeke međunarodne pravosudne Inkvizicije. Umjesto da gradi i učvršćuje pravne temelje međunarodne pravde, koji su se počeli oblikovati tek sredinom prošloga stoljeća – haaška tužiteljica je porušila njezine principe, svjesno ili nesvjesno – potpuno svejedno. A hrvatskom narodu mučeničkom i ispaćenom, dodatno je stavila sol na ranu.

Eto, definitivno kao država, kao narod (nakon skoro tisuću godina sna o državnoj samostalnosti), postadosmo zahvaljujući - tom i takvom tužiteljstvu - u očima „demokratskog svijeta“ zločinci, zlikovci, zločinačko udruženje, i ne znam kakvim nas sve epitetima ne „ukrasiše“. Poglavito našega prvog predsjednika države i naše generale. A nije poznato, u novijoj svjetskoj povijesti, da su vojnici neke države, u obrani svoje domovine oko vratova nosili – krunice! Kao što je poznato, u srpskoj agresiji bila je okupirana i razorena gotovo trećina Hrvatske, što čini oko 17.000 četvornih kilometara. U akcijama Bljesak i Oluja ti su prostori oslobođeni za nekoliko dana, osim okupiranoga dijela Podunavlja. Za vrijeme i nakon vojnih operacija, stradalo je (prema navodima međunarodnih čimbenika) 160 srpskih civila, i to uglavnom kao sporedni, incidentni slučajevi – najčešće u bijesu pojedinaca povratnika zbog pretrpljenih silnih patnji i stradanja, te uništene imovine i života njihovih bliskih, što se tada teško moglo spriječiti, ali se svakako moglo i moralo naknadno osuditi i sankcionirati. Ali (unutar tog poimenično navedenoga popisa) poznato je da ih je dio stradao i od ruke „svojih“ (četničkih postrojba) jer s njima nisu htjeli bježati iz svojih kuća i napuštati svoju domovinu, a neki su s tog popisa i naknadno pronađeni - živi i zdravi. Dakle, stradalo je manje od jednog civila na sto četvornih kilometara prostora, indirektno kao kolateralne žrtve. A toliko civilnih žrtava znalo je pasti od samo jedne američke, ili nečije druge bombe, a da se zbog toga nitko ne bi uzbuđivao.

Teško da je ikada u povijesti svjetskoga ratovanja neka vojna akcija izvedena tako briljantno i gotovo potpuno čisto, da može poslužiti kao primjer pravednoga oslobodilačkog ratovanja. Možete li zamisliti da je neki agresor okupirao i razorio jednu trećinu Francuske, Velike Britanije ili Sjedinjenih Američkih Država i pobio ili protjerao stanovništvo? Ali naša domovina, očito u sebi krije neke velike vrijednosti, kojih možda ni sami nismo svjesni, kad se dio svijeta tako žustro i tako revno okomio na Hrvatsku – i to potpuno iracionalno. Doista! Kakvu je to ulogu Bog namijenio našoj maloj i neznatnoj Hrvatskoj u budućnosti, da je već sada sile mraka toliko žele (ako ju više ne mogu uništiti) do kraja poniziti i staviti na svjetski stup srama?! Sjetimo se samo doprinosa akcije Oluja u tom istom „zločinačkom pothvatu“ u spasu opkoljenoga grada Bihaća, kojemu je neposredno prijetio sveopći masakr njegovoga stanovništva, koji bi bio mnogostruko brutalniji nego onaj u Srebrenici, da se samo nekoliko dana zakasnilo s hrvatskom akcijom. I umjesto da međunarodna zajednica naše branitelje proglasi herojima i spasiteljima, proglasila ih je ratnim zločincima.

Svjedoci smo te nepravde i još jednoga gorkog zalogaja u grlu Hrvatske, ali i slaganja novih bisera na ogrlici na kojoj se nižu njezini mučenici Derenčin, Zrinski-Frankopani, Radić, Hebrang, Stepinac i nebrojeni, nebrojeni drugi znani i neznani. Evo, sad im se pridružuju i hrvatski generali, osloboditelji. Preživjet ćemo i to. Preživjeli smo i mnogo teže i gore nepravde. Preživjeli smo i neviđenu bešćutnost glavnih čimbenika te iste međunarodne zajednice tijekom višegodišnjeg brutalnog razaranja i uništavanja naše domovine, ubijanja i progona naroda s njegovih vjekovnih ognjišta, ali smo zato kao nitko upoznali i njezino cinično lice. Teško da ćemo joj više ikada išta moći povjerovati. Učinili su da u našim srcima iskra sumnje svijetli kao majka svih razuma. Ali i pokazali smo da imamo jake i duboke korijene, i to one dubosadne, mučeničke, prave kršćanske, neuništive. Netko, nedavno reče: «Lako je biti general poslije bitke, osim u našoj Hrvatskoj!»

I na kraju da se ponovno upitamo: Zašto međunarodna zajednica želi toliko ocrniti i dovesti na stup srama jedan mali katolički i miroljubivi narod koji je skoro tisuću godina bio bez svoje države, koji je toliko propatio, i koji nikada u svojoj povijesti nije pod svojim barjakom išao u osvajanje tuđih država i prostora. Odgovor može biti i u stajalištima Europske unije, odnoson njezine birokratske vlasti koja se ne želi pozivati na kršćanske temelje suvremene Europe. Onaj tko ne priznaje kršćanske temelje – ne želi ni kršćansku budućnost Europe! A naša Hrvatska slovi kao jedan od zadnjih i najčvršćih bastiona kršćanstva u Europi. Zato –ne treba se bojati! Bojati se trebaju svi oni koji su se na ovaj ili onaj način svrstali na stranu Zla, bilo pojedinci ili čitavi narodi. Zahvaljujem Hrvatskom kulturnom vijeću što me je pozvalo da govorim ovom prilikom i tako se pridružim njegovu glasu prosvjeda protiv nepravde koja se nanosi našoj mučeničkoj Hrvatskoj.

dipl.iur. Mile Prpa

{mxc}


Pon, 21-10-2019, 05:58:21

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.