3. stručno-znanstveni skup HKV-a "Haaški sud - zajednički zločinački pothvat - što je to?

Odvjetnik Bosiljko Mišetić: Ustavno-pravni okvir suradnje s haaškim Tribunalom

Republika Hrvatska je prva zemlja, od tada zemalja iza «željezne zavjese« - danas tranzicijskih zemalja, koja je za manje od šest mjeseci nakon uspostave demokratske vlasti donijela Ustav koji svojim odredbama o trodiobi vlasti, neovisnom sudstvu, lokalnoj upravi obliku vladavine, građanskim pravima, ljudskim pravima, pravima nacionalnih manjina, te drugim vrijednostima zasigurno spada u najdemokratskije ustave slobodnog svijeta. Nakon toga slijedila je agresija te okupacija skoro 1/3 teritorija Republike Hrvatske. lako to nije tema mog izlaganja, za podsjetiti je na besramnu ravnodušnost svjetskih moćnika koji su bez imalo grižnje savjesti promatrali agresiju na tek uspostavljenu, a prije toga razoružanu hrvatsku državu, a čiji je grijeh bio samo u činjenici što je u prvim slobodnim izborima u povijesti hrvatskog naroda, isti taj narod, koristeći stečevine slobodnog i demokratskog svijeta odlučio se na samostalnu državu u koju državu će stati domovima bez ostatka.

Dakle, «krivnja Hrvata» je jednim dijelom bila u činjenici da s se slobodnom političkom voljom odlučili ostvariti pravo na državu, kao pravo koje ima svaki suvereni narod, a druga «krivnja» što nam i danas mnogi svjetski moćnici ne opraštaju što smo poništili geopolitički ustroj prve Jugoslavije, kao «versajskog kopileta» i druge Jugoslavija kao političke tvorevine pobjednika drugog rata. Ta dva «grijeha» hrvatskog naroda ostaju za mnoge kao naš istočni grijeh i ne opterećujući se teorijama urote u ova dva razloga treba tražili uzroke i razloge zadrške spram Hrvatske države, njene budućnosti, ali i istine o njenoj jučerašnjosti. U takvim okolnostima, u vrijeme najžešće agresije na Hrvatsku, u traganju za mirnim rješenjem, a istovremeno u intenzivnim pripremama za oslobodilačke akcije ukoliko ne dođe do mirnog rješenja, dočekali smo rezoluciju Vijeća sigurnosti broj 1166 od 25. svibnja 1993. godine, kojom je osnovan Međunarodni sud, te donesen statut Međunarodnog suda za kazneno gonjenje osoba odgovornih za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjenih na području bivše Jugoslavije od 1991. godine.

Nakon sjajno izvedenih vojno-redarstvenih akcija i oslobađanja okupiranih područja Hrvatske, te zaključenju sporazuma o mirnoj reintegraciji ostalih okupiranih područja, Hrvatski državni sabor 19. travnja 1996. godine donosi Ustavni zakon o suradnji Republike Hrvatske sa Međunarodnim kaznenim sudom. Mnoge u Hrvatskoj oduševila je spoznaja da je međunarodna zajednica ili konkretno, Vijeće sigurnosti UN-a, uspostavilo međunarodno sudište u Haagu za kazneno gonjenje osoba odgovornih za kršenje međunarodnog humanitarnog prava počinjenih na području bivše Jugoslavije, no slijed sveukupnih zbivanja te postupaka Haaškog tribunala, a osobito njegovog tužiteljstva, stavlja nas u procijep između činjenice oduševljenja i realne spoznaje da u svakom kolektivitetu, pa tako i u kolektivitetu međunarodne zajednice, te odnosa moćnih i manje moćnih ili nemoćnih, vrijedi pravilo da je interes kriterij savjesti, a savjest, na našu nesreću, hendikep ili siromaštvo moćnih. Zadaća svakog suda, pa i međunarodnog je prije svega utvrđivanje istine, te ponovna uspostava poremećene ravnoteže pravde. Haaški tribunal, po meni i pravno i politički dvojben, zasada nije ispunio niti jednu od ovih dviju temeljnih zadaća svakog suda.

U svom izlaganju neću govoriti o postupcima i odlukama Haaškog tribunala iako je Tribunal legalan i legitiman, iako se o njegovim odlukama dade iznimno kritički opservirati. Više ću se osvrnuti na ustavno-pravni okvir suradnje sa Haaškim tribunalom, prije svega o pravima ali i obvezama hrvatskih državnih tijela koja po Ustavnom zakonu o suradnji RH sa Međunarodnim kaznenim sudom dužna postupati. No opservirat ću i zapanjujuće propuštanje nadležnih državnih tijela RH u postupcima pred Haaškim tribunalom, a da se ne pridržavaju niti Ustavnog zakona, niti Ustava RH. Za podsjetiti je, što je manje-više poznato, da je Ustavni zakon o suradnji RH sa Međunarodnim kaznenim sudom donesen iz razloga što je Ustavna odredba, ne samo Ustava RH, nego i Ustava svih demokratskih zemalja u svijetu, da se na građane odnosno državljane RH primjenjuje domicilno pravo i sude im domaći sudovi. Kako je RH prihvatila suradnju sa međunarodnim sudištem, to je jasno. Iznimku od ove ustavne vrjednote RH je morala urediti ustavnim zakonom čija norma ima snagu ustavne norme. To je dakle bila prva pretpostavka da bi Hrvatska mogla ispunjavati svoje međunarodno preuzete obveze i postupati po odlukama Haaškoga tribunala. Istim Ustavnim zakonom određeno je tko je nositelj suradnje, državna tijela koja u pojedinom slučaju obavljaju određene poslove suradnje, odnosno izvršavaju odluke međunarodnog kaznenog suda. Zatim, obveza suradnje, ali i izričitu odredbu u st. 2 čl. 3, Ustavnog zakona o suradnji RH sa Međunarodnim kaznenim sudom, gdje je izričito navedeno da će Republika Hrvatska udovoljiti zahtjevu međunarodnog kaznenog suda, no nije dužna udovoljiti zahtjevu ili odluci ako je taj zahtjev ili odluka u suprotnosti sa Ustavom RH.

U Republici Hrvatskoj vladavina prava je ustavna vrjednota u kojoj postoji trodioba vlasti i neovisno sudstvo. lako je sintagma za vladavinu prava, pravna država, a ona to doista u ovim suvremenim državama je, ona u praksi znači da se zakoni i propisi u državi primjenjuju potpuno jednako, kako na one koji zakone donose, tako i na one na koje se oni primjenjuju i jednako tako na one koji te iste zakone primjenjuju. Praktična primjena ovoga kriterija je u praksi razlikovni kriterij totalitarizma od demokracija. Gdje smo mi u Hrvatskoj kad je u pitanju suradnja sa Haaškim tribunalom, a i primjena ovih ustavnih kriterija o vladavini prava i trodiobi vlasti. Pravo je tužiteljice podići optužnicu, sudac međunarodnog kaznenog suda nakon što primi podignutu optužnicu i utvrdi da ima sve formalne sastojke, proglašava je, te optuženika poziva izjasniti se o optužnici. Uvjetno rečeno, tužiteljica u optužnici, kao aktu međunarodnog suda, može navesti činjenice i okolnosti po svojoj volji i to je njeno pravo. Sudac kaznenog suda ne upušta se detaljno u činjenični sadržaj optužnice, već je proglašava i poziva optuženika da se izjasni o njoj. Ako se optuženik odazove i izjasni, postupak se nastavlja prema Statutu i pravilima o postupku. Međutim, ako se optuženik ne odazove, Haaški tribunal nema jurisdikciju postupanja na području RH. Jasno, tada se obraća nadležnom državnom tijelu RH za postupanje po uhidbenom nalogu i nalogu za izručenje.

Sve dok u činjeničnom opisu i pravnoj kvalifikaciji hrvatskog generala stoji «zajednički zločinački poduhvat», Republika Hrvatska, osim instrumenta interlokutarne žalbe, te pozivom na pravilo 74 sa statusom prijatelja suda, gotovo da i nema učinkovitog instrumenta usprotiviti se suradnji, odnosno ne postupiti po odluci Haaškog tribunala. Podsjećam da sadržaj prve optužnice za generala Antu Gotovinu nije sadržavao kvalifikaciju «zajednički zločinački poduhvat». Ovu kvalifikaciju sadržavala je optužnica protiv generala Markača i generala Čermaka, a nakon stanovitog «testiranja» hrvatskih vlasti sadrži je i izmijenjena odnosno dopunjena optužnica za generala Gotovinu. Tužiteljica Haaškog tribunala zasigurno ima razloga što je u optužnicu stavila kvalifikaciju «zajednički zločinački poduhvat». Naime, ona koja neprekidno po potrebi kontaktira sa hrvatskim državnim vrhom, zasigurno zna sadržaj Ustavnog zakona o suradnji RH sa međunarodnim kaznenim sudom, jednako tako zna za odredbu citiranog st. 2 čl. 3. istog Ustavnog zakona, jednako tako zna da sa ovakvom kvalifikacijom «zajednički zločinački poduhvat» za legalnu i legitimnu vojno-redarstvenu akciju Oluja, da je ista kvalifikacija u optužnici odnosno odluci Haaškog tribunala protuustavna i da takva daje, ne samo pravo, već ustavnu obvezu nadležnom državnom tijelu da o tom slučaju nije dužno surađivati odnosno postupiti po zahtjevu ili odluci Haaškog tribunala.

Naime, Ustav RH određuje da je RH jedinstvena i nedjeljiva, da je suverenitet RH neotuđiv, nedjeljiv i neprenosiv, da je Hrvatska u vrijeme tempore criminis bila međunarodno priznata suverena zemlja, da kao međunarodno priznata suverena zemlja je ustavno uređena zemlja, da je prije toga Vijeće sigurnosti uvelo sankcije Srbiji i Jugoslaviji zbog agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, da rezolucije Vijeća sigurnosti imaju snagu norme međunarodnog prava, da je u RH aktom agresije Srbije i Jugoslavije u to vrijeme poremećen pravni poredak, da je RH, kao članica UN-a, ustavno uređena kao jedinstvena i nedjeljiva, te da je zadaća, ustavna i zakonska, svih državnih tijela, od državnog poglavara kao vojnog vrhovnika do pozornika u policiji ili redova u hrvatskoj vojsci, dakle, svakog u okviru svojih ustavnih prava i obveza, poduzeti sve, pa i vojno redarstvene mjere radi uspostave pravnog poretka koji je aktom agresije poremećen. No, kad je tužiteljica Haaškog tribunala ustala sa ovakvom kvalifikacijom znala je da nitko, ama baš nitko u državnom vrhu ne će ni stvarno ni pejorativno reći: gospođo Carla del Ponte, mi smo Ustavom uređena država, mi smo kao demokratska i pravna država, mi smo ozbiljna zemlja koja želi ispunjavati preuzete međunarodne obveze, mi smo preuzeli obvezu surađivati sa Haaškim tribunalom, donijeli smo Ustavni zakon o suradnji sa Haaškim tribunalom, načelo legalizma i vladavina prava kod nas je ustavna vrjednota, mi smo dužni pridržavati se Ustava i Ustavnog zakona, pa budite ljubazni vašu optužnicu kao akt Haaškog tribunala izvolite podesiti na način da iz iste izbacite kvalifikaciju «zajednički zločinački poduhvat» jer ovakva kvalifikacija u vašoj optužnici kao odluci Haaškog tribunala je u protivnosti sa već citiranim ustavnim odredbama o jedinstvenosti i nedjeljivosti teritorija RH kao i o odredbama o pravima i obvezama pojedinih državnih tijela.

Napominjem, da državni vrh i vrhovnik RH nije poduzeo vojno-redarstvenu akciju Oluja mogao bi po ustavnoj proceduri pred Ustavnim sudom i Saborom RH biti pokrenut postupak protiv državnog poglavara zbog kršenja Ustava Republike Hrvatske. Dakle, Oluja kao vojno-redarstvena akcija ne samo da nije zločinački poduhvat državnog vrha RH, već da nije poduzeta opravdano bi se postavilo pitanje o kršenju Ustava RH od istog tog državnog vrha. Nadalje, ako su sadašnji čelni ljudi u vrhu vlasti htjeli zaraditi transparentnost prema međunarodnim čimbenicima i tužiteljici Haaškoga tribunala, onda su mogli uljudno reći da ih trenutno prijeći Ustavni zakon o suradnji, pristati na kvalifikaciju vojno redarstvene akcije Oluja kao zajednički zločinački poduhvat, ali da se moraju pridržavati Ustava i Ustavnong zakona, pa da bude ljubazna se malo strpiti, da će u Hrvatskom saboru donijeti novi Ustavni zakon kojim će se obvezati na suradnju sa Haaškirn tribunalom i onda kad je akt ili odluka Haaškog tribunala u protivnosti sa Ustavom RH. Zbunjuje lakoća s kojom se prihvaća ovakva kvalifikacija, a da nitko, ama baš nitko ne postavi pitanje legalizma za sve, bez iznimke. Hrvatski državni vrh s tolikom poniznošću se odnaša prema Haaškom tribunalu, prije svega prema tužiteljici Haaškog tribunala, da nakon što je odbijena sa statusom «prijatelja suda» iz pravila 74 nije bilo nikakve ozbiljnije reakcije na izjavu predstavnika Tribunala da Hrvatska ne može imati status prijatelja suda jer se svrstala na stranu zločina.

Jednako tako zaprepastila je šutnja hrvatske javnosti, prije svega novinara i javnih djelatnika, a nadležna hrvatska državna tijela ponovno potvrdila i prekršila Ustav RH u postupku protiv hrvatskih novinara i književnika po optužnici zbog nepoštivanja međunarodnog suda - objave informacije iz pravila 77 o postupku i dokazima. Naime, ponovno se vraćamo u ovom slučaju na postupak hrvatske vlasti na štetu vlastitog građanina, a protivno st. 2. čl. 3. Ustavnog zakona o suradnji. Statutom međunarodnog suda isti je nadležan kazneno goniti osobe odgovorne za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjena na teritoriju bivše Jugoslavije od 1991. godine. Sud je dakle nadležan kazneno goniti osobe s prostora bivše Jugoslavije. Od kada? Od 1. siječnja 1991. godine. Za koja kažnjiva djela?

- Teške povrede Ženevskih konvencija iz 1949. godine,
- kršenje zakona i običaja rata,
- genocid,
- zločin protiv čovječnosti.

Do kada? Do kada su se mogla počiniti kaznena djela za koje je nadležan haaški Tribunal? U statutu Haaškoga suda definiran je početak, a to je 1991. godina. Kako je rezolucija Vijeća sigurnosti i Statut međunarodnog suda 25. svibnja 1993. godine, dakle u vrijeme kada je u Hrvatskoj trajao rat odnosno oružani sukob, a svako pojedinačno kazneno djelo iz ove pobrojane četiri grupe međunarodnog humanitarnog prava je svako pojedinačno kazneno djelo je djelo koje se može počiniti samo u ratu ili oružanom sukobu. To je prestankom oružanih sukoba u RH vrijeme do kada se moglo počiniti kazneno djelo za koje je nadležan Haaški sud. Za ta dijela u tom vremenu državna tijela RH dužna su surađivati i postupati po zahtjevima i odlukama Haaškog tribunala Pravila o postupku i dokazima usvojio je i donio temeljem odredbi statuta Međunarodni sud. Pravilima o postupku Međunarodni sud može proglasiti krivim za nepoštivanje suda one osobe koje svjesno i hotimično prekrše pravilo 77 – nepoštivanje međunarodnog suda. Ponovno ističem da je ovo pravilo o postupku, da je predviđena sankcija za kršenje pravila nepoštivanje međunarodnog suda. Da ovo pravilo i ovo sankcija vrijedi za sudionike u postupku. Kako za suce i članove vijeća, tako za tužiteljstvo, jednako tako za optuženika, njegova branitelja, koncipijenta, prevoditelja, novinara ili bilo koju drugu osobu koja se zatekne u Sudu ili izvan Suda. l ovdje tužiteljstvo po ovom pravilu ima pravo optužiti osobu zbog nepoštivanja međunarodnog suda. Sudac kaznenog suda jednako tako objaviti podignutu optužnicu, optuženik se izjasnili o optužnici, a Sud mu izreći kaznu ili mjeru. Ovo sve pod pretpostavkom da je sudionik postupka, pa je dostupan sudu ili ako je nedostupan da sam odluči pristupiti Sudu.

Ponovno dolazimo do pitanja ili traženja odgovora kakva je obveza hrvatske vlasti i državnih tijela ako je osoba državljanin RH protiv koga se vodi neka vrsta stegovnog postupka iz pravila 77. zbog nepoštivanja međunarodnog suda ili u konkretnim slučajevima, objave informacije. Hrvatska država nije u ovom slučaju dužna postupiti po uhidbenom nalogu i nalogu za izručenje ako se njen državljanin ne odazove Haaškom sudištu zbog kaznenog postupka kršenja pravila 77. - nepoštivanje međunarodnog suda. Ovo iz razloga što je Međunarodni kazneni sud nadležan nad fizičkim osobama u skladu sa odredbama Statuta, a Statut definira za koja kaznena djela je nadležan za koje područje i za koje vrijeme. Kako su optuženi novinari i književnici ispunjavali uvjete samo da su državljani RH - dakle s prostora bivše Jugoslavije, nisu ispunjena druga dva statutarna uvjeta. To je vrijeme i drugo kažnjivo djelo. Kako dakle nema mjesta primjeni na ove hrvatske novinare odredbi statuta, a nisu direktni sudionici postupka, te ako se ne žele odazvati Haaškom tribunalu, nadležna državna tijela u slučaju postupanja po zahtjevu Haaškog tribunala krše Ustav na štetu vlastitog građanina.

Čovjek se ne može oteti dojmu kako se vračaju slike prastare hrvatske tragedije. Hrvati su povijesno trpljenje ispričavali Zvonimirovom kletvom. Tko je mogao uopće zamisliti sliku da će poslije veličanstvenog podizanja hrvatskog stijega u Zvonimirovom gradu, general Gotovina biti uzniku Haagu, a Stanimirovići, koji su prisezali ubijati Hrvatsku, sjediti u Hrvatskom državnom saboru. Ponekad čovjek pomisli kao da smo narod pripravan za kolektivnu psihoterapiju. Što je to u narodu da smo jučer u najturbulentnijim hrvatskim vremenima, u obrani domovine, imali toliku količinu ljudske i vojničke hrabrosti, a sada nam nedostaje minimum dostojanstva i građanske hrabrosti. Usto, još otužnije je gledati čelne ljude u hrvatskoj vlasti u bahatoj samouvjerenosti prema vlastitim građanima i ponižavajućoj poniznosti prema svjetskim moćnicima.

Bosiljko Mišetić