Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju - tajni pothvat svjetskih moćnika

Uvod

  Da bismo zaštitili pravosudsku nepovrjedivost i nepristranu cjelovitost jednog ad hoc Suda, potrebno je ponovno posjetiti i strogo ispitati nadležnost (kompetenciju) i ovlast (jurisdikciju) Suda, u kontekstu ključnog pravnog pitanja:

Nadležnost (kompetencija) i jurisdikcija ICTY-a nad nacionalnim sudjelovateljima u obrani suverene države ovdje se dovodi u pitanje na temelju toga da predstavlja predaleku sudsku posegnutost, to jest aktivnost ULTRA VIRES Vijeća sigurnosti UN u prekršaju zakona Povelje UN posebno članka 51. - to jest prava na samoobranu, što predstavlja bitno načelo postojećeg međunarodnog zakona.

Prema tome, Republika Hrvatska i Republika Bosna i Hercegovina, kao države koje su se branile protiv srpske agresije, kao i njihovi nacionalni predstavnici sudionici u samoobrani imaju pravo i na čvrstom su temelju kada dovode u pitanje nadležnost i jurisdikciju Suda, kao i svako daljnje pitanje koje će se donijeti pred Sudom, što se također odnosi i na udovoljavanje sudskim naredbama. S poštovanjem podsjećamo da Sud treba uzeti u razmatranje pojedinca i različitu perspektivu kako bi sačuvao sudsku cjelovitost u svojim naporima traženja istine i pravde.

Zakonsko dokazivanje

A. Činjenica da je sukob u bivšoj Jugoslaviji bio s pravom predmet pred Vijećem sigurnosti ne sprječava kritično ispitivanje u pitanjima koje se odnose na utemeljenje ICTY-a kao i njegove nadležnosti i jurisdikcije.

B. Idejna struktura ICTY-a je dijametralno protivna Nürnberškim načelima i presedanima za koje ovaj Sud tvrdi da ih slijedi i potvrđuje; no, njegova predaleka i preširoka jurisdikcijska protegnutost - izjednačavanje agresora sa žrtvom-braniteljem - protivi se shvaćanju suvremene međunarodne solidarnosti i općoj prihvatljivosti, zanemarujući organsku vezu između "zakonskih činjenica" ("facts of law") i procesa stvaranja zakona u međunarodnom javnom poretku.

Međunarodni vojni Sud u Nürnbergu utemeljili su Saveznici, kao vojni pobjednici, da bi sudili i doveli pred pravdu poražene stranke u izvršenju krvičnih djela nasilja. Sudjelovatelji u nasilnom ratu bili su krivi od početka (ab initio). Nürnberška povelja nije priznala nikakvu obranu u zlodjelima nasilja osim prava branitelja da dokažu imaju li osumnjičenici alibi ili da opovrgnu optužbe.[1]

Zamisao i ustrojstvo ICTY-a predstavlja oštro odvajanje od Nürnberških načela. Doista, nema presedana u međunarodnom javnom redu, u traženje da se sudi svim sukobljenim stranama - nasilniku i branitelju - koji su navodno počinili prekršaje dobro utvrđenog međunarodnog kaznenog zakona.[2]

Kako bismo zadržali tradicionalnu dihotomiju između nasilnika i žrtve-branitelja od nasilja, nužno je prisjetiti se i dozvati u pamet različite norme upravljanja kao temeljne točke odnosa u suvremenom međunarodnom javnom poretku. Zacijelo, te temeljne točke odnosa daju temelj zamisli i ustrojstvu Nürnberškim i Tokijskim vojnim sudovima.

Stvarajući ad hoc sud za bivšu Jugoslaviju, kao dodatno sredstvo ili mehanizam u borbi i zaustavljanju srpske agresije, sudska prezamašna jurisdikcija ide povrh same svrhe za koju je ustanovljen sud - u kršenju postojećeg međunarodnog zakona i krnjenju sveopćeg međunarodnog javnog reda.

Politička promišljanja koja okružuju uspostavljenje Suda (ICTY) prozirna su i bjelodana. Kao dodatni mehanizam za zaustavljanje srpske agresije i nasilja, "revni tužitelji zamijenili su učinkovite čuvare mira (UN peacekeepers) s nisko rizičnim kompromisom."[3] Ali tužitelji protiv ratnih zločina nisu zaustavili nasilje i genocid. Hrvatske vojne snage predvođene generalom Antom Gotovinom i njegovim jedinicama zaustavili su genocid i nasilje. Sama zamisao da se stavi agresor nasilnik Milošević - i branitelj - general Gotovina - na istu optuženičku klupu ispred istog suda nije samo nemoralna i neukusna, već, doista, mrska prema zajedničkim vrijednostima zapadne civilizacije i protivi se svemu u svom grubom kršenju samih svrha i ciljeva Povelje Ujedinjenih naroda koje trebaju predstavljati "temeljnu normu" međunarodnih odnosa. Sami okvir Povelje UN odražava bitnu dihotomiju (odvojenost) u odnosu na čine nasilja i prava samoobrane protiv nasilja. Čin nasilja je zločin sam u sebi, i podložan je sankcijama sa strane kaznenog suda. Protivno tome, čin samoobrane predstavlja neposredni zakonski odgovor - neotuđivo pravo svake države - kao odgovor na čin nasilja; ova su dva pojma dijametrično suprotna.4 Štoviše, izričite provizije članka VII Povelje UN koje se moraju strogo provoditi imaju snagu zakonske punine (mandata) upravo zbog svoje protunasilne naravi i te provizije obvezuje sve članice UN. Još više, država koja se brani aktivni je sudionik u Vijeću sigurnosti, u zajedničkom pothvatu zaustavljanja agresije i uspostavljanja mira i sigurnosti.[5]

Razlika i temeljna razdioba (dihotomija) između nasilnika i žrtve koja se brani protiv agresije jest "jus cogens" u promišljanju postojećeg međunarodnog javnog poretka. Nasilje predstavlja prijetnju miru i međunarodnoj sigurnosti, dok je stranka koja se brani žrtva koja na sebi podnosi same posljedice tog nasilja. Dosljedno tome, staviti ih na istu razinu sudskog istraživanja unutar istog sudskog foruma predstavlja ULTRA VIRES pokušaj sa strane Vijeća sigurnosti UN - "izravnavanje ledine" kao podesno sredstvo političkog kompromisa. Takav pristup, usuđujemo se ustvrditi, predstavlja povredu slova i duha Nürnberških načela i Povelje UN.

Kratkovidna odluka Vijeća sigurnosti da protegne nadležnost i jurisdikciju ICTY-a na sve strane - na nasilnika i na branitelja - zadire u međunarodni javni red koji se temelji na pristanku svih jednakih strana. To jasno i glasno odzvanja u odbijanju sudanske vlade da prihvati jurisdikciju Međunarodnog kaznenog suda (International Criminal Court), premda je ovaj sud, čini se, bolje ustrojen na stvarnijim predpostavkama i vrednovanju međunarodnog javnog poretka.[6] Doista, arhitekti ICC-a koristili su se u svom nacrtu na iskustvu i greškama ICTY-a.

Članak 51. Povelje UN-a[7] je izvan dosega autoriteta i vidokruga Vijeća sigurnosti; njegova nadležnost i jurisdikcija ne može se protegnuti na članak 51. Povelje UN. Moć Vijeća sigurnosti nije neograničena. Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda je podloženo ustavnim ograničenjima Ujedinjenih naroda. Niti slovo niti duh Povelje UN ne zamišlja Vijeće sigurnosti UN kao slobodni i neobuzdani entitet bez granica u odnosu na aplikaciju zakona.

Članak 24(3) Povelje UN-a iznosi:

U izvršenju svojih dužnosti Vijeće sigurnosti mora djelovati u skladu sa svrhama i načelima Ujedinjenih naroda. Pojedine svrhe povjerene Vijeću sigurnosti za obavljanje svojih dužnosti iznesene su u poglavljima VI, VII, VIII i XII.

Prema gore navedenom i izričitom jeziku, jasno je naznačeno da Povelja UN daje izričito specifičnu moć Vijeću sigurnosti UN, a ne daje mu nesputanu slobodu (diskreciju).

Sami okvir Povelje UN odražava temeljnu dihotomiju u odnosu na nasilnika i žrtve koja se brani od nasilja. Zbog toga, bilo kakva navodna kriminalna aktivnost u obrani i protunasilju predstavlja posebne okolnosti koje zahtijevaju odvojeni neovisni sudski forum radi istraživanja i dodijeljivanja sankcija. Dovesti djelatnike nasilja pred isti sud zajedno s djelatnicima obrane u ime političke pogodnosti i administrativne korisnosti nije pravilno, te predstavlja "non sequitur" i "ULTRA VIRES" povredu slova i duha Povelje UN i drugih primljenjivih stavaka postojećeg pozitivnog i utvrđenog međunarodnog zakona. Doista, to se protivi temeljnim pravima -

a) obrane, zaštite i poštovanja dostojanstva pojedinca koji se brani
b) prava samoobrane suverene države koja daje zaštitu i mjesto (locus) identitetu individualnog branitelja.[8]

Više manje apstraktna "realnost" izmišljenog utemeljenja ICTY-a još se življe očituje u činjenici da same stalne članice (USA) izražavaju zabrinutost i zauzele su zaštitne mjere za zaštitu svojih građana u odnosu na novo uspostavljeni Međunarodni kazneni sud (International Criminal Court) i njegovu neovisnost od Vijeća sigurnosti.[9] SAD u ovome nisu same; mogu se naći u društvu broja nepoželjnih drugova - druge stalne članice Vijeća sigurnosti.

A fortiori, pitanje neovisnosti ili, radije, ovisnosti, je u tijesnoj vezi i vrlo važno za bilo koji sud kojega uspostavi Vijeće sigurnosti. U okviru suvremenog međunarodnog javnog poretka, nepristrano istraživanje Suda ne može nijekati pitanje kakva bi trebala biti njegova uloga među globalnom "realpolitikom", kao ni pitanje zabrinutosti za suverenitet pojednih država koje u prvom redu žele da njihove institucije vode brigu o mogućim povredama međunarodnog humanitarnog zakona.

Uspostavivši jednim činom bez presedana ad hoc subsidijarni sudski organ, kao instument u borbi i zaustavljanju srpske agresije na području bivše Jugoslavije, Vijeće sigurnosti UN-a otvorilo je samo sebe prema jednom nepristranom ispitivanju i interpretaciji primjenjivog zakona - to jest Povelji UN i glavnim načelima utvrđenog međunarodnog zakona. Dosljedno primjenjivim pravilima Bečke konvencije zakona o raspravama (Treaties)[10], u zamisli Međunarodnog suda pravde (International Court of Justice ICJ), pravila i odredbe Suda moraju se tumačiti ograničeno u svjetlu upitne ovlasti Vijeća sigurnosti za uspostavljanje jednog sudskog tijela na prvom mjestu.

Međutim, protivno Bečkoj konvenciji, arhitekti Suda protumačili su Povelju UN članak VII, "dinamički i ideološki."[11] U tom smislu mnogo razjašnjava i poučava nas opomena gospodina Snousia iz Maroka:

Preširoka juridička protegnutost kosi se s nepristranom savješću članica međunarodnog društva. Međunarodni je zakon, naime, izraz i konkretno očitovanje pretpostavki, vrijednosti i solidarnosti međunarodnog društva određenog vremena i prostora. Temeljno načelo pristanka primjenjuje se samim opstankom koegzistencije neovisnih, zakonski jednakih suverenih država.

Doista, bitni izazov bilo kojeg međunarodnog arbitra jest u tome kako postići pravednu ravnotežu između stabilnosti međunarodnog javnog poretka utemeljenog na načelima pristanka, kao i progresivnog razvoja međunarodnog zakona. Ovdje možemo ustvrditi da zamisao i ustroj ICTY-a nije uspio postići tu ravnotežu. Doista, u ovo vrijeme razvoja međunarodnog društva, suditi agresoru i branitelju u istom međunarodnom forumu ili sudu, obezvrjeđuje samu narav i tako poljuljanog suvremenog međunarodnog poretka -jer predstavlja poglede i težnje samo nekolicine "pravnih stručnjaka" - radije nego svjesnu solidarnost članova međunarodnog društva, što se treba odražavati u cjelokupnosti načela, odredaba i ustanova što tvore i daju ustrojstvo međunarodnom javnom svjetskom redu.

Odredbe Suda kao što ih je formulirala radna skupina stručnjaka UN "je samo uvod za jedan međunarodni red koji još nije napravljen"[13], a ne očitovanje smisla obveze pod konkretnim međunarodnim zakonom. Zamisao ICTY-a predstavlja zakonodavni nacrt zamišljen u maštama njegovih tvoraca. Oni su (Michael P. Scharf & Co.)[14]da bi "poravnali polje" što je za njihovo poimanje bilo "nasilje divljih plemena", prikrili istinu i manipulirali činjenicama na bojnom polju - podesno preoblikovavši agresivni rat u građanski rat izjednačujući napadača i žrtvu-branitelja. Nepristrana savijest suvremene međunarodne zajednice pronalazi ovakav pristup posve gnjusnim i neprihvatljivim. Doista, ratna zlodjela u ovom agresivnom ratu od "jus ad bellum" do "jus bello", uključujući ratna zlodjela protiv čovječanstva upotrebljavana su i počinjena od strane srpskih agresora kao instrument za vođenje rata.

Kakva god su zlodjela počinili branitelji u poziciji obrane bila su to zlodjela nastala kao posljedica srpske agresije, što je rezultiralo u međunarodnom ratnom sukobu. Postoji temeljna dihotomija između krivičnih djela; ona se ne mogu svrstati u istu nomenklaturu, te se o njima ne može pravosudno odlučivati pred istim sudskim forumom.

Arhitekti Suda propustili su osvrnuti se na mudrost Međunarodnog suda za pravdu (Internationl Court of Justice):

Znajući za aktualnu moć u odnosu na Vijeće sigurnosti i države članice, nepristrani sud će radije udovoljiti nego narediti državama normativnu privolu u progresivnom razvoju pravila s obzirom na međunarodno ponašanje.[15]

Takva su pravila izvedena iz infrastrukture - zakonske činjenice - međunarodne zajednice radije nego da su izvedena iz apstraktnih akademskih pojmova i naklonosti pojedinih pravnih stručnjaka, ili od nekog arbitra koji bi odredio kako će se članice međunarodne zajednice ponašati u međunarodnim odnosima.

Naglasak je na riječi "jest" (is) - to jest na stvarnosti na području bivše Jugosalvije, to jest na činjenici srpske agresije protiv mirnih demokratskih deklaracija za samoodređenje i slobodu, radije nego na "treba" (ought) - izravnavanje polja - to jest izjednačiti agresora i žrtvu branitelja, i dovesti optuženog pred isti ad hoc sud.

Unatoč očitovanim plemenitim motivima tvoraca Suda da progresivno razvije međunarodni humanitarni zakon, njihova "besprijekorna" iskrenost i zanos za svrsishodnošću zasjenjena je upitnim političkim promišljanjima stalnih članica Vijeća sigurnosti da se humanitarni zakon s progresivnim normama primijeni na štetu Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

Licemjerje "realne politike" je očito. Da se ne bi kompromitirala sudska cjelovitost, svako nepristrano istraživanje mora takav stav odbaciti kao irelevantan. Štoviše, autentične interpretacije sa strane države ne mogu se prihvatiti kao zaključne.

U krajnjoj razradi, samo međunarodna sudska nepristrana nadležnost, ispitujući pod najstrožim istraživanjem sve relevantne činjenične i pravne okolnosti, može donositi odluke primjenjujući već utvrđene norme međunarodnog zakona.

Ovdje ponovno ističemo da je bitni izazov svakog međunarodnog arbitra kako postići nepristranu ravnotežu između stabilnosti međunarodnog javnog reda utemeljenog na načelu pristanka (consensus) jednako suverenih država, te progresivnog razvoja međunarodnog zakona. Mi ovdje iznosimo da je zamisao i ustrojstvo ICTY-a propustilo postići tu ravnotežu time što je ICTY preširoko protegnuo svoju jurisdikciju u provođenju međunarodnog humanitarnog zakona na štetu još daleko važnije vrijednosti u okviru međunarodnih odnosa - poštovanje prema dostojanstvu pojedinca i prema suverenitetu članica država u međunarodnoj zajednici. Suverenost je ustavna neovisnost jedne države; suverenost je isključiva, ona pripada samo državi; to je njezin državni i pravni autoritet. Ona se ne može dijeliti, zajednički uživati, ili kompromitirati. Poštovanje prema dostojanstvu nekog pojedinca je preduvjet pravde pod zakonom.

Stvarne i pravne okolnosti koje su dovele do uspostave ICTY-a

Arhitekti Pravilnika suda bili su bliski promatrači reakcija Vijeća sigurnosti na objavljene i televizijske iskaze o masovnim silovanjima, ubojstvima i mučenjima kao dio sustavnog i promišljenog srpskog programa etničkog čišćenja koje je podsjećalo na nacistički genocid.

U Hrvatskoj mjesni srpski pobunjenici i jugoslavenska vojska počinili su nasilje, klanje bez presedana i kulturni genocid - od Vukovara do Dubrovnika - protiv hrvatske države, što je rezultiralo okupacijom jedne trećine teritorija suverene hrvatske države. U tu su svrhu upotrebljavali masovna ubojstva, silovanja i etničko čišćenje kao sredstvo rata.

U Bosni i Hercegovini, agresija, ubojstva i etničko čišćenje bilo je još groznije. Dva i pol milijuna stanovnika, uglavnom bosanskih muslimana i Hrvata katolika, gotovo pedeset posto stanovništva, protjerano je iz svojih pradjedovskih ognjišta, tisuće je ubijenih, a najgori genocid dogodio se u Srebrenici, 1995 godine.

Budući da se je osjećala žurna potreba da se zaustavi agresija i klanje, Sud je za manje od deset tjedana ustanovio malu skupinu pravnih stručnjaka koji su djelovali pod autoritetom Vijeća sigurnosti.16 Na prvoj sjednici Komisije za ljudska prava pri UN, koja je održana 13 - 14 kolovoza, 1992 godine, SAD su odašiljale okružno pismo predsjednika Republike Bosne i Hercegovine, gospodina Izetbegovića, u kojem predlaže stvaranje međunarodnog kaznenog suda na temelju Nürnberških načela.[17]

22. veljače 1993 godine, Vijeće sigurnosti je izglasalo rezoluciju Broj 808,[18] radi uspostavljanje ad hoc međunarodnog suda za zlodjela počinjena od 1991 godine. Također u rezoluciji broj 827[19] Vijeće sigurnosti je prihvatilo odredbe ICTY-a kako ih je predložio glavni tajnik.

Ključne rezolucije Vijeća sigurnosti - 808 i 827 - proturječne su u svom poimanju i izražaju, očito u sukobu s relevantnim normama primjenjivog međunarodnog zakona. Da bi se moglo pozivati na bitni zahtjev sedmog poglavlja Povelje UN - radi zaustavljanja "zlodjela protiv mira" i rješenja međunarodnog ratnog sukoba, to jest agresivnog rata, radi uspostavljanja i održavanja međunarodnog mira i sigurnosti,[20] rezolucije raspravljaju o "situacijama" na području bivše Jugoslavije od 1991 godine, što "predstavlja prijetnju međunarodnom miru i sigurnosti". S druge strane, rezolucije određuju da je Sud uspostavljen sa "samom svrhom tužiti osobe odgovorne za ozbiljne povrede međunarodnog humanitarnog zakona".

Humanitarni zakon se definira kao "cijeli niz načela i pravila koja ograničuju posizanje za nasiljem za vrijeme ratnog sukoba". Doista, kao ratni zakon, to je posebna grana zakona koja upravlja situacijama u ratnom sukobu kako bi se ublažili učinci rata za vrijeme ratnog razdoblja "jus bello."[21] Drugim riječima, rezolucije samo govore o učinku i posljedicama agresije, zanemarujući namjere sudionika u ratnom sukobu, to jest napadača i branitelja.Tako Sud, kao dodatno sredstvo Vijeća sigurnosti da ispuni svoje obveze pod poglavljem VII, samo razmatra "simptome" ratnog sukoba, postavljajući kaznenu odgovornost na sve, bez obzira na namjere sukobljenih u ratnom sukobu. - "poravnavajući polje" odgovornosti kao da su stranke uključene u građanski rat. Ovo je doista "non sequitur".

Nadalje, rezolucije grubo vrijeđaju temeljnu dihotomiju između agresora i branitelja u čistom proturiječju s utvrđenim, ustaljenim i uobičajenim međunarodnim zakonima. To zanemarivanje temeljne dihotomije čini rad Vijeća sigurnosti ULTRA VIRES, i same rezolucije nevaljanim ab initio. Jer, doista, Vijeće sigurnosti nije konačno povjerenstvo međunarodnog legitimiteta. Dok Vijeće sigurnosti ima nadležnost donijeti vrijedne odluke unutar poglavlja VII, takve izričite provizije su ograničene u cilju zaustavljanja agresije i uspostavljanja međunarodnog mira i sigurnosti. Te odluke ne uključuju, bilo izričito bilo implicitno, univerzalno provođenje naredbaba i progresivni razvoj međunarodnog humanitarnog zakona. Rezolucija, koju usvoji Vijeće sigurnosti, unutar okvira svoje nadležnosti, predstavlja jedan politički akt.

Međutim, zakonske posljedice takve akcije vis-a-vis pojedine države članice trebaju biti odlučene na zakonskoj razini tumačenjem i aplikacijom relevantnih načela i normi međunarodnog zakona.[22]

Držanje Suda u slučaju Tadića[23] da je ICTY samo "sredstvo" (Vijeća sigurnosti) u izvršenju glavne uloge održavanja međunarodnog mira i sigurnosti, nužno ograničava jurisdikciju Suda na "međunarodni oružani sukob" i pravilno uhićenje osoba koje su počinile zlodjela nasilja, uključujući one koji su povrijedili međunarodni humanitarni zakon - i uzrokovale da Vijeće sigurnosti prizove poglavlje VII kako bi se pokrenulo odlučnu akciju za zaustavljanje agresije, te u "zajedničkom pothvatu" sa državama koje se brane i s drugim članicama OUN poraze agresora i uspostave međunarodni mir i sigurnost.

Međunarodni zakon priznaje "jus cogens" u pitanju temeljne dihotomije legitimiteta samoobrane i zlodjela agresije sa svim oblicima od "jus ad bellum" do "jus bello". To je najrječitije izrazio i osvijetlio sudac Ammoun, dopredsjednik Međunarodnog suda pravde:

Izjednačavanjem agresora i branitelja, dostojanstvo pojedinog branitelja je temeljno povrijeđeno i nanesena je šteta, prisiljavajući, na primjer, generala Antu Gotovinu, (koji je predvodio borbu hrvatskog naroda) u pravednoj "pobuni", da odbije dobrovoljno doći pred Sud, jer je Sud drsko pregazio dostojanstvo njegove ljudske osobe.

U svom izvješću glavni tajnik podvlači "da Pravilnik treba tumačiti u okviru posebnih okolnosti njezinog nacrta, i, drugo, u svjetlu predmeta i svrha radi zaustavljanja agresije i ponovnog uspostavljanja mira i sigurnosti na području bivše Jugoslavije."[25]

Činjenični okvir pokazuje i živo oslikava grubu agresiju i ubijanja genocidnih razmjera nad mirnim pučanstvom Hrvatske i Bosne i Hercegovine sa strane srpskih agresora, zagovornika "velike Srbije".

Pravni okvir izražen u Nürnberškim načelima, u Povelji UN i sadržan u općim načelima međunarodnog zakona, daje uporište shvaćanju da postoji određeni ograničeni uvjetni autoritet kod Vijeća sigurnosti u odnosu na uspostavu jednog sudskog tijela. No, stvarni pravni okvir posebnih okolnosti oko uspostave ICTY-a daje potvrdu našim polazištima da Vijeću sigurnosti nedostaje pravni autoritet uspostavljanja jednog nepristranog suda s nadležnošću i jurisdikcijom nad osobama onih država koje su se branile protiv srpske agresije. Naše tumačenje dotičnog okvira slijedi presedan Međunarodnog suda za pravdu. Taj je presedan razrađen u dokumentu "Effect of Awards of Compensation Made by the United Nations Administative Tribunal". Ovaj Visoki sud drži da je "nužno u procesu interpretacije postaviti pitanje unutar pravilnih okvira odnosa",[26]to jest u okviru činjeničnog i pravnog konteksta - posebne okolnosti u kojima je nastao ICTY.

U završetku ovog poglavlja, opomena suca Azawedo u slučaju "Asylum" vrlo je značajna. Po njegovom mišljenju, zanemarivanje širih pojmova odnosa u prilog literarnom tumačenju "ne će donijeti mir s pravdom". Naprotiv, takav umjetni pristup tumačenju unijet će u interpretativni proces elemente nesigurnosti i uznemirenosti, što će, umjesto doprinosa mira, dovesti do još gorih sukoba i napetosti u međunarodnoj zajednici.[27] Zakonodavni nacrt koji proizvodi nerealna pravila koja ne poštuju i zanemaruju temeljnu razliku između agresora i branitelja, ne smanjuje već povećava sukobe i napetosti među državama i time slabi snagu povezivanja u međunarodnom javnom poretku, to jest odnos pristanka (consensus) među državama.

Nepristranom procjenom ključnih pitanja - nadležnosti (kompetencije) i ovlasti (jurisdikcije) Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju treba ustanoviti jesu li priznati imperativi međunarodnog humanitarnog zakona i njegova pravedna aplikacija te provođenje zakona protiv sudionika u oružanom sukobu na području bivše Jugoslavije - uništili ili poljuljali više vrijednosti unutar matrice suvremenog međunarodnog zakona – što je priznato kao "jus cogens" normativa međunarodnog javnog poretka, to jest neotuđivo pravo suverene države na individualnu i kolektivnu samoobranu i poštovanje prema temeljnom dostojanstvu ljudske osobe.

Mi ovdje tvrdimo da Sud mora tražiti prilagođenost težnjama prema vrijednostima koje dijeli međunarodna zajednica u zajednički prihvatljivim odnosima suverenih država koje su jednake pred zakonom - i njihove različite norme državnog upravljanja - što treba odražavati posvemašnju jezgru načela, odredbaba i ustanova koje oblikuju i sačinjavaju međunarodni javni poredak.

Zajednička jurisdikcija

Ako se i podrazumijeva arguendo da Sud ima jurisdikciju nad osobama u državama koje su se branile i sudjelovale u obrani protiv srpske agresije, takva jurisdikcija je uvjetna i zajednička s jurisdikcijom država koje su se branile – to jest Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

Republika Hrvatska i Republika Bosna i Hercegovina kao nove državne nasljednice, mogu i imaju pravo i nadležnost nad osobama u svojim državama, ispuniti svoju suverenost u izvršenju sudskog progona takvih osoba. Svaki pokušaj posezanja u pravo suvereniteta dotičnih država nužno je ograničen u svjetlu suvremenog međunarodnog javnog poretka.

Nasuprot Međunarodnom vojnom sudu u Nürnbergu i Tokiju, Vijeće sigurnosti UN nije namjeravalo dati Sudu izuzetnu nadležnost. Nadležnost Međunarodnog vojnog suda proizlazila je iz ugovora između pobjedonosnih saveznika koji su imali suverenitet nad osvojenim područjima – nad Njemačkom i Japanom.[28] ICTY je ustanovljen kao odgovor na krik žrtava da se zaustavi srpska agresija i genocid.[29]

U odnosu na prekršaje međunarodnog humanitarnog zakona počinjene na području bivše Jugoslavije, sudovi pojedinih država nadležni su za takve slučajeve. To posebno vrijedi za države koje su se branile, sudjelovateljice zajedno s Vijećem sigurnosti u obrani protiv srpske agresije, koja je konačno zaustavljena, što je dovelo do poraza agresora. Dosljedno Nürnberškim načelima pobjednici su oni koji imaju pravo progoniti zlodjela agresora, uključujući povrede međunarodnog humanitarnog zakona - masovna klanja, mučenja, etničko čišćenje, genocid i slično. Glavni razlozi za zajedničku jurisdikciju jesu ovi:

Zajednička jurisdikcija je neizbježni ishod posebnih prilika pod kojima je Sud ustanovljen i na način prema kojemu je definirana njegova nadležnost. Time što je osnovan Sud, Vijeće sigurnosti nije htjelo obeshrabriti nacionalne autoritete u novim državama koje su nastale raspadom Jugoslavije, od ispunjenja svojih suverenih obveza u progonu ratnih zločinaca. Baš naprotiv, namjera je bila ohrabriti državne sudove u preuzimanju svoje suverene odgovornosti.

U biti, primat Suda je uvjetovan voljom i mogućnošću nacionalnih sudova u ispunjavanju svojih suverenih prerogativa. Štoviše, ad hoc sud dobio je samo strogo ograničenu nadležnost da traži pravdu samo za one osobe koje su okrivljene za ozbiljne povrede humanitarnih zakona.

Stoga, ako i predpostavimo arguendo da Vijeće sigurnosti UN ima pravni autoritet uspostaviti ad hoc sud, Sud će, kao stvar učtivosti, i kao stvar pravne savjesti, uz poštovanje prema državnoj suverenosti i poštovanje prema dostojanstvu žrtava agresije, predati takve jurisdikcije nacionalnim sudovima država koje su se branile. Takvo bi raspoloženje trebalo biti također u skladu sa suvremenim razmišljanjem unutar međunarodnog kaznenog pravosuđa, specifično u odnosu na zamisao i ustrojstvo Međunarodnog kaznenog suda (International Criminal Court) kako bi se dala prednost nacionalnim sudovima.[31]

Političke dobrobiti kod domaćeg pravosuđa pred davanjem istog međunarodnom sudu nad kojim domaći državni dužnosnici nemaju gotovo nikakvu kontrolu, daje nove podstreke prema prizivanju na odgovorni suverenitet i lokalno djelovanje unutar vlastitih ustanova i domaćih uprava.

Na kraju, ukoliko je Vijeće sigurnosti, uz pomoć država koje su se branile, postiglo svoju svrhu i cilj da se zaustavi agresija, da se pobijedi agresora, i da se uspostavi mir i sigurnost, više nema potrebe za ad hoc Sudom, ukoliko se to odnosi na jurisdikciju nad osobama iz država koje su se branile, budući da su te države već pokazale da hoće i da su sposobne sudski goniti osobe koje su počinile zločine protiv međunarodnog kaznenog zakona.

[1]Na Nurnberškom procesu branitelji pobjednici sudili su neprijatelju agresoru. "Zapovijedna odgovornost" imala je smisla i pravne logike, jer su neprijateljski zapovjednici bili krivi "ab initio" za zločine agresije za koje su izravno bili krivi njihovi vojni i civilni provoditelji.
[2]General Precedent of Nürnberg, 5 CRIM L. Forum 237 (1994).
[3]Washington Post, Jan. 12,2007, A25.
[4]Temeljni ratni zločin po međnarodnom pravu je zločin agresije (članak 5 - (1) -d) Rimskog statuta koji se odnosi na zločine protiv mira (članak 6 Londonskog statuta - 1945), zločin protiv mira, članak 16 Kodeksa protiv mira i sigurnosti čovječanstva kojega je 1996 usvojila Komisija za međunarodno pravo OUN, i zločin protiv mira (članci 1 — 5 Rezolucije 3314 Opće skupštine OUN usvojen 14. prosinca 1974). Ovim odredbama međunarodnog prava inkriminirani su svi oblici agresije uporabom oružane sile od strane jedne države protiv suverenosti, teritorijalne cjelovitosti ili političke neovisnosti druge države, uporabom sile koja je na bilo koji način nespojiva s Poveljom OUN, uporabom naoružanih skupina ili plaćenika odnosno drugih paravojnih naoružanih snaga radi ostvarenja ciljeva agresije, uključujući ratno huškašku propagadnu, pozivanje i poticanje, (kao i pokušaji frustracije demokratskog samoodređenja naroda). Zločin agresije stoji u izravnoj opreci s pravom na individualnu ili kolektivnu samoobranu priznatu u glavi VII Povelje OUN (Lujo Medvidović, "Što jest, a što nije ratni zločin","Haaški sud - "zajednički zločinački pothvat" - što je to? " Izlaganje na drugom stručno-znanstvenom skupu u Zagrebu, 8. prosinca, 2006, Hrvatsko kulturno vijeće, Zagreb, 2006, str. 65).
[5]Država samostalno i neovisno stvara poredak u granicama svog teritorija i suvereniteta. Naravno, države članice međunarodne zajednice prihvaćaju i ispunjavaju međunarodne obveze prema načelu pacta sunt servanda. Glava VII Povelje OUN nosi naziv "Djelovanje u slučaju prijetnje miru, narušenje mira i čina agresije. Prema tome, "zajednički pothvat" znači pothvat kolektivne obveze zaustaviti agresiju i uspostaviti međunarodni mir i sigurnost. Zajednički pothvat kao rezultat kolektivne međunarodne obveze da se zaustavi agresija i ponovno uspostavi međunarodni mir i sigurnost ne može se konstruirati bilo kakvom metodom zakonske konstrukcije poznate zapadnom prvosuđu kao "zajednički kriminalni pothvat"
[6] Sudanski ministar pravosuđa Muhammed Ali al Mardi izrazio je stav svoje vlade: "Naš je stav vrlo, vrlo jasan. MKS (ICC) ne može preuzeti nikakvu jurisdikciju, suditi bilo kojem Sudancu izvan zemlje. Štogod ICC radi potpuno je nestvarno, nezakonito i odbojno svakom obliku međunarodnog zakona " (Court Issues Warrants for Darfur War Suspects, Washington Post, may 3,2007, A 18).
[7]Ništa u sadašnjoj Povelji ne može spriječiti neotuđivo pravo individualne ili kolektivne samoobrane, ako dođe do oružanog napada na članicu OUN, dok Vijeće sigurnosti ne preuzme nužne mjere za zadržavanje međunarodnog mira i sigurnosti.
[8]Počevši od Westfalskog mira 1648 godine, država se smatra "savršenim društvom" (a perfect society), društvenom institucijom koja sama po sebi posjeduje političku snagu i autoritet da zakonski i učinkovito ispuni svrhu zbog koje je stvorena, to jest osiguranje mira, sigurnosti i blagostanja i zaštite dostojanstva svojih građana.
[9]Ovakva napetost je posebno problematična kada temeljna politička praksa međunarodnog autoriteta, kao što je Vijeće sigurnosti, ignorira same činjenice međunarodnog javnog reda i oslanja se na uvjerljive autoritete - na poglede i shvaćanja raznih "zakonskih stručnjaka" (Anne Marie Slaughter i William Rurke White "The Future International Law is Domestic [or the European Way of Law]" - Harvard International Law Journal, Vol. 47 (2), Summer 2006, 347, 349).
[10]United Nations, Vienna Convention on the Law of Treaties, UN Doc. A/CONF. 39/27 (1971). Vidi: Edward Slavko Yambrusic, TREATY INTERPRETATION, Theory and Reality, University Press of America, New York, London, (1987).
[11]Virginia Morris I Michael P. Scharf, AN INSIDE GUIDE TO THE INTERNATIONAL CRIMINAL TRIBUNAL FOR THE FORMER YUGOSLAVIA, Transnational Publishers, Ine (1994), pp40-48. Vidi: James O'Brien, "The International Tribunal for Violations of International Humanitarian Law in the Former YU" (87ASIL 639658. (1993).
[12]Provisional Verbatim Records sa 3175. sastanka održanog u Glavnom Uredu, N.Y, 22. veljače 1993,5 PV 3175.
[13]Supra n. 11. Introduction by Benjamin Ferenz at XIX.
[14]Michael P. Scharf, bio je pravni savjetnik u Tajništvu vanjskih poslova u SAD-u; imao je ključnu ulogu u nacrtu Prijedloga SAD kod uspostave Suda i rezolucija Vijeća sigurnosti. Virginia Morris, pravni dužnosnik kod OUN, pomogla je formulirati pravilnik Suda kao i kod pripremanja nacrta pojedinih Pravila postupka. James O'Brien, odvjetnik, savjetnik za politička i vojna pitanja. Robert Kushen, pravni savjetnik za provođenje zakona i doušničke službe, kao i za odnose među raznim agencijama.
[15]Reservations to the Convention on the Preventing and Punishment of the Crime of Genocide, Advisory Opinion: LC.J. Rep/1955.15,51-55;
[16]Supra n.11. Vijeće sigurnosti je zatražilo glavnog tajnika da pripravi nacrt. Rad je trebao biti obavljen u tajnosti. "Zbog tajnosti postupka, izradbena povijest zakona nije dostupna tako da je teško razumijeti nakanu autora i njegovu zaokupljenost pa je onda teško protumačiti u potpunosti sam zakon". N. 72 od 40 - 47;
[17]U.N. Doc. E/CN4/1992/51/5; Očito, slični je zahtjev zatražio ranijeg nadnevka dr. Franjo Tuđman, predsjednik Repulike Hrvatske.
[18]1 U.N. Doc. 5/RES/808 (22. veljače 1993);
[19]1-2 U.N. Doc 5/RES/827 (25. svibnja, 1993);
[20]Rezolucija 780 (1992) koju je prihvatilo Vijeće sigurnosti na svom 3119. Sastanku, 6. listopada 1992,5/RES 780 (1992);
[21]U.N. International Humanitarian law and the Rights of Man, Information Sheet, No. 13, Geneva, United Nations, May 1992, p.l; Hans - Peter Gasser, International Humanitarian Law, Introduction to Hans-Hang HUMANITY FOR ALL l, 3 (1993); Cherif Bassiouni & Peter Monikas, THE LAW OF THE INTERNATIONAL CRIMINAL TRIBUNAL FOR THE FORMER VUGOSLAVIA, Transnational Publishers, Inc. New York (1996), 445-449;
[22]Legal Consequences for States of the Continued Presence of South Africa in Namibia (South West Africa) Notvvithstanding Securitv Council Resolutions 276 (1970), Advisorv Opinion: I.C.J. Rep. 16, 134 - 136;
[23]U slučaju Tadić (1995), ICTY, Judicial Rep. 353;
[24]Supra n. 22 - 80;
[25] Izvješće glavnog tajnika pripremila je radna skupina koju je imenovao Ured pravnog savjetnika pri OUN. Bili su to slijedeći savjetnici: Larry Johnson, Winston Tulman, Daphna Shraga, Virginia Morris; radili su pod upravom pravnog savjetnika Call August Fleischauer (Austria) i zamjenika pravnog savjetnika Ralph Zacklin; Supra n. 11, n. 117 - 31; Izvješće glavnog tajnika prema paragrafu 2 rezolucije Vijeća sigurnosti 808 (1993), U.N. Doc. 25704, Coll. l & 1;
[26]Advisory Opinion; I.C.J. rep. 47, 48;
[27]Slučaj Asylum (Kolumbija protiv Peru), dosuda 20.studenog 1950. I.C.J. Rep. 266-325, 353;
[28] Moskovska deklaracija među ostalim daje ovu postavku: "Nakon rata njemački i japanski politički vođe, odgovorni za vođenje agresivnog rata i za počinjena zlodjela protiv čovječanstva, bit će zbog tih povreda privedeni pred sud (Joint Declaration of Roosevelt, Stalin, and Churchill on November l, 1942, Dept. of State Bull (Nov. 6,1943, at 310); Agreement for the Prosecution and Punishment of Major War Criminals at the European Axis (London Agreement of August 1945, 82 U.N.T,S, 279, 59 Stat. 1544, EAS No. 472 (entered into force, August 8,1945);
[29]Supra n. 17 - Pisma Tuđmana i Izetbegovića;
[30]Za razliku od međunarodnih organizacija, država je iskonska prirodna društvena institucija. Država se učlanjuje već prema tome koliko je ta međunarodna organizacija ili institucija u skladu i pomaže li ispunjavanju osnovnih obveza i svrhe država članice. Država, dakle, kao prirodna društvena institucija ima pravo i mjerodavnost ispunjavat i svoje institucijske dužnosti, a tu je bitna zaštita svojih nacionalnih interesa, i interesa i prava svojih građana od drugih država kao i od međunarodnih organizacija, uključujući i OUN. To je a fortiori relevanto kad je u pitanju sama opstojnost i suverenitet država, ili kad su predmet zaštita građana i njihova ljudska prava i dostojanstvo, koje je pogaženo zbog političkih razloga — manipulacija — svjetskih moćnika na račun njihove lojalne rodoljubne obveze prema Domovini. Kad jedna država postane članicom međunarodne organizacije i prihvaća obveze njenih zakona, to se događa pod uvjetom da država članica ima slobodu i autoritet ispunjavati svoje osnovne dužnosti, svoj raison d'etre;
[31] Stvarna nastojanja provizija da se daje prednost nacionalnim sudovima imaju u međunarodnim institucionalnim nacrtima dvostruki učinak: prvo, ako nacionalni sudovi iznevjere, postoji druga linija obrane; drugi i potencijalno jači učinak je mogućnosti internacionalnog procesa da se akcija katalizira na nacionalnoj razini (Supra n. 9 -341).

Dr.Edward Slavko Yambrusic, 2007.
Hrvatski prijevod i obrada: Melkior Mašina, M. A. 31. svibnja, 2007.

{mxc}