Mons. dr. Mile Bogović: Okvir za žrtvu

U ovo vrijeme kada slabi osjećaj za vrijednosti žrtve, kada se žrtvama manipulira i licitira, potrebno je reći u čemu je prava vrijednost žrtve, kako se trebamo odnositi prema onima koji su podnijeli žrtvu i kako se odnositi prema mučiteljima. Postoji opasnost da ljudi posumnjaju u vrijednost žrtve koju su podnijeli za pravednu stvar i iz čistih namjera.

Treba raditi na tome da imamo zdravo društvo u kojemu nevin nije ugrožen, a ako se to dogodi da ima onih koji cijene njegovu žrtvu. Društvo se liječi na taj način da se u njemu gaji poštovanje prema žrtvama; društvo se kvari kada se obezvrjeđuje bilo koja nevina žrtva.

Razlika između vjernika i nevjernika

Ima mnogo toga po čemu se razlikuju vjera od nevjere, vjernik od nevjernika. Jedna od bitnih razlika jest i gledanje na žrtvu. Vjernik je svjestan da nije stvorio ni svijet ni sebe, nego da je on dar svijetu i da je svijet dar njemu. On vjeruje da postoji Netko od koga sve to potječe, komu treba izraziti zahvalnost i uzvratiti dar. Nevjernik ne vidi kome bi on to trebao reći hvala za sve ono što jest i što ima.

Taj ateistički mentalitet sve više se širi, a često dobiva i zakonske formulacije. Nerijetko su i deklarirani vjernici zaraženi tim praktičnim ateizmom: sve pripada meni, ni za što nisam nikome odgovoran, mogu sa sobom, sa svojim imanjem i sa svojim vremenom raspolagati po miloj volji.

Od prvih početaka povijesti prisutno je u čovjeku uvjerenje da je sve primio od Nekoga (Boga ili bogova). Zato je osjećao obvezu da i on uzvrati darom. Taj Netko nije kao čovjek, potreban i ograničen, nego veličanstven i uzvišen s kojim treba održati vezu i zajedništvo. Zato mu je žrtvovao nešto od onoga što je primio. Zato nema religije bez žrtve, ili – kako bi to rekao Gandhi: „Kult bez žrtve je besmislen.“

Također možemo reći da je uklanjanjem Boga nestalo i sigurne moralne norme u svijetu. Ono što je rekao Dostojevski preko usta svog junaka Ivana Karamazova: Ako nema Boga, sve je dopušteno. Tada se kao norma mogu postaviti (igrati ulogu Boga) oni koje ne slušamo jer su dobri, nego jer su moćni. Oni sebi prisvajaju da odrede što je dobro a što je zlo. Pače, dobro ih katkada i ne zanima. Ne zanima ih, npr. jesu li „udruženi u zločinački pothvat“ imali i neke dobre ciljeve, je li neki od njih bio ostvaren. Stvara se moralna zbrka kada se gubi razlika između dobra i zla. Tako je Napasnik rekao Adamu: Bog je jedno zlo. On je zavidnik koji ne želi da tebi bude dobro. A ja sam onaj koji ti želi dobro, ja sam dobrota. Dakako, varao je! To mu je vlastito.

Žrtva kao čisti prinos

Već u biblijskoj slici o Kainu i Abelu vidimo kako jedan i drugi osjećaju da nisu oni stvorili ni sunce, ni rijeke, ni pašnjake, ni stada, ni oranice. Zato žele uzvratiti dar Stvoritelju i prikazuju mu žrtvu: odriču se dijela primljenoga dara time što ga spaljuju. Vjerovali su da se njihova žrtva diže prema Bogu kao što se diže dim prema visinama.

No već u toj žrtvi staroga saveza čitamo poruku što je Bogu prihvatljivo a što nije. Kain nije volio svoga brata, zato njegova žrtva nije bila primljena. Bog ne prima žrtve koje su prodahnute mržnjom. Bogu „omilješe darovi sluge … Abela Pravednoga“ (Rimski kanon mise) jer je čista srca prinio žrtvu. Njegova je žrtva zabilježena kao vrijednost koju je židovska predaja čuvala i prenosila na iduća pokoljenja. No u toj starozavjetnoj predaji nije jasno bio izražen odnos prema mučiteljima. Njih se moglo i mrziti. Neki i danas gaje tu predaju.

Kršćani su novi Božji narod. Taj narod se okuplja oko žrtvenika na kojemu je savršena žrtva. Isus nije žrtvovao nešto od onoga što je bio i što je imao, nego svega sebe. To je savršena žrtva jer je u Isusu bila jasna svijest da je sve primio od Oca i on svime – cijelim svojim bićem i žićem - uzvraća Ocu. Savršenstvo te žrtve jest i u tome što je uza sve to što je bio pritisnut mržnjom i neprijateljstvom, svoju žrtvu prinio u savršenoj ljubavi prema svome Ocu i prema bratu čovjeku. Zlo koje ga je okruživalo nije u njemu pokrenulo ni u jednom času mržnju prema mučiteljima. Nije ni u jednom času povjerovao da je mržnja odgovor na mržnju, da je osveta odgovor na mučenje. Vjerovao je samo u ljubav. Zato je od stratišta napravio oltar gdje je prikazana „sveta žrtva, čisti prinos“.

„Ne suobličujte se ovome svijetu!“ (Rim 12, 4)

U svijetu gdje ima mržnje, osvete, neprijateljstva, nasilja, bahatosti - Kainova duha -, sasvim je „normalno“ da stradavaju i oni koji su pravedni poput Abela. Ne stradavaju zato jer žele biti žrtve, nego zato jer zloća uvijek traži kako ukloniti pravednika; ona ima „urođenu“ potrebu da drugoga optužuje, ponižava, kleveće. Zloća neprestano traži sebi žrtve. Kada bi pravednik odstupio od svoga puta dobrote, kada bi se suobličio s tim svijetom zloće, ne bi više smetao zloći i ne bi ona osjećala potrebu da ga ukloni. Zloća je uvijek na crti Kainova hoda koji „skoči na svoga brata Abela te ga ubi“ (Post 4, 8); makar i ne došlo svaki put do takve završnice. Zloća ne žrtvuje nikome, nego je spremna žrtvovati i najvećeg pravednika. Zato se okomila na Isusa.

Isusov „poraz“ bio je pobjednički jer Bog koji je ljubav ne može prihvatiti sud po kojem se čistu dobrotu proglasi čistom zloćom („Među zlikovce bi ubrojen“ – Lk 22, 37). Kristova žrtva bio je čisti prinos, kako je gore rečeno. Zato je ona za sve nas simbol svake žrtve i svakog žrtvovanja, a Kristov odnos prema mučiteljima norma za sve one koji u Njega vjeruju. Svi oni koji su tim duhom zadojeni ugradili su sebe poput Krista u život ovoga svijeta, to su prave veličine. Mučenici su graditelji Crkve. „Sanguis martyrum – semen christianorum!“ (Krv mučenika je sjeme kršćanstva). To uvjerenje Crkva želi prenositi od koljeno do koljena do kraja svijeta i vijeka.

Naše žrtve i naši oltari

Naš narod s pravom strahuje da postane žrtvom nečije mržnje, nepravde, nasilja, moći, bahatosti, i sl. Normalno je da nitko ne želi biti žrtva. No toliko je zloće u svijetu da su joj potrebne uvijek nove žrtve, da je nemoguće ostati bez svoga križa.

Još više treba strahovati da izgubimo osjećaj za smisao i vrijednost žrtvovanja i žrtve. Taj duh ima među nama svoje jake propovjednike. Oni nam navješćuju ne samo da obezvrijedimo one koji su se izložili i založili svoje živote da bi nama bilo bolje, nego da se iz odgoja naše mladeži izbriše svaki osjećaj vrijednosti za žrtvu, za odricanje i stegu. Uz to za sve žrtve ne vrijede ista mjerila. To nužno za sobom povlači nezdravi odnos u društvu. Pravo zajedništvo na ovim našim prostorima napraviti će onda najveći iskorak kada se počne cijeniti sve žrtve: i one u Bleiburgu i one u Jasenovcu. I to ne po tome jesu li „naše ili vaše“, po tome jesu li ustaške, partizanske, četničke, fašističke i sl., nego jednostavno po tome jesu li žrtve bilo čije mržnje i koliko je riječ o nevinoj patnji koja je i u mržnjom zatrovanom okruženju sačuvala ljubav. Kain i Abel prikazali su žrtve, ali nisu bile obadvije „sveta žrtva i čisti prinos“. Žrtva je prazna ako se iz nje izvuče ono „voljeti“. Sve nevine žrtve i njihove patnje zavrjeđuju da budu ugrađene u naš zajedničku duhovni žrtvenik, da ih cijenimo i poštujemo. Najveću nepravdu čini se nevinim žrtvama kada se njima opravdava i hrani mržnja prema bilo komu, pa i prema mučiteljima.

Gubitak osjećaja za vrijednost i smisao žrtve u biti je ateistički i onda kada se javlja kod deklariranih vjernika, a poštivanje nevinih žrtava uvijek je vjernički i onda kada se javlja kod deklariranih ateista. Bez žrtve nema ni vjere ni religije. Samo onaj koji je spreman na žrtvu otvoren je prema Bogu – a to znači i prema životu.

Poslat ću vam Branitelja!

Isus je obećao apostolima da će na njih i na one koji na njihovu riječ povjeruju i pokrste se poslati Duha Svetoga. Znakovito je da Isus tog Duha naziva Braniteljem. Znamo što znači riječ branitelj. Njegova zadaća je braniti one koji su ugroženi, napadnuti. On u prvom redu gleda ugroženo dobro koje treba sačuvati. Zato je biti branitelj uzvišena služba i uloga. S druge strane, Napasnik (đavao) je napadač na dobro. On je već prvom čovjeku htio napakostiti upravo time što mu je predstavljao Boga kao onoga koji mu ne želi dobro. Napasnik poručuje čovjeku: Bog ti ne dopušta uzimati neke plodove samo zato što ti je zavidan. Boji se da bi to bilo na tvoje uzvišenje. Bog to ne želi. Bog te želi držati nisko, dolje ispod sebe. Napasnik, zapravo, osuđujući Boga za niske želje prema čovjeku, želi prekinuti povjerenje između Boga i čovjeka i time osuditi čovjeka. On je napadač i onda kada se predstavlja kao zaštitnik. On je protiv svakog kulta u odnosu na dobroga Boga; on je zastupnik kulta osuđivanja.

Tako Napasnik. To je trajna napast kojom se svi mogući napadači koriste kad žele zavarati čovjeka. S njime su u dosluhu svi oni koji se koriste ljudskim slabostima zato da bi osudili čovjeka. Njima je za osudu potrebna ljudska slabost. Oni će je rado izmisliti ako je ne mogu pronaći, kao što je Napasnik učinio predstavljajući čovjeku krivo i samoga Boga.

Prisutnost Božjega Duha u svijetu je braniteljska

Bog je, doista, uvijek za čovjeka, za njegovo spasenje i uzdignuće. On nikada ne želi da čovjek bude ponižen u svom dostojanstvu. Dapače, on čovjeka želi uzdignuti do sebe. On je to najjasnije pokazao kada je prihvatio i poniženje svog Sina da bi čovjeka spasio i uzdignuo. Prisutnost Božjega Duha u svijetu je braniteljska ne tek u smislu da čovjeku osigura razinu na kojoj se nalazi, nego da ga brani i pomaže mu na putu uzdizanja prema zajedništvu u Presvetom Trojstvu.

To je bitna sastavnica Radosne vijesti koju su apostoli na uskrsno jutro doživjeli a na dan Duhova počeli širiti svijetom. Kada je Isus poslao u svijet svoje apostole i učenike govorio im je da će u svijetu imati muka, da će ih svijet zamrziti, da ih šalje kao janjce među vukove. Htio im je reći neka ne očekuju spasenje od svijeta. U tom svijetu doživjet će nepravedne napade i optužbe. Napadač na čovjeka i njegov stalni tužitelj djeluje u svijetu na razne načine. Koji je onda apostolima oslonac u radu i naviještanju? Poslat će im Branitelja. Time im je zagarantirao da ih ni mržnja svijeta, ni njihove slabosti neće u konačnici nadvladati jer Kristovi učenici imaju takva Branitelja koji im osigurava sigurnu pobjedu. Istina, pomoć tog Branitelja ne osigurava im da će se silom moći oduprijeti nasilju kojim će se svijet, ispunjen napadačima i tužiteljima, prema njima okrenuti. I oni će, poput njihova Učitelja, u svom tijelu trpjeti nepravde i nasilja, ali trebaju i u tim trenucima ustrajno raditi na spasenju svijeta, koristeći se onim sredstvom kojim se Isus koristio: ustrajnom ljubavlju prema Bogu i čovjeku. Tu snagu dat će im Branitelj kojeg će Otac poslati.

Mogli su se apostoli, vidjevši što se dogodilo s njihovim Učiteljem, povući u stranu, opustiti se i prilagoditi se prilikama, naći svoj mirni kut negdje u zavjetrini. Mogli su reći: ništa se ne može, prilike su takve. No oni su osjetili ljudsku nevolju i na Kristovom tragu, preuzimajući i Kristovu sudbinu, krenuli u svijet da ga brane od zla. Osjetili su se odgovornim za svakoga čovjeka. Krenuli su, dakle, težim putem, napornim putem zato da bi drugima svojim životom stvorili više svijetla na njihovom životnom putu. Dragovoljno su prihvatili ulogu i službu branitelja ljudi. Prihvatiti ulogu branitelja doista je vrlina nad vrlinama.

Napadački i braniteljski mentalitet

Jasno je da je Sin čovječji postavši čovjekom imao mnogo razloga da svijet optuži i osudi. Za to se nije trebalo mnogo mučiti. No on je došao da pokaže način kako se svijet može spasiti, kako se ljudima može pomoći, kako ih se može obraniti da ih zlo ne uništi. Tu čistoći Kristova pogleda na svijet nećemo nikad dosegnuti, ali trebamo prema tome rasti. Zato je korisno da naznačimo osobine napadačkog i braniteljskog mentaliteta.

Napadački mentalitet ide za tim da se na drugoj strani uočavaju samo slabe strane. Što manje dobra a više zla, veći je razlog za napad. Treba stvoriti dojam da na drugoj strani i nema dobra. Zato se napadom samo dobiva jer se time zlo uklanja. Napadač sužava vrijednost onoga kojeg napada na ono što ne valja, na ono što treba uništiti. Cjelina ga ne zanima. Nastaje potreba za više zloće na drugoj strani. Onda se ona povećava i umnaža. Prisjetite se kakva je bila predratna propaganda o hrvatskom narodu i hrvatskoj državi (genocidan narod i zločinačka država!). To je napadački mentalitet koji ima za cilj uništavanje.

Takav mentalitet dolazi do izražaja i u vrijeme kada oružje miruje. I tada se drugim sredstvima ističu negativnosti onoga kojega se želi napasti. Dobro je razrađen sustav optuživanja, a nerazvijen osjećaj za praštanje. Cilj je isti kao i u ratu, samo što su metode drukčije. Uvijek se moglo razjariti svjetinu da traži krv; uvijek će biti Pilata koji time opravdavati svoje osude nedužnih.

Danas ne slušamo pucnjavu topova i pušaka, ali i dalje smo svi u napasti da olako sudimo i osuđujemo svoju braću, a teško nam je javno stati u njihovu obranu. Neki smatraju da su stekli pravo da i javno pucaju po ljudima jer da postoji opravdana sumnja da su počinili nešto zlo. I krenu nemilosrdne postrojbe da obračunaju s njime. Često s novinskih stupaca i s TV ekrana čuju žestoki rafali po ljudima kojima nije dokazana nikakva krivica. Ljudi su nemoćni, skrivaju se od drugih, ranjene duše liježu i ustaju. Prijatelji ih napuštaju.

Braniteljski mentalitet ide za tim da se zaštiti ugroženo dobro: pravda, sloboda, mir; tj. da se ljudima osigura pravda, život u slobodi i miru. Branitelj gleda ljude i vrijednosti koje treba zaštititi, spasiti. Kod branitelja je razvijen osjećaj spremnosti na opraštanje i za zaštitu vrijednosti koje napadač posjeduje.

Za taj osjećaj nije potrebno veliko znanje. To mogu osjetiti i nepismeni. Često se to događa više kod manje obrazovanih nego kod onih koji se previše oslanjaju na svoju mudrost (mudrovanje). Ne javljaju se tako brzo ni sada kada se ranjava bez oružja. Vidimo da neki visoko školovani kadrovi govore da i nije važno jesi li bio branitelj ili napadač, dapače da pojam napadača i ne postoji u međunarodnom pravu. Pokazuje se snaga istočnog grijeha: mnogi smatraju da imaju pravo uzeti ulogu Boga i određivati što je dobro a što zlo.

Dakako da se braniteljem ne postaje samo lijepljenjem etiketa uz neko ime. Kod ljudi je teško odrediti granicu između braniteljske i napadačke uloge. No društvo koje ne pravi razliku između obrane i napada slijepo je za razliku između dobra i zla. U tu krizu upalo je ovo vrijeme, a mi osjećamo i te kako posljedice takvih nejasnoća.

Projekt Crkve hrvatskih mučenika kao „Okvir za žrtvu“

Ivan Aralica je u svom djelu „Okvir za mržnju“ ocrtao jednu sredinu u kojoj su (grešne) strukture bile tako složene da su pogodovale stvaranju i razvoju osjećaja mržnje. Svako vrijeme i svako ljudsko društvo ima svoje okvire za mržnju, svoje grešne strukture. Bilo bi dobro da Aralica napiše današnji okvir za mržnju, današnje strukture koje rađaju zlom. Vlastitost je mržnje da uvijek traži sebi žrtvu koju uništava, obezvrjeđuje, da ih kao ništavne i bezvrijedne prikazuje; mržnja ima zlo oko i ne vidi na žrtvi ništa osim zla; ona vješto otkriva načine kako razviti kult optuživanja. Ona se hrani žrtvama: što ih više ima, to je uspješnija.

Projekt Crkve hrvatskih mučenika na Udbini želi u našem narodu i na ovim hrvatskim prostorima ojačati okvire za žrtvu, tj. okvire unutar kojih će žrtve biti cijenjene, unutar kojih ćemo razvijati prema njima zahvalnost što su u teška vremena bili svjedoci istine i branitelji čovjeka (ne zla).

mons. dr. Mile Bogović