Izlaganje prof. dr. Branimira Lukšića s tribine "Hrvatska neovisnost i današnja politika"

Poštovane gospođe i gospodo!

Drage Hrvatice i Hrvati!

Mi slavimo sutra Dan hrvatske državne neovisnosti, koji simbolizira nacionalno oslobođenje od tamnice hrvatskoga naroda zvane Jugoslavija, i ideološko oslobođenje od najkrvavije utopije 20. stoljeća zvane marksistički komunizam. Usprkos krojačima tzv. Novoga svjetskog poretka dobili smo, uz Božju pomoć, neovisnu hrvatsku državu zahvaljujući tomu, što je dr.Franjo Tuđman prepoznao povijesni trenutak za njezino ostvarenje, i što je, nošen poletom i žrtvom većine hrvatskoga naroda u domovini i inozemstvu, povukao konkretne poteze da se ta vjekovna težnja Hrvata ponovno ostvari. No državnoj neovisnosti mlade hrvatske države prijete danas tri opasnosti koje ću ovdje kratko prikazati. To su: (a) opasnost od struktura koje bi uskrisile pod drugim nazivom sablast neprirodne tvorevine zvane Jugoslavija, (b) opasnost, ne od komunizma, taj je mrtav i ušao u ropotarnicu povijesti, nego od komunističkog mentaliteta koji je, ne liječen i ne izliječen, nazočan u životu Hrvatske i (c) opasnost od nepromišljenog i bezglavog srljanja u ovako ustrojenu Europsku Uniju, koja više sliči unitarističkoj naddržavi Europi, nego Europi domovina.

Razmotrimo pobliže ove opasnosti.

Prva opasnost za Hrvatsku dolazi od obnavljanja pod drugim imenom tragične zablude nazvane Jugoslavija. Početkom prošloga stoljeća Hrvat Frano Supilo je izrekao rasističku misao, koja je dovela do prolijevanja hrvatske i srpske krvi, i koja je doprinijela zaustavljanju normalnog razvitka dvaju starih ali etnogenetski različitih naroda, Hrvata i Srba. On je rekao, da su Hrvati, Srbi i Slovenci jedan narod sa tri imena. Taj su mit o jedinstvenom narodu sustavno zlorabili ideolozi velikosrpskog etnocentrizma, kako u monarhističkoj, tako i u komunističkoj Jugoslaviji. Njima su Jugoslavija i jugoslavenstvo bili samo predvorje velike Srbije. Tragično stoljetno iskustvo je pokazalo, da nikakve promjene njezina državnog uređenja ne mogu pretvoriti Jugoslaviju u državu ravnopravnih naroda, i da multinacionalna Jugoslavija može egzistirati jedino kao diktatura, ili je ne može biti. Od njezina nezakonitog osnivanja 1.12.1918. pod imenom Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, nezakonitog, jer tu tvorevinu nije nikada odobrio hrvatski Sabor, niti ju je prihvatio hrvatski narod, pa preko Vidovdanskog ustava donesenog na pravoslavni blagdan Vidovdan 28.lipnja 1928., samo osam dana nakon smrtonosnog atentata u beogradskoj skupštini na hrvatske narodne zastupnike, preko uvođenja šestosiječanjske diktature kralja Aleksandra, i oktroiranog ustava toga istog monarha 3. rujna 1931., preko srpskog terora nad hrvatskim pučanstvom i ranjavanja i ubijanja eminentnih hrvatskih pisaca i znanstvenika (npr. Budaka, Šufflaya), monarhistička je Jugoslavija bila tamnica hrvatskoga naroda.

To isto vrijedi i za komunističku Jugoslaviju. Već u samome početku antihrvatsku borbu po šumama i gorama povela su dvojica mrzitelja hrvatstva, Josip Broz zvan Tito, rusofil ateističkog svjetonazora, pobornik boljševičkog internacionalizma, čovjek anacionalnih osjećaja, i Draža Mihailović, pravoslavni četnik, pukovnik rasute jugoslavenske vojske. Onaj prvi nije nikad rekao da je po nacionalnosti Hrvat, niti da je iz Hrvatske, nego da je „tu gore" iz Zagorja (čak ne ni iz hrvatskoga Zagorja). O antihrvatskom i zločinačkom karakteru komunističke Jugoslavije govore i podatci, da je od 1945. godine više od 20.000 Hrvata bilo ubijeno bez suda, jer su pokušali uteći na Zapad, i da je u njoj bilo preko 100.000 političkih zatvorenika, većinom Hrvata, sa prosječnim trajanjem zatvorske kazne od 4 godine i 2 mjeseca po zatvoreniku. Tito nije ni pokušao riješiti nacionalno pitanje u Jugoslaviji, nego ga je pomeo pod tepih i ostavio nasljednicima, pa je odgovoran za kasnije krvoproliće prilikom osamostaljivanja jugoslavenskih republika do kojega nije moralo doći, da nije bilo oportunizma i improvizacije toga genijalnog političara, koji je uspio umrijeti, a da nije morao položiti račune za svoje zločine i neuspjehe. Omiljena dogma jugofila i titoista , da je Tito ustavom iz 1974. godine omogućio osamostaljenje Hrvatske, notorna je neistina. Njegove vojne i obavještajne kohorte čuvale su „bratstvo i jedinstvo" te Srboslavije. No opasnost za nacionalno oslobođenje Hrvatske predstavljaju također i oni inozemni krugovi, koji pokušavaju uskrisiti Jugoslaviju pod drukčijim nazivom, kao npr. jugosfera ili Zapadni Balkan. Jugoslavija je bila i omiljeno čedo lijevim europskim intelektualcima, jer im je služila kao primjer tzv. samoupravljanja. Takozvanog, jer je samoupravljanje bilo u stvari upravljanje komunističke partije kroz samoupravna tijela. Tim jugonostalgičarima se pridružuje i čudan soj hrvatskih građana, koji mrze sve što je hrvatsko, koji niječu postojanje hrvatskoga jezika, hrvatskoga pravopisa, hrvatske književnosti, pa čak i hrvatske nacionalnosti.

Drugu opasnost za neovisnost Hrvatske predstavljaju komunistički ideološki fosili na ključnim položajima u državi i društvu, koji svoj kompleks krivnje i svoje razočaranje zbog propasti komunizma pokušavaju liječiti tako, da komunizam i Tita danas hvale u Hrvatskoj. Marksistički komunizam je u svojim temeljnim postavkama totalitarna diktatura. Ako oko 25 milijuna ubijenih u svijetu od njemačkoga nacional-socijalizma i preko 7 milijuna od talijanskoga fašizma ukazuje na njihovu zločinačku bit, zašto bi se preko 150 milijuna ubijenih u svijetu od komunizma moralo tumačiti kao zastranjivanje od navodno humane biti te ideologije? Stablo se pozna po njegovim plodovima. I danas se skoro tjedno pronalaze masovna grobišta i jame na našim prostorima koje su Titovi komunisti punili nevinim žrtvama. U ime komunističke ideologije ljude se zatvaralo, mučilo i ubijalo, ne zbog toga što su subjektivno krivi za neko počinjeno zlodjelo, nego što su se rodili na krivoj strani društvene pregrade i tako postali „objektivno krivi".Prisjetimo se, da upravo komunistima pripada u prošlome stoljeću autorsko pravo na koncentracijske logore. Ne zaboravimo da je 1921. godine , dakle mnogo prije nacističkog Auschwitza, Dahaua i Buchenwalda, u sovjetskoj Rusiji bilo 7 koncentracijskih logora u kojima su uglavnom bili žene i starci, da bi već 1925. Rusija imala 65 takvih logora, u kojima je do te godine ubijeno milijun i 800 tisuća protivnika režima. Sama je bit marksističkog komunizma uzrok lenjinizma, staljinizma, polpotizma, maoizma, titoizma i drugih zločinačkih komunističkih diktatura. Stoga zločini jugokomunističkih vlasti u Hrvatskoj na završetku Drugoga svjetskog rata i u poraću nisu bili „incidentni", nego su logična posljedica komunističke ideologije. Ti zločini nisu bili ni pojedinačni, ni samovoljni ekscesi, nego sustavni, dalekosežno planirani i bezdušno provođeni.Oni se mogu pravno kvalificirati kao ratni zločini , zločini protiv čovječnosti i zločini genocida. Nakon propasti komunističkih režima u svijetu nepokajani komunistički mentalni fosili pokušavaju komunizam i Tita rehabilitirati u Hrvatskoj u tzv. „antifašističkom" izdanju, iako je komunizam poubijao nekoliko puta više ljudi u svijetu nego nacizam i fašizam zajedno.Stoga nitko nema moralno pravo biti antifašist tko nije istodobno i antikomunist. Sa najviših državnih položaja govori se s neukusnim patosom o komunističkom diktatoru i tiraninu Josipu Brozu Titu. Sve to usprkos zahtjevu skupštine Vijeća Europe da se zlodjela komunista javno i otvoreno osude.

No marksistički komunizam nije samo politički i društveni sustav, nego i način razmišljanja i ponašanja. Taj mentalitet, koji je inficirao Hrvatsku skoro pola stoljeća, i danas je u Hrvatskoj nazočan, od politike i gospodarstva, do medija i školstva, i prijeti njezinoj neovisnosti. On se očituje u bipolarnoj kategorizaciji drugih na prijatelje i neprijatelje.Onaj koji ima različito političko mišljenje od mene nije moj suparnik ili takmac, koji je potreban u pluralističkom društvu, nego moj neprijatelj, dušmanin, kojega treba ušutkati. U političkim se strankama provodi autokracija vođe, kod najmanjeg neslaganja sumnja se na urotu, oportunizam i karijerizam se stavljaju ispred istine i savjesti, medijski izvjestitelji selektivno izvješćuju da udovolje željama onih koji im daju uhljebljenje, objektivni događaji se dijele na one o kojima se može izvijestiti, i one koji se prešućuju (vidjet ćete hoće li se u tisku uopće spomenuti ovaj večerašnji događaj). Sve ovo ugrožava demokratsko ozračje mlade hrvatske države.

Treća je opasnost za hrvatsku državnu neovisnost nepromišljeno i prebrzo srljanje u ovako strukturiranu Europsku Uniju. Hrvati su bili i ostali dio duhovne i kulturalne Europe, ali Europe naroda i domovina, a ne naddržave Europe u koju se postupno pretvara današnja EU. Duhovna i kulturalna Europa se temelji na tri stupa, na starogrčkoj filozofiji kao povijesnom temelju znanstvene znatiželje, na rimskopravnoj tradiciji i na kršćanskoj vjeri. Hrvati, stoga, ne mogu biti antieuropljani a da time ne iznevjere svoj nacionalni identitet. Ova duhovna Europa je jedinstvo u različitosti, Europa integracije domovina, a ne njihove asimilacije, njihova utapanja u zajednički lonac. Stoga bi ulazak Hrvatske u današnju unitarističku EU , čiji parlament, u kojemu neke države imaju 6, a neke 96 zastupnika, donosi pretežan dio odluka dvotrećinskom većinom, što otvara mogućnost nadglasavanja malih naroda, ulazak bi Hrvatske u ovakvu EU, čije članice pokazuju eklatantne primjere gospodarskog šovinizma, čije članice u susjedstvu Hrvatske pokradu godišnje iz hrvatskoga mora oko 300 milijuna eura ribe, ulazak bi Hrvatske u ovakvu EU bio štetan za Hrvatsku. Postoji alternativa ovakvom ulasku , a to je ili status sličan Norveškoj i Švicarskoj, ili bolje isposlovani uvjeti ulaska. Osobito bi poguban naš ulazak u EU bio u sklopu nekakvog Zapadnog Balkana ili „jugosfere", kako nam to sugeriraju naročito londonski i pariški veliki meštri obiju Jugoslavija.Mi trebamo prihvatiti viziju Europe domovina, Europe otvorene pluralizmu vrijednosti, koja njeguje svoju kršćansko-humanističku tradiciju, koja ne prešućuje u svome ustavu Boga Stvoritelja. Čuvajmo se, poučeni lekcijom povijesti, da hrvatski nacionalni interes podredimo interesima drugih, jer, i kad bismo postali članica EU, nitko drugi nama ne će preuzeti naše probleme i njih rješavati. Hrvatsko je rodoljublje zaslužno u prošlosti što nas je očuvalo kao narod, usprkos hegemonističkim nasrtajima Beča, Venecije, Pešte i Beograda, pa se nadam da će nas ono zaštiti i u budućnosti od sličnih tendencija bruxelleskih eurokrata. Taj je hrvatski patriotizam, kao i svaki patriotizam malih naroda, uvijek bio obrambeni, čuvar nacionalnog identiteta, i nikada nije zagovarao izolaciju, agresivnost ili ksenofobiju.

Zaključimo. Slobodna, neovisna i demokratska hrvatska država, uspostavljena u obrambenome Domovinskom ratu, u opasnosti je zbog duhovne zatrovanosti društvenog ozračja u njoj ostatcima komunističkog mentaliteta, zbog sablasti srpskog velikodržavlja koje se krije iza krinke balkanskih asocijacija, i zbog opasnosti od gubitka nacionalnog identiteta i državne suverenosti u EU. No još je jednu, možda i najveću, opasnost za opstanak neovisne hrvatske države opisao američki izvjestitelj Jeffrey Kuhner u listu „The Washington Times" od 30.09.2010. Jeffrey Kuhner je novinar, koji je prijatelj hrvatskoga naroda, i koji je pozitivno izvješćivao o borbi hrvatskoga naroda za slobodu od komunizma i Jugoslavije u Domovinskome ratu. Stoga njegova dijagnoza sadašnjeg stanja Hrvatske zaslužuje posebnu pozornost. On kaže, da se Hrvatska sada nalazi na raskrižju svoga daljnjeg puta nakon što se oslobodila brutalnog komunističkog policijskog režima, koji je ubio preko 200.000 Hrvata, uključivši mnoge svećenike, redovnike i redovnice. On kaže, da su se nakon pada komunizma mnogi gangsteri infiltrirali u hrvatsku političku elitu jednostavno zamijenivši Titovu crvenu zvijezdu za hrvatsku šahovnicu.Kuhner upozorava, da je ta nova kriminalna elita nastavila s korupcijom i nepotizmom nagomilavši velika osobna bogatstva, da ona odbija provedbu radikalnih gospodarskih reformi i da nastavlja s birokratskim modelom predimenzioniranog javnog sektora, s restriktivnim propisima, i s porezima koji ubijaju. Kuhner tvrdi,da političke veze i potkupljivost ravnaju osobnim unapređenjem. U zaključku on napominje, da golemi državni dug Hrvatske ugrožava budućnost zemlje, te da je ekonomska stagnacija ozbiljno podijelila državu na imućne , i one siromašne. Eto kako nas prosuđuje čovjek, koji je za vrijeme Domovinskoga rata perom i riječju zagovarao hrvatsku borbu za slobodu i neovisnost. Kad ovako piše dokazani prijatelj Hrvatske moramo se ozbiljno zapitati, što svaki od nas mora i može učiniti da se stanje u Hrvatskoj promijeni.Vrijeme je da se trgnemo i da spoznamo, da nam hrvatska država nije jednom zauvijek dana, nego da nam je ona zadana.Ona je trajni plebiscit, trajno opredjeljenje njezinih građana. Političkog vođu kojeg Hrvatska treba najljepše je opisao otac domovine dr. Ante Starčević. On je rekao:" Onaj koji hoće stajati na čelu naroda...to mora zavrijediti time, da se pokaže narodu kao čovjek nepokvarene ćudi, opsežna i uznosita duha, čista i odvažna srca, koji zaboravlja na svoje vlastito biće i u samoj sreći naroda nalazi svoju sreću, koji iskreno i duboko ćuti boli i trpljenja naroda, kome je srce zauzeto jedino za istinu i pravdu,koji se neustrašivo bori za dobro i slobodu naroda, od čega ga ne mogu odvratiti ni laskanje, ni obećanje, ni preziranje, ni muke, ni sama smrt."

Hrvatski je narod sretan što je u osobi dra Franje Tuđmana u presudnim trenutcima svoje povijesti imao takvog vođu. No vremena se mijenjaju i Hrvatska se nalazi pred novim iskušenjima. Iako sada Hrvatska treba hrabre, poštene i sposobne političke, vjerske i kulturne vođe, njezina budućnost ovisi o nama svima, i o svakome od nas pojedinačno. Nitko nije nevažan. Pomirba među Hrvatima, koje je služenje tuđinskim ideologijama u prošlosti zavadilo, pretpostavka je za očuvanje neovisnosti hrvatske države. Druga je pretpostavka integracija iseljene i domovinske Hrvatske. Ali pomirba može uslijediti tek nakon spoznaje istine i kajanja za počinjeno zlo.. Uloga je države u tomu, da stvori uvjete za objektivno saznanje istine. No usprkos unutarnjim i vanjskim kušnjama kojima je izložena hrvatska država , ja vjerujem da će se hrvatski narod, uz pomoć Božju, uspješno suprotstaviti opasnostima o kojima je ovdje bilo riječi i da će tako očuvati svoju državnu neovisnost.

Hvala vam!

Kaštel Sućurac, 7.10. 2010.

Prof.dr. Branimir Lukšić