1. U dostupnim nam informacijama o aktualnim dogovorima političkih stranaka u Hrvatskoj što bi se trebalo mijenjati u Ustavu Republike Hrvatske, kao glavni razlog novih promjena navodi se i njihova neophodnost radi usuglašavanja i prilagođavanja našeg Ustava potrebama pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji. Iako nam nije dostupan tekst prijedloga mogućih ustavnih promjena, nedvojbeno je da se radi i o tumačenju izvornog sadržaja i eventualnim promjenama članka 141. iz tzv. Božićnog Ustava kojega je u početku teške borbe za hrvatsku samostalnost i nezavisnost donio Hrvatski sabor. U tom se, naime, članku Ustava propisuje postupak pokretanja i odlučivanja o udruživanju Republike Hrvatske u saveze s drugim državama. A upravo o tome se radi i u slučaju, kako se već više godina najavljuje, udruživanja naše države s državama Europske unije. Stoga pravno tumačenje sadržaja tog članka i njegovih eventualnih promjena neizostavno zaslužuje ozbiljnu pozornost.

2. Kada se raspravlja o „udruživanju“ valja upozoriti da u hrvatskom jeziku isto značenje ima i pojam „ujedinjenja“ štoviše, upravo ovaj pojam više odgovara i nazivu zajednice s kojom bi se Hrvatska u dogledno vrijeme, valjda, trebala ujediniti. (Europska unija, European union , union = ujedinjenje engl. fr., unione talij.etc.)

Zašto o uniji i ujedinjenju? Pa zato jer je stalno prisutna u povijesti hrvatskog naroda i njegove državnosti, da ne idemo predaleko - sve od 1102. godine (Pacta coventa) pa do 1918. godine kada se odlukom pobjedničkih sila u I. svjetskom ratu iz Versailessa nametnulo ujedinjenje sa Kraljevinom Srbijom pod dinastijom Karađorđevića (Petar I. „ujedinitelj“) koje se pokazalo kao nepovoljno i katastrofalno za naš narod i njegovu državnost. Ujedinjenje iz 1918. u kojem je apriori Kraljevina Srbija kao država s kojim se Hrvatska tada ujedinila imala prednost i u nekim segmentima apsolutnu moć odlučivanja o sudbini hrvatskog naroda, imalo je svoju, u tadašnjim političkim uvjetima ekspanzije komunističkog totalitarizma, za hrvatski narod i njegovu državnost još nepovoljniju, reprizu 1945. godine. Upravo zbog tih povijesnih iskustava hrvatski narod jednom zauvijek u Božićnom ustavu propisuje:

„Zabranjuje se pokretanje postupka udruživanja Republike Hrvatske u saveze s drugim državama u kojem bi udruživanje dovelo, ili moglo dovesti do obnavljanja jugoslavenskoga državnog zajedništva, odnosno neke balkanske državne sveze u bilo kojem obliku.“

3. Ako bi se, na temelju analize svih relevantnih pravnih i političkih sadržaja, moglo zaključiti da bi udruživanje republike Hrvatske u Europsku uniju dovelo, ili moglo dovesti do neke balkanske državne sveze u bilo kojem obliku, onda bi prema sadašnjem Ustavu, i samo pokretanje postupka za takvo udruživanje bilo zabranjeno. U ovoj raspravi namjerno izostavljam i onaj dio ustavne odredbe koja se odnosi na “obnavljanje jugoslavenskog državnog zajedništva“, jer smatram da to udruživanjem u EU ne dolazi u obzir. Međutim, kada se pomno analiziraju sve izjave i najave očekivanih događaja u „regiji“ koja se nedvojbeno može geopolitički smatrati i „balkanskom“, ne bi trebalo a priori otkloniti raspravu o mogućnostima “neke balkanske državne sveze u bilo kojem obliku“ unutar EU. U toj raspravi valja se pitati da li bi, zbog budućnosti koja se može predvidjeti na temelju političkih ciljeva i najava o proširenju EU i na one države koje se nedvojbeno smatraju „balkanskim državama“, udruživanje Republike Hrvatske u EU valjalo smatrati i udruživanjem koje bi moglo dovesti do neke balkanske sveze u obliku udruživanja u EU. Ako bi, odgovor bio pozitivan, ako bi glasio, „Da takva mogućnost realno postoji“, onda je udruživanje Republike Hrvatske u EU Ustavom zabranjeno.

4. Ako bi se nekim elastičnijim, i prema svim aktualnim okolnostima, realnijim tumačenjem te ustavne zabrane smatralo da ujedinjavanje država u EU pa i kada se u njoj nalaze ili će se nalaziti barem jedna ili više balkanskih država, štoviše i iz bivše Jugoslavije, ne bi trebalo smatrati „balkanskom svezom u bilo kojem obliku“, onda se ustavna zabrana udruživanja ne bi odnosila na udruživanje republike Hrvatske sa državama u EU. No, za takvo udruživanje je imperativna norma iz stavka 3. članka 141 Ustava koja se odnosi na odlučivanje hrvatskih građana - birača o takvom udruživanju-ujedinjenju. Radi se o tome da se „Odluka o udruživanju Republike Hrvatske donosi na referendumu većinom glasova ukupno broja birača u državi“.

5. No, prije rasprave o referendumu valja nam se lapidarno osvrnuti na glavnu značajku Europske unije. Ne treba biti ni pravnik ni eurofil ni euroskeptik ili čak eurofob, da se jasno vidi kako je razvitak današnje Europske unije od Europske ekonomske zajednice preko Maastricht ugovora koji je naziv te zajednice promijenio 1992. godine u Uniju do konačnog tzv. Lisabonskog ugovora o funkcioniranju te Unije stalno išao u pravcu jačanja ujedinjenih nadležnosti i ovlasti tijela Unije s jedne strane i redukcije suvereniteta njezinih država članica. To se jasno vidi iz članka 1. st. 1. Lisabonskog ugovora jer: „Ovim ugovorom visoke ugovorne stranke međusobno osnivaju Europsku uniju na koje države članice prenose nadležnosti za postizanje zajedničkih ciljeva.“ (Podv. Ž.H.) „Nadležnost“, bez sumnje, valja opravdano smatrati suverenitetom, što znači da države članice prenose dio svog suvereniteta na EU.

6. Kada se radi o suverenitetu Republike Hrvatske, u čl. 2.Ustava propisano je: „Suverenitet Republike Hrvatske neotuđiv je, nedjeljiv i neprenosiv te da „Hrvatski sabor i narod neposredno, samostalno, u skladu s Ustavom i zakonom odlučuju inter alia i „o udruživanju u saveze s drugim državama.“ (Podv. Ž.H.) Valja raspraviti i o tome da li je dio suvereniteta uopće moguće prenositi, pa i na EU kada je suverenitet nedjeljiv. No to prepustimo ustavnopravnoj teoriji. Ono što nas u ovoj raspravi o članku 141. Ustava zanima je, kako uz Hrvatski sabor i „narod neposredno„ treba odlučivati o prijenosu dijela suvereniteta ili bez obzira na to, o „udruživanju u saveze s drugim državama“?

7. Odgovor na pitanje iz prethodne teze uz nastavak rasprave iz teze 4. nedvojbeno nas dovodi do zaključka da volja ustavotvornog Hrvatskog sabora da konačnu odluku o tako važnom pitanju većinom glasova ukupnog broja birača u državi,valja i danas smatrati imperativnom i da je se zbog ostvarenja aktualnih političkih ciljeva ne bi smjelo mijenjati.

8. U nastojanju da se kao neposredno odlučivanje naroda može smatrati i većina glasova birača koji su se odazvali pozivu na referendumsko izjašnjavanje, jer je u današnjim prilikama nerealno očekivati Ustavom zahtijevani odaziv, pa se time blokira i onemogućava ulazak RH u EU itd. vjerojatno će se predložiti i usvojiti i promjena članka 141. Tim nastojanjima može se dodati i argument da je za ostale odluke naroda kao napr. za izbor predsjednika države i izbor parlamentarnih i drugih zastupnika propisana većina onih birača koji su iskoristili svoje pasivno biračko pravo tj. koji su glasovali. Tako se predsjednikom države u Hrvatskoj postaje na temelju iskazane volje, uzmimo posljednji primjer, oko 1/4 biračkog tijela, itd. Na to bi se moglo odgovoriti da se u tim slučajevima radi o izborima s vremenski ograničenim mandatom, a kada se radi o udruživanju tog ograničenja nema.

9. Bilo kako bilo, da li se, zbog političke volje aktualne vlasti pa i dijela oporbe u najvišem zakonodavnom tijelu naše države, ujedinjenje Hrvatske sa državama EU ne bi trebalo prepustiti riziku nedovoljne volje većine birača, te da odredbu o referendumu iz čl. 141. Ustava RH treba mijenjati tako da se referendumska većina smatra manje zahtjevnom na pr. većinom onih koji su izašli na biralište ili sl. ili da se uopće ne traži referendum jer da je volja zastupnika naroda u Hrvatskom saboru dovoljna za ujedinjenje na isti način kao što je dovoljna i za promjenu Ustava dakle dvotrećinskom većinom, ne ovisi o nama koji o tome raspravljamo već o volji te većine u Hrvatskom saboru. Rezultat je, naime, isti. Jer ako zastupnici naroda ne vjeruju da će narod na referendumu koji je sada propisan, glasovati onako kako oni misle da je za Hrvatsku dobro (udruživanje u EU), onda će promijeniti Ustav i onda je takva opasnost otklonjena. Udruživanja će biti kako oni odluče.

prof. emeritus dr. sc. Željko Horvatić