Drago Krpina na tribini HKV-a "Iznevjerena demokracija"

Masovna razočaranost hrvatskih ljudi stanjem u Hrvatskoj sve je očitija. Uvjerenje ljudi da izlaskom na izbore ne mogu ništa promijeniti sve je dublje.

SDP i HNS ili HDZ i SDSS , Račan, Mesić, Sanader... politika je ista.

Vjera Hrvata u demokraciju a posredno i u sposobnost da, preko svojih izabranih predstavnika mogu upravljati sami sobom, svojim nacionalnim dobrima i svojom državom sve je tanja.

Gdje su tomu uzroci? U defektnosti koju su sadašnje parlamentarne stranke, vladajuće i oporbene, svojim nedemokratskim i neodgovornim djelovanjem ugradile u hrvatsku političku zbilju.

1. Težnje hrvatskog naroda za uspostavom vlastite nacionalne, samostalne i demokratske države bile su motivirane podjednako političkim i gospodarskim razlozima. Od gubitka srednjovjekovne državnosti pa sve do uspostave suvremene demokratske i neovisne Hrvatske države, prije petnaestak godina, hrvatski narod bio je tek objektom raznih stranih političkih interesa i planova, bez mogućnost da sam odlučuje o svojoj sudbini. Strane sile uz nametanje svoje političke volje istovremeno su bile nemilosrdni ekonomski izrabljivači hrvatskih prirodnih i svih drugih dobara kao i zatiratelji svih elemenata hrvatskog nacionalnog identiteta. Na putu kojim Hrvatska danas ide, većina hrvatskih ljudi prepoznaju iste te procese. Sve se to, nažalost, danas događa uz suglasnost političke elite koja ima formalni ali ne i stvarni demokratski legitimitet. Hrvatski građani, s punim pravom, uočavaju da se Hrvatske kreće ne samo krivim nego i vrlo opasnim smjerom koji bi je vrlo brzo mogao vratiti tamo gdje je bila prije svog skupo plaćenog državnog osamostaljenja.

2. Na izborima 2000. godine ondašnja koalicija pobijedila je prije svega zahvaljujući obećanjima da će ispraviti neke promašaje dotadašnje hrvatske vlasti u vođenju gospodarske politike, a osobito u pretvorbi i privatizaciji. Potporu nekih međunarodnih središta moći, koja je bila nedvojbena, sjetimo se kolektivnog hodočašća oporbenih čelnika na političke instrukcije u Washington i drugdje, dobili su očito zahvaljujući nekim drugim obećanjima. Vrijeme je ubrzo pokazalo, radilo se o preuzetim obvezama da se hrvatska politika uskladi s političkim i ekonomskim interesima dotičnih podupiratelja. U borbi za preuzimanje vlasti oni su radili na dva kolosjeka: svojim mentorima izvan Hrvatske davali su jedna obećanja, hrvatskim građanima druga. Prvima su obećali detuđmanizirati Hrvatsku, što je zapravo značilo relativizaciju dosegnutog stupnja njezinog državnog suvereniteta, a hrvatskim građanima bolji život. Preuzevši vlast radili su isključivo na obećanjima koje su dali svojim inozemnim instruktorima, zanemarivši u potpunosti obećanja data hrvatskim građanima. Prijevara je vrlo brzo prepoznata. Kritizirajući takvu oktroiranu politiku koalicijske vlasti i obećavajući da će je, pobjedi li na izborima, radikalno promijeniti, prije tri godine vlast je preuzeo, HDZ. Međutim pokazalo se, nažalost, vrlo brzo da je i Sanader u predizborno vrijeme, primijenio Račanov model. Jedna obećanja (daleko od očiju hrvatske javnosti) davao je, očito, izvan Hrvatske, a druga hrvatskim biračima. Hrvatskim biračima obećao je radikalnu promjenu Račanove i Mesićeve politike, a stranim mentorima radikalni nastavak njezine provedbe. Na prvo obećanje brzo je pala prašina, druga se, pak, marljivo izvršavaju. Račan, Mesić i Sanader, u proteklih sedam godina, stvarnu hrvatsku političku i gospodarsku samostalnost spustili su ispod razine autonomije koju su uživale nekadašnje rimske provincije, a svoju ulogu i značaj ispod onog kojeg su imali provincijalni upravitelji velikog rimskog carstva.

3. Sedamdeset posto hrvatskih građana ne podržava ulazak Hrvatske u NATO, oko pedeset posto protivi se bezuvjetnom uključivanju Hrvatske u EU, devedeset posto se protivi načinu na koji Hrvatska surađuje s haaškim tribunalom, isto toliko protivi se uključivanju Hrvatske u tzv. zapadni Balkan. Međutim, unatoč tomu, među sadašnjim parlamentarnim strankama, zajedno s predsjednikom Republike, postoji potpuna suglasnost oko nastojanja na ostvarenju upravo tih ciljeva. Oni to zovu „Savez za Europu" Na pomolu je i njihov dogovor da politički ciljevi oko kojih su se suglasili, a s kojima se ne slaže polovica hrvatskih birača uopće ne budu tema predizbornog sučeljavanja. Oni će se dakle tek prepirati oko toga koliko je milijuna „zamračeno" iz „Lenca" a koliko iz „Brodosplita", je li Milanki Opačić i Đurđi Adlešić podmetnuta priča o ljubavnicima i kako je Vesna Škare Ožbolt stekla „pokretnu imovinu privremene vrijednosti" u obliku pomlađivanja i uljepšavanja svog i inače dražesnog lika.

4. Račanova politika bezuvjetne suradnje s haaškim tribunalom, i prihvaćanje optužnica protiv hrvatskih generala, u kojima se oslobađanje okupiranog hrvatskog teritorija kvalificira kao udruženi zločinački pothvat, bila je izložena najoštrijoj kritici i protivljenju oporbenog HDZ-a na čelu s Ivom Sanaderom. Predlagali smo, na temelju četiristo tisuća prikupljenih potpisa hrvatskih građana, raspisivanje referenduma o statusu hrvatskih branite1ja pred domaćim i stranim sudovima, predlagali promjenu Ustavnog zakona o suradnji s haaškim tribunalom, zahtijevali raspravu pred Vijećem sigurnosti UN-a o nedvojbenim činjenicama da haaško tužiteljstvo prekoračuje ovlasti propisane Rezolucijom VS kojom je haaški tribunal osnovan.. Ne mogavši, kao oporba, ništa od toga ostvariti, oporbeni HDZ, na čelu s Ivom Sanaderom, obećao je da će sve to učiniti, dođe li na vlast. Umjesto obećanog, u suradnji sa stranim obavještajnim službama sačinjen je sramotni „akcijski plan" za uhićenje generala Gotovine, kojeg je Šeks sažeo u poznatoj krilatici „locirati, identificirati, uhititi, transferirat" koji je, kao što je poznato, uspješno i proveden. Za nagradu Hrvatska je dobila pozitivni avis. U međuvremenu EU za isti takav avis od Srbije više ne traži izručenje nedvojbenih zločinaca Mladića i Karadžića. Dakle, više nije samo riječ o izjednačavanju žrtve i agresora već o njihovoj grotesknoj nejednakosti. Kazna žrtvi nagrada agresoru. Dok Gotovina, Norac i drugi hrvatski generali broje svoje uzničke godine, Mladić i Karadžić podsmjehuju se sa slobode. U isto vrijeme Stanimirović i Gajica, koji su aktivno sudjelovali u agresiji na Hrvatsku najvažniji su koalicijski partneri HDZ-a. Tužne li hrvatske zbilje.

5. Dok troši svu energiju na izvršavanje obećanja datih svojim inozemnim mentorima, aktualna Vlada, osim virtualnih i marketinških trikova tipa „one stop shop", hitro ovo, hitro ono, izvozna ofenziva i slično, ne bavi se životnim problemima hrvatskih građana. Navest ću samo jedan od brojnih poražavajućih primjera: dok se u Hrvatsku svake godine uvozi hrane za po koliko stotina milijuna dolara više, svake godine za desetke tisuća hektara povećavaju se neobrađene hrvatske poljoprivredne površine. Što je Sanaderova europska pompa bučnija i blještavija to je Hrvatska sve zaduženija i sve siromašnija.

6. Koja je danas razlika u vanjskoj, unutarnjoj, gospodarskoj, kulturnoj ili bilo kojoj drugoj politici vlasti i oporbe. Nikakva! Zašto? Zato jer te stranke same i ne kreiraju svoju politiku kojom bi artikulirali stvarnu volju i interese svog biračkog tijela i koju bi na vlasti bile spremne i provoditi. One svoju ulogu vide tek u dosljednom i bezuvjetnom provođenju svih onih uvjeta i zahtijeva sadržanih u famoznom Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju i njemu pratećim dokumentima. U dolazeće predizborno vrijeme to će se nastojati, koliko je moguće, zamagliti, (Sanaderova retorika postat će nacionalnija, SDP-ova socijalnija i slično). Njihovo ponašanje na vlasti, međutim, pokazalo je njihovu potpunu političku istovjetnost. To hrvatski građani jasno vide i zato nije čudo što preko pedeset posto njih ne znaju kome bi dali svoj glas.

7. Predizborna obećanja stranaka, s obzirom na sve dosadašnje prijevare, nailaze kod hrvatskih građana na ravnodušnost pa i mučninu. Toga su svjesna i stranačka vodstva pa svoju političku i programsku nevjerodostojnost nastoje nadomjestiti beskrajnim međusobnim otvaranjem i podmetanjem afera čiji je cilj poslati poruku biračima: ako mi i nismo dobri, ali oni drugi još su gori. Slušajte saborske rasprave: "ukrali ste" viču jedni, "vi ste još više odgovaraju drugi", "imate skupe neprijavljene satove" napadaju prvi, "tko vam je platio plastične operacije", uzvraćaju drugi... to je Hrvatski sabor danas.

8. O unutarnjoj nedemokratičnosti stranaka u Hrvatskoj reći ću nešto na primjeru stranke koju najbolje poznajem. Za radikalni politički zaokretu što ga je poduzeo, Sanader nikad nije ni tražio ni dobio suglasnost za to nadležnih stranačkih tijela. Statut i Program stranke, već odavno, mrtvo su slovo na papiru i o tomu je u stranci onemogućena bilo kakova rasprava. Sadašnja politika stranačkog vodstva kao i način vođenja stranke potpuno su protivni stranačkom Statutu i Programu i u tom smislu može se, s pravom kazati, da se HDZ nalazi u stanju dvostrukog, statutarnog i programskog puča. Mogućnost unutarstranačkog Statutom zajamčenog prava biranja i kandidiranja potpuno je suspendirana. Kandidirati se smije samo onaj kome to gazda prethodno odobri. Stranačka tijela niti se sastaju niti o bilo čemu odlučuju, a kad se i sazovu na njih se ne pozivaju svi njihovi članovi, nego isključivo oni koje gazda hoće. Sa stranačkih dužnosti, ne obazirući se na Statut, udaljuje se svakog tko dovoljno intenzivno ne dokazuje odanost stranačkom gazdi ili ovaj na bilo koji način posumnja u njegovu pravovjernost. Kad se nedavno, protivno demokratskim načelima i odredbama Statuta jedan smijenjeni predsjednik stranačkog Županijskog odbora pozvao na svoja statutarna prava, Sanader mu je odgovorio: „Statut to sam ja!" Provedbom takozvane revizije članstva iz stranke je, po nepoznatim kriterijima isključeno više od polovice članstva. Preko stotinu tisuća ljudi koji su od početka bili članovi HDZ-a i ne znaju da to više nisu. Unatoč svim tim neciviliziranim i nedemokratskim postupcima ni domaći ni inozemni, inače uvijek budni, "nadzornici" demokracije ne upućuju nikakve prigovore. Što više, s tih mjesta nerijetko dolaze riječi ohrabrenja. To će biti tako dok god ta pučistička i oktroirana politika bude sukladna njihovim interesima. Kako god gorljivo pokazuje poslušnost i pokornost prema moćnijima od sebe, to jest prema svojini inozemnim mentorima, Sanader brutalno obračunava sa svakim u HDZ-u za koga mu se učini da mu nije dovoljno odan i poslušan. Nažalost, koliko mi je poznato, ni u drugim strankama s demokratičnošću nije drugačije.

9. Sadašnja "patologija" hrvatske politike i demokracije, koja je dovela do opće omraženosti političara, uvjetovana je prije svega beskarakternošću pojedinaca i skupina koji se nalaze na najvažnijim političkim položajima. Primjer: kakav je to karakter čovjeka koji se nađe na najodgovornijoj dužnosti u državi, u kojoj je trećina stanovništva siromašna, a da mu čini zadovoljstvo pred tom istom sirotinjom slikati se sa svojim ukrasnim predmetima, koji usput pokazuju i koliko je sati, vrijednim desetke tisuća eura. Od takvih karaktera može se očekivat baš sve. Takvi karakteri koji su zagospodarili hrvatskom politikom izvorom su opće omraženosti i politike i političara. Pokušao sam izreći barem dio onog što smatram nevaljalim u hrvatskoj politici i što demokraciju u hrvatskoj čini invalidnom, neučinkovitom i nevjerodostojnom. No, svatko mi, nakon ovog što sam kazao, može postaviti pitanje: dobro i što sad? Ja vjerujem da izlazi postoje. Prije svega smatram da se svatko od ljudi u Hrvatskoj koji su sad izvan politike i javnih poslova, a koji čine glavninu intelektualnog, stručnog i moralnog potencijala hrvatskog naroda, mora pred svojom savješću upitati: što ja mogu učiniti da se sadašnje stanje promjeni i da Hrvatska prestane srljati u krivom smjeru kamo je gura sadašnja vladajuća i oporbena politička elita. U budućnosti treba izmijeniti izborni model tako da se ustroji onoliko izbornih jedinica koliko se zastupnika bira u Hrvatski sabor. To bi, nasuprot negativnoj kadrovskoj selekciji koju potiče sadašnji izborni model u kojem glavnu riječ nemaju birači već stranačke vođe, omogućilo da u Hrvatski sabor i na druge javne dužnosti dođu stručno, karakterno i moralno bolji i postojaniji ljudi koji će račune polagati prije svega svojim biračima. Bez boljih ljudi u politici i javnim poslovima ne može biti demokracije u koju će se vjerovati pa ni bolje ni sigurnije hrvatske budućnosti.

Zagreb, 7. ožujka, 2007.
Drago Krpina