HVO i Domovinski rat 

Kamen temeljac u stvaranju samostalne i neovisne hrvatske države je ostvareno jedinstvo domovinske i iseljene Hrvatske a posebno jedinstvo sa dijelom hrvatskog naroda u BIH iskazano u Domovinskom ratu. Logičan slijed ovog teško ostvarenog jedinstva hrvatskog naroda, pod vodstvom prvog hrvatskog predsjednika Dr. Franje Tuđmana i HDZ-a bilo je organiziranje u obrambene oružane formacije koje su branile hrvatski narod od velikosrpske agresije na području bivše SFRJ.

Tako je na području BIH 8. travnja 1992. utemeljen HVO kao glavna obrambena snaga Hrvata. Poznato je da su u BIH prije rata kao republici bivše SFRJ bila konstitutivna tri naroda, Hrvati, Muslimani i Srbi. Agresiju na BIH izveli su Srbi pod vodstvom Beograda, a Muslimani su pokušali zauzeti neutralni stav prema izjavi njihovog vođe A. Izetbegovića. On je naime nakon srpskih zločina u selu Ravno tvrdio kako to nije njihov rat misleći pritom da se rat vodi samo između Hrvata i Srba, valjda zato jer je to selo pretežno naseljeno Hrvatima.

Uskoro je bio demantiran zločinima koje su počinili Srbi u istočnoj Bosni tako da se Muslimani prisiljeni na obranu organiziraju u teritorijalnu obranu a kasnije u Armiju BIH. Prvih mjeseci rata su se hrvatske i muslimanske jedinice zajedno borile. U Sarajevu je brigada HVO-a Kralj Tvrtko zajedno sa Armijom BIH branila opkoljeni grad više od godinu i pol dana. U tim borbama je učestvovalo preko 5000 pripadnika HVO od kojih su 94 poginula, preko tristopedeset ranjenih a više od stotine su trajni invalidi. Nažalost, u travnju 1993. dolazi do sukoba u srednjoj Bosni između Armije BIH i HVO-a koji je eskalirao u teške borbe, velika ljudska i materijalna stradanja sve do zaključenja Washingtonskog sporazuma od 19. ožujka 1994. kojim se uspostavlja federacija Muslimana i Hrvata i mogućom konfederacijom sa RH. 

Hrvatska Republika Herceg Bosna formirana i obranjena u ratu ovim sporazumom je ukinuta a Daytonskim sporazumom iz 1995. godine je to potvrđeno a izostala je moguća konfederacija sa RH. U ratu je hrvatski narod uspio stvoriti i obraniti HRHB. To je bio rezultat utemeljen na jedinstvu Hrvata iz bivše SFRJ i iseljene Hrvatske i u toj borbi nisu smetale granice koje su stoljećima među našim narodom pravili razni okupatori kao što je današnja granica sa BIH a u stvari predstavlja granicu između Austrougarskog i Otomanskog carstva utvrđene Berlinskim kongresom održanim 13. lipnja 1878. a kojom je hrvatski narod podijeljen. 

Nažalost političkim dogovorima ili za zelenim stolom HRHB ostvarena uz velike ljudske žrtve (oko 13000 poginulih) neprocjenjivu materijalnu štetu, je poništena. Položaj Hrvata u BIH pa tako i hrvatskih branitelja rijetko je u novijoj povijesti bio tako loš kao danas. Iako su teoretski konstitutivan narod, svjedoci smo da su njihova prava u stvarnosti manja od prava nacionalnih manjina u RH ili Europi. Zadnji primjer i očit dokaz takvog stanja je činjenica da više ne mogu birati svog člana u predsjedništvo BIH već su to za njih uradili Bošnjaci izabravši na zadnjim izborima pripadnika Armije BIH Željka Komšića koji je ujedno i nositelj njihovog najvećeg ratnog priznanja - Zlatni Ljiljan.

Hrvati koji su u obrambenom ratu bili vojne ili političke vođe, danas su ili osuđeni ili se sude a bilo koji tko digne glas u odbrani prava hrvatskog naroda u BIH ili je smijenjen ili zatvoren ili suđen. Eklatantni primjeri za to su bivši članovi predsjedništva BIH izabrani od hrvatskog naroda Ante Jelavić i Dragan Čović koji su osuđeni u montiranim političkim procesima. Jedan od razloga zašto je tako leži u činjenici da više nema onog temelja na kojem je stvorena Republika Hrvatska a to je jedinstvo hrvatskog nacionalnog korpusa. Odustalo se od prava na posebne veze sa federacijom BIH a time i čvršćeg povezivanja Hrvata iz BIH sa RH. A svjedoci smo kako Srbija to pravo iz Daytonskog sporazuma za posebne veze sa Srbima u BIH maksimalno konzumira. Sadašnje političko vodstvo je potpuno odustalo ili minimiziralo ustavnu odredbu RH o brizi za svoje sunarodnjake u BIH.

Sve je to rezultiralo masovnim bijegom Hrvata iz BIH tako da se procjenjuje da je od prijašnjih 800 000 Hrvata prema popisu iz 1991. godine ostalo u BIH oko polovina ili 400 000 nakon vojno redarstvene akcije «Oluja» veliki broj se naselio na područja od posebne državne skrbi a među njima i značajan broj hrvatskih branitelja, pripadnika HVO i MUP-a HRHB. Kao što je u ratu bilo jedinstvo naroda, tako su i oružane snage bile jedinstvene. Zajedničkim operacijama HV, HVO i redarstvenim snagama obranjeni su ili oslobođeni hrvatski prostori na tlu, RH i BIH. Jedna od poznatijih operacija uoči Oluje je akcija oslobađanja livanjskog polja, Grahova i Strmice u koju su ušle i postrojbe HVO-a i specijalne postrojbe MUP-a HRHB. Bez te akcije, Oluja nije mogla biti izvedena. I nakon Oluje slijede uspješne zajedničke operacije sve od nadomak Banja Luke. 

Sve ovo govori da je hrvatski narod u prošlom ratu imao jedinstvene oružane snage i branitelje među koje nesumnjivo pripadaju i pripadnici HVO-a. Stoga oni trebaju s punim pravom nositi naziv "Hrvatski branitelji iz Domovinskog rata". Nažalost u Zakonu o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata HVO nije tako definirano, nego je pri kraju teksta zakona u jednoj rečenici rečeno da će se status pripadnika HVO-a riješiti međudržavnim ugovorom sa BIH, što je potpuno neprihvatljivo. U ratu i iz rata smo izašli zajedno a sada nas se dijeli. Ako su nas stotinama godina silom dijelili razni okupatori zašto se sada sami dijelimo i odričemo dijela hrvatskog braniteljskog korpusa kojemu HVO pripada. Kao pozitivan korak može se smatrati ugovor između BIH i RH o suradnji na području prava stradalnika rata u BIH koji su bili pripadnici HVO-a i članova njihovih obitelji ali nikako ne i dovoljan. Ovaj ugovor je manjkav jer obuhvaća samo dio stradalničke populacije i nije jasno zašto su ostali izostavljeni.

Slijedeća važna i za pohvalu vrijedna je odluka hrvatske vlade o darivanju kuća i stanova u vlasništvu hrvatske države na područjima od posebne državne skrbi hrvatskim braniteljima. U toj odluci koja je sada u vidu prijedloga proslijeđena hrvatskom saboru na usvajanje opet su izostavljeni hrvatski branitelji pripadnici HVO-a. Ako ovaj zakon u konačnici ne bude ispravljen i u njemu ne budu definirani pripadnici HVO-a kao nositelji prava na darovnicu u velikoj mjeri gubi svoj smisao.

Poznato je da su se na području od posebne državne skrbi, nakon Oluje, kao najbrojnija populacija naselile izbjeglice iz BIH a posebno iz dijela koji se danas naziva Republika Srpska. Uz sve deklarativne pozive čelnika te tvorevine, na povratak jasno je da tamo Hrvatima nema mjesta a nažalost razvoj događanja u drugoj polovini BIH – Federaciji, također navodi Hrvate na iseljavanja. Možemo zaključiti da se ovi ljudi trajno nastanjuju u RH a među njima je veliki broj pripadnika HVO sa obiteljima.

Ovo područje je prije rata bilo najnerazvijeniji dio RH a nakon rata se razlika višestruko povećala što čini život tih ljudi veoma teškim pa se ne rijetko odlučuju na odlazak u treće zemlje. Stambeni problem je jedan od egzistencijalnih problema i uz posao odnosno materijalna primanja – najvažniji. 

Samo na području grada Knina je zahtjev za stambeno zbrinjavanje podnijelo preko 950 pripadnika HVO i predstavljaju ubjedljivu većinu od ukupno podnijetih zahtjeva (oko 1300). Uključenjem branitelja HVO među osobe sa pravom na darovnicu, u mnogom se olakšava život ovih ljudi i njihovih obitelji, sprječava odlazak u treće zemlje i omogućava integracija u život RH. Zato Udruga pripadnika HVO u RH upućuje zahtjev Vladi i Saboru RH da se pripadnici HVO definiraju kao hrvatski branitelji iz Domovinskog rata.

Također želimo da u prijedlogu Zakona o darivanju kuća i stanova u vlasništvu RH na području od posebne državne skrbi kao nositelji prava na darovnicu budu uneseni i branitelji HVO-a.

Slavko Zelić 

{mxc}