Govor Drage Krpine na tribini HKV-a i Hrvatskog društva političkih zatvorenika "Tko progoni hrvatske branitelje?"

Prizor u kojem general Gotovina, na kninskoj tvrđavi, 6. kolovoza, 1995. vrhovnom zapovjedniku i prvom hrvatskom predsjedniku dr Franji Tuđmanu podnosi prijavak o uspješnom oslobađanju Hrvatske, nikad neće biti izbrisan iz povijesnog pamćenja Hrvata. Je li itko u tim nezaboravnim trenutcima, ispunjenim beskrajnim ponosom i zahvalnošću hrvatskim braniteljima, mogao pomisliti da će ti isti hrvatski generali i branitelj biti izloženi svakovrsnim progonima i poniženjima što se događa već punih sedam godina. Razmišljajući o tom nameću nam se brojna pitanja: Može li se država u kojoj nema slobode za one koji su najzaslužniji za njezinu slobodu smatrati slobodnom državom? Može li se narod koji šutke pristaje na progon najzaslužnijih za svoju slobodu, smatrati slobodnim narodom? Možemo li mi kao pojedinci, bez nelagode i srama uživati u vlastitoj slobodi ako slobode nema za one najzaslužnije za našu slobodu? Svatko onaj tko vlastitoj svjesti, iz takozvanih pragmatičnih razloga, nije zavrnuo vratom, lako će pronaći odgovore na ova pitanja.

Histerični progoni hrvatskih branitelja otpočeli su nakon smrti prvog hrvatskog predsjednik i vrhovnog zapovjednika Hrvatske vojske dr. Franje Tuđmana te nakon promjene vlasti u Hrvatskoj 2000. godine i to pod radnim nasovom: "detuđmanizacija Hrvatske“. Motivacija organiozatora progona hrvatskih branitelja i kriminalizacije domovinskog rata, predvođenih Ivicom Račanom i Stipom Mesićem, bila je jedna mješavina bolesne osvetoljubivosti i ponovo probuđene ideologije prema kojoj pravo i konačno riješenje hrvatskog nacionalnog pitanja nije u okvirima uistinu suverene, nezavisne i slobodne države Hrvatske.

Neposredno pred izbore 1990. partijski gazda Ivica Račan zaprijetio je Hrvatima koji su sve glasnije počeli govoriti o hrvatskom državnom osamostaljenju: "Partija će ako treba i armijom braniti socijalizam i Jugoslaviju!" , ne zaboravivši pri tom podignuti svoj poznati kažiprst.

Da bi pokazao kako misli ozbiljno i kako bi jugoarmiju dodatno ojačao u predstojećoj obrani socijalizma i Jugoslavije, donio je odluku o predaji kompletnog naoružanja hrvatske teritorijalne obrane budućem brutalnom agresoru na Hrvatsku. Kao što je poznato, Račanova se prijetnja i ostvarila. Posljedice su poznate. Uz zastrašujuće žrtve hrvatski su branitelji obranili Hrvatsku i porazili Račanovu JNA koja je, kao što je poznato vrlo brzo pokazala svoje pravo, velikosrpsko, lice. Umjesto da za svoje postupke u obranjenoj, oslobođenoj i demokratskoj Hrvatskoj bude pozvan na odgovornost i bude predan nadležnim pravosudnim tijelima on se prometnuo u nedodirljivog mjeritelja demokratičnosti onih kojima je prijetio svojom JNA a potom i u progonitelja onih koji su, za mnoge neočekivano, porazili njegovu armiju.

Nekadašnji dogmatici jugoslavenstva prometnuli su se ubrzo u zajapurene europejce. Oni su uvijek Hrvatsku mogli zamisliti tek kao dio bilo kakvih naddržavnih tvorevina ili pak autonomaški raskomadanu na manje dijelove. Jedino Hrvatska kao uistinu suverena i neovisna država nikad nije mogla pronaći svoje mjesto u njihovim vizijama. Beograd u koji su nekad odlazili po naloge i upute kako vladati Hrvatskom zamjenili su sad samo nekim drugim odredištima u koja hodočaste s istom svrhom.

Da bi prokrčili put svojoj radikalnoj internacionalističkoj ideologiji, shvatili su da najprije moraju poraditi na rastakanju, zatiranju i kopromitiranju svih onih nacionalnih vrijednosti na kojima je stvorena slobodna i inezavisna Hrvatska. Da bi rastočili vrijednosti morali su udariti na njihove najistaknutije nositelje. Počeli su s obračunom s mrtvim Tuđmanom a nastavili s njegovim genaralima i branireljima da bi zatim potaknuli opću kriminalizaciju Domovinskog rata a time i temelja na kojem je stvorena slobodna Hrvatska.

Prvo što je učinio povratkom na vlast 2000. godine Račan je priznao neupitnu nadležnost Haaškog tribunala za "Bljesak“ i "Oluju“. Nastavio je s zastrašujućom medijskom kampanjom protiv mrtvog Tuđmana i hrvatskih branitelja a zatim i s uhićenjima. Stvoreno je okruženje u kojem se o hrvatskim braniteljima može čitati i slušati isključivo u izvješćima iz sudnica i zatvora ili pak u crnim kronikama u kojima se objavljuju vijesti o njihovim samoubojstvima.

Dok je Hrvatska krvarila i posljednjim snagama odoljevao srpskom agresoru, Račan se nije sjetio prkosnog i junačkog nepokorivog Gospića. Sjetio ga se povratkom na vlast i kao čestitku za uspješnu obranu poslao vam uhidbeni nalog za vašeg, gospićkog i hrvatskog heroja generala Mirka Norca i njegove najbliže suradnike.

Račanova i Mesićeva kolaboracija s haaškim tužiteljstvom rezultirala je optužnicama protiv najistaknutijih zapovijednika u Domovinskom ratu u kojima se u širem kontekstu optužuje cijeli hrvatski vojni i politički vrh iz onog vremena. Da je poživio, bez sumnje optužnica bi bila podignuta i protiv samog predsjednika Tuđmana. Dva glavna svjedoka na čijim iskazima i “dokazima“ haaško tužiteljstvo temelji monstruozne optužnice protiv hrvatskih generala jesu Stipe Mesić, aktualni predsjednik RH, i Savo Štrbac, poznati četnički aktivist i pouzdanik haaškog tribunala.

Za mandata Račanove Vlade i prvog mandata Stipe Mesića, kad su oni glavninu svojih snaga usmjerili na progon hrvatskih branitelja i detuđmanizaciju Hrvatske, HDZ je čvrsto stao uz hrvatske branitelje i obranu istine o Domovinskom ratu. Ivo Sanader, Vladimir Šeks,Hrvoje Hitrec, Andrija Hebrang..., pa i moja malenkost, i mnogi drugi HDZ-ovci, uključujući i dr. Mlinovića, bili su beskompromisni kritičari jedne sulude i za hrvatske nacionalne interese razarujuće politike.

Na poznatom velebnom skupu prosvjeda zbog uhićenja Mirka Norca, na splitskoj rivi u veljači 2001., među čijim glavnim organizatorima je, kao predsjednik Stožera za obranu digniteta Domovinskog rata za Ličko-senjsku županiju, bio i dr Milinović, u govoru predsjednika HDZ-a Ive Sanadera, hrvatski je narod prepoznao snagu koja će, dobije li povjerenje na izborima, zaustaviti sramotnu i pogubnu politiku progona hrvatskih branitelja i blaćenja Domovinskog rata. Možda bi kao komentar i sadašnjeg progona hrvatskih branitelja najbolje pristajao cjelovit govor što ga je tad na splitskoj Rivi, održao Ivo Sanader, dobivši euforičnu potporu nazočnog mnoštva. Nezgoda je, međutim, što sad provoditelj politike protiv koje se prosvjedovalo na splitskoj Rivi više nije Ivica već Ivo. Onaj isti Ivo, Ivo Sanader. Zato ću se poslužiti samo fragmentima kao ilustracijom jedne besramne prijevare.

Ovako je tad Ivo Sanader zborio Hrvatima željnim pravde za Hrvatsku i hrvatske branitelje:

"Ovaj narod nikad nije saginjao glavu, ovaj narod nije bio nikad narod slugu, ovaj narod je bio ponosan, ovaj narod bio je uspravan, i onda kad su nas ostavili goloruke. Nismo se bojali goloruki, s krunicom oko vrata ići pred mehanizaciju treće ili četvrte armije u Europi, kako su je zvali. Ako se nismo bojali njih, kako ćemo se bojati ovih danas na vlasti."

Te su riječi mnoštvo od, procjenjivalo se, dvije stotine tisuća prosvjednika, dovele do euforije. Sanader se prisjetio u svom govoru i 1995. godine i vojnoredarstvenih akcija Bljesak i Oluja. Rekao je:

"Danas, samo pet godina kasnije, nerazumnom politikom se naše generale, naše hrvatske časnike tjera na skrivanje, tjera na nekakav stid... A mi im poručujemo: Mi smo ponosni na hrvatske generale, mi smo ponosni na hrvatske časnike, mi smo ponosni na hrvatske branitelje i ponosni smo na našeg viteza Mirka Norca! Ujedinimo se pod Tuđmanovim geslom "Sve za Hrvatsku, a Hrvatsku ni za što"."

U isto vrijeme, istoga dana, Vladimir Šeks govorio je na prosvjednom skupu u Osijeku koji je bio organiziran istim povodom i s istom svrhom. On je pak rekao:

"Ovo je prosvjedni skup protiv gaženja dostojanstava hrvatskih branitelja, dragovoljaca i onih koji su dali živote i zdravlje za nezavisnu Hrvatsku. Račanova i Mesićeva vlast Domovinski rat baca pod noge i stvara klimu u kojoj se tumači da sve što je učinjeno u Domovinskom ratu je zločin. Je li moguće danas reći u Hrvatskoj ono što kaže nesretni Stevan Mesić da blokiranje prometnica podsjeća na vrijeme postavljanja četničkih balavana."

Tako su Šeks i Sanader govorili tada izvrsno izražavajući raspoloženje hrvatskih branitelja, ali i većine hrvatskog naroda. Nije za njima zaostajao ni dr. Andrija Hebrang, koji doduše te 2001. nije bio u HDZ-u već na mjestu jednog od glavnih čelnika HIP-a. U ulozi predsjednika Upravnog odbora HIP-a dr. Hebrang je u srpnju 2001. potpisao priopćenje za javnost u kojem između ostalog stoji:

"Objavom optužbe prljava je igra dijela međunarodnih organizacija, zlouporabom međunarodnog Suda u Haagu, došla do svog posljednjeg čina čiji je cilj izjednačiti srpskog agresora i hrvatsku žrtvu. Nažalost u tome uspijevaju zbog podrške sadašnje Vlade, na čelu s premijerom, jer su u proteklih godinu dana učinili sve da umanje značaj Domovinskog rata, kriminiliziraju njegove sudionike, uklanjajući ih iz javnog života, smjenjujući ih sa funkcija te čineći sve da obezvrijede značaj pobjedničke Hrvatske vojske. Za najveću je osudu negativizacija povijesne uloge prvog hrvatskog predsjednika čime premijer i njegova Vlada daju podršku onima koji nam opet žele krojiti povijest, a nigdje ih nije bilo kad smo goloruki pružali otpor srpskom agresoru.“ (Predsjednik Upravnog odbora HIP-a, srpanj, 2001.)

Dajući glasove Sanaderu i HDZ-u na izborima 2003., Hrvati su glasovali, prije svega, protiv Račanova, Mesićeva i Pusićkina odnosa prema hrvatskim braniteljima i Domovinskom ratu. Hrvati su očekivali da će povratak HDZ-a na vlast zaustaviti sramotnu i opasnu politiku kriminalizacije Domovinskog rata i samog stvaranja nezavisne Hrvatske. Upravo zato su dali svoje glasove Sanaderu, Šeksu, Hebrangu, Milinoviću...

I što se dogodilo? Odgovorite svako sam sebi pred svojom savješću i pred svojim razumom.

Ne! Dragi prijatelji, ništa se od toga nije dogodilo. Dapače, s onima na čijoj su kritici Sanader, Šeks, Hrbrang, Milinović..., pobjedili sklopljen je takozvani „Savez za Europu“. Taj savez u cijelosti je sklopljen na osnovama Račanove, Mesićeve i Pusićkine politike.

Kako taj "Savez za Europu" djeluje najbolje je pokazalo glasovanje o zadržavanju Branimira Glavaša u zatvoru kad su zastupnici triju stranaka SDP-a, HNS-a, i HDZ-a, glasovali složno kao jedan. To je, nažalost stvarna politička koalicija koja danas upravlja Hrvatskom. 

Zastupnik HDZ-a Franjo Arapović samo dan prije rekao je da bi mu njegov otac odsjekao obje ruke ako bi glasovao protiv hrvatskog generala Branimira Glavaša. Sutradan je, međutim učinio upravo to, uz obrazloženje da je on samo „vojnik partije“. Koliko li tragične sličnosti s nekim drugim olovnim vremenima u kojima je neupitno partijsko vojnikovanje hrvatskom narodu nanijelo toliko zla i patnje! Zastupnici dr. Hebrang, Ivas i Turudić tvrdili su tađer da će nedvojbeno glasovati za pravo Glavašu da se brani sa slobode. Sutradan su postupili suprotno.

Nekoliko dana prije, kad se činilo da je HDZ-ova većina u Saboru ipak odlučila glasovati za puštanje Glavaša da se brani sa slobode, predsjednik Sabora, nekad nerazdvojan Glavašev prijatelj, Vladimir Šeks, odlučno je izjavio: "Ja bih bio najobičnija hulja kad bih pokazao neosjetljivost za sudbinu Branimira Glavaša!". Nakon dva dana učinio je upravo to, pokazao je upravo nezamislivu neosjetljivost za sudbinu čovjeka s kojim je dijelio svo dobro i zlo u teškim godinama stvaranja i obrane Hrvatske ali i više od toga, čovjeka koji ga je ljudski zadužio u trenutcima njegove teške obiteljske tragedije.

I gospićki zastupnik Milinović spremno je i lagano podigao ruku za Glavaševo utamničenje, onu istu ruku na kojoj su u Gospiću nekoliko godina ranije danima visjeli lanci u znak prosvjeda protiv uhićenje jednog drugog hrvatskog generala, prvog među gospićkim braniteljima, Mirka Norca.

Ono što se dogodilo nakon izbora 2003. ući će u hrvatsku političku povijest kao jedna od najsramotnijih obmana i prevara. Umjesto prekida politike čijom kritikom je preuzeta vlast, ta ista politika nastavila se provoditi još odlučnije i dosljednije.

Odgovarajući prošle godine na pitanje novinara kako će HDZ riješiti problem generala Ante Gotovine, Šeks je odgovorio sad već glasovitim imperativom:

Upravo ta metoda poslužila je u hvaćanju i predaji generala Gotovine Haaškom tribunalu. Svoj "haaški fundamentalizam“ Šeks je potkrijpio i poznatom izjavom da bi i Tuđmana poslao u Haag da je živ i kad bi to zatražila Carla del Ponte. Kakvog li užitka raznim štrpcima, pupavcima, stanimirovićima... Teškog li čemera i jada za Hrvate koji jedva da mogu povjerovati u ono što zdravim očima vide i ušima čuju. Pod izlikom djelovanja pravne države stvara se lažni mozaik najnovije hrvatske povijesti.

Hrvatskom politikom, dakle i Hrvatskom, zavladali su ljudi nevaljala karaktera, ljudi bez obraza i morala, ljudi bez dostojanstva i samopoštovanja, ljudi čije su glavne odlike nedosljednost i lažljivost, beskurpulozni karijerizam i neodgovornost. Oni su slijepo oružje u rukama onih koji hrvatskom narodu žele oduzeti samopoštovabnje i dostojanstvo kako bi ga učinili lakim plijenom svojih mizernih sebičnih interesa.

Sve kad bi nam takva politika i donijela materijalno blagostanje, koje se obećava kao nagrada za samoponiženje, zar bi nam zaista puniji trbusi mogli nadomjestiti oduzeti ponos i dostojanstvo. "Nema cijene koju Hrvatska nije spremna platiti za ćlanstvo u Europskoj uniji" ponavlja fatalistički prepotentno aktualni predsjednik hrvatske Vlade. To što golema većina Hrvata nije spremna baš na svaku cijenu njemu se ni čini tako značajnim. On zaista plaća svaki račun koji se Hrvatskoj ispostavi, pridodajući "galantno" čak i više nego što se traži. Zove li se cijena Ante Gotovina, Mirko Norac, Markač..., njemu je svejedno. Plaća li se račun hrvatskim morem, najvrijednijim hrvatskim poduzećima, slanjem hrvatskih vojnika u besmisleni pakao Afganistana, taj ne pita. "Bit ću prvi Hrvat koji će postati članom Europske komisije (Vlade)", hvali se u užem krugu svojih obožavatelja. Za tu svoju infantiulnu ambiciju taj je spreman založiti sve, baš sve. Ako Hrvatske i ne bude a on ipak postane europski ministar, zar to za naciju ne bi bilo dovoljno, misli taj. Šokantne li spoznaje o nezamislivoj opreci između banalnosti motiva i zastrašujuće cijene koju Hrvatska uistinu plaća! 

Pedest godina nakon drugog svjetskog rata, iz Beograda je Hrvatima bila nametana "istina“ o njihovoj zločinačkoj ćudi a sve u svrhu da im se u korijenu zatre nacionalni ponos i dostojanstvo a time i svaka pomisao o vlastitoj državnosti. U tu svrhu do groteske preuveličavan je broj onih za čija su sradanja bili krivi Hrvati. Danas, po posve istom modelu Hrvatska je ponovno izvrgnuta istom postupku i s istom svrhom.

Ulogu velikosrpskih tužitelja i presuditelja Hrvatima sad su preuzeli neka druga središta moći. Nekadašnje uloge Jakova Blaževića i raznih drugih blaževića, bakarića, dragosavaca i baltića, sad su, u progonu hrvatskih domoljuba preuzeli oni koji su jučer zajedno s Račanom i Pusićkom donijeli odluku o utamničenju Branimira Glavaša.

Politička pozadina progona hrvatskih branitelja danas je više nego očita. Danas su progonitelji oni koji su takve progone do jučer najoštrije osuđivali. Pokazalo se, nažalost, da su njihove osude bile tek sredstvo u osvajanju vlasti koju sad koriste na gori i za hrvatski narod opasniji i pogubniji način od svojih prethodnika.

Ako je danas netko izvrsno upućen u detalje aktualne Sanaderove politike, to su bez sumnje najistaknutija pera medijskog carstva EPH. Naime, oni svakodnevno potvrđuju svoju izvrsnu upućenost u sve nijanse Vladine politike uključujući i poteze koji će uslijediti. Oni su najpouzdaniji tumači ali i branitelji aktualne Vladine politike. Koliko god im je Tuđmanova politika bila omražena, Sanaderovom političkom genijalnošću su fascinirani. Jedan od Sanaderovih apologeta iz navedenog miljea otkrio je ovih dana u svojoj kolumni kako je Sanader reagirao na odluku suca Posavca da ipak privremeno pusti Branimira Glavaša na slobodu, točnije na liječenje u osječku bolnicu.

"Poznato je, naime, da je Sanader, iako se suzdržavao javno komentirati odluke o Glavaševu puštanju iz pritvora, izrazito negativno i ljuto reagirao kad je prošle subote popodne čuo da je sudac Posavec odlučio privremeno prekinuti istragu protiv Branimira Glavaša."

Hrvatski narod strpan je danas u kola kojima upravlja hrpa beskurpuloznih, neodgovornih i besramnih razmetljivaca, karijerista i prevaranata. Ne dignu li Hrvati svoj glas hrabro i odlučno protiv takvih upravljača, hrvatska kola mogla bi završiti u provaliji goroj od one u kojoj su bila do prije petnaestak godina. Tko god je toga u Hrvatskoj svjestan, bilo da je riječ o intelektualcima, crkvenim, znanstvenim i kulturnim autoritetima, radnicima, seljacima..., danas nema pravo na šutnju. Šutnja i osjećaj nemoći Hrvatima se ciljano i sustavno želi nametnuti kako bi ih se učinilo posve lakim plijenom modernih, sofisticiranih kolonijalnih osvajača.

Neka ovaj naš večerašnji susret bude znak nepristajanja na šutnju i nemoć. Ne progovori li, Hrvatska bi mogla potonuti u, za one koji njome žele vladati, poželjnu šutnju i nemoć ali na dulji rok. Ja vjerujem da se to, ipak, neće dogoditi.

Drago Krpina

{mxc}