Rezolucija i deklaracija o osudi komunističkih zločina

 

 

U Rezoluciji Vijeća Europe osuđeni su totalitarni komunistički režimi koji su bili na vlasti ili su još sada. To znači da se ostavlja mogućnost ne-totalitarnim režimima i postojanje komunističkih stranaka. Ne dira se u one koje postoje u Europi. To znači da komunizam kao ideologija nije osuđen nego njegovo uprizorenje u državama gdje je bio ili jest na vlasti. I ondje gdje je bio na vlasti, negdje je doprinio razvoju demokracije (čl. 4). U saborskoj Deklaraciji, koja je dobrim dijelom prenijela sadržaj rezolucije, ovaj članak nije prošao. Općenito govoreći: dijagnosticiran je zločin, ali nije propisano njegovo kažnjavanje. Naglašen je pedagoški moment osude.

1. Zašto je Vijeće Europe dosta kasno i suzdržano osudio komunistička zlodjela i nije prihvatio rezoluciju koja je tražila da se krivci kazne?

a. Glavnu riječ u svjetskom poretku imaju pobjednici u prvom i drugom svjetskom ratu: Engleska, SAD, Francuska i komunistička Rusija.

b. U jednom i drugom slučaju komunisti su bili na strani pobjednika.

c. U zapadnoeuropskim zemljama bile su jake komunističke stranke (Italija, Francuska, Španjolska).

d. U nekim državama koje su bile pod komunizmom komunisti su još i dalje veoma utjecajni.

2. Zašto se Hrvatski sabor javio još kasnije i suzdržanije?

a. Ratna realizacija Hrvatske kao samostalne države u drugom svjetskom ratu je poražena. Gospodari poretka nakon urušavanja komunizma težnju za samostalnom Hrvatsko uspoređivali su s tom realizacijom. Zato su bili skloniji granicama (Jugoslavije) koje su oni definirali, iako su na terenu morali priznati ostvarenje samostalne Hrvatske.

b. Jugofili i komunisti 1945. bili su saveznici pobjedničke koalicije. U antifašizmu našli su poveznicu s pobjednicima. I danas se u Hrvatskoj osjeti svojevrsna podjela na one koji su dobili Hrvatsku državu i druge koji su izgubili Jugoslaviju. Ti drugi nisu brojni, ali su vještiji i s više političkog iskustva. Ti su „prirodni saveznici“ onim strujama na međunarodnoj sceni koji nisu željeli i ne žele samostalnu Hrvatsku. A takvih nije malo!

c. Ne treba smetnuti s uma da su Tito i njegova Jugoslavija nakon drugog svjetskog rata stekli svjetski ugled i utjecaj.

3. Laička država

Kad sam se nakon dugo vremena našao 1992. u Karlovcu s jednom svojom nekadašnjom susjedom, pričala mi je što je sve doživjela u Slunju prije povlačenja, kako su naše progonili na povlačenju. Na koncu sam je pitao što misli o progoniteljima i osuđuje li ih. Ona me je malo čudno pogledala što ja kao svećenik postavljam takvo pitanje i odgovorila mi: „Ja sam rekla kako sam ja to doživjela, a nije moje nekoga suditi. To pripada Bogu. "Dobro je razumjela Isusove riječi: Ne sudite i nećete biti suđeni" (Lk 6, 17) ili "Ne sudite, da ne budete suđeni!" (Mt 7, 1). Vjernik konačni sud ostavlja Bogu. Jučer smo proslavili blagdan Krista Kralja i Krista posljednjega suca. Tko ima pravo sjesti na njegovo mjesto? Nema nitko, ali ipak to pravo mnogi su sebi prisvajali, a prisvajaju i danas.

 

U katoličkom moralu veličina zloće ili dobrote ne mjeri se prema vanjskom činu, nego prema nakani koju je pojedinac imao. Netko može htjeti dobro, a ispadne zlo. Pred Bogom je čist, a pred državnim zakonom je kriv. Netko može činiti dobro s lošom nakanom, da drugoga zavara, i djelo mu je loše. Naglasak je na htijenju, volji, želji. Ako se to zanemari, briše se razlika između dobra i zla, odnosno netko drugi može procijeniti po svojim kriterijima je li nešto dobro ili zlo, može preuzeti ulogu Boga. U tome je najveća moralna kriza čovječanstva. Naime, je li nešto bilo dobro ili zlo prisvoje sebi oni koji su se domogli sudačkih stolica bez obzira jesu li oni dobri ili zli. Dobro i zlo za tu vrstu ljudi su relativni pojmovi. Rekao bi Papa da je na sceni "diktatura relativizma".

 

Treba ipak priznati da je nakana počinitelja često nedostupna ljudskim mjerilima, pa je nužno mnogo puta suditi po vanjskim činima. Ali je uvijek krivo kada se namjerno vanjski čini odvoje od nakane počinitelja pa im se dade tumačenje koje je u skladu npr. s "političkom voljom". Osjećamo na svojoj koži kako je to moralno nakaradno.

 

Laičko poimanje države, kakvo prevladava u međunarodnoj politici, nema obvezujuće norme izvan svojih zakona. Ono lako izjednačava pravnu i pravednu državu. Lako se može "vladavinom prava" isključiti pravednu državu. Državi njezini zakoni služe poput "oružja" kojim ona štiti svoje interese. Zakoni nisu neka stalna i čvrsta norma nego se mijenjaju i prilagođuju tim interesima. U brojnosti zakona gospodari poretka mogu izabrati sad jedno sad drugo "oružje", sad jednu sad drugu metu. Nekima nije sada u interesu "pucati" na komunizam i komuniste, a nema nekog višeg autoriteta koji bi je na to prisiljavao. I druga strana (komunisti) već se osjeća tako jaka da se nastoji popeti na sudačku stolicu, da sudi svojim tužiteljima. To se osjetilo u diskusiji o tekstu Rezolucije. Kakav će sud biti u svijetu ovisi o tome tko je dobio priliku da sjedne na sudačku stolicu, a tko je postavljen na osuđeničku klupu. Taj raspored nije uvijek rezultat pravde, nego često snage i moći. Ako temeljno polazište za prosudbu čina nije volja počinitelja, onda se može iskonstruirati svaki događaj u skladu s potrebama (npr. potrebno mi je ovaj proizvod prodati, onda mu pripišem sve ono čime mogu postići cilj!). U vrijeme izborne kampanje ljudi misle da i nisu dužni govoriti istinu! Kod nas se indirektno branilo pravo novinara na klevetu (dekriminalizacija klevete).

 

Hrvatski narod treba biti posebno osjetljiv na suđenje i osuđivanje jer je i sam podvrgnut sudu i potican od medija i politike da sudi bez obzira na stvarnu krivicu. Tko ima moć sklon je nametnuti svoje norme ponašanja. Najjači u osudi bili su i ostali oni koji bi po Božjim i ljudskim zakonima trebali biti najviše suđeni. Oni ne poznaju praštanje.

Crkva ne vjeruje da se osudama može postići trajno i pravedno društveno uređenje. Sklonost osuđivanju smatra se u kršćanskom moralu velikom devijacijom. Isus je mogao po dolasku sve osuditi. Imao je za to dovoljno razloga. Valja gledati kako spasiti, ne samo pravedna nego i grešnika. Kršćanstvo je onda bilo najjače kada nije imalo sudište za svoje progonitelje, ali kada je cijenilo nevino progonjene i urezivalo njihova imena u svoje kalendare. Na taj način dolazile su u prvi plan vrjednote koje su cijelo društvo dizale na višu razinu.

 

Jedan od odgovora na suvremene naše ne/prilike jest i projekt Crkve hrvatskih mučenika. Time se ne ide na osuđivanje, nego na vrednovanje pravih vrlina: biti spreman i umrijeti za brata.

Prema tome, nije rješenje u tome da se osudi počinitelja zla, nego zlo koje je počinio i da se da se zaustavi zlo u svom napredovanju. U tom smislu kod svakog čovjeka ima čina koji su za osudu jer smo svi podložni grijehu. I tu se vidi kako je izlaz u instituciji opraštanja i kajanja. Iako Crkva ne stavlja naglasak na kažnjavanje nego na spašavanje i praštanje, uvijek čvrsto stoji na onoj Isusovoj: "Istina će vas osloboditi" (Iv 8, 32). To znači da treba istražiti što se zašto se nešto dogodilo. Pri tomu se treba čuvati da se pojedinačno ne poopćuje, da se razlikuje zlo od onoga koji ga je počinio (zlo treba osuditi, a počinitelja spasiti; zlo je grijeh, a počinitelj je "samo" grješnik!). Jednako tako se ne smije poopćavati dobro kod "naših". Tehnika protezanja nekog lošeg djela na cijelu osobu i na događaje jako je u nas razvijena. Pokušao sam u slučaju Mile Budaka podignuti razinu suda na mjeru da se bar spasi njegovo umjetničko djelo. Za neke je to bilo nemoguće. Oni su na cijelu osobu protegnuli osudu. Kako prepoznati dobro i zlo kod pojedinaca koji su pripadali ustašama, četnicima, partizanima, komunistima, fašistima….? No zlo se čini i onda ako se sve jednako tretira. A radovati se osudi brata svoga, uvijek je đavolska robota.

Jedna legenda kaže da je u grad Silenu u Maloj Aziji došao zmaj i tražio od građana da ga hrane. Zmaj je simbol zloće koja ne služi čovjeku nego ga želi upregnuti da joj on služi. I ljudi su hranili zmaja. Zmaj je postajao sve jači, izbirljiviji i zahtjevniji. Nakon biljaka i životinja počeo je za hranu tražiti i ljude. Ljudi su se na taj način počeli rješavati onih koji im smetaju, onih koji su zaslužili kaznu. No zmaj je nezasitan i traži da mu se dade za hranu nevina djevojka. Ono što je najgore, ljudi su i nju bili spremni dati. No u to dolazi kršćanski vitez Juraj i spašava djevojku. Pouka je u tome što su ljudi svojim djelima činili da zlo jača, raste. Da zmaju nisu davali hranu, otišao bi dalje ili bi krepao. Oni su ga uhranjivali.

 

I u osudi i u potpori treba uvijek gledati hoćemo li time ojačati dobro ili zlo. Svjesni smo da ima i u našoj domovini mnogo onih koji hrane zmaja (ne osuđuju zlo nego mu pomažu da raste). Ne dajmo ni zalogaj ni zalogaj zmaju (zlu) pa će ono biti po sebi osuđeno da nas napusti.

 

 mons. dr. Mile Bogović

 

{mxc}