Uvodna riječ dr. sc. Ljerke Mintas-Hodak na tribini "Osuda zločina komunizma – stvarna ili deklaratorna?"

 

Izostanak lustracije

 

Svi mi, barem oni stariji, znamo kako je totalitarni komunistički poredak, koji je u Hrvatskoj vladao više od pola stoljeća, bio cijelo vrijeme neizbrisivo povezan sa masovnim zločinima: od skupnih smaknuća Hrvata neposredno poslije rata (Bleiburg, križni put, Kočevska jama itd.), preko pojedinačnih ubojstava mnogih hrvatskih rodoljuba kako u inozemstvu tako i u zemlji kroz cijelo razdoblje komunizma (sjetimo se tek nekih kao Ðurekovica, Bušica, atentata na Štedula, itd.), do političkih procesa, mučenja, dugogodišnjih robija i raznih oblika fizičkog i psihičkog terora nad svima onima čiji je rodoljubni ili slobodarski duh bio označen kao nepoćudan za tadašnji jugokomunistički režim. Ovdje je s nama danas gospodin Veselica, kao gost Tribine, koji će se za nas prisjetiti na svoje zatvorske dane, a gospodin Vuković će nam ponešto ispričati o onim hrvatskim rodoljubima koje je branio u političkim procesima za vrijeme jugokomunističkog sustava.

 

To je samo dio - iako onaj najstrašniji - jugokomunističke vladavine jer je značio direktno uništavanje ljudi i njihove egzistencije, proganjanje cijelih obitelji, gaženje ljudskog dostojanstva i prava čovjeka. Uz to, dakako postoji i onaj drugi dio komunističkog naslijeđa, s kojim se još danas moramo nositi, a to su ponajprije infiltracija dijela bivših komunističkih u nove strukture vlasti, gospodarstva i društva te ostaci komunističkog mentaliteta koji uporno perzistira (kao npr. nostalgija za socijalističkom uravnilovkom, najgrublji oblici centralizma i kulta vode u djelovanju mnogih hrvatskih političkih stranaka, niska razina osobne i moralne odgovornosti, sklonost neradu i sl.).

 

Već sam fenomen jednog sustava koji se temelji na zločinima nad vlastitim građanima i negativno naslijede koje je ostavio, zavrjeđuje ozbiljnu i široku javnu raspravu i osudu u našoj novoj, demokratskoj hrvatskoj državi. Ako tome dodamo činjenicu da do sada nitko nije odgovarao pred licem pravde ni za jedan počinjeni zločin iz doba komunizma, te da je opća društvena klima u najvećem dijelu kratke povijesti nove hrvatske države bila vrlo nesklona prema bilo kakvom osvješćivanju, osudi i procesuiranju odgovornih, a prilično sramežljiva u rehabilitaciji žrtava komunizma, onda važnost ove teme i rasprave o njoj danas postaje još veća.

 

Fašizam, nacizam i komunizam samo su različiti oblici istog totalitarnog poretka koji je bitno obilježio XX stoljeće - napose tako što je uništio više stotina milijuna ljudskih života i sudbina. No, dok su o strahotama fašizma i nacizma ispisani tomovi knjiga, prikupljeni i sistematizirani podaci o zločinima i žrtvama, brojni zločinci privedeni pred lice pravde, a generacije mladih upoznate kroz školski sustav sa svim nedjelima i zabludama ta dva totalitarna sustava, kad je riječ o komunizmu to je gotovo potpuno izostalo. Razina poznavanja komunističkih zločina i cjeline sustava od strane naših mladih naraštaja, ali ne samo njih nego i mladih u većem dijelu europskih tranzicijskih zemalja, žalosno je niska i površna. Ako prihvatimo da je svijest i poznavanje povijesnih zabluda i promašaja preduvjet da se njihovo ponavljanje izbjegne i u budućnosti, onda je put do oslobođenja od komunističkog naslijeđa još uvelike pred nama.

 

Zašto je tomu tako? Neka istraživanja provedena u krilu Vijeća Europe u pripremi izrade prve Rezolucije o razobličavanju naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih sustava (koja je bila usvojena u krilu te paneuropske organizacije još 1996.g.) ukazuju na to da je sigurno jedan od razloga činjenica što su u mnogim bivšim komunističkim zemljama ostale aktivno djelovati samo blago transformirane komunističke partije, a da istodobno njihova organizacijska i financijska osnova nije nikada bila dovedena u pitanje. Osim toga, pripadnici mnogih starih komunističkih struktura (cesto i unatoč provedenoj lustraciji) brzo su se i vješto ubacili u redove onih reformskih političkih snaga koje su rušile komunizam i izgrađivale novo demokratsko i tržišno orijentirano društvo. Zauzevši kljucne pozicije u vlasti, medijima i cesto u gospodarstvu, svjesno su i namjerno otupljivali oštricu svakog ozbiljnog pokušaja da se sustavno i cjelovito razobliče i kazne svi zločini i negativnosti sustava kojeg su ranije i sami bili ili kreatori ili bar pokorni izvršitelji. Tu praksu je vrlo argumentirano i pregnantno iznio i analizirao u odnosu na Poljsku u jednom svom članku gospodin Jerzy Przystawa, profesor na Wroclawskom sveučilištu.

 

Nažalost, ne mogu se oteti dojmu da u tom pogledu ni situacija u Hrvatskoj nije bitno drugačija. Zašto je tomu tako i što smo mogli ili trebali učiniti da na vrijeme razobličimo i onemogućimo svu zloću bivšeg sustava? Na to će vam sigurno ponuditi neke od mogućih odgovora naši uvodničari!

 

Ja sam danas uvjerena da je izostanak lustracije nakon završetka rata i mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja bio politički propust koji ne bi ugrozio već bi dapače postavio na zdrave osnove politiku pomirbe. Mislim da je zadržavanje na cisto verbalnoj, općenitoj, osudi komunizma, bez poduzimanja bilo kakvih konkretnih mjera, najviše doprinijelo niskoj razini interesa hrvatske javnosti, pa cak i stručnih krugova, kad je riječ o naslijeđu koje nam je ostavio jugokomunistički sustav od gospodarstva, ostataka ideologije ugrađene u mentalitet do tihog zaborava svih zločina i žrtava kojima se taj poredak sustavno desetljećima hranio. No, o tom će pitanju naši uvodničari sigurno moći mnogo relevantnije govoriti.

 

U okviru Vijeća Europe u dva se navrata nastojalo skrenuti pažnju novih političkih elita, u državama-članicama Vijeća koje su netom izašle iz komunizma, da je potrebno javno razobličiti sve zločine i negativnosti komunističkih totalitarnih sustava i osloboditi se tog naslijeđa.

 

Prvi dokument Vijeća Europe, donesen još 1996. godine pod nazivom Rezolucija o uklanjanju naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih sustava , između ostaloga, preporuča (jer ne može naložiti!) vladama država da procesuiraju zločine počinjene za vrijeme komunizma i kazne krivce za takve zločine, te da rehabilitiraju nevine žrtve. Rezolucija pozdravlja otvaranje tajnih dosjea i, uz poštivanje određenih kriterija, potvrđuje opravdanost provođenja lustracije.

 

Od te prve Rezolucije do druge 2006.g. prošlo je deset dugih godina, ispunjenih tranzicijskim poslovima i nastojanjima svih zemalja bivšeg komunizma da što prije udu u članstvo EU-a. Od preporuka sadržanih u prvoj Rezoluciji nešto je u međuvremenu učinjeno u dijelu rehabilitacije žrtava – doneseni su uglavnom zakoni o denacionalizaciji (mada provedba teče sporo i neujednačeno), dana je minimalna odšteta političkim zatvorenicima, a vrlo rijetko su provedeni i postupci sudske rehabilitacije bivših političkih zatvorenika. U gotovo svim zemljama, osim u Hrvatskoj, proveden je bar neki oblik lustracije. U odnosu pak na osudu komunizma i procesuiranje zločina učinjeno je vrlo malo ili ništa. Deset godina nakon prve Rezolucije Vijeća Europe pokazalo se da je svijest javnosti, napose mladih, o zločinima komunizma "vrlo niska".

 

Kod takvog stanja stvari, Vijeće Europe donijelo je ove godine (2006) drugu Rezoluciju o međunarodnoj osudi zločina komunističkih totalitarnih režima. Iako dikcija Rezolucije upućuje na to da se njome želi osuditi komunističke zločine i sa međunarodne razine, okolnosti pod kojima se ona donosi - a to znaci u odsutnosti bilo kakve ozbiljnije osude i procesuiranja tih zločina na nacionalnoj razini - neodoljivo nameće dojam kako se izostanak kažnjavanja zločina komunizma na nacionalnoj razini nastoji sanirati i čak abolirati općom proklamacijom s razine Vijeća Europe o osudi svih zločina počinjenih u doba komunizma.

 

Hrvatska politička elita, od početka duboko srasla s brojnim pripadnicima bivših komunističkih struktura, spremno je dočekala drugu Rezoluciju Vijeća Europe koja, osim verbalne osude, više i ne predlaže poduzimanje nikakvih konkretnih mjera vlada država-članica. Stoga i Deklaracija hrvatskog Sabora, donesena vrlo brzo nakon Rezolucije, ponavlja dijelove iz Rezolucije te uz deklaratornu osudu svih zločina komunizma poziva tek povjesničare i znanstvenike da se bave sustavnim istraživanjem povijesti zločina. Pravosudna su tijela doduše također spomenuta, ali tek nakon znanstvenih institucija koja, valjda, trebaju prethodno provesti znanstvena istraživanja, a potom više i neće biti nikoga medu živima koga bi se moglo kazniti.

 

{mxc}