Govor Milana Vukovića s tribine HKV-a "Tko su arbitri hrvatske javne scene?"

Pod čijim patronatom se opsjeda naš medijski prostor?

Da bi se mogao dati pravno relevantni odgovor na pitanje "Tko su arbitri hrvatske javne scene» vjerojatno bi formulacija pitanja trebala biti jednostavnija, praktičnija i, na neki način racionalnija u svom sadržaju ako bi to pitanje glasilo: pod čijim patronatom se opsjeda naš medijski prostor određivanjem životnih tema suvremenog hrvatskog života? Kako i što započeti da ovakvih pitanja isključivosti nestane s hrvatske javne scene? Možda bi se morali dogovoriti: želimo li razvijati normalno demokratsko društvo unutar Hrvatske ili ne! Čudesno je, ali istini to, da simbolom našeg vremena postaju nam pitanja:

a) Haag s njegovim tribunalom koji hrvatsku slobodu i hrvatsku samostalnost poistovjećuje inkriminacijom "zajednički zločinački pothvat»,
b) pitanje Sarajeva, i njegovog odnosa prema našim nacionalnim pravima svladavanja jugokomunističke podvale 1945. o podjeli Hrvatske na njezin Istočni i Zapadni dio, izgradnjom mosta "kopno Pelješac" i
c) uvođenje zaštite našeg "morskog ribo lovnog pojasa od 1. siječnja 2008. godine.

Što se tiče dostojanstva Hrvatske bitno je suprotstaviti se pravnim egzibicijama haaškog sudišta koji, očito, namjerno ispušta iz svog djelovanja, odnosno, djelokruga rada, problem istine o srpsko - crnogorskoj agresiji na Hrvatsku i nužnosti i pravne utemeljenosti hrvatske samoobrane.

Potiskivanje prava Hrvata na obranu od agresora, središnji je problem haaškog kompleksa «međunarodne zajednice koji bi trebao u hrvatskoj aktivno političkoj, stručno znanstvenoj sceni (HAZU, pravni fakulteti i određeni Instituti) biti središnji problem s kojim bi se dnevno, u svim vidovima i oblicima, trebala baviti hrvatska javna scena. Potiskivanje Hrvatima prava na obranu od srpsko - crnogorskog agresora, središnji je problem Haaškog suda, a kao takav, traži i od Vlade RH i svih hrvatskih institucija dnevno reagiranje i suprotstavljanje takvom pogledu, jer je takvo postupanje rezultat kako tvrdi gospodin Z. Brzesinski, u knjizi «Izvan kontrole»: «…neuspjeh Europe da čvrsto reagira na krvoproliće u bivšoj Jugoslaviji odraz je ogorčenja i sebičnosti koja trenutačno prožima europsko stajalište…Slom te višenacionalne države završio je najkrvavijom provalom nasilja u Europi poslije 1945. godine…Europa se postavila vojno nesmotreno, politički pasivno i društveno nezainteresirano…To je bio bolan podsjetnik da su neki…zli duhovi europske povijesti još izvan nadzora"!

Erich Fromm, sociolog i predstavnik neopsihoanalize, u svom djelu "Anatomija ljudske destruktivnosti" (umro je 1980.g.), imajući u vidu da je na europskom kontinentu od 1900. do 1941. godine bilo 892 rata, dajući definiciju rata tvrdi da je rat: «…rezultat instrumentaliziranog agresivnog čina, prema čemu je svaki rat nacionalno planiran", s jasnim ciljevima koji se u suvremenim ratovima, najčešće, odnose na teritorijalnu ekspanziju jedne države na drugu!» U kontekstu Frommove definicije pojma "rat»..govori nam i Rezolucija Opće skupštine UN- a br.3.314., prosinac 1974. godine, u č1.5. gdje se daje definicija pojma "rat" riječima: "Nikakav razlog bilo koje prirode, političke ekonomske, vojne ili neke druge, ne može opravdati agresiju. Agresivni rat je zločin protiv međunarodnog mira. Agresija izaziva međunarodnu odgovornost. Nikakvo stjecanje područja ili posebne prednosti koje proizlaze iz agresije nisu i ne će se priznati kao zakonite"!

U preambuli Rezolucije 3.314., čl. 5, osobito se naglašava i potvrđuje: "...dužnost država da ne pribjegavaju upotrebi sile kako bi lišile narode njihova prava na samoodređenje, slobodu i nezavisnost, ili kako bi ugrozila njihovu teritorijalnu cjelovitost". U potkrijepu tvrdnje o srpsko - crnogorskoj agresiji jasno govore i odredbe dopunskih protokola uz Ženevske konvencije od 12. kolovoza 1949. godine "o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba" koji nedvosmisleno zabranjuju: "primjenjivati metode ili sredstva ratovanja koja su namijenjena ili od kojih se može očekivat da će uzrokovati opsežna, dugotrajna i ozbiljna oštećenja prirodne okolice…vršiti bilo kakav neprijateljski akt uperen protiv povijesnih spomenika, umjetničkih djela ili hramova koji čine kulturno ili duhovno nasljeđe naroda; koristiti takve objekte za pomoć vojnim akcijama, da takvi objekti budu predmet represalija" (čl. 35. i 53. ).

Bitno zamagljivanje haaškog suda u presudi Mrkšiću, Šljivančaninu i Radiću, a što nije naišlo na odgovarajuće reagiranje hrvatske javne scene, razabire se i u činjenici da Haaški sud ignorira odredbe čl.3 točke g) Rezolucije br. 3.314. mistificirajući neke "druge snage" na području Vukovara na agresorovoj strani, jer odredba točke g) čl.3. glasi: "upućivanje od strane ili u ime neke države oružanih odreda ili skupina dobrovoljaca ili plaćenika koji poduzimaju protiv neke druge države oružane čine takve ozbiljnosti, da se izjednačuju s gore navedenim činima, ili se sadržajno mogu njima obuhvatiti"! (Dovoljno se je sjetiti i vidjeti "svečane ispraćaje po Beogradu" raznih šešeljevaca, arkanovaca i "dragovoljca" u bitke protiv Hrvatske)! Ako uzmemo u razmatranje povijesne datume:

24. studenog 1918. godine, bez većinske odluke tadašnjeg Hrvatskog narodnog vijeća otputovalo se je u Beograd i predalo u ruke Karađorđevićevog kraljevstva Hrvatsku, koja je krvavo to prevarno "uručenje" platila mnogobrojnim progonima i žrtvama od 5. prosinca 1918. sve do 30. svibnja 1990.godine, da bi 24.studeonog 2000. godine, na takozvanom agrebačkom summitu bila donijeta Deklaracija "kojom se Hrvatskoj otvara put za Europu - ali preko tzv. Zapadnog Balkana! Ta politika "novog smjera" zapravo, inaugurira haaške optužnice protiv hrvatskih generala pobjednika, optužnice da se hrvatska borba za slobodu i samostalnost kriminalizira kaznenim djelom "zajednički zločinački pothvat"! Nevjerojatnom sadržajnom razinom Deklaracija o suradnji s međunarodnim kaznenim sudom u Den Haagu Zastupničkog doma Hrvatskog državnog sabora od 1. travnja 2000., inaugurirajući u točci 3., pozivajući se i na odredbe statuta Međunarodnog kaznenog suda u Den Haagu, da:

"Republika Hrvatska ne dovodi u pitanje pravo suda da pokreće postupke utvrđivanja odgovornosti za zločine počinjene za vrijeme i neposredno nakon završetka Domovinskog rata "!!!, omogućilo je od tada ovakav postupak protiv hrvatskog vodstva koji se ističe u Optužnici protiv hrvatskih generala na haaškom sudstvu i od domaćih, nacionalnih sudova, suglasno tvrdnji Savjeta za suradnju s međunarodnim sudom kaznenim sudom Vlade Republike Hrvatske, izraženo u pismu od 16. studenoga 2000., u kojem se u prvom pasusu izričito kaže:

"Hrvatska Vlada čvrsto stoji na poziciji da svi zločini, a poglavito ratni, moraju biti kažnjeni. Da to nisu same puke riječi, govore i podatci o dosadašnjoj suradnji s Vašim uredom... te činjenica da su pokrenuti brojni postupci pred hrvatskim sudovima zbog povreda međunarodnoga humanitarnog prava i to neselektivno kako protiv Srba, tako i protiv Hrvata. Ako se to i događalo u prošlosti, ova Vlada i njeni pravosudni organi ne dijele predmete i optužene po nacionalnosti, već istražuju i procesuiraju sve osobe, i Hrvate, i Srbe i sve ostale za koje postoje dokazi da su na bilo koji način sudjelovali u počinjenju zločina"! Je li onda čudno da Tužiteljstvo haaškog suda izjednačava krivnju zločinca i žrtve? Carla Del Ponte u odgovoru Vladi i njezinom Savjetu za suradnju, u pismu od 1.prosinca 2000., nevjerojatnom lakoćom kaže da "nikome nije dužna davati obrazloženja za svoje postupke", te da ona se "rukovodi načelom progona osoba na rukovodećim položajima", dakle ne na načelu krivnje!!! Sve ovo javno prešućivati, stručno od institucija pozvanih na obranu Hrvatske ne razrađivati i dovoditi do apsurda, znak je negativnog arbitriranja hrvatske javne scene!

Milan Vuković, dr. iur.