Jedno od najznačajnijih područja u životu jednog naroda je obrazovanje, od predškolskog, osnovnog, srednjeg do visokog. To mora biti ugrađeno u svijest svakog naroda, uključijući pojedinačnu i kolektivnu. Obrazovni sustav prije Domovinskog rata Bosni i Hercegovini je dominantno bio orijentiran prema mješavini nacionalnih kultura uz potiskivanje hrvatskog indentiteta ili na štetu hrvatskih interesa. To se ostvarivalo na različite načine:

1. Udžbenicima, koji nisu uvažavali standarde hrvatskog jezičnog izraza u svim predmetima osnovnog i srednjeg obrazovanja

2. Dovođenjem učitelja, nastavnika i profesora iz drugih područja bivše Jugoslavije na područja s većinskim hrvatskim stanovištvom, posebno do sredine 60-ih godina prošlog stoljeća, koji su imali zadaću da mlade naraštaje odgajaju odnarodnjavanju i usade im otklon od kulturnog i jezičnog izraza naroda kojem pripadaju.

Osnivanjem Hrvatske Zajednice Herceg-Bosne na početku Domovinskog rata, a kasnije Hrvatske Republike Herceg-Bosne, na područjima na kojima su Hrvati u većini organizira se nastava u osnovnim i srednjim školama po hrvatskim nastavnim planovima i programima, uz dominantno korištenje udžbenika iz Republike Hrvatske. Poslije se prišlo izradi udžbenika za hrvatske nastavne planove i programe u Bosni i Hercegovini koristeći stručnjake iz Hrvatske i iz Bosne i Hercegovine na zajedničkim projektima. Kad govorim o hrvatskim nastavnim planovima i programima, to nisu nastavni planovi i programi Republike Hrvatske nego hrvatski nastavni planovi i programi u Bosni i Hercegovini, gdje korištenje iskustava i rješenja Republike Hrvatske nije isključeno. Učenicima drugih nacionalnosti omogućavao se odgoj i obrazovanje po nastavnim planovima i programima nacionalnostima kojima pripadaju. To se ostvarivalo različim organizacijskim oblicima, ovisno o broju učenika za koje se takva nastava organizirala.

Na područjima koji nisu bili pod kontrolom Hrvatske Republike Herceg-Bosne učenicima hrvatske nacionalnosti nije omogućeno obrazovanje po hrvatskim nastavnim planovima i programima. U isto vrijeme Univerzitet Džemal Bijedić u Mostaru postaje Sveučilište u Mostaru sa službenim hrvatskim jezikom i do sada je jedino takvo sveučilište u Bosni i Hercegovini. Daytonskim sporazumom obrazovanje, od predškolskog do visokog, prelazi u nadležnosti Republike Srpske u Republici Srpskoj a u Federaciji Bosne i Hercegovine prelazi isključivo na županije (kantone). Takvim rješenjem u Federaciji Bosne i Hercegovine formalno je omogućeno nastavak nastave u osnovim i srednjim školama s hrvatskim nastavnim planovima i programima u županijama s hrvatskom većinom, ali stvarno stanje je sasvim drukčije. Vrši se veoma snažan pritisak međunarodnih čimbenika, politički pomognut strankama bošnjačkog naroda, da se isključe hrvatski nastavni planovi i programi proglašavajući da je takav oblik odgoja i obrazovanja aparthejd, nacionalistička politika u obrazovanju i nacionalna segregacija. U cijeloj Bosni i Hercegovini je snažan zahtjev da se brišu razlike među narodima i stvara nova nacija bosanac s dozvoljenim etničkim pripadnostima.

To je nastavak politike Austro-Ugarske monarhije nakon okupacije Bosne i Hercegovine presonificiran u osobi ministra Kalanja da u Bosni živi jedan narod, bosanci, s jednim jezikom, bosanskim jezikom, i da treba cjelokupno obrazovanje tako ustrojiti. Za međunarodne čimbenike nije važno što je Daytonskom sporazumu precizno određeno da su u Bosni i Hercegovini tri ravnopravna jezika, hrvatski, srpski i bosanski nego je djelu tiha revizija toga sporazuma u području obazovanja. Posebno je to izraženo u Federaciji Bosne i Hercegovine, jer Republika Srpska ima svoj obrazovni sustav koji nije izložen napadima međunarodnih čimbenika. Praktično, navedena politika međunardnih čimbenika i bošnjačkih političara usmjerena je ka stvaranju dva obrazovna sustava: obrazovni sustav u Republici Srpskoj i obrazovni sustav u Federaciji Bosne i Hercegovine. Kakav bi taj obrazovni sustavu u Federaciji bio potpuno je jasno jer bi potpuno, ili dominantno, bio bošnjački. To bi predstavljalo ogroman i nenadoknadiv gubitak za Hrvate u Bosni i Hercegovini. Politikom stvaranja jednog obrazovnog sustava u Federaciji Bosne i Hercegovine odvijala bi se potpuna integracija i prenošenje nadležnosti obrazovanja s županija na Federaciju Bosne i Hercegovine. Prijelaznas faza je bila tzv. „dvije škole pod jednim krovom“ što je zapravo bilo integracija škola s različitim nastavnim planovima i programima s istom upravom a različitim prostorima održavanje nastave, ali i različim ulazima i dvorištem.

O čemu se zapravo radi vidljivo je iz činjenice što su se „dvije škole pod jednim krovom“ prvenstveno organizirale i forsirale u sredinama s većinskim hrvatskim stanovništvom dok je za škole gdje su Hrvati u manjini za škole to odugovlačilo i razvodnjavalo. To je realno bi plan za pretvaranje škola s hrvatskim nastavnim planovima i programima u škole s mješovitim nastavnim planovima i programima a zatim u integralne škole s jednim nastavnim planom i programom. Jasno je kakav bi taj plan i program bio! Niti jedna škola s bošnjačkim planom i programom gdje su hrvati u manjini nije organizirana po principu „dvije škole pod jednim krovom“ i učenici koji se obrazuju po hrvatskim nastavnim planovima i programima bili su po privatnim kućama, župnim uredima ili su organizirani katolički školski centri. Katolički školski centri su posebna tema i trebalo bi jedno vrlo široko istraživanje organiziranja, djelovanja, nastavnih planova i programa (koji nisu hrvatski nastavni planovi i programi), strukturi učenika i drugih čimbenika da bi se dobio relevantan odgovor o njihovoj ulozi. Ja se ovdje ne bih upuštao u tu ocjenu jer nisam kompetentan sam dati takav odgovor, ali ne znači da nemam svoje mišljenje koje sad ne mogu iznijeti.

Druga faza, koja je djelomično provedena, je proglašavanje škola „dvije škole pod jednim krovom“ ali i drugih škola s hrvatskim nastavnim planovima i programima aparthejdima i nacionalnom segregacijom. Takvih izjava od pojedinaca iz međunarodne zajednice bilo je mnogo i to je objektivno veoma veliki pritisak međunarodnih čimbenika na ukidanje hrvatskih nastavnih planova i programa. Bez obzira što za to nema nikakvih argumenata, jer aparthejd i segregacija je zabrana upisa učenika drugih nacija i vjera, što u školama s hrvatskim nastavnim planovima i programina se ne događa jer se može upisati stvatko po svojoj želji u uvjet da prihvaća nastavne planove i programe i želi se po tome obrazovati. Nije mali broj učenika drugih nacija koju su se obrazovali i obazuju se po hrvatskim nastavnim planovima i programima, za što postoji potrebna evidencija. Kada su se Hrvati u Bosni i Hercegovini više ili manje uspješno odhrvali ovakvim napadima u ove dvije faze nastavljeno je obrazovanje po hrvatskim nastavnim planovima i programima. Tada je međunarodna zajednica potpomognuta bošnjačkom politikom prešla u novu fazu koja se sastoji u izvlašćivanju županija u području obrazovanja tako što su isključivu nadležnost u području obrazovanja s županija htijeli prenijeti na Federaciju Bosne i Hercegovine.

Obzirom da Federacija Bosne i Hercegovine prema Ustavu nema nikakvih nadležnosti u području obrazovanja navedeni čimbenici su organizirali i donijeli Okvirni zakon o osnovnom obrazovanju i Okvirni zakon o srednjem obrazovanju na razini Federacije Bosne i Hercegovine. Ovo je napravljeno bez suglasnosti županija. Objašnjenja su vrlo smiješna, jer je navedeno da je to samo okvirni zakon koji bi predstavljao nekakve standarde. Nitko u svijetu ne poznaje takvo nešto i što zapravo znači okvirni zakon s pravnog gledišta? Kad su usvojeni gore navedeni okvirni zakoni onda se inzistiralo na njihovoj striktnoj primjeni kao i svih drugih ostalih zakona. Donošenje ovih zakona omogućeno je promjenama u funkcioniranju Federacije Bosne i Hercegovine koje je donio Visoki predstavnik čime je ukinut koncenzus u odlučivanju u Vladi Fedracije Bosne i Hercegovine i parlamentu Bosne i Hercegovine. Moramo ovdje napomenuti da je Daytonskim sporazumom koncenzus u odlučivanju u ovim strukturama Federacije Bosne i Hercegovine direktno i eksplicitno određen kao temelj odlučivanja. Formirano je federalno Ministarstvo za obrazovanje i znanost, mimo ustavnih i zakonskih odredbi, koje stalno nastoji preuzeti nadležnosti županijskih ministarstava. To direktno ide na štetu hrvatskih interesa s obzirom na ukinuti koncenzus u odlučivanju u Federaciji Bosne i Hercegovine.

U sadašnjem trenutku veliki su problemi na relaciji između županijskih ministarstava za obrazovanje i znanost i federalnog ministarstva za obrazovnje i znanost vezano za primjenu neustavnih okvirnih zakona i ustavnih županijskih zakona o osnovnom i srednjem obrazovanju. Hrvatski narod se mora iznova i stalno boriti za ostvarivanje svojih prava koji su formalno ustavom određeni i zakonom zagarantirani kao konstitutivnom narodu u Bosni i Hercegovini. Sveučilište u Mostaru je jedna od posljednjih institucija hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini koja se uspjela odhrvati svim napadima međunarodne zajednice i bošnjačke politike. Sveučilište u Mostaru je jedino od 9 javnih sveučilšta-univerziteta u Bosni i Hercegovini s službenim hrvatskim jezikom. Nitko od nastavnika ili studenata nije doživio neugodnosti ili probleme ako se u nastavi, ispitima i drugim oblicima komunikacije služi i drugim standardima koji nisu standardi hrvatskog jezika, ali su obavezno svi službeni dokumenti i komunikacija na hrvatskom jeziku. S većim ili manjim intenzitetom Sveučilište u Mostaru je od pojedinaca iz međunarodne zajednice proglašavano kao aparthejd ili rasističko sveučilište. Takvim žigosanjem onemogućivan je normalan rad Sveučilišta i nastojalo se natjerati Sveučilište na poređivanje tim međunarodnim krugovima a sve s ciljem uništenja takvog sveučilišta. Na našu veliku sreću, a na žalost dijela međunarodnih predstavnika, Sveučilište se razvijalo i danas ima 9 fakulteta i Likovnu akademiju s ukupno više od 15.000 studenata i preko 600 sveučilišnih nastavnika.

Veliku pomoć Sveučilištu u Mostaru pružaju sveučilišta iz Republike Hrvatske i Vlada Republike Hrvatske. Sveučilišta pružaju pomoć odobravanjem nastavnicima rad na Sveučilištu u Mostaru a Vlada Republike Hrvatske snosi dio troškova takvog aranžmana. Osim toga, Vlada Republika Hrvatske je osigurala veoma veliku materijalnu pomoć za razvoj Sveučilišta u Mostaru što omogućava da Sveučilište u Mostaru postiže europske standarde i osposobi se za uspješno uključivanje u bolonjski proces. Sveučilište postiže ovakve rezultate usprkos pritiscima i etiketiranjima navedenih krugova čemu se može dodati i snažan pritisak za integraciju s Univerzitetom Džemal Bijedić koji egzistira u istočnom dijelu Mostara. Jasno je da bi s takvom integracijom Sveučilište u Mostaru izgubilo svoj identitet. Koliko dugo i s kojim uspjehom će Sveučilište u Mostaru odolijevati ovim nasrtajima i pritiscima isključivo ovisi o nama, našoj snazi i zajedništvu svih političkih čimbenika hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Pod ovim podrazumijevamo zakonsku regulativu i osiguranje financiranja redovite djelatnosti Sveučilišta. Kad govorimo o zakonskoj regulativi tada mislim na već donešeni Okvirni zakon o visokom obrazovanju na razini države Bosne i Hercegovine. Sveučilište se snažno suprostavilo donošenju ovoga Zakona ali bez uspjeha. Zatim dolaze zakoni o visokom obrazovanju u županijama. Svakako će tu ponovno postati problem odnosa tzv. okvirnog zakona i zakona u županijama. Postoji značajna tendencija donošenja zakona o visokom obrazovanju na razini Federacije Bosne i Hercegovine a to bi bio novi korak prema ukidanju samostalnosti Sveučilišta u Mostaru u sadašnjem obliku i sadržaju.

Kada govorimo o financiranju Sveučilišta u Mostaru mislimo na financiranje redovitih djelatnosti koju osiguravaju tri županije s većinskim hrvatskim narodom i dvije županije s mještovitim upravljanjem. Tu postoje veliki problemi jer financiranje Sveučilišta u Mostaru ne spada u obvezne stavke proračuna u županijama nego se financira s grantovima, a oni su podložni ograničenjima i restrikcijama. Sveučilište kao javna institucija ne može funkcionirati bez novčanih sredstava i tu je najveća odgovornost hrvatskih političara u Bosni i Hercegovini. Sveučilište u Mostaru možemo uništiti samo mi kroz nedovoljno financiranje redovite djelatnosti a ne tamo neki međunarodni čimbenici niti političari iz nekog drugog naroda. Sveučilište je iznutra veoma snažno i može se oduprijeti svim napadima izvana ali uz podršku i pomoć cjelokupne politike hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Ovo bi bio kratak pregled stanja obrazovanja hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Nisamo se mogao upuštati u analitičke pokazatelje jer bi za to bio potreban značajan istraživački projekt koji nadilazi mogućnost pojedinca. Za takvim projektom se osjeća velika potreba.

Prof. Dr. sc. Ivan Pavlović
Predsjednik Hrvatskog intelektualnog zbora u BiH
Dekan Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru

{mxc}