Franjo Tuđman i hrvatska država u europskom i svjetskom kontekstu

Dr. Franjo Tuđman bio je povjesničar. Tuđman, povjesničar, znao je da budućnost imaju samo narodi koji pišu vlastitu povijest. Zato je njegova vjera u hrvatskog čovjeka i hrvatski narod bila beskrajna. Politički je program gradio na spoznaji da nema slobodnog čovjeka bez slobodna naroda, ni slobodna naroda bez vlastite države. Na tom je programu stvorio HDZ, a na programu samostalne i suverene hrvatske države ujedinio je domovinsku i iseljenu Hrvatsku. Politikom pomirbe dobio je potporu većine hrvatskoga naroda.

Dr. Tuđman nije bio državnik samo zato što je ostvario stoljetne težnje Hrvata da žive u vlastitoj državi i da sami odlučuju o svojoj sudbini. Bio je državnik jer je imao hrabrosti mijenjati povijest hrvatskoga naroda ali i odlučnosti i znanja zagovarati promjenu međunarodnoga poretka. Svoju filozofiju povijesti i političku filozofiju sažeo je u maksimu „Što se svijet više globalizira i integrira, to se više nacionalno individualizira".

Za njega su i povijesna znanost i politika nerazdvojni od ideala nacionalne i osobne slobode. U ime nade, slobode i budućnosti hrvatskog naroda, dr. Tuđman davne 1968. godine, nekoliko mjeseci nakon vojne intervencije Sovjetskog saveza u Čehoslovačkoj, piše da mali europski narodu mogu osigurati svoju sigurnost, neovisnost i budućnost, samo u savezu europskih država. No da je pretpostavka europskih integracija ujedinjenje istočne (komunističke) i zapadne (demokratske) Njemačke. Trebalo je vizije i hrabrosti, u socijalističkoj Jugoslaviji i blokovski podijeljenoj Europi, zagovarati tada takve heretičke ideje.

Nacionalno pitanje – prvorazredno pitanje europske povijesti

Kao povjesničar dr. Franjo Tuđman imao je hrabrosti pisati a kao državnik zagovarati otvoreno ono što veliki nisu Nacionalno pitanjeDržavnikBio je državnik jer je imao hrabrosti mijenjati povijest hrvatskoga naroda ali i odlučnosti i znanja zagovarati promjenu međunarodnoga poretka. Svoju filozofiju povijesti i političku filozofiju sažeo je u maksimu „Što se svijet više globalizira i integrira, to se više nacionalno individualizira".htjeli prihvatiti kao načelo ponašanja u međunarodnim odnosima. Već je 1980-ih bilo poznato da „Jedan od neuspjeha marksizma je predviđanje da će nacionalizam i religija odumrijeti ... Čini ... se, nepobitnim da su nacionalizam i religija danas neusporedivo moćnije društvene snage od marksizma i socijalizma ...".[1] I Zbigniew Brzezinsky 1978. smatra da zbivanja u Madžarskoj, Čehoslovačkoj, Jugoslaviji, Poljskoj, potvrđuju procjenu „posljednjih 10-ak godina čini se da historija jasno pokazuje kako je ideja nacionalizma jača od ideje komunizma".[2]

Povjesničar Tuđman 1980. zaključuje: „nema nikakve dvojbe, da je nacionalno pitanje – prvorazredno pitanje europske povijesti, te da je nacionalizam pokazao veću integracionu moć od bilo kakvih drugih ideja ili ideologija".[3]

Povelja UN iz 1945., te Povelja o ljudskim pravima iz 1948., postulira slobodu, istinu i pravdu kao univerzalne vrijednosti, te uvjerenje da je pravo naroda na samoodređenje pretpostavka stvaranja zajednice ravnopravnih naroda u međunarodnom poretku. Osobna i nacionalna sloboda najveće su vrijednost i ideal suvremenog međunarodnog poretka. Zato je ideologija nacionalizma kao program slobode i pravde bila snažna moralna i pokretačka sila dekolonizacije i u idućim desetljećima rezultirala je nacionalnom slobodom i stvaranjem gotovo 150 novih suverenih država.

6004b16c2a9e0ca1e11f7df2d745c19cSamo se od europskoga kolonijalnog imperija u dvadesetak godina, tj. do 1960-ih, oslobodilo 800 milijuna ljudi u svijetu. Slomom europskog komunističkog režima 1990-ih u Europi se oslobodilo 150 milijuna ljudi i nastaje 15-ak novih samostalnih i suverenih država.

To su poznate činjenice, ali danas nije politički korektno na njih podsjećati.

Zagovarati ideju nacionalne slobode te prava na vlastitu državu, kao garanciju suvereniteta, samostalnosti i nacionalnog identiteta, te težiti pravednijem međunarodnom poretku - implicira osudu imperijalne i kolonijalne politike velikih sila koje su znale brutalno gušiti svaki nacionalni pokret za samostalnošću i rigorozno kažnjavati njihove nositelje i zagovornike.

Međunarodni poredak stalno se demokratizira priznavanjem novih država na temelju prava naroda na samoodređenje. Ali istovremeno stare imperijalne politike žele sačuvati svoje hegemonističke pozicije, dok nove sile globalizacije nameću vrijednosti suprotne nacionalnim interesima novostvorenim državama.

Državničko umijeće

Predsjednik je Tuđman od prvih je dana demokratskih izbora težio uključiti Hrvatsku u euro-atlantske integracije. Od prvih je dana pozivao GospodarBez hrvatskih vojnih oslobodilačkih operacija ne bi došlo do preokreta u ravnoteži snaga. NATO nije bio u stanju učiniti ono što je na bojišnici i u Hrvatskoj i u BiH postigla Hrvatska vojska 1995. Hrvatska je postala regionalna sila jer je omogućila okončanje rata i Daytonski sporazum. Predsjednika Tuđmana strani državnici nazivaju „Master of the game" („Gospodarom igre"), dok je „jaki čovjek Srbije", Milošević ostao samo „kockar" a Izetbegović osoba bez vjerodostojnosti.međunarodnu zajednicu da se uključi u rješavanje jugoslavenske krize. Državničko umijeće je pokazao kada je uspio u roku od šest mjeseci (lipnja 1991. do siječnja 1992.) preokrenuti negativno stajalište međunarodne zajednice i privoliti je na međunarodno priznanje Hrvatske.

Stalno je razgovarao, pregovarao i „sa crnim vragom" kako bi se mirnim putem postiglo rješenje za hrvatska okupirana područja. Pobunjenim Srbima nudi i 1990., 1991., pa čak i Tudman zasava1993. više prava nego što imaju nacionalne manjine u EU.

Kao državnik, nikada nije kršio međunarodna pravila igre. Tek kada su svi napori i međunarodne zajednice ostali bez učinaka, tek je onda pribjegavao vojnim operacijama za oslobađanjem okupiranih područja.

Oni koji ga uvažavaju priznaju da je bio vjerodostojan partner a oni koji ga ne vole respektiraju ga kao protivnika. Političar od riječi, koji je štitio hrvatske nacionalne interese, ali nikada nije tražio za Hrvatsku ni više ni manje od onoga što ne bi priznao drugim narodima ili državama.

Bez hrvatskih vojnih oslobodilačkih operacija ne bi došlo do preokreta u ravnoteži snaga. NATO nije bio u stanju učiniti ono što je na bojišnici i u Hrvatskoj i u BiH postigla Hrvatska vojska 1995. Hrvatska je postala regionalna sila jer je omogućila okončanje rata i Daytonski sporazum. Predsjednika Tuđmana strani državnici nazivaju „Master of the game" („Gospodarom igre"), dok je „jaki čovjek Srbije", Milošević ostao samo „kockar" a Izetbegović osoba bez vjerodostojnosti.

Protivljenje Zapadnom Balkanu

Za hrvatski narod 1990-te godine su godine ponosa i slave. Nacija je bila jedinstvena, u solidarnosti i žrtvi za slobodom i samostalnošću. Predsjednik je Tuđman imao potporu većine hrvatskoga naroda kao ni jedan političar nakon njega. Zbog te potpore, te kao predsjednik jedne nove regionalne sile koja zagovara vlastite stavove i uvjerenja – postao je problem i za europske integraliste i anacionalne globaliste.

Predsjednik se Tuđman oštro suprotstavio europskim birokratima i njihovim planovima reintegracije novonastalih država u neku novu Jugoslaviju, odnosno strategijama formiranja Zapadnog Balkana. I prije i poslije Daytona tvrdio je da BiH ima budućnost samo kao konfederacija triju konstitutivnih naroda, što je i za neke europske čelnike bilo iritantno načelo zbog neriješenog nacionalnog pitanja u njihovim državama. Osim toga zagovarao je EU kao zajednicu suverenih država, ne pristajući na nadnacionalne integracije.

Kao jaka osoba, čvrstih načela i snažne političke potpore u vlastitu narodu ostao je problem onim čimbenicima u međunarodnom poretku koji su se odrekli univerzalnih vrijednosti Povelje UN iz 1948., i onima koji međunarodni poredak žele uspostaviti na vrijednostima globalizacije, profitu i novim ljudskim pravima.

knin5Hrvatska politička scena i međunarodni položaj Hrvatske radikalno se mijenjaju promjenom vlasti 2000. godine. U koaliciji vladajućih stranaka dominiraju mentalni komunisti koji provode politiku militantnog liberalizma. Militantni je liberalizam spoj onog najnegativnijeg od komunizma i najgoreg od liberalizma.

Hrvatski čovjek, hrvatski narod, nacija i hrvatski nacionalni interesi izbačeni su iz političkog rječnika i nisu više mjerilo političke prakse. Lijeva politička opcija nikada do danas, nije se obratila i uputila poruku Hrvaticama i Hrvatima. Za njih postoje samo građani i građanke, te porezni obveznici. Građani i porezni obveznici su prazne i amorfne kategorije: adrese i brojke bez identiteta. Bez osobnog, obiteljskog, zavičajnog, vjerskog i nacionalnog identiteta.

Nacionalna prava, nacionalni interesi, sloboda i suverenost od 2.000 nisu više kriteriji za vođenje međunarodne politike. Kolektivne vrijednosti domoljublje, nacija, vjera i obitelj protjerane su iz javne sfere u privatnu domenu „građana" i „poreznih obveznika". Branitelji nisu više simbol zajedništva, domoljublja i žrtve za domovinu, već su stavka koja opterećuje proračun zbog „privilegiranih" primanja. 750.000 hrvatskih državljana iz dijaspore brisano je iz biračkih popisa i ostalo je bez prava glasa, budući da nisu porezni obveznici u Hrvatskoj. Hrvati u Bosni i Hercegovini ostali su bez potpore hrvatske službene politike jer su građani neke druge države.

Poništavanje nacionalnih prava

Lijeva politička opcija, dosljedna svojega političkog nasljeđa i uvjerenja o „kraju nacije", atomizira sva nacionalna prava na individualna prava građana i građanki. U cilju takve 2000.Hrvatski čovjek, hrvatski narod, nacija i hrvatski nacionalni interesi izbačeni su iz političkog rječnika i nisu više mjerilo političke prakse. Lijeva politička opcija nikada do danas, nije se obratila i uputila poruku Hrvaticama i Hrvatima. Za njih postoje samo građani i građanke, te porezni obveznici. Građani i porezni obveznici su prazne i amorfne kategorije: adrese i brojke bez identiteta. Bez osobnog, obiteljskog, zavičajnog, vjerskog i nacionalnog identiteta.anacionalne politike stigmatizira i anatemizira i naciju i kolektivna prava. Svjedoci smo kakvom se žestinom, netolerantnošću, mržnjom, militantnošću ljevica u medijima obračunava sa zagovornicima kolektivnih prava. Posljednjih su tjedana to branitelji i zagovornici referenduma o braku. Oni se diskvalificiraju starim komunističkim etiketama: klerikalizam, klerofašizam, ultranacionalizam, zaostalost, zatucanost, nazadnjaštvo, katolički talibanizam, unutarnji neprijatelj, ustaštvo, ustašoidnost, itd.

Svjedoci smo da se pod plaštom građanskog poništavaju nacionalna prava, a kolektivna prava stavljaju pod tepih u ime novih ljudskih prava. Hrvatski narod ponovo je postao manjina u vlastitoj državi. Manjina je i kada 100.000 ljudi u Vukovaru okrene leđa političkom vodstvu; manjina je i kada 750.000 ljudi prikupi potpise za referendum; manjina je i kada 950.000 ljudi da svoj glas za ustavnu definiciju braka; manjina je i kada 650.000 ljudi traži zaštitu dostojanstva za žrtvu Vukovara.

Lijeva politička opcija nije naučila osnovnu povijesnu lekciju iz suvremene europske i hrvatske povijesti: bez nacije nema zajednice, ni opstanka hrvatske države.

Odrekavši se promocije hrvatskih nacionalnih interesa službene su politike Hrvatsku od regionalne sile iz 1990-ih srozale na razinu ponižene kolonije.

Odrekavši se nacionalnog zajedništva službena je politika podijelila hrvatsku na domoljubnu i nenarodnu, na proskribiranu većinu koja vjeruje u obitelj, narod, domoljublje, Boga, solidarnost s bližima i potrebitima i militantnu manjinu kojoj su strane i neprihvatljive sve te vrijednosti „zatucanog" i „neprosvijećenog" hrvatskoga naroda.

Gospodarsku krizu, nezaposlenost i siromaštvo vladajuće stranke samo produbljuju jer su nesposobne i nespremne na zajedništvo i nacionalno jedinstvo.

Odgovornost za krizu

Odgovornost za gospodarsku, moralnu i nacionalnu krizu snose u većoj ili manjoj mjeri sve parlamentarne stranke od 2000. godine. Današnje krize posljedica su nespremnosti stranaka da koriste stručna znanja i utjecaj hrvatskih intelektualnih i kulturnih elita. Zaboravlja se da 1990-ih Hrvatsku nisu branili samo branitelji nego i stvarale hrvatske kulturne i intelektualne elite koje su bile pitane i kada se donosio Ustav i kada se odlučivalo o zabrani obnove neke nove Jugoslavije.

Bez odgovornosti i političkog angažmana struke i stručnjaka političke stranke nisu u stanju definirati programe za rješavanje gospodarske krize ni dugoročne strategije razvoja Hrvatske i njezinog mjesta i uloge u Europskoj uniji.

Krajnje je vrijeme da se vratimo načelima na kojima je dr. Franjo Tuđman stvorio i vodio hrvatsku državu. Imamo vlastitu državu ali nacionalna prava time nisu konzumirana. Zato:

a) politika mora stalno voditi računa o ravnoteži između kolektivnih i individualnih prava i vrijednosti;

b) sačuvati suverenost i nacionalni identitet znači da univerzalne vrijednosti – osobna i nacionalna sloboda, istina, pravda, ideje dobra i socijalne osjetljivosti ni u međunarodnim odnosima ne smiju ustuknuti pod pritiscima u korist globalizacijskih interesa profita, globalnog tržišta i novih ljudskih prava;

c) Hrvatska svoju budućnost treba graditi kao srednjeeuropska i mediteranska zemlja, a ne se vezati za zapadni Balkan;

d) kao članica NATO-a i EU Hrvatska mora preuzeti svoj dio odgovornosti za definiranje europske politike prema Bosni i Hercegovini, kako bi se Hrvatima u BiH osigurala ne samo fiktivna nego i stvarna konstitutivnost i teritorijalnost.

Načela na kojima je stvarana hrvatska država, načela na kojima je prvi predsjednik dr. Franjo Tuđman vodio hrvatsku državnu politiku i Hrvatsku doveo do međunarodnog priznanja i regionalne sile još su uvijek važeća. I zato je njegova misao još i danas živa i presudna za našu budućnost.

Prof. dr. Miroslav Tuđman
Hrvatsko slovo

[1] (Andre Gunder Frank, tvorac teorije "strukturalne zavisnosti", 2. 2. 1983.)

[2] Transkript a „Zbigniew Brzezinsky o situaciji u Jugoslaviji", izlaganje za američke sudionike 9. kongresa sociologa, Upsala, 13. - 19. kolovoza 1978.

[3] Jer „Nikakav ideološki ili klasni okvir ne daje ono što nacija: da ljudi, društvo, puk, mnoštvo i elita – žive po svom srcu!" Franjo Tuđman. Nacionalno pitanje u suvremenoj Europi. München – Barcelona, Knjižnica Hrvatske revije, 1981., str. 246.-247.

Uto, 3-12-2024, 00:16:57

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

AKT

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2024 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.