Kako smo već izvještavali, Hrvatsko kulturno vijeće i Ivo Dužević organizirali su u Makarskoj 13. studenog tribinu pod naslovom "Vjernik u politici". Uvodno predavanje koje ovdje prenosimo održao je prof. dr. Branimir Lukšić, nakon kojeg se razvila živahna rasprava. "...postoji još jedna uloga kršćanske Crkve i njezinih vjernika u društvu, dakle i u politici u širem smislu te riječi. Crkva ne treba govoriti i ponavljati ono što svijet govori, nego ono što svijet ne govori, i što on ne može govoriti u svom sadašnjem stanju, ali za čim on čezne. Svojim postojanjem ona mora podsjećati na ono potisnuto i zaboravljeno u čovjeku, koje jedino čini čovjeka čovječnim, a civilizaciji daje ljudsko dostojanstvo. Ona bi morala ukazivati na praznine suvremenoga znanstveno-tehnološkog mentaliteta, kroz koje izbijaju iskonske snage sa svojim integrirajućim potencijalom (npr. rođenje, smrt itd.) za koje suvremena znanost i tehnika mogu čuda napraviti, ali koji ostaju uvijek dio sveobuhvatne tajne čovjekove egzistencije. Crkva bi morala dati poruku, da konačna svemirska tajna nije ništavilo, nego kuća živoga i vječnoga Boga Oca."

 

 

S tribine HKV-a pod nazivom «Tko su arbitri hrvatske javne scene?», donosimo govor dr. iur. Milana Vukovića koji je u njemu pokušao dati koncizan i precizan odgovor na pitanje iz naslova tribine, proširujući pri tome svoja razmišljanja i na još neke vezane teme. Izdvajamo: «Da bi se mogao dati pravno relevantni odgovor na pitanje "Tko su arbitri hrvatske javne scene» vjerojatno bi formulacija pitanja trebala biti jednostavnija, praktičnija i, na neki način racionalnija u svom sadržaju ako bi to pitanje glasilo: pod čijim patronatom se opsjeda naš medijski prostor određivanjem životnih tema suvremenog hrvatskog života? Kako i što započeti da ovakvih pitanja isključivosti nestane s hrvatske javne scene?"

 

 

S tribine Hrvatskog kulturnog vijeća - «Tko su arbitri hrvatske javne scene?» donosimo govor akademika Josipa Pečarića u kojem se osvrnuo na činjenicu da je hrvatski medijski prostor u današnje vrijeme sve samo ne slobodan, odnosno da njime vladaju upravo ne-sloboda i jednoumlje: "I doista, dok je Tuđmanova «jednoumna» Hrvatska sufinancirala i Sorosove tiskovine od 2000. godine do danas medijski prostor krasi jednoumlje. Protjerivani su novinari od Maje Freundlich nadalje, smjenjivane nepodobne redakcije pa i tako što bi predsjednik države proglasio njihove novine fašističkim (Jovićeva doista slobodna «Slobodna Dalmacija») do toga da su sveprisutni arbitri hrvatske javne scene isključivo iz kruga ljudi sa spomenute godišnjice «Zareza». Nekome se može učiniti neobično da su tzv. liberali inzistirali na jednoumlju hrvatske javne scene, ali to ne čudi iz više razloga. Prije svega, tu se radi redom o našim jugo-nostalgičarima, a doista bi im nezahvalna pozicija bila imati ravnopravno u medijima zastupljenu i hrvatsku državotvornu opciju. Jer kako opravdati činjenicu da im je milija nekakva druga država od one u kojoj žive? Ne čudi stoga to što su u «Feralu» nekoliko puta u «Greatest shits» stavili moju pitalicu: - Koja je razlika između četnika i Jugoslavena? - Četnik je pošteni četnik, a Jugoslaven je pokvareni četnik! Spomenuta rubrika i daje ono što naše jugo-nostalgičare najviše boli.".

 

 

S predstavljanja knjige dr. Tomca «Tuđmanizam i mesićizam» donosimo zapaženi govor akademika Dubravka Jelčića sugestivnog naziva – «Tko će nas spasiti od nas samih?». Akademik Jelčić sa žaljenjem konstatira kako pobjeda u nametnutom, obrambenom ratu sudeći po trenutnoj političkoj, ali i općenito situaciji u Hrvatskoj na žalost ne znači i osigurati vlastitu budućnost u miru i napretku.  "Jer mi smo valjda jedini narod na svijetu - barem ja se ne bih mogao sjetiti sličnog primjera - koji se služi svojom slobodom da bi sâm tu svoju slobodu potkopao - i pokopao. Ne bih se mogao sjetiti ni primjera da se ikoji narod igdje u svijetu stidio svoga imena, svojih simbola, svoje zastave, pa se čak i odricao svojih pobjeda u obrambenom i oslobodilačkom ratu a upravo to se danas propagira među Hrvatima, upravo to se želi postići u Hrvatskoj u ime tzv. liberalne demokracije, globaliziranoga svijeta i njegova apsoluta, takozvanoga civilnog društva, koje već dosad, u pokazanoj praksi, ne priznaje bitne moralne vrijednosti, na kojima se može graditi budućnost čovječanstva. Naprotiv, ono njeguje sve što bi nas moglo navesti na suicidne korake. Možda se to, uzevši sve okolnosti u obzir, moglo i očekivati, ali se nije mogla očekivati pasivnost odgovornih hrvatskih političkih struktura na takve izazove. U Hrvatskoj se, međutim, ne vide znakovi organiziranoga otpora takvim pogubnim namjerama. Hrvatska je i danas, kao što je bila i u XX. stoljeću, a često i u mnogim stoljećima ranije, žrtva zamršenih međunarodnih odnosa, s time što su oni danas još kudikamo zamršeniji, jer se temelje na starim, davno prevladanim i razobličenim ali u mnogim glavama još uvijek neprežaljenim ideološkim zabludama i njima potrebnim političkim krivotvorinama; ali ne smijemo biti slijepi pa previdjeti, ni nekritični pa prešutjeti, da je ona, Hrvatska, i danas u prvom redu svoja vlastita žrtva, žrtva svoje nedostatno razvijene samosvijesti, kao i zabrinjavajućega manjka političke naobrazbe i političke kulture. Da nije tako, bi li itko, ako je demokrat po uvjerenju i zna što je demokracija, mogao zastrašivati domoljubne Hrvate etiketom desničarstva, kao da desna orijentacija nije sasvim legitimna opcija svakoga demokratskog sustava? Još manje bi bilo moguće, da se nacionalni osjećaj koji ne ugrožava tuđu nacionalnu svijest eo ipso stigmatizira kao desničarstvo, što u terminologiji aktualnih hrvatskih političara koji sami sebe smatraju ljevičarima znači pogrdu, sramotu i optužbu".

 

 

S tribine «Tko su arbitri hrvatske javne scene» koju je naša udruga održala 30. listopada 2007. donosimo izlaganje redatelja Miroslav Međimoreca: "Pitanje koje večeras pokušavamo osvijetliti s različitih motrišta pokušat ću ilustrirati kroz kazališnu umjetnost kojom sam se bavio kao redatelj, adaptator i dramski autor. Do raščlambe nezavidnog stanja u današnjem kazalištu (do kojeg su doveli arbitri o kojima će biti riječi) pokušat ću doći pomoću jednog „crvenocrnog popisa“. Nedavno mi je jedan kolega, kazališni umjetnik, donio presliku zadnje stranice „Feral Tribuna“ na kojoj je, uz reklamu za knjigu razgovora Vjerana Zuppe „Ispruženi jezik“, tiskan obiman popis povijesnih osoba, političara, filozofa, književnih teoretičara i umjetnika iz svijeta i Hrvatske kojih se Zuppa dotiče u svojoj knjizi. U Feralovom popisu sačinjenom na osnovi te knjige većina spomenutih osoba su obojene crveno, dok je jedan manji broj crn. „Feral Tribune“ navodi kako su u knjizi dotaknute „sve neuralgične teme hrvatske stvarnosti“ i kako ona „zasijeca kroz vladajuće licemjerje do gole kosti, tj. do gole istine.“ Nisam čitao Zuppinu knjigu i ne ću govoriti o njoj, već ću se poslužiti primjerom tog popisa tako neobično sličnog „listama za odstrel“ kojima su u vrijeme socijalizma dijeljeni ljudi na podobne i nepodobne, prokazivani neprijatelji, podrivači vlasti i ideologije. Novinari Ferala su se potrudili izvući i posložiti u dvije vrste pozitivne i negativne osobe: političare, filozofe, intelektualce, umjetnike, napravili su popis, svojevrsnu listu podobnih i nepodobnih, koji po Zuppinoj prosudbi zaslužuju ili ne zaslužuju značajno mjesto u svjetskom/ hrvatskom društvu-kulturi-umjetnosti, onih koji to društvo/kulturu obogaćuje i onih koji ga unazađuju.".

 

 

Donosimo osvrt prof. dr. Miroslava Tuđmana na knjigu "Tuđmanizam i mesićizam" autora Zdravka Tomca koja je predstavljena u ponedjeljak 29. listopada u Zagrebu. "Sadržaj je knjige o našoj, hrvatskoj suvremenoj povijesti i budućnosti Hrvatske. Autor je dobar poznavatelj prilika, okolnosti i ljudi koji su stvarali hrvatsku državu, jer je i sam, kao potpredsjednik vlade nacionalnog jedinstva, imao značajnu ulogu u tim događajima. On zato ne troši vrijeme na istraživanje događaja, jer su dio i njegova životnog iskustva, već se bavi prikazom i ocjenom hrvatske političke scene od 2000. do danas, tj. od kada je na djelu politika detuđmanizacije... Za profesora Tomca tuđmanizam je cjelovita politička doktrina koja je dovela do zajedništva iseljene i domovinske hrvatske, stvaranja suverene i samostalne hrvatske države, izlaska iz Jugoslavije, pobjede u Domovinskom ratu, doktrina koja je vidjela Hrvatsku kao dio Europske zajednice, ali zajednice ravnopravnih naroda i država, a ne naddržavne zajednice u kojoj se zemlje članice odriču svojega suvereniteta."

 

 

Hrvatsko kulturno vijeće je u utorak 30. listopada 2007. održalo tribinu «Tko su arbitri hrvatske javne scene». Skup je održan u prostorijama Hrvatske kulturne zaklade i Hrvatskog slova u Zagrebu, a na njoj su nastupili akademik Josip Pečarić, Milan Vuković, dr. iur., redatelj Miroslav Međimorec te književnik Toma Podrug, dok književnica Marija Peakić Mikuljan nije mogla nazočiti radi bolesti. Tribinu je otvorio akademik Slaven Barišić čiji uvodni govor donosimo u nastavku, kao i malu reportažu u slikama.