Sa 4. stručnoga skupa Hrvatskoga kulturnog vijeća pod nazivom "Haški sud – «zajednički zločinački pothvat» – što je to?", donosimo izlaganje našega člana, akademika Josipa Pečarića. Izdvajamo: "Nedavno je Sud u Haagu donio prvostupanjske presude vukovarskim krvnicima, što je u Hrvatskoj dočekano sa zaprepaštenjem. Evo kako ponašanje hrvatskih medija s pravom opisuje kolumnist «Hrvatskoga lista» Damir Pešorda (11. listopada 2007.): «Haag izrekao 'pravorijek' u slučaju 'vukovarske trojke'. Naslovnice naših novina licemjerno vrište: Sramota! Pjeni se HTV, 'konsternirana' je čak i Stojedinica. Kad ne bi bilo neprilično prema obiteljima stradalih u Vukovaru, čovjek bi se do suza mogao smijati toj hinjenoj konsterniranosti, tom ljigavom moraliziranju, toj bijedi hrvatskih medija.» Slično je i s hrvatskim političarima. Najviše čujemo lažnoga svjedoka protiv svoje države u Haagu, da ne spominjemo nezakonito slanje dokumenata, pa i krivotvorenih, ili provoditelja akcijskoga plana kojim su hapšeni i general Gotovina (po onom «locirati, identificirati, uhititi, transferirati») i «nepodobni» hrvatski novinari. Nešto slično rekao je kardinal Josip Bozanić: «U nepravednoj presudi sudjelovali su i oni koji nisu učinili ono što su trebali da hrvatska istina ne bude dovedena u pitanje». Dodao bih, kamo sreće da se radi samo o tome što nisu učinili! Međutim, ima nešto dobro u svemu tome. Pokazali su da znaju kako bi se trebali ponašati, a nisu. Jesu li samo priglupi ili su se prodali?"

 

 

Sa 4. stručnoga skupa Hrvatskoga kulturnog vijeća  "Haški sud – «zajednički zločinački pothvat» – što je to?", donosimo izlaganje našega člana mr.sc. Luje Medvidovića, pod nazivom - Haaški Tribunal na ispitu iz etičke filozofije. Izdvajamo sažetak govora: "Dana 11. studenoga 1991. Europska dvanaestorica je svijetu obećala da će «razlučiti pravdu od nepravde» na prostoru bivše SFRJ rastočene ratom. To se nije dogodilo, i u toliko je haaški Tribunal iznevjerio epohalnu prigodu. Najviše zabrinjava što nitko nije optužen za zločin protiv mira kao prvi ratni zločin, počinjen poticanjem i vođenjem agresivnoga rata. Time je sud sam sebe delegitimirao za suđenje u slučajevima ratnih zločina nižega ranga, jer ako nema zločina rata, nema ni ratnih zločina. Tribunal nikoga nije procesuirao za zločin protiv genocida na štetu Hrvatske, iako je samo u slučaju Vukovar bilo pravne i činjenične osnove za takvo optuženje, iako ima iskustva s takvim optuženjima za zločine u BIH. Iz toga se vidi da nepravda najviše pogađa Hrvatsku. Optužbe za zajednički zločinački pothvat pokazuje se kao revizionistička kvalifikacija Tribunala koja je ustanovljena da relativizira i umanji težinu i značaj Zločina protiv mira a potom da izvrši izjednačavanje odgovornosti za rat. Danas, 16. godina poslije, možemo ustvrditi da je Tribunal u Haagu propustilo epohalnu prigodu i iznevjerilo pravdu obećanu 11. rujna 1991. Nepravda je legitimirala sve ono poslije - blato etičkoga relativizma, pragmatizam, neregularnost, silu, prijevaru, utaju, selektivan pristup, proizvela i nametnula «životne ciljeve koji uništavaju vrijednosti života» (papa Bendikt XVI.), dovela do nedjela od 11. rujna 2001. – i tko zna do čega će sve još dovesti. Zbog toga EU čeka svoje mudrace – prije svih svog Solona, zakonodavca i svog Aristotela. Hrvatska prije toga čeka svoj Memorijalni centar stradanja hrvatskoga naroda za slobodu i neovisnost – kao izraz prohrvatske politike, nasušno potrebnu, veliku i definitivnu inventuru stradanja, ali i svoj znak prepoznatljivosti, svoj «brend», svoj vlastiti identifikacijski kod i ključ bez koga ne bi smjeli ni pokušati ući u nove saveze koji nam se odsvuda nude".

 

 

Sa 4. stručnoga skupa Hrvatskoga kulturnog vijeća pod nazivom "Haški sud – «zajednički zločinački pothvat» – što je to?", donosimo izlaganje našega člana,  dr. Mile Bogovića, biskupa gospićko-senjskog. "Na ovom skupu nastupam već četvrti put. Prvi i drugi put pokušao sam znanstveno pristupiti problemu. Prošli put više sam iznio neka svoja razmišljanja o zadanoj temi, trudeći da dadem što cjelovitiji pogled na događanja, kako bi se izbjeglo fragmentiranje cjeline. Fragmentu izdvojenom iz cjeline može se dati skroz suprotan smisao od onoga koji ima unutar cjeline. Svi oni koji žele nametnuti svoju volju i tumačenje dobro paze kako razbiti osjećaj cjeline. Nama je nametnuta fragmentacija cijeloga Domovinskog rata kako bi mu se moglo podmetnuti značenje koje on nije imao. Naše državne institucije prihvatile su, nažalost, tu krivu metodu. To je put kojim se može osporiti mnogo toga u hodu prema samostalnoj hrvatskoj državi, to je put na kojim dosta uvjerljivo može zvučati daje ona nastala zločinačkim pothvatom, i pored svega toga što odvjetnici dokažu mnoge krive navode. Takva situacija je eldorado za odvjetničke poslove. Zato od njih i ne trebamo očekivati taj osjećaj cjeline. No njihove pobjede u prilog optuženih opet ostaju kao neuvjerljivi fragmenti koji ne mogu dokazati besmisao sintagme zločinačkog pothvata. Kako već rekoh, odvagivanjem isječaka (fragmenata) ne može doći do prave istine. Do nje treba doći drugim putem. Ovo je nastavak tih razmišljanja".

 

 

 

 

Sa svečane akademije koja je u Starogradskoj vijećnici u Zagrebu 12. prosinca 2007. godine održana povodom 8. obljetnice smrti dr. Franje Tuđmana, donosimo izlaganje prof. dr. Zdravka Tomca. U uvodu Tomac je istaknuo: "Najviše i najbolje ćemo se odužiti dr. Franji Tuđmanu ako se izborimo za istinu o njegovome djelu i Domovinskome ratu, ako se suprotstavimo povijesnim krivotvorinama i političkim snagama koje, mijenjaju i krivotvore hrvatsku prošlost. Narod koji dopusti da mu se krivotvori prošlost, da mu se njegove najveće vrijednosti pretvaraju u navodnu sramotu, gubi svoj identitet i svoje dostojanstvo, a time i svoju budućnost. Zato je obrana istine o dr. Franji Tuđmanu, njegovome životu i djelu, bitna za budućnost hrvatskog naroda. Hrvatski narod, radi sebe i svoje moralne čvrstoće, radi svojega samopoštovanja i svojega mentalnog zdravlja, ne smije prihvatiti politiku koja žrtvuje nevine i zaslužne ljude, koja prihvaća krivotvorine kao istine, koja se odriče najsvetijeg i najboljeg iz svoje prošlosti. Odbacivanje politike koja žrtvuje zaslužne ljude, koja se odriče istine, koja sluša strane gospodare, ali još više čvrsto odbacivanje nepravde umotane u lijepu ambalažu, koja nepravdu pokušava prikazati kao navodnu pravdu jest povijesna prilika koju hrvatski narod ne smije propustiti. To je prilika za spas hrvatskoga naroda, za povratak sebi i svojim izvorima i vrijednostima, svojoj tradiciji - biti svoj na svojemu i čuvati moralne i kršćanske vrijednosti kao bitno obilježje hrvatskoga naroda." 

 

 

Sa svečane akademije koja je u Starogradskoj vijećnici u Zagrebu 12. prosinca 2007. godine održana povodom 8. obljetnice smrti dr. Franje Tuđmana, donosimo izlaganje Miroslava Međimorca. U uvodu izdvajamo: "U ovoj svečanoj prigodi progovorit ću o pokojnom predsjedniku Franji Tuđmanu iz malo drukčijeg motrišta, naime iz pogleda kazališta i dramske književnosti. Povod je moja netom izvedena povijesna drama „Zastave, barjaci, stjegovi“ u osječkom Narodnom kazalištu, u proslavi njegove stote obljetnice, u kojoj je i jedna scena „Kod Tuđmanovih“. Uz Miroslava Krležu, Josipa Manolića, Savku Dapčević Kučar, Miku Tripala i Kamila Emeričkog, dramska lica u ovoj povijesnoj drami su pokojni predsjednik Tuđman i njegova supruga Ankica. Sloboda stvaranja dramskog pisca, ali i čvrsta dramska struktura komada, nisu mogli zaobići značaj pokojnog predsjednika kao jedne od ključnih osoba hrvatske povijesti, koja je Hrvatsku dovela do njene neovisnosti i slobode. No, današnjim „čuvarima umjetničke slobode“, nastavljačima komunističkih „inženjera duše“ , zasmetala je i sama pomisao da bi se o dr. Franji Tuđmanu moglo potvrdno govoriti u kazališnom komadu i prikazati ga „na daskama koje život znače“ , pa su mnogo prije premijere počeli dovoditi u pitanje umjetničku i moralnu potrebu da se na takav način progovori o prvom hrvatskom predsjedniku ; oko teksta i predstave počeli su stvarati atmosferu slučaja, nepodobnosti i neprimjerenosti današnjem političkom trendu".

 

 

Kako smo već izvještavali na portalu, povodom sedme obljetnice smrti prvoga hrvatskoga predsjednika dr. Franje Tuđmana Udruga HIP, Forum hrvatske sloge i Hrvatsko kulturno vijeće organizirali su 9. prosinca 2006. u Slavonskom Brodu okrugli stol "Hrvatska i Zapadni Balkan". Zbornik radova "Hrvatska i Zapadni Balkan" predstavljen je danas široj javnosti na skupu u Starogradskoj vijećnici, a u njemu se mogu pročitati rasprave sudionika koji su izlagali svoje poglede o suverenitetu, nacionalnom identitetu i vanjskoj politici. U nastavku, iz spomenutog zbornika donosimo predgovor, sadržaj i impresum. Od priloga već objavljenih na portalu vezanih uz okrugli stol "Hrvatska i Zapadni Balkan" izdvajamo: "Reportaža - Otkriven spomenik Franji Tuđmanu u Slavonskom Brodu",  "Hrvoje Hitrec - Povijest, kultura i zapadni Balkan".

 

 

Sa 4. stručnog skupa Hrvatskoga kulturnog vijeća pod nazivom "Haški sud – «zajednički zločinački pothvat» – što je to?", donosimo govor Mate Kovačevića. "U ovom radu prikazani su odnos hrvatskih "trećejanuarskih" vlasti prema Međunarodnom sudu za ratne zločine počinjene na prostoru bivše Jugoslavije, odnos Haaškoga suda i njegove tužiteljice Carle del Ponte prema Hrvatima, taktika rada Haaškoga suda i uloga osnivanje njegovih podružnica u zemljama podložnim tom sudu. Iznesene su i teze o dubokoj umiješanosti politike u sudovanje tog Tribunala, a posebno uloga te politike u krizi tijekom ratova za oslobođenje Hrvatske i muslimansko-hrvatskog sukoba u Bosni i Hercegovini te uloga britanske politike u radu Haaškoga tribunala. Na kraju su izneseni mogući prijedlozi za rješavanje hrvatske podložnosti toj britansko-haaškoj politici".