Kao svojevrsni uvod i poziv na peti stručni skup Hrvatskoga kulturnog vijeća o Haaškome sudu koji će se 6. lipnja 2008. godine s početkom u 9.00 sati održati u hotelu Westin u Zagrebu, donosimo i poslijednje izlaganje sa prethodno održanog četvrtog po redu skupa pod nazivom  "Haški sud – «zajednički zločinački pothvat» – što je to?". Autor izlaganja je hrvatski odvjetnik u Washingtonu dr. Eduard Slavko Yambrusic, a njegovo, kao i izlaganja ostalih sudionika toga skupa možete pročitati u Zborniku izlaganja, koji se može pribaviti u sjedištu Hrvatskoga kulturnog vijeća na adresi Gundulićeva 23/III u Zagrebu. Više informacija o zborniku, kao i o detaljima samog skupa  možete saznati na br. telefona +385-1-4854-361 . Iz izlaganja dr. Yambrusica izdvajamo: "U Hrvatskoj, građani i vlada izrazili su ogorčenje zbog presude - major Veselin Šljivančanin pet godina, general Mile Mrkšić 25 godina, i kapetan Miroslav Radić, oslobođen krivnje. Predsjednik Stipe Mesić, premijer dr. Ivo Sanader i Vladimir Šeks, predsjednik Sabora, i većina članova Hrvatskoga sabora kategorički su odbili odluku Suda. Pisma i kritički osvrti na osudu poslana su u nacionalna i međunarodna središta moći, prisjećajući nadležne da je Hrvatska vodila rat za oslobođenje svojih područja braneći svoju domovinu od golog nasilja u kojemu je agresor počinio ogromna zlodjela i nanio nesagledivu štetu. Ovakvu činjeničnu stvarnost arhitekti haaškoga Tribunala zamijenili su "virtualnom stvarnošću" oružanoga konflikta "balkanskih plemena" koji su se (već tko zna po koliko puta) ponovno sukobili u građanskom ratu."

 

 

Na tribini Hrvatskog kulturnog vijeća i Hrvatskog društva kazališnih kritičara i teatrologa održanoj 25. travnja 2008. godine u Zagrebu, sudjelovala je i dramska umjetnica Anja Šovagović-Despot čiji pisani prinos objavljujemo u nekoliko nastavaka. U ovom nastavku, prisjeća se zapisanih očevih promišljanja. Izdvajamo: "Pitanje umjetnosti, pitanje je čovjeka. Koliko je čovjek neobjašnjiv, neobjašnjivo je i to prčkanje po umjetnosti. Zašto sam izabrala Magellijev teatar, zašto sam u čovjeku koji je miljama od mene daleko pronašla svoj izraz, zašto smo se spojili i napravili toliko mnogo predstava zajedno, zašto je baš meni dao najbolje uloge svjetske dramske literature? Zašto sam njega mogla razumjeti, osjetiti, zašto sam njemu pristala na nešto što nisam nekome drugome, zašto sam s njim letjela kroz osjećaje, a negdje drugdje ih nisam mogla osloboditi, zašto sam, crpeći njegovu energiju, zaboravljala na sve razlike - kulturne, intelektualne, političke, generacijske - koje su stajale između nas?"

 

 

Kao svojevrsnu najavu skorog 5. stručnoga skupa Hrvatskoga kulturnog vijeća o Haaškome sudu pod nazivom "Haški sud – «zajednički zločinački pothvat» – što je to?", donosimo izlaganje dr. Nedjeljka Mihanovića s 4. skupa koje do sada još nismo bili objavili na Portalu. Podsjećamo, zbornike radova s dosad održanih skupova na temu rada Haaškog suda može se dobiti preko našeg Tajništva. Izdvajamo: "Doista je cijela hrvatska javnost sa zaprepaštenjem i zgražanjem primila krajem rujna vijest o sramotnoj i drskoj presudi, koju je izrekao Međuntarodni kazneni sud u Haagu počiniteljima ratnog zločina Mili Mrkšiću, Veselinu Šljivančaninu i Miroslavu Radiću, koji su u serijama kriminalnog umorstva počinili u gradu Vukovaru, na stratištu Ovčare i na području hrvatskog Podunavlja. U tome besramnom sudskom pravorjeku su posve zanemarena ratna zlodjela počinjena na planu velikosrpske agresije: totalno razaranje grada Vukovara (oko 90%), pogrom vukovarskih civila i ranjenika (oko 5000 žrtava), zločini nasilja, silovanja žena i maloljetnih djevojčica, zločinstva organiziranih grabežnih umorstava i pljačke na području istočne Hrvatske. I moramo priznati da nas je ova sramotna presuda MKSJ i ovo zatvaranje očiju pred očitim zločinima zgranulo i ogorčilo. Ovaj cinični sudski pravorjek je bio šokantan za sve hrvatske građane, osim za one koji hrvatsku suverenost i državnost mrze i preziru. Sramota za Europu, za Ujedinjene narode i za Vijeće sigurnosti!"

 

 

Na tribini Hrvatskog kulturnog vijeća i Hrvatskog društva kazališnih kritičara i teatrologa sudjelovala je i dramska umjetnica Anja Šovagović-Despot čije izlaganje objavljujemo u nekoliko nastavaka. Izdvajamo: "A kako prepoznati što hoću u životu? Kako prepoznati svoj put, svoju punoću, svoj interes? Gdje naći uzor, gdje pronaći idola, kome se potpuno predati, kome vjerovati, kako se prepustiti, kako se opustiti? Nije li, na kraju krajeva, uspjeh ili neuspjeh u ovom našem hrvatskom glumačkom poslu, uvjetovan najnepredvidljivijim situacijama, nije li u ovom našem turbulentnom društvu ipak pitanje sreće ili neumoljivosti čudne sudbine kako ćemo sami sebe odrediti i kakvima će nas drugi vidjeti? Kako objasniti moju potragu za drukčijim, naprednijim, quasiliberalnijim od onoga što ja jesam, što je oko mene, kako sam odgojena? A odgojena sam da me nerviraju redatelji koji previše režiraju, koji previše dramatiziraju, koji previše eksploatiraju, koji previše konceptualiziraju, koji se guraju u centar kazališnog čina, koji od svog posla rade misterij, a od svoje osobe zvijezde, koji vole biti slavni, popularni, koji zavide glumcu jer on to ima prirodom posla. Tako sam, dakle, odgojena, a upravo sam stalno sa takvima radila, željela sam s njima raditi, bila sam, dapače, na taj rad ponosna."

 

 

Hrvatsko kulturno vijeće i Hrvatsko društvo kazališnih kritičara i teatrologa u petak, 25. travnja 2008. organizirali su javnu tribinu "Kamo ide hrvatsko glumište?". Sudjelovali su Sanja Nikčević, Anja Šovagović-Despot, Dragan Despot, Miroslav Međimorec, Hrvoje Hitrec i Igor Mrduljaš. U nastavku donosimo izlaganje Miroslava Međimorca, iz kojeg u ovom uvodu izdvajamo: "Vlast, politika, moć, nacionalizmi i ideologije, hrvatsko su kazalište cijelo jedno stoljeće, dvadeseto, estetski dijelile na „maticu” i „drugo kazalište”. Većini kulturne elite koja je u socijalizmu stvarala i poticala službenu, podobnu umjetnost/kazalište „matica” je bila društveno, politički i estetski prihvatljiva umjetnost, sukladna političkim interesima i ciljevima skupina koje su kazalištem upravljale kroz razdiobu novca i nametnute umjetničke kriterije. Njih (kriterije) određivale su uske skupine umjetnika, kritičara, političara. Činilo se da je dolaskom slobode i višeglasja dokinut taj način (političkog) određivanja umjetnosti/kazališta, no svjedoci smo da i dalje postoji podobna „matica” i nepodoban kazališni rub."

 

 

Objavljujemo tekst izlaganja prof. dr. Mate Ljubičića "Prešućivanje javnoga znanja u projektu demonizacije Domovinskog rata" na okruglom stolu "Informacijski rat protiv oslobodilačke operacije "Oluja"", održanom u petak 9. svibnja 2008. godine u Hrvatskom institutu za povijest. U vrlom zanimljivom izlaganju o manipuliranju informacijama u hrvatskom medijskom prostoru, što je tema kojoj se i mi često vraćamo na ovom Portalu, autor iznosi i konkretne brojke i podatke koje dovoljno govore same za sebe: "Koristeći bazu „Eva“ pratio sam život novih informacija iz hrvatskoga kulturnog područja od HINE do korisnika za razdoblje 1. siječnja 2007. godine do 29. veljače 2008. godine. Sve obavijesti razvrstao sam u dvije skupine, one koje promiču i jačaju hrvatski kulturološki identitet, a druge koje ga potiru ili razaraju. Kroz promatranih 14 mjeseci, u rubrici kultura, HINA je obradila i objavila 307 vijesti iz Hrvatske. Od tog broja 223 (73% ) vijesti bile su na crti promicanja hrvatskoga kulturnog identiteta, a 84 (27%) vijesti bilo je o događajima koji ga niječu ili omalovažavaju. Neugodno iznenađenje otkrivamo u podatku, da od 223 hrvatski promotivna teksta, novine, radio i televizijske postaje prenijele su samo 48 (21%) obavijesti do čitatelja ili gledatelja, a kod vijesti koje prenose protusuverenistička stajališta, stanje je potpuno obrnuto, od 84 „termitska“ uratka javnost je o tome obaviještena u 82 (97%) slučajeva".

 

 

Hrvatsko kulturno vijeće i Ivo Dužević 12. svibnja 2008. organizirali su tribinu u Makarskoj, na temu Talijani - četnici - partizani - Dalmacija u 2. svjetskom ratu. Uvodničar je bio prof. dr. sc. Branimir Lukšić, a voditelj - Ivo Dužević. U nastavku u cijelosti donosimo vrlo zanimljivo izlaganje dr. Lukšića. U uvodu izdvajamo: "Kako se u vrijeme Drugoga svjetskog rata na području Jugoslavije vodio građanski rat u kojemu su se borila tri vojnopolitička pokreta, jugoslavensko-četničko-rojalistički za očuvanje kraljevine Jugoslavije, jugoslavenski integralistički pokret na čijem su se čelu nalazili komunisti sa strategijom socijalističke revolucije, i separatističko-ustaški pokret za samostalnu Hrvatsku, Italija je iskoristila četnički pokret za slabljenje ustaške vlasti u Dalmaciji koju su talijanski fašisti uvijek željeli cijelu pripojiti Italiji. Sve do pada Italije 1943. godine postojalo je savezništvo između talijanskih vojnih postrojba i četnika za rušenje hrvatske države. Talijanska fašistička vlast je poticala pobunu Srba protiv NDH još u srpnju i kolovozu 1941. godine na gotovo svim područjima pretežito nastanjenima srpskim pučanstvom, kako bi ponovno zaposjela hrvatsko razvojačeno obalno područje, tzv. 2. zonu . Na temelju tih dogovora četnici su prestali napadati talijanske fašiste, i postali njihovi vjerni saveznici protiv hrvatske države, a talijanski fašisti su im za uzvrat davali novac, oružje, streljivo, opremu i hranu.".

 

 

Hrvatsko kulturno vijeće i Hrvatsko društvo kazališnih kritičara i teatrologa u petak, 25. travnja 2008. organizirali su javnu tribinu "Kamo ide hrvatsko glumište?".  Sudjelovali su Sanja Nikčević, Anja Šovagović-Despot, Dragan Despot, Miroslav Međimorec, Hrvoje Hitrec i Igor Mrduljaš. U nastavku donosimo izlaganje Igora Mrduljaša već objavljeno u Hrvatskom slovu. Izdvajamo: "Na naše uvodno pitanje, naslov ove tribine, svatko će od nas odgovoriti iz svoga motrišta i iskustva, stvaralačkoga i gledateljskoga. Osobno, držim da se naše kazalište profesionalno kazalište, gradsko i narodno, rasulo iznutra i da samo stvara pričin kako je s njime sve u najboljemu redu. Urušilo se u svakom pogledu. Ustrojbeno, organizacijski, potpuno je nefunkcionalno. Kao da je izgradilo model spomoću kojega se opire svakom svom uprizorenju, pa se premijere i reprize događaju zahvaljujući samo pukoj inerciji i dobroj slučajnosti. Novi Zakon o kazalištima nije ništa popravio, ali je uvođenjem upravnih vijeća snizio odgovornost ravnatelja i osobito vlasnika (ureda za kulturu i Ministarstva kulture) i tako ih učinilo neodgovornijima negoli su bili dosad."