Što su rekli hrvatski intelektualci o Misiji EU-a u svrhu vojne potpore Ukrajini? (3. dio)

Vijeće EU-a pokrenulo je 15. studenoga Misiju EU-a u svrhu vojne potpore Ukrajini (EUMAM) u sklopu koje se planira uvježbati 15 tisuća ukrajinskih vojnika u državama EU-a. Hrvatska vlada želi da Hrvatska sudjeluje u tom programu, smatrajući da je to ustavno i zakonito. Tomu se, međutim, suprotstavlja dio oporbenih parlamentarnih stranaka i predsjednik Zoran Milanović koji kaže da po Ustavu RH unutar granica Hrvatske mogu djelovati samo pripadnici oružanih snaga država saveznica. Planirano je da o tome odluku donese Hrvatski sabor 15. prosinca.

Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća (HKV) o inicijativi EUMAM koja je izazvala prijepor u Hrvatskom saboru upitao je za mišljenje više poznatih hrvatskih intelektualaca, iz različitih područja.

Akademik Davorin Rudolf: Osposobljavanje ukrajinskih časnika i vojnika u skladu je s Poveljom UN-a

Dopustite da na vaše pitanje odgovorim kao običan građanin:

Povelja UN-a nalaže pomoć svakoj žrtvi agresije, uključujući i pomoć osposobljavanja časnika i vojnika koji brane svoju domovinu, mirnu, kulturnu i civiliziranu Ukrajinu.

1. U svim parlamentarnim demokracijama glavaru ili šefu države povjereno je predstavljanje, zastupanje i zaštita interesa svoje države. Djelovanje u međunarodnoj zajednici prije svega. Predsjednik Vlade i Vlada djeluju ponajprije u internim odnosima države. Naravno, ta je podjela načelne naravi jer ima situacija kada su obvezni nastupati s jedinstvenim stajalištima, jer su najodgovorniji državni dužnosnici. Njihova je dužnost, dakle, surađivati, neovisno o stranačkim, političkim ili osobnim gledištima i animozitetima.

2. Zbog specifičnosti međunarodnih odnosa i politike pojedinih država ili međunarodnih organizacija i vojnih alijansi, važne i delikatne odluke donose se u pravilu iza zatvorenih vrata.

3. Pojedini vodeći analitičari (primjerice, Mirko Galić) u nas su javno objavili svoj dojam da je naš predsjednik Vlade uveo na velika vrata personalni model vlasti pa se koristi svojim ovlastima na kancelarski način.

Istodobno naš predsjednik Republike želi uvijek biti u pravu. Kada je riječ o njemu, želim kazati da je on, po mojem sudu, napokon predsjednik „koji govori“, premda inflacija pogleda, pa i brzopletost, umanjuju učinkovitost onoga što je kazano.

4. Osobna nepodnošljivost predsjednika države i premijera već se toliko razlila Hrvatskom da se hitno i odmah mora zaustaviti.

5. Ministar obrane u Vladi RH odavna je prešao granice odmjerenosti i poštovanja hijerarhije u državnoj hijerarhiji. Ako je točno da je dao izjavu o usavršavanju ukrajinskih časnika i vojnika u Hrvatskoj a da su o tome šef države i zapovjednik oružanih snaga doznali iz novina, e, onda smo prešli Rubikon.

6. Kao građanin ne dam da se išta predbacuje načelniku Glavnoga stožera admiralu Robertu Hranju, izvrsnomu vojniku kojega sam imao prilike upoznati još dok je bio na čelu Hrvatske ratne mornarice. Ne dam vojnika Hranja!

7. Posebice me iritiraju ulizice i dodvorice koji diletantski, i često bez ukusa, podržavaju šefa države ili premijera. Posebice oni koji skaču iz jedne u drugu stranku. Valja što prije normirati, u Ustavu ili odgovarajućem zakonu, mogućnost opoziva zastupnika na zahtjev njegovih birača.

8. Najvažniji ugovor u međunarodnom pravu jest Povelja Ujedinjenih naroda. Zabranjuje svakoj državi, supersili ili nekoj srednjoj ili minidržavi, uporabu sile ili prijetnju silom u međunarodnim odnosima.

Dužnost svih država članica jest pomoći žrtvi agresije i sudjelovati u sankcijama protiv agresora. Stalne članice Vijeća sigurnosti UN-a imaju povlašten status i vrstu imuniteta kada su u pitanju moguće sankcije UN-a zbog njihova kršenja Povelje. To su, dakako, krajnje osjetljiva pitanja međunarodnoga mira i sigurnosti. Naravno, imam to na umu. Posebice sam nespokojan kada razmišljam o mogućnosti uporabe oružja masovnoga uništavanja. Ali znam i za mjere koje su poduzimane kada su u pitanju i velesile. Sovjetski Savez je, primjerice, 1939. izbačen iz Lige naroda (međunarodne organizacije preteče Ujedinjenih naroda) zbog agresije na Finsku.

Akademik Arsen Bačić: Ako se već dvije glave naše izvršne vlasti djetinje inate o tome koji je modus operandi pravi, onda bi stvar u normalu trebao vratiti Ustavni sud

Kad bi svi naši les notables bili imalo otvoreni prema komparativnom ustavnom pravu, vidjeli bi s koliko su opreza američki founding fathers u Ustavu SAD-a podijelili „ratne ovlasti“ između Kongresa i predsjednika. Tvorci su ovom podjelom zapravo željeli reći da se u ratove ne ulazi lako: „Potrebna su dva ključa, a ne jedan, da se pokrene motor rata.” Ustavna podjela ovlasti ostavlja predsjedniku neke isključive ovlasti koje po „prirodi stvari” i pripadaju vrhovnomu zapovjedniku (odluke na ratištu). Kongresu su pripale neke druge isključive ovlasti (objava rata i osiguravanje ratnih kredita za potporu ratu), a postoji svojevrsna „zona sumraka“ konkurirajućih ovlasti. Vrhovni sud imao je relativno malo reći o ratnim ovlastima Ustava. O mnogim zanimljivim pravnim pitanjima – kao što je ustavnost „policijske akcije“ u Koreji ili „neobjavljenoga rata” u Vijetnamu – Sud nikada nije odlučio.

Naravno da ni naš Ustav nije „slijep” i “nijem“ glede problematike koju mu je članstvo u NATO-u i EU-u gurnulo pod vrata. Šef NATO-a J. Stoltenberg nedavno je „pozdravio odluku EU-a o misiji poduke oružanih snaga Ukrajine“ s napomenom da je ta odluka komplementarna s prethodnim radnjama članica NATO-a. To se, naravno, odnosi i na Hrvatsku i njezinu participaciju u vojnim misijama na Kosovu i u Afganistanu. Pritom je Stoltenbergova izjava ministrima obrane država članica, kako je veoma važno „osigurati što više poduke zbog toga što se Ukrajinci bore u krajnje izazovnoj krvavoj borbi“, više nego jasna poruka državama članicama što se od njih očekuje. Zato prije svake odluke o obliku konkretne pomoći Hrvatska treba, za svoje dobro, promisliti o dobrim i lošim stranama odgovora na poziv, a iznad svega osigurati čvrstu legalnu osnovu svoje akcije na međunarodnom vojnom planu. Pa makar se taj međunarodni plan odnosio „samo na osposobljavanje“ stranih vojnika koje bi naši instruktori pripremali za „njihov odsudni boj”. Vojnika koji nisu čak ni formalno saveznici. Ali jesu – političari kažu – na „pravoj strani“.

Ne treba nikako biti naivan u ovome što nas je zateklo s Ukrajinom. Velika je trešnja zahvatila Europu i zapadni svijet nakon sloma socijalizma, propasti dirigiranih „demokratskih revolucija” po arapskom svijetu i erupcije do jučer nezamislivih djela međunarodnoga terorizma. S tim događajima otvorio se i niz novih rasprava o političkim problemima koji prate preslagivanje novoga svjetskoga poretka. Pojavio se jedan broj tema koje sve više dobivaju na težini. Prije svega, to je (I) pitanje komplementarnosti vojnih, političkih i gospodarskih instrumenata u državama koje još traže stabilizaciju i konsolidaciju; (II) pitanje razgraničenja procesa izgradnje države od uloge različitih kontrasnaga i borbe protiv terorizma i njihova utjecaja na proces; (III) pitanje kristalizacije općih i posebnih kriterija međunarodnoga i ustavnoga prava nužnih u odlučivanju o sudjelovanju u operacijama u inozemstvu ili ne; (IV) te odabir kriterija uspjeha, kako ih mjeriti i kako onda takve operacije privesti kraju. Očigledno je da su izvanredni događaji na međunarodnoj sceni stvorili probleme kako u „starim“ tako i u „novim” demokracijama koje se još ne snalaze u sučeljavanju s takvim pitanjima. Rječit dokaz za to jest trenutačno „nadmudrivanje“ dviju glava izvršne vlasti u Republici Hrvatskoj, pristaša Vlade s jedne i opozicije u Hrvatskom saboru s druge strane, o tome na koji način odgovoriti na zahtjev Vijeća EU-a o pokretanju Misije EU-a za vojnu pomoć i potporu Ukrajini (EUMAM) u sklopu koje se planira uvježbati 15 tisuća ukrajinskih vojnika u zemljama EU-a. Svaki suvisli odgovor na ova pitanja treba imati na umu da je Republika Hrvatska ustavna demokracija još uvijek na „staklenim“ nogama. Zato s velikim oprezom i pozornošću treba tražiti „ustavne“, a ne samo političke odgovore koji bi pomogli riješiti situaciju u kojoj se naša država našla s obzirom na zahtjeve saveza čija je članica. A ustavni odgovori postoje. Treba samo pristati na pravila igre. Ako se već dvije glave naše izvršne vlasti djetinje inate o tome koji je modus operandi pravi, onda bi stvar u normalu trebao vratiti Ustavni sud RH, koji ima u ustavnom tekstu obilje argumenata za svoju intervenciju. Baš kao što je to učinio Ustavni sud SR Njemačke svojom odlukom od 12. srpnja 1994. (2 BvE 3/92, 2 BvE 5/93, 2 BvE 7/93, 2 BvE 8/93K) kojom je između ostaloga objavio da Temeljni zakon (1949) obvezuje federalnu Vladu da od Bundestaga dobije prethodno konstitutivno odobrenje za participaciju njemačkih oružanih snaga u vojnim operacijama NATO saveza. Tamo je pobijedio ustavni razlog; pravo je ograničilo politiku. Mudrost Jurisprudencije protiv arogancije Gubernaculuma. Kad bi Šeparoviću bar na tren inspiracija bio Marshall iz McCulloha (1819): Constitution is what we are expounding. Ali... Na Zapadu ništa novo. Kod nas isto...

Dr. sc. Saša Mrduljaš, politolog: Za uvježbavanje sam ukrajinskih vojnika kad je već to dio politike EU-a i ako u njoj svi ravnomjerno sudjeluju uz potporu NATO-a

Narodski rečeno, već smo dovoljno „zaglibili“ u ukrajinskom sukobu da će poduka, kako se govori, nekih stotinjak ukrajinskih vojnika voditi samo nešto dubljemu tonjenju Hrvatske zajedno s ukupnim EU-om, Ukrajinom i Rusijom. Stoga sam za to da održavamo tu poduku kad je već dio politike EU-a i ako u njoj svi ravnomjerno sudjeluju uz potporu NATO-a. Jer ako smo dio tog tima, onda smo njegov dio i u dobru i u zlu, pa i u stranputicama koje život nosi. To je pitanje timske igre, a time i karaktera. No prava su pitanja, o kojima se izbjegava govoriti, zbog čega se kreiralo konfiguraciju koja je dovela do agresije na Ukrajinu, komu odgovara rat u toj zemlji i izolacija Rusije te kako taj rat što prije okončati. Svakako ne zbog standarda koji nam se rapidno urušava nego ponajprije zbog globalne opasnosti koju nosi sa sobom. Naime, nitko nije toliko nerazuman da upotrijebi nuklearno oružje. No ako jedan ovakav sukob traje, a toga svi moraju biti svjesni, postoji mogućnost da se „otme“ kontroli, da dođe do grješki u procjenama koje bi svijet mogle odvesti u katastrofu. Zbog toga je možda vrijeme da se uvjeri Ukrajince da pokušaju kroz pregovore riješiti svoj suodnos s Rusima. Pri tome nije presudno što su, kako tvrde znalci, možda u svemu u pravu, pa i u svojoj želji da budu članicom NATO-a. No, nalaze se u susjedstvu države koja leži na razornom oružju i energentima i tomu su se jednostavno morali prilagoditi kako prije tako i danas. Vrlo je moguće da su i zbog nedostatka prilagodbe do sada izgubili 20-ak posto teritorija, da imaju masovne žrtve i zbjegove te da su na putu u kameno doba. Jer nije pitanje može li Rusija ostvariti svoje ciljeve u Ukrajini nego hoće li i kada raspoloženje u ruskom narodu biti takvo da je spreman podnijeti znatne žrtve za ostvarivanje tih ciljeva. S obzirom na to, možda je bolje sada ući u pregovore nego nakon dodatnih, masovnih pogibija i razaranja te, apsolutno izvedivoga, ruskoga prepolavljanja Ukrajine.

Hrvoje Hitrec, književnik: Kad je riječ o pomoći u uvježbavanju ukrajinskih vojnika, ne možemo ostati pod stolom

Ako se zanemare nadmudrivanja pozicije i opozicije koja imaju samo neizravnu vezu s meritumom, stvari su jednostavne: hoćemo li ili ne ćemo pomoći Ukrajini na svaki način, pa i u pitanju uvježbavanja ukrajinskih (budućih) vojnika. Kada to osvijestimo, kao i činjenicu da smo u ovome sudionici opće europske težnje i odlučnosti u pomoći ukrajinskomu narodu i državi na koje je izvršena divljačka agresija, onda je jasno da ne možemo ostati pod stolom.

Ostaje samo pitanje tko će uvježbati tih stotinu ukrajinskih ljudi a da se mogu suprotstaviti bilo komu. Mislim da je to posao za Zlatka Dalića.

Pripremio: Marko Curać

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.