Što su rekli hrvatski intelektualci o Misiji EU-a u svrhu vojne potpore Ukrajini? (2. dio)

Vijeće EU-a pokrenulo je 15. studenoga Misiju EU-a u svrhu vojne potpore Ukrajini (EUMAM) u sklopu koje se planira uvježbati 15 tisuća ukrajinskih vojnika u državama EU-a. Hrvatska vlada želi da Hrvatska sudjeluje u tom programu, smatrajući da je to ustavno i zakonito. Tomu se, međutim, suprotstavlja dio oporbenih parlamentarnih stranaka i predsjednik Zoran Milanović koji kaže da po Ustavu RH unutar granica Hrvatske mogu djelovati samo pripadnici oružanih snaga država saveznica. Planirano je da o tome odluku donese Hrvatski sabor 15. prosinca.

Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća (HKV) o inicijativi EUMAM koja je izazvala prijepor u Hrvatskom saboru upitao je za mišljenje više poznatih hrvatskih intelektualaca, iz različitih područja.

Akademik Kuzma Kovačić, akademski kipar: Hrvatska mora postupati prema Ukrajini kao da je riječ o nama samima

Bi li Hrvatska trebala, bez obzira na Europsku uniju, prihvatiti Ukrajince na uvježbavanje i pouku u svrhu obrane njihove domovine? Razumljivi su razlozi dvojbi o tom pitanju onih naših ljudi koje u tome ne vodi strančarenje ili drugi, možda nedostojni interesi, nego briga za dobro naše domovine i naroda. Međutim, Hrvatska i Ukrajina bile su i jesu već dugo u istoj situaciji po svojem položaju, svojem političkom povijesnom iskustvu. Zato Hrvatska mora, i to ne samo iz moralnih razloga (budući da je Ukrajina žrtva i da je Hrvatsku podupirala kao žrtvu srpske agresije), tako postupati u odnosu na Ukrajinu kao da je riječ o nama samima. Uostalom, nije riječ samo o nasilju jedne države nad drugom, manjom i slabijom – nepoštivanje međudržavnoga i međunarodnih sporazuma i ugovora od strane Rusije, otimanje ukrajinskoga teritorija, genocidno ponovljeno nasilje nad ukrajinskim narodom i cjelokupnim stanovništvom – nego i o ideološkom izljevu mržnje iz samoga srca tame, tako svojstvene baštinicima komunizma (Rusijom i sad vladaju komunisti, a opća sveprisutna sadašnja opasnost od raznoobličnoga zla komunizma trebala bi svima na Zapadu, tako i u Hrvatskoj, biti prejasno vidljiva, također i u vlastitom dvorištu!). Ukrajina, znači, svojemu komunističkomu „bratu“ nije smjela vjerovati i predati mu nuklearno oružje jer crveni „brat“ razumije samo silu. Druga tama, ona sa Zapada, ovoga puta nije u takvoj glavnoj ulozi, ipak pomaže žrtvi na svoj način. Uostalom, dobro je nedavno napisao Hrvoje Hitrec u svojoj kolumni na ovom Portalu, da tu pravnoga problema i nema. Ako Ukrajinci, naime, dolaze u Hrvatsku naučiti vojna i druga znanja radi obrane svoje domovine, onda oni ne dolaze kao pravi vojnici nego će to tek postati i kao takvi Hrvatsku morati napustiti.

Ivan Rogić, sociolog: Aktualni hrvatski politički paradoks očituje se u tomu što se pozivom na (ne)ustavnost hrvatske pomoći u uvježbavanju manjega broja ukrajinskih vojnika dovodi u sumnju sama moralna osnova ustavnoga zakona

Svojedobno je Ivo Pilar podsjetio na važnost „internacijonalnog morala“ u odnosima nacije i nacionalne države spram drugih nacija i država. Budući da se nacija samokonstituira kao zajednica slobodnih, jedna od temeljnih vrijednosti spomenutoga morala jest – sloboda. Ona je regulativnim uporištem „prirodne“ politike nacionalne države. Jedna od implikacija toga stajališta očituje se u nepriznavanju i otporu agresiji jedne države na drugu. Dodati je kako je ta vrijednosna i moralna osnova nužnom pretpostavkom ustavnoga zakona nacionalne države. Aktualni hrvatski politički paradoks očituje se u tomu što se pozivom na (ne)ustavnost hrvatske pomoći u uvježbavanju manjega broja ukrajinskih vojnika dovodi u sumnju sama ta moralna osnova ustavnoga zakona. Ili: pozivom na (ne)ustavnost posredno se otklanja skup moralnih vrijednosti, a time i sukladnih obveza, koji uopće i omogućuju ustavno konstituiranje nacionalne države. Razložno je u tomu nazrijeti problematičnu banalizaciju državničkih obveza i umijeća na hrvatskom političkom sektoru.

Davor Velnić, književnik: Tko priječi uvježbavanje ukrajinskih vojnika u Republici Hrvatskoj, taj se svrstava uz genocid ruske državne klaonice

Osposobljavanje ukrajinske vojske u Hrvatskoj kao dio programa EUMAM nije ni ustavno ni političko pitanje, nego sukus ugovornih odnosa Republike Hrvatske i Europske Unije / NATO-a i hrvatska odgovornost pred savješću. Pristupanjem euroatlantskim integracijama hrvatski su se politikanti konačno trebali odreći uzmicanja i prevrtljivosti, bizantinske lukavosti i placarskoga tezgarenja. Članstvom u EU-u i NATO-u Hrvatska je dragovoljno predala dio svoga državnoga i obrambenoga suvereniteta. Na isti je način pristala poduprijeti širu političku i gospodarsku platformu kako EU-a tako i NATO-a, a ne se kompromitirati natpolovičnim i dvotrećinskim igrokazima u Hrvatskom saboru.

Sav taj mizerni igrokaz mudromuda još je jedan pokušaj da se stavi u sumnju i ospori hrvatska državnost i Republiku Hrvatsku prikaže prevrtljivim i nepouzdanim članom EU-a i NATO saveza. Tko priječi uvježbavanje ukrajinskih vojnika u RH, taj se svrstava uz genocid ruske državne klaonice. Pristaje uz naciboljševizam sovjetske Rusije i tu više nije riječ o priklanjanju jednoj ili drugoj zaraćenoj strani. U Ukrajini nema zaraćenih strana, Ukrajina se samo brani od hordi Mordora; orka prerušenih u naciboljševike koji hoće uništiti judeokršćansku civilizaciju. Pružiti pomoć Ukrajini za Hrvate je stvar morala i povijesnoga pamćenja na iste horde koje smo pobijedili u hrvatskom oslobodilačkom ratu. Duboko se stidim svih svojih sugrađana, bestidnika koji pod bilo kakvim izgovorom odbijaju osposobljavanje ukrajinske vojske u Republici Hrvatskoj. Patetični i nezahvalni Hrvateki, smeće orjunaško i jugofiličari, predvođeni sramotnim epideiktičkim šarlatanom, silno se trse u očima naših partnera u euroatlantskim savezima kompromitirati hrvatsku političku zrelost i uvrijediti sve domoljubne Hrvate koji znaju koliko je bilo (i ostalo) teško odolijevati hordama ubojica i pljačkaša.

Dražen Živić, demograf: Hrvatska bi se trebala više orijentirati prema drugim vrstama pomoći, prije svega humanitarnoj

Ne ulazeći u ustavna i druga pravna pitanja koja se posreduju u javnosti u svezi s eventualnim uključivanjem Republike Hrvatske u vojnu izobrazbu pripadnika ukrajinske vojske, koja očito nisu ni mala ni zanemariva, osobno držim da bi se Hrvatska trebala više orijentirati prema drugim vrstama pomoći, prije svega humanitarnoj u najširem smislu te riječi, a napose zbog velikoga iskustva koje naša zemlja ima u uspješnoj skrbi za gotovo milijun prognanika i izbjeglica u Domovinskom ratu. Hrvatska se i danas vrlo odgovorno skrbi za ukrajinske građane koji su zbog ruske agresije na Ukrajinu privremeno utočište pronašli u našoj zemlji. Vjerujem da će Ukrajina razumjeti ako se naša potpora njezinoj obrani od ruskoga agresora zadrži na naprijed rečenim područjima, koja ne uključuju izravno vojno sudjelovanje. Naravno, moguće je i drukčije, ali za to je preduvjet da strukture vlasti u Hrvatskoj postignu dogovor, odnosno demokratski odluče, dakako bez dnevnopolitičkih igrokaza, da se dio vojne izobrazbe ukrajinskih vojnika odvija i na teritoriju hrvatske države. U svakom slučaju, mnogo veću odgovornost za provedbu takva projekta u zemljama EU-a trebaju imati zemlje s mnogo većim unutarnjim i međunarodnim kapacitetima. Nisam siguran treba li Hrvatska biti u prvom redu.

(U sutrašnjem nastavku donosimo što su rekli akademici Davorin Rudolf i Arsen Bačić; Saša Mrduljaš, politolog i Hrvoje Hitrec, književnik.)

Pripremio: Marko Curać

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.