Što su rekli hrvatski intelektualci o Misiji EU-a u svrhu vojne potpore Ukrajini? (1. dio)

Vijeće EU-a pokrenulo je 15. studenoga Misiju EU-a u svrhu vojne potpore Ukrajini (EUMAM) u sklopu koje se planira uvježbati 15 tisuća ukrajinskih vojnika u državama EU-a. Hrvatska vlada želi da Hrvatska sudjeluje u tom programu, smatrajući da je to ustavno i zakonito. Tomu se, međutim, suprotstavlja dio oporbenih parlamentarnih stranaka i predsjednik Zoran Milanović koji kaže da po Ustavu RH unutar granica Hrvatske mogu djelovati samo pripadnici oružanih snaga država saveznica. Planirano je da o tome odluku donese Hrvatski sabor 15. prosinca.

Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća (HKV) o inicijativi EUMAM koja je izazvala prijepor u Hrvatskom saboru upitao je za mišljenje više poznatih hrvatskih intelektualaca, iz različitih područja. U sljedećih nekoliko nastavaka donijet ćemo njihova mišljenja.

Prof. dr. sc. Josip Vrandečić: Misiju uvježbavanja ukrajinskih vojnika dužni smo podržati zbog njihova obrambenoga, pravednoga rata

„Najmračniji krugovi pakla rezervirani su za one koji u vremenima moralne krize ostanu neutralni i suzdržani“, ovako Dante Alighieri. Kada vidiš ulično nasilje gdje jači zlostavlja slabijega, možeš izabrati lakši put i proći, ili teži i pomoći. Naizgled lakši put jest teži jer moraš živjeti s grižnjom savjesti. Hrvati su tijekom povijesti, kao katolički narod, pomagali drugima. Tako sada Ukrajincima. Ako pomažeš, ne vodiš računa o oportunizmu i pragmatici. Papinski diplomat Minuccio Minucci napisao je u svojem Traktatu o neutralnosti 1594. godine da u slučaju velikih sukoba male države uvijek moraju izabrati stranu jer će u protivnom navući prijezir obiju zaraćenih sila. Otpor prema izobrazbi ukrajinskih vojnika proistječe iz zajedničkoga prijezira krajnjih lijevih i desnih krugova u Hrvatskoj prema zapadnoj demokraciji. Glasoviti hrvatski disident Bogdan Radica osvjedočio se da mnogi hrvatski emigranti, koji su, naravno, ljubili svoju Domovinu, na žalost nikada nisu prihvatili vrijednosti Zapada. U tom otporu hrvatski desničari idu ruku pod ruku s komunistima. Draži im je Istok nego Zapad, kojemu kao Hrvati oduvijek pripadamo. Hrvatsko se društvo stoga brani u Ukrajini. Misiju uvježbavanja njihovih vojnika dužni smo podržati zbog njihova obrambenoga, pravednoga rata, zbog njihovih napadnutih vojnika i civila. Vjerujem u ime pravednosti i ljudske savjesti da 15. prosinca ne će biti zabilježen u hrvatskoj povijesti kao: „Day of infamy“.

Davor Marijan, vojni povjesničar: Ne bismo smjeli dopustiti da Ukrajini uskraćujemo što je nama bilo uskraćeno

Tomu problemu možemo prići na dva načina. Prvi je iz aktualne hrvatske političke pozicije. Mi smo članica Europske unije i NATO saveza. Postoji valjda neki smisao zašto smo u tim članstvima. Imamo obveze prema tom članstvu, i neka prava. Zašto to ignorirati, a imamo i srpski svijet na Dunavu i zapadnom Srijemu? Trenutačno nije ozbiljna ugroza, no ne znači da ne bi mogla biti sutra. Svijet u kojem živimo, mijenja se pred našim očima, doba „dosadnih vremena“ očito je i zadugo završilo, nadamo se ne i nepovratno. Naša bi pozicija u tom svijetu trebala biti jasna, određuje ju pripadnost EU-u i NATO-u.

Drugi je pristup relativno svježa prošlost, u mojoj bi struci rekli dionica suvremene hrvatske povijesti, od 1990. do 1995. Ima sličnosti, ali i razlika između Hrvatske i Ukrajine. No zbog sitnih interesa, ne ulazim u njihovu pozadinu, ne bismo smjeli dopustiti da Ukrajini uskraćujemo što je nama bilo uskraćeno. Tada smo bili u ratu, na svom pragu, dorasli vremenu, red je da mu budemo dorasli i sada kada je malo dalje od našega praga. Gospoda u Saboru predobro su plaćena da bi se igrala igara primjerenih predškolskom uzrastu i dvojili oko „prava“ na izbor kojega zapravo nema. Jer, ulaskom u EU i NATO odabrali smo stranu.

Miro Gavran, književnik: Ukrajini treba pomoći, tu nema sumnje. Bitno je samo da se to učini poštujući Ustav RH

Ukrajina je bila među prvim zemljama koje su svojedobno priznale Hrvatsku. Usto: svjedoci smo nesmiljene ruske agresije na Ukrajinu – baš svakoga dana pate i stradavaju civili – odavno su meta stambeni objekti u Ukrajini, a ne samo vojni objekti. Kao što sam 1991. i 1992. godine ponavljao prijateljima iz inozemstva da se rat vodi u Hrvatskoj, da nitko ne napada Srbiju, tako smo i sada svjedoci da se borbe vode u Ukrajini, a ne u Rusiji. Dakle: to da Ukrajini treba pomoći, tu nema sumnje. Bitno je samo da se to učini poštujući naš Ustav. Stoga mi se čini nužnim hitan dijalog premijera Plenkovića i predsjednika Milanovića i dijalog vlasti i oporbe. Tu nam treba nacionalni konsenzus više nego i u čemu drugome. Ponavljam: doslovno svaki dan ginu djeca i civili u Ukrajini. Bilo bi prirodno i poželjno da se baš svakoga dana na glavnim trgovima svih zemalja EU-a prosvjeduje protiv toga besmislenoga i nepotrebnoga rata i protiv agresora. Za to nam ne treba nagovor i dopuštenje političara, za to nam je dovoljan naš osjećaj za pravdu i humanost. Ovaj rat mora prestati čim prije. Njegov produžetak poraz je civiliziranoga svijeta i prešutno odobravanje agresije.

Doc. dr. sc. Gordan Akrap: Držim da se trebamo pridružiti Misiji EU-a i pomoći Ukrajini u razvoju njihovih sposobnosti kao što se već radi u okviru NATO-a

Na ovo pitanje nije jednostavno dati potpun i točan odgovor jer ima više dimenzija: pravnu, humanitarnu, sigurnosnu, gospodarsku, društvenu. Stoga je neophodno dobiti mišljenje pravnih stručnjaka, ali i drugih koji bi mogli dati svoje viđenje ovog izazova kako bi se ponudilo integrativno rješenje.

Prije nego što se donese osobno mišljenje o ovom pitanju, potrebno je znati neke podatke koji mogu biti korisni. Iako je ovdje riječ o Misiji EU-a, ne treba zanemariti ni drugi stup na kojem počiva sigurnost Europe i svijeta: NATO savez. Ukrajina i NATO savez potpisali su nekoliko važnih dokumenata: 1994. potpisan je ulazak Ukrajine u Partnerstvo za mir; 1997. potpisana je i pokrenuta Komisija NATO – Ukrajina (NUC) kao tijelo koje može donositi odluke povezane s razvojem međusobne suradnje, koja je istovremeno i forum u kojem se provode savjetovanja u vezi sa sigurnosnim pitanjima od zajedničke važnosti. Godine 2016. na skupu NATO-a u Varšavi uspostavljen je sveobuhvatni paket pomoći za Ukrajinu. Slijedom toga, Ukrajina je i sudjelovala u mirovnim operacijama NATO saveza. Nedavno je Ukrajina podnijela, kao posljedicu ruske neopravdane agresije na nju, molbu za punopravnim članstvom u NATO savezu. S obzirom na to da je ovo europska misija, potrebno je uzeti u obzir odredbe Temeljnoga ugovora Europske unije (v. OVDJE) koje bi, pored ostalih, mogle biti primjenjive i na ovu situaciju. U drugom poglavlju, o zajedničkoj vanjskoj i sigurnosnoj politici, članci 42.-46., govori se o situacijama kao što je ova koja je predmet rasprave.

U Glavi VII., u Klauzuli o solidarnosti, napisan je članak 222. koji, u proširenom tumačenju, govori o suprotstavljanju prijetnjama zemljama članicama EU-a. Naime, već smo nekoliko puta bili svjedoci da je, kao posljedica ruske agresije na Ukrajinu, došlo i do izravnih negativnih sigurnosnih izazova za zemlje članice EU-a na polju sigurnosti. Isto tako je i više nego jasno da su svi aspekti sigurnosti društva i države pod snažnim utjecajem brojnih negativnih posljedica ruske agresije. Stoga Unija treba reagirati na način na koji ju obvezuju njezini temeljni dokumenti kako bi zaštitila prava i interese svojih stanovnika, kao i poslovnoga sektora.

Sigurnost je, a to pokazuju analize mnogih sigurnosnih izazova s kojima se suočavamo, postala stvarno i primarno mjerilo na temelju kojega će se određivati učinkovitost i uspješnost svakoga društva i države. Cijena sigurnosti (vrijeme, ljudsko znanje, tehnologija, materijalna protuvrijednost) nije trošak nego ulaganje u održivost, otpornost i oporavljivost s obzirom na rizike i prijetnje s kojima se suočavamo i s kojima ćemo se tek suočiti. Pitanju sigurnosti ne smije se prilaziti s reaktivnim i pasivnim modelom jer se tako ne ćemo moći oduprijeti prijetnji na način na koji bismo to trebali. Ako želimo biti učinkoviti i zaštititi svoja prava i slobode, trebamo biti aktivni i djelovati preventivno, trebamo se držati i Strateškoga kompasa EU-a (v. OVDJE) i Strateškog koncepta NATO-a (v. OVDJE) te ih razvijati i dograđivati. Naravno, nezaobilazno mjesto u cijelom obrambenom sustavu ima i naš koncept Domovinske sigurnosti koji, kao i postojeći Zakon o nacionalnoj sigurnosti treba prilagođavati novim predviđanjima budućnosti i u skladu s tim raditi na modelima integracijskoga djelovanja i uvezivanja svih kapaciteta koje jedno društvo i država imaju u obrani temeljnih načela i vrijednosti koji nas povezuju kao zemlje članice EU-a i saveznice u NATO savezu. U tom smislu, držim da se trebamo pridružiti ovoj misiji i pomoći Ukrajini u razvoju njihovih sposobnosti i kroz EU misiju isto kao što se već radi u okviru NATO saveza s ciljem brzoga zaustavljanja rata i reinstitucije mira i suradnje u Europi te stvaranju uvjeta za povratak razvoja gospodarstva. Činjenica je kako mi danas samo sa sjetom možemo uspoređivati snažnu potporu, u svakom pogledu, koju ima Ukrajina, u odnosu na našu situaciju kad smo, suočeni s agresorima, Jugoslavijom i Srbijom, bili ostavljeni, gotovo sami. Taj nas osjećaj ne smije odvesti u pogrješnom smjeru odlučivanja. Upravo bismo zato trebali biti ponosni što smo danas i mi dio svijeta koji ispravlja pogrješke iz prošlosti, koje su, nadam se, i na našem primjeru naučene kako se treba suprotstavljati agresoru.

(U sutrašnjem nastavku donosimo što su rekli akademik Kuzma Kovačić, kipar; Ivan Rogić, sociolog; Davor Velnić, književnik i Dražen Živić, demograf.)

Pripremio: Marko Curać

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.