Otkako je Matica hrvatska najavila da je formirala radnu skupinu za izradu nacrta Zakona o hrvatskom jeziku, u javnosti ne prestaju reakcije na tu najavu, kao i na sam prijedlog zakona – koji još nitko nije vidio. Do danas su se u medijima glavne struje mnogi oglasili o tom zakonu, najčešće navodeći da je takvo što nepotrebno, nagađajući što bi zakon mogao sadržavati i istovremeno plašeći narod kojekakvim zabranama i kaznama.
Upitali smo naše jezikoslovce kako tumače tolike burne reakcije na prijedlog zakona koji nitko nije vidio. Čega se boje oni koji su protiv njega? Ne bi li prvo trebalo pričekati nacrt, a onda ga komentirati? Kako tumačiti to da je čelnik vodeće strukovne ustanove odlučno protiv temeljnoga zakona iz svoje struke?
U nastavku donosimo odgovor dr. sc. Ilije Protuđera. (hkv)
Hrvatski se jezik mora zaštititi zakonom, to je prva odrednica identiteta, uz vjeru, tradiciju i povijest
Bez obzira na to kakav prijedlog/nacrt Zakona o hrvatskomu jeziku bio, ne može biti loš jer ga predlaže Matica hrvatska kao dokazana domoljubna ustanova i čuvarica našega jezika od svoga postojanja, evo već 180 godina, iako nikada to nije bilo lako i jednostavno, još uz to nacrt, kako doznajem, pišu najbolji hrvatski jezikoslovci; akademici Mislav Ježić, August Kovačec, Stjepan Damjanović, zatim glasoviti kroatisti dr. sc. Mario Grčević i dr. sc. Tomislav Stojanov, naravno, uz pomoć pravnih stručnjaka.
Nema nijednoga opravdanoga i valjanoga razloga da se ne donese Zakon o jeziku, kao što nema zaprjeka donošenju mnogim zakonima koji se donose radi poboljšanja raznih načina života i rada u mnogim djelatnostima – zajednicama.
Moguće je da se Zakon o hrvatskome jeziku donese već 2022., nakon više od 30 godina slobodnoga razvitka hrvatskoga jezika. Hrvati su u svojoj povijesti imali zakone o jeziku, ovo ne bi bilo prvi put.
Mnogi nisu zadovoljni sadašnjim razvitkom hrvatskoga jezika, njegovom uporabom, normiranjem, normativnim priručnicima (rječnicima, gramatikama, pravopisom i jezičnim savjetnicima) koji su „prepušteni“ piscima – autorima ili nakladnicima ili, u najboljem primjeru, kojoj kulturnoj ustanovi i sve je to, od naslova do naslova više-manje, subjektivno jer nema stalnoga, sustavnog „mjerodavnog odobrenja ili nadzora“. „Mjerodavno odobrenje“ morao bi dobiti svaki ozbiljni jezikoslovni naslov od Vijeća za jezik ili Vijeća za normu ili već kako bismo ga u Zakonu nazvali, a u tom bi Vijeću, prema Zakonu o jeziku, uvijek bili najbolji i neovisni jezični stručnjaci. Kada je riječ o stručnome nazivlju drugih grana, onda bi jezikoslovci zajednički surađivali s njihovim predstavnicima.
Naravno, sve su ovo moja glasna i javna razmišljanja, a što će se odlučiti, ostaje demokratskoj većini.
Jednostavno rečeno Zakon bi određivao gdje i kada se rabi hrvatski jezik, njegovo pismo, a ne kakav se rabi, to se ostavlja Vijeću u kojem su najmjerodavniji jezikoslovci.
Naravno, u Zakonu se moraju dati sva zajamčena prava nacionalnim manjinama u RH i ne smije biti nikakvoga zakidanja niti diskriminacije ni po kojoj osnovi.
Da bi bio pravi i učinkovit zakon, mora propisivati globe, što ima tu loše, ili kako se na novohrvatskom kaže sankcije. Znadem da su mnogi protiv globa za kršenje jezika; kada i gdje se rabi i kakav se rabi, ali drukčije se ne može. Vidimo koliko toga u hrvatskomu jeziku ne ide kako bi trebalo, čak ima i onoga i onih koji idu u pogrješnomu smjeru, kao onih koji su protiv zakona o hrvatskomu jeziku.
Ne će više moći provoditi protuhrvatsku jezičnu politiku zalažući se za „jedan jedinstven jezik na prostorima bivše države“ (dugačak je popis takvih prezimena pa ga izostavljam) i tako nijekati postojanje samostalnoga hrvatskog jezika.
Ne treba podcijeniti ni takva nastojanja, ni takve osobe, koje nazivam mrziteljima hrvatskoga jezika, izdajnicima, orjunašima, Jugoslavenima, protuhrvatima i sl., te samo zbog njih potreban je zakon, a gdje su svi drugi opravdani razlozi?
Tzv. obični puk ili građani RH, njih 99 posto, ne trebaju se bojati Zakona o hrvatskomu jeziku jer ne mogu biti krivi i kažnjeni, primjerice kada govore svojim mjesnim ili zavičajnim govorom, dijalektom (razgovornim stilom ili jezikom) u društvu, doma, na ulici i sl., jer je, ponajprije, sve točno što kažu i to ni jedan zakon ne će globiti.
Također sam mišljenja da pojedinci u javnim govorima na službenim mjestima ne trebaju biti kažnjeni, ako im se potkrade poneka pogrješka jer nitko ne može uvijek i svugdje govoriti pravilnim književnim ili standardnim jezikom. Treba globiti pojedinca koji namjerno i opetovano na javnom mjestu i u javnoj službi ne govori i ne piše hrvatskim standardnim jezikom.
U javnim i državnim službama i ustanovama mora se govoriti književnim ili standardnim hrvatskim jezikom radi lakšega i potpunijega sporazumijevanja. I što je tu upitno pa i nelogično, iako logika uvijek nije presudna.
Hrvatski se jezik mora zaštititi zakonom, to je prva odrednica identiteta, uz vjeru, tradiciju i povijest.
Uostalom, većina europskih država ima zakon ili slične propise kojima se štiti njihov jezik i što je to u nas čudno i zašto je toliko protivnika, iako još nemamo ni nacrta konkretnoga zakona, no važno biti je protiv svojega jezika i biti „antiprotivan“ jer to je „cool“.
Treba reći i to da se u proteklih 30-ak godina slobodnoga razvitka hrvatskoga jezika mnogo učinilo, ali moglo je i moralo se više. Nažalost, bilo je i posrtanja i padova, primjerice ukidanja Vijeća za normu hrvatskoga književnog jezika koje je ukinuo ministar Željko Jovanović u SDP-ovoj Vladi RH, ili novi udžbenik šestoga razreda, jednoga nakladnika, daje samo izraz glagolsko lice, nema glagolske osobe, iako su do sada u udžbenicima ti izrazi bili ravnopravni ili se prednost davala izrazu glagolska osoba što je standardni hrvatski izraz.
Podsjetio bih na još jednu našu sramotu i tragediju, a to je nedavno „hrvatsko“ glazbeno natjecanje, gdje je na završnoj večeri Dore, od četrnaest natjecatelja, samo njih četvero pjevalo na hrvatskom. Užas!
dr. sc. Ilija Protuđer
Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.