Europski izbori

Rezultate izbora za Europski parlament u Hrvatskoj i općenito Europskoj uniji za Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća komentiraju: Josip Jović, Drago Krpina, Stipe Kutleša, Zdravko Mršić, Mile Prpa, Kazimir Mikašek Kazo i Ivan Jaklin.

Josip Jović: Kraj misije Andreja Plenkovića

HDZ je, kaže njezin predsjednik, relativni pobjednik izbora za Europski parlament. I to je točno, jer je osvojio najveći broj glasova. Ujedno je i najveći gubitnik, jer je u odnosu na prošle izbore dobio dvadesetak posto manje glasova. I nikada PoukaNajveće je iznenađenje, prema mnogima, plasman Hrvatskh suverenista na treće mjesto. Da su išli zajedno s Neovisnima za Hrvatsku i s Marijanom Petir, u odnosu na koje imaju vrlo slične poglede, osvojili bi petnaest posto, a još s Mostom, koji nije daleko od njih, skoro 22 posto glasova i to samo mehaničkim zbrajanjem, a računajući na sinergijski učinak i znatno više. To bi, ako bude pameti i nesebičnosti, mogla biti dobra pouka za parlamentarne izbore pod uvjetom da HDZ ostane ovakav kakav jest. Andrej Plenkovića je još ranije rekao kako će HDZ biti onakav kakvim ga on želi. U tome je uspio, ustrojio je stranku po svojoj mjeri, po mjeri Bruxellesa i po mjeri njezinih tradicionalnih protivnika, ali ne i po mjeri njezinih birača. nije bio na tako niskim granama. Dio njegovih birača svoje je povjerenje dao tzv. desnim strankama koje su proglašene populističkima, ali sigurno puno je tradicionalnih simpatizera vladajuće stranke, razočaran njome, ostao kod kuće. Nije pomoglo razbacivanje velikim projektima i europskim novcima niti demonstracija prijateljstva s Angelom Merkel. Andrej Plenković se požalio na veliku disperziju glasova i na veliki broj lista. Najbolje bi bilo da je sam izišao na izbore, tada bi imao apsolutnu premoć. U traženju utjehe hadezeovci nariču za samo tisuću i nešto glasova koji su im nedostajali za peti mandat. Pa da je osvojio i taj peti mandat stvar ne bi u bitnome bila promijenjena.

Osam je ključnih razloga ovoga debakla. Prvo, uvijek je teže braniti nego osvajati. Sva moguća nezadovoljstva usmjerena su na vladajuće, a i objektivno vlast se ne može pohvaliti baš nekim kolosalnim rezultatima. Drugo, koalicija s HNS-om i SDSS-om predstavljala je običnim biračima HDZ-a grubi prst u oko. Treće, HDZ se forsirajući Istanbulsku konvenciju i Marakeški sporazum zamjerio Bogu i narodu, Crkvi i vjernicima i širokom krugu građana, usto s prijezirom i arogancijom odbacivši referendumske inicijative. Četvrto, guranje na mainstream poziciju završilo je nigdje. Izgubili su svoje, a one druge nisu pridobili. Peto, vrh stranke sustavno se rješavao svakoga tko drugačije misli, a to su obično najbolji, svakoga tko mu je stao na žulj ili ga barem krivo pogledao. Šesto, nekoliko ministara naglo je oboljelo od sukoba interesa, što je samo blagi izraz za zloupotrebu položaja. Sedmo, lista kandidata skrojena je od neprepoznatljivih imena koja ispred sebe možda imaju svjetlu budućnost, ali iza sebe nemaju ništa. Osmo, posljednji skup u Ciboni neposredno uoči izbora s titranjem na nacionalne osjećaje doimao se kao priznanje vlastitih pogrješaka, što je djelovao vrlo ishitreno, izvještačeno i neiskreno.

Najveće je iznenađenje, prema mnogima, plasman Hrvatskh suverenista na treće mjesto. Da su išli zajedno s Neovisnima za Hrvatsku i s Marijanom Petir, u odnosu na koje imaju vrlo slične poglede, osvojili bi petnaest posto, a još s Mostom, koji nije daleko od njih, skoro 22 posto glasova i to samo mehaničkim zbrajanjem, a računajući na sinergijski učinak i znatno više. To bi, ako bude pameti i nesebičnosti, mogla biti dobra pouka za parlamentarne izbore pod uvjetom da HDZ ostane ovakav kakav jest. Andrej Plenkovića je još ranije rekao kako će HDZ biti onakav kakvim ga on želi. U tome je uspio, ustrojio je stranku po svojoj mjeri, po mjeri Bruxellesa i po mjeri njezinih tradicionalnih protivnika, ali ne i po mjeri njezinih birača. Sada je valjda njegovoj misiji došao kraj, već se doima kao bivši, a i onako je od početka djelovao kao strano tijelo. No za njegovu budućnost ne treba brinuti.

I ovi su izbori na dramatičan način otvorili pitanje izbornih pravila. Krajnje je nelogično da stranka koji osvoji 23 ili 18 posto glasova ima 33 posto mandata. Jednako je nelogično da, primjerice, Suverenisti, imaju polovicu glasova SDP-a, a četvrtinu njihovih mandata.

U cjelini gledano, stranke koje se zalažu za Europu nacija bilježe porast, kao i liberali i zeleni, a vodeći socijalisti i pučani pad. To je tendencija koja će se nastaviti, jer je primjerenija samom biću našeg kontinenta. U Mađarskoj, Italiji, Francuskoj i Britaniji su čak pobijedile. Ostaje nejasno zašto ih se etiketira kao antieuropske, ekstremne i populističke, ako uzmemo u obzir da one nisu protiv Europe ni protiv EU već su samo za drugačije odnose u njoj. Ekstremne su samo u odnosu na ekstremizam drugog smjera, a populističke su jednako kao i sve druge stranke koje žele zadobiti što šire povjerenje i popularnost građana. Apsurdno je da čak i stranke koje sebe zovu pučkima ili narodnjačkima galame o opasnosti protiv populizma.

Drago Krpina: O izbornom „uspjehu“ HDZ-a

Bahati i nasilni pokušaj promjene svjetonazorskog i ideološkog identiteta HDZ-a, (Istanbulska konvencija i ostalo) PropovjednikPokušaj da se u, posljednji tren, licemjerno, u pomoć prizove Tuđmana i njegovu nacionalnu politiku pokazao se posve prozirnim i opravdano neučinkovitim. Propovjednik teze da „HDZ ne smije biti talac jednog čovjeka“, uz pomoć sviju onih koji su mu to glasno ili prešutno odobravali, učinio je ovu povijesnu državotvornu stranku taocem osobnih narcisoidnih (europskih) ambicija.dobio je rječit i logičan odgovor stranačkog biračkog tijela.

Ustrajno oslanjanje na bivše i (izgledno) buduće zatvorenike (Čačić, Saucha ...), na „poduzetničko“ krilo Pusićkinog HNS-a (našla se tu i Milanka Opačić, zlu ne trebalo) te na notornog etnobiznismena i glasnogovornika miloševićevske politike Milorada Pupovca i besramno proračunsko financiranje njegovog glasila koje iz broja u broj vrijeđa i ponižava hrvatski narod i njegove nacionalne, vjerske i kulturološke vrijednosti dobilo je nedvosmislen odjek među HDZ-ovim biračima.

Vrli svjetonazorski preoblikovatelji HDZ-a koji su se u ovoj stranci, nakon dvodesetljetnog kalkuliranja, obreli, isključivo zato što su procijenili da će, zlorabeći povjerenje HDZ-ovih članova i birača, najbrže i najuspješnije napredovati u svojim karijerističkim ambicijama (kojima je nebo granica), ako imaju uši neka čuju, ako imaju oči neka vide.

Pokušaj da se u, posljednji tren, licemjerno, u pomoć prizove Tuđmana i njegovu nacionalnu politiku pokazao se posve prozirnim i opravdano neučinkovitim.

Propovjednik teze da „HDZ ne smije biti talac jednog čovjeka“, uz pomoć sviju onih koji su mu to glasno ili prešutno odobravali, učinio je ovu povijesnu državotvornu stranku taocem osobnih narcisoidnih (europskih) ambicija.

Srećom, u politici nikad ništa nije konačno gotovo.

Stipe Kutleša: Najteži izborni poraz HDZ-a u svojoj povijesti

Demokratičnost nekoga društva očituje se između ostalog i u izlaznosti birača na izbore. Sudeći po tome u Hrvatskoj se ne možemo pohvaliti visokim stupnjem demokracije. Manje od 30% birača izišlo je na izbore, dakle ni jedna trećina. U EU je izlaznost bila nešto preko 50% što je velika razlika u odnosu na Hrvatsku. Izlaznost je u EU najveća u posljednjih 25 godina što se objašnjava situacijom u kojoj se EU našla zbog dramatičnih događaja u posljednjih nekoliko godina. Manje od jedne trećine hrvatskih birača odlučila je o tome tko će Hrvatsku predstavljati u EU parlamentu, dok dvije trećine nisu u izborima imale udjela. Može li se to s pravom nazvati demokracijom? Toj većini, istina, nitko nije zabranio izlazak na izbore. Ali je politička oligarhija stvorila takvu klimu i izborni zakon da se tu radi o ruganju biračima i demokraciji. Zato birači apstiniraju od izbora i sudjelovanja u političkom životu društva u kojem su sve poluge vlasti, izborni zakon i dr. JalU trenutku kada HDZ gubi, što su pokazali i ovi EU izbori, i kada je doživio najteži izborni poraz u svojoj povijesti tzv. desnica je pregovarala o zajedničkom nastupu, ali bezuspješno. Da su stvorili jednu zajedničku, makar tehničku listu, od 12 respektabilnih i prepoznatljivih kandidata, ta bi lista sigurno povećala izlaznost na izborima i najvjerojatnije bi HDZ doživio još veću katastrofu, a ta bi lista mogla ostvariti barem 50% mandata ako ne i više. Na ovim izborima su tzv. desne stranke ukupno osvojile oko 15% glasova. s izlaznošću od jedne trećine birača. Uz pretpostavku izlaska većeg broja birača taj postotak bi mogao biti 30-50%, možda i više. Hrvatski političari „desničari“ radije su ostali vjerni svom egoizmu i poznatom i nesavladivom hrvatskom jalu. Zato su ih birači opravdano kaznili. prisvojili, u pravilu, najnemoralniji pojedinci i političke strukture.

U Hrvatskoj je izborni zakon toliko nepravedan i nedemokratski da su velikim dijelom unaprijed predodređeni ishodi glasovanja. Tako npr. HDZ i SDP imaju zajedno osvojenih oko 41% glasova, a broj njihovih osvojenih mandata je 8 ili oko 67% od ukupnog broja mandata. Ostale četiri liste zajedno su osvojile oko 27% glasova i 4 mandata ili oko 33% mandata. Bez obzira kako se ta pravila i izborne metode zvale one su u samom startu nepravedne. Zašto birači na njih pristaju, drugo je pitanje.

Biračima je uskraćeno da biraju više od jednoga kandidata. Zašto je tome tako? Zar birač ne može imati npr. svojih svih 12 kandidata za EU parlament bez obzira na kojim se listama oni nalazili? Slučaj Kolakušića je pokazao da birači sve više cijene ljude pojedince nego stranke. Još je jedna važna nekorektnost izbornog zakona: na listama stranaka nalazi se 12 konkretnih kandidata. Birači izaberu točno određene kandidate, a njih netko (stranački uzurpatori) zamijene nekim drugima za koje npr. nitko nije glasovao. Čemu onda služe tzv. preferencijalni glasovi? To je zapravo najprljavija trgovina koja s voljom birača ima malo ili nema nikakve veze.

Još su tri liste polagale veliku nadu u osvajanje barem jednog mandata: Neovisni za Hrvatsku sa svojim koalicijskim partnerima, Most i Marijana Petir. Svi su oni bili blizu izbornog praga od 5%. Od ostalih lista, tri su imale između 2% i 3%, tri između 1% i 2%, a njih čak 18 je osvojilo manje od 1% glasova. Sve to pomalo ukazuje na lakrdiju u ovim izborima (a također u prošlim, i vjerojatno i u budućim). U lakrdiji mnogi birači ne žele sudjelovati. Svemu tome su uvelike doprinijele tzv. desne stranke koje je HDZ opet vješto razbacao, raspršio (diabolos je onaj koji razbacuje, raspršuje). Sve liste od njih 33, osim njih dvije, tj. HDZ i SDP, bile su zadovoljne minimalističkim ishodom, tj. osvojiti jedan mandat, eventualno dva. Taj im se minimalizam svima obio o glavu.

U trenutku kada HDZ gubi, što su pokazali i ovi EU izbori, i kada je doživio najteži izborni poraz u svojoj povijesti tzv. desnica je pregovarala o zajedničkom nastupu, ali bezuspješno. Da su stvorili jednu zajedničku, makar tehničku listu, od 12 respektabilnih i prepoznatljivih kandidata, ta bi lista sigurno povećala izlaznost na izborima i najvjerojatnije bi HDZ doživio još veću katastrofu, a ta bi lista mogla ostvariti barem 50% mandata ako ne i više. Na ovim izborima su tzv. desne stranke ukupno osvojile oko 15% glasova. s izlaznošću od jedne trećine birača. Uz pretpostavku izlaska većeg broja birača taj postotak bi mogao biti 30-50%, možda i više. Hrvatski političari „desničari“ radije su ostali vjerni svom egoizmu i poznatom i nesavladivom hrvatskom jalu. Zato su ih birači opravdano kaznili. Sudeći po prošlosti, oni iz toga najvjerojatnije neće izvući nikakvu pouku. A mogli bi. Kad bi se osvijestili onda se ovakvi ili slični rezultati kao za EU parlament ne bi nužno morali preslikati na sljedeći niz hrvatskih izbora: parlamentarni, lokalni i predsjednički.

Ono što je ipak novo jest to da su tzv. radikalno lijeve stranke pokazale svu svoju bijedu. SDP je još na životu i ovi su ga izbori oživjeli za nadu u njihovo bolje sutra. Kao ni HDZ ni oni ne donose sreću ovom narodu i državi. I jedni i drugi su zapravo i stvorili ovaj kaos u državi i društvu i teško je očekivati da oni mogu, i hoće, učiniti išta dobroga za zajednicu. Njima je zapravo prije svega stalo, što se pokazuje već četvrt stoljeća, do vlastitih interesa i do statusa quo. U svojoj biti, to su sebične i nenarodne stranke. Ima li u Hrvatskoj onih narodnih, teško je reći. Ovi izbori ukazuju na to da ih možda nema.

Tko je ovim EU izborima dobio, a tko izgubio? Za sada je jedini pravi gubitnik hrvatski narod. Sva sreća što ovi EU izbori nisu toliko značajni kao parlamentarni. Ako bi se ovakva slika ponovila na parlamentarnim izborima, Hrvatska bi vjerojatno izgubila svaku priliku oporavka i opstanka. Drugo, veliki je gubitnik tzv. desnica. I HDZ. Ali svi govore kao da su pravi pobjednici. Zadovoljni mogu biti SDP (koji i nije očekivao 4 mandata), djelomično suverenisti i svakako Kolakušić. Živi zid i Amsterdamska koalicija mogu biti prezadovoljni jer mogli su i ne prijeći prag.

Što se EU tiče tu je desnica ojačala i u državama kao što su Mađarska, Italija, Francuska, Velika Britanija igra važnu ulogu. U Hrvatskoj sasvim suprotno. Ali je Hrvatska, svejedno, jedina nacionalistička, desničarska, ustaška i fašistička zemlja u Europi. Zemljama, kolijevkama nacizma i fašizma, nitko više ne pridaje te epitete. EU je još uvijek previše trula da bi mogla ponuditi ono što većina njezinih članica od nje očekuje. Ona je previše imperijalistička zajednica tzv. velikih nacija i država koje svoju hegemoniju nad malima ostvaruju na perfidan i sofisticiran način. Bez obzira na jačanje desnice u EU parlamentu ojačala je i ljevica (zeleni) tako da ravnoteža nije bitno poremećena. U takvoj konstelaciji odnosa težko da EU može izroditi išta bitno novoga.

Zdravko Mršić: Novo uređenje Europe

Naslov ovog priloga se ne odnosi na uređenje EU, nego na političko uređenje Europe kao kontinenta. Zemljopisni prostor Europske unije je samo dio europskog kontinenta, na kojemu se od propasti Zapadnog Rima postupno i mukotrpno izgrađuje europski životni prostor.

Budući da je Europski parlament de facto podložen Europskom povjerenstvu i Europskom vijeću, minuli izbori za Europski parlament bili su zapravo veliko istraživanje europskog javnog mišljenja na uzorku od najmanje 200 milijuna ljudi. Nova politika treba se očitovati u djelovanju Povjerenstva i Vijeća.

Temeljni rezultat paneuropskih izbora je smaknuće dvostranačkog sustava ne samo u EU, nego i u jedinačnim članicama Unije. [U Hrvatskoj su dvije dosad „velike“ stranke prikupile skupa samo 40% danih glasova. U Britaniji su „velike“ stranke dobile skupa jedva 23% glasova birača, a našle su se na trećem i petom mjestu po prikupljenim glasovima. U Italiji je jedina „velika“ stranka (PD) dobila 22% glasova. Naprotiv, u Austriji su zbog posebnih okolnosti, dvije uspostavljene stranke dobile čak 58% glasova, ali je odmah poslije izbora oborena austrijska savezna vlada.]

Pobjednice na izborima su nacionalističke ili populističke stranke i stranke Zelenih. (Populističke stranke su se vratile iz progonstva.) U Britaniji je stranka Brexit prikupila 32% glasova i 40% mandata. U Italiji je Liga dobila 34% glasova i 40% talijanskih sjedala u parlamentu EU. U Francuskoj je Nacionalno okupljanje prikupilo 2% više glasova od Republike u hodu francuskog predsjednika. Stranke Zelenih osjetno su napredovale u Britaniji, Njemačkoj i Francuskoj te povećale broj mandata u Parlamentu od 57 na 69. Može se općenito zaključiti, da su uspon napravile nacionalističke i populističke stranke koje se brinu za narode te stranke Zelenih, koje su brinu za vrstu Homo sapiens. Po meni, te oboje stranke se brinu za isto: za život ljudi i za njihove životne zajednice. Minuli izbori su donijeli Europi političku prekretnicu: Europa prestaje biti kontinentom korporacija i bankara te postaje kontinentom ljudi i naroda. Briga za ljude i narode od sada će se u bitnomu sastojati u održavanju biomase na Zemlji, oporavku i ustaljenju klime, smanjenju zatopljivanje zemlje i u oslobođenju ljudi od lanaca tržišta.

Daljnje jačanje navedenih pobjedničkih stranaka donijet će ozbiljnu i korjenitu promjenu političkog sustava cijele Europe. U tomu će bitnu ulogu imati otvaranje Unije prema ostatku Europe bez proždiranja zemalja koje su sad izvan Unije. Posebno će biti važna strategijska politička, gospodarska, sigurnosna i kulturna suradnja Unije, kako god ona bude uređena, s Ruskom Federacijom. EU je tvorevina svjetskog slobodnoga privatnog kapitala, koji je europske povijesne političke zajednice nastojao pretvoriti u tržišta, ne vodeći brigu o budućnosti ljudi i naroda Europe. Unija je velik dio Europe držala u tamnici kapitala. Treba očekivati, da Italija i Mađarska u Europskom vijeću spriječe produžetak sankcija protiv Rusije, na koje je Rusija odgovorila protukaznama. Sankcije su teže pogodile Europu, nego Rusiju. Europa će se potpuno otvoriti i za suradnju duž Puta svile.

Podijeljena Europa je pod diktatom kapitala, korporacija, tržišta i liberalizma izgubila političku, gospodarsku i društvenu dinamiku. To se Europi dogodilo u svijetu, koji globalizacija te žestok i nezaustavljiv tehnološki val prisiljavaju na suradnju „države i države“. Gubitak društvene dinamike osvećuje se svim europskim narodima, jer Europa nije samodostatan kontinent. Ona se ne smije samoizolirati. U Aziji i Africi, koje od Europe ne odvajaju oceani, društvena dinamika jača pa ti kontinenti nehotice ugrožavaju Europu. Odgovor i spas Europe je u slobodnoj ljudskoj dinamici.

Pogoršanje klime, stalni udarci krajnjih klimatskih pojava, podizanje razine mora, smanjenje biomase i raširena prljavština na Zemlji, koju kapital pravi od početka Industrijske revolucije, nameću vrsti prijeke zadaće: (1) razvijanje i nakupljanje nove, čiste tehnologije (postupaka i materijala) i (2) postavljanje životne strategije za sve europske povijesne životne zajednice. Te zadaće ne može obaviti „vrsta kao takva“, nego to za vrstu mogu obaviti samo nacionalne države. Stoga u rezultatu izbora za Europski parlament vidim volju Europljana, da ojačaju svoje nacionalne države. „Velike“ stranke su nacionalnu politiku prodavale kapitalu. Europljani EUEuropska unija je Europljane bila prepustila kapitalu i tržištu, a razvitak i nakupljanje tehnologije Aziji i Americi. Budući da EU – s obzirom na europsku političku baštinu – nikad neće postati pravom državom, ona neće moći obavljati posao, koji narodima nameću globalizacija vrste, klima i nezaustavljivi tehnološki val. EU je dosad obavljala zadaće kapitala, a ne zadaće naroda. EU treba prisvojene ovlasti nacionalnih država restituirati svojim narodima. To će narodima vratiti pravu političku, gospodarsku i kulturnu dinamiku, koja je potrebna ne samo za stjecanje znanja i nakupljanje tehnologije, nego i za dobru uporabu države. (Od nastanka Unije se ne govori o supsidijarnosti.)su već pošli pravim putem. U strankama Zelenih su također počeli shvaćati da njegovanje „ljudskih prava“ treba zamijeniti brigom za zadovoljenje potreba ljudi, koji sad uistinu trebaju zaustaviti propadanje Zemlje i života na njoj.

Europska unija je Europljane bila prepustila kapitalu i tržištu, a razvitak i nakupljanje tehnologije Aziji i Americi. Budući da EU – s obzirom na europsku političku baštinu – nikad neće postati pravom državom, ona neće moći obavljati posao, koji narodima nameću globalizacija vrste, klima i nezaustavljivi tehnološki val. EU je dosad obavljala zadaće kapitala, a ne zadaće naroda. EU treba prisvojene ovlasti nacionalnih država restituirati svojim narodima. To će narodima vratiti pravu političku, gospodarsku i kulturnu dinamiku, koja je potrebna ne samo za stjecanje znanja i nakupljanje tehnologije, nego i za dobru uporabu države. (Od nastanka Unije se ne govori o supsidijarnosti.)

Mučan britanski pokus nazvan Brexit pokazao je – bez obzira na to, što ga je vodila nesposobna nacionalna vlada – da uklanjanje nevolje pogrešnog i štetnog uređenja Unije nije, slijedeći primjer Britanije, u bijegu iz Unije jedne zemlje za drugom, nego u preuređenju Unije u slobodnu i otvorenu „konfederaciju federacija suverenih nacionalnih država“ okupljenih oko četiriju europskih zemalja s jakim nacionalnim gospodarstvima. Britanski premijer David Cameron upriličio je 2016. godine nacionalni referendum o izlasku Britanije iz Unije, iako EU nema pravilnik o istupanju zemalja iz nje. Umjesto da se upustio u nezahvalan sizifski posao istupanja Britanije iz Unije, premijer je trebao sustavno poticati i podbadati sve članice Unije – osim Njemačke i Francuske, koje upravljaju Unijom – da traže reformu, preustroj ili preuređenje političkog sustava Unije. Premijer je za svoju zemlju olako isposlovao posebne uvjete ucjenjujući Europsku komisiju predviđenim referendumom i očekujući da će Britanci na referendumu nagodbenjački glasati za ostanak u Uniji.

Da uklanjanje nevolja potlačenih naroda Unije nije u njihovu bijegu iz Unije pokazalo je i očijukanje Alternative za Njemačku s mogućnosti istupanja Njemačke iz Unije. AfD je podbacila na europskim izborima, jer je slabo prosudila volju glasača za bijegom iz Unije, a bavila se mogućnošću da upravo Njemačku – koja je stup Unije i vjerojatno jedini dobitnik u Uniji – izvadi iz Unije. [Charles de Gaulle (1959.-1969.) je bio spriječio pristup Velike Britanije tadašnjoj Europskoj ekonomskoj zajednici, jer je smatrao da Britanija „ne spada u kontinentalnu Europu“. Njemačka nije Britanija.] AfD je počela djelovati kad i stranka Pet zvijezda i svakako prije preobrazbe područne Sjeverne lige u opću nacionalnu stranku Liga. AfD je novu političku inicijativu i političku dinamiku prepustila njemačkoj stranci Zelenih. Što se dogodilo hrvatskoj stranci Most? Sudbine stranaka ovise i o njihovom oprezu, a ne samo o njihovoj političkoj nasrtljivosti.

Potpredsjednik talijanske vlade i predsjednik Lige Mateo Salvini uzviknuo je nakon objave rezultata izbora: „Nova Europa je rođena!“

Mile Prpa: Tko s Vragom tikve sadi – o glavu mu se razbijaju

Što reći o rezultatima izbora za Europski parlamenat. Vrlo ukratko – ono što su sijali, to su i poželi. U jednoj mojoj kolumni napisao sam da će Pupovac u političkom smislu Plenkovića doći glave. I doista.

Sjetimo se samo koliko je puta taj njegov miljenik Pupovac, cijelo vrijeme ponašajući se kao neko političko derište, toliko je izvrijeđao i hrvatsku državu, hrvatski narod, hrvatske nacionalne simbole, udruge majki i udovica palih branitelja, hrvatske branitelje, hrvatsku policiju, hrvatske institucije, koliko je puta išao u Beograd Vučiću, da od njega dobije uputstva i naredbe što činiti u i po Hrvatskoj. Koliko je puta izjavljivao da je u Hrvatskoj sve više i više fašista i koječega drugog od čega se hrvatskom narodu povraćalo. Uvijek je provocirao, a k njemu se pridružio i njegov kolega Stazić. Oni žele sukobe.

Ukratko na svakom koraku je ponizio hrvatsku sadašnjost, SDPŠto se tiče SDP-a, u dosadašnjim izborima oni uvijek imaju kvotu između 20 i 25%. Tu kvotu oni uvijek ostvaruju, a s njom pobjeđuju samo onda kad je HDZ u rasulu, kao što je bio poslije Sanadera, Jadranke Kosor, a evo i ponovno makar samo djelomično i u rasulu HDZ-a pod Plenkovićevom uzdom. Inače SDP, ako bi kandidirao ličkog medvjeda, poput Kaligule konja, taj bi medvjed dobio njihovih dvadeset pet posto glasova samo ga trebao preobući u novo ruho, u lažno komunističko ruho.hrvatsku povijest i hrvatsku budućnost. U bilo kojoj državi svijeta takav bi čovjek bio momentalno deportriran iz države.

Ali on je od strane premijera dobivao silne donacije, iako je dobro znao tko je Milorad Pupovac, da je on etnobiznismen, da su njegovu stranku stvorili okrutni četnici, a da se on nikada od toga nije ogradio. To se narodu zgadilo i Pupovac i njegova stranka, a napose njegove sramotne novine Novosti, ili ne znam kako se zovu. Ali se narodu zgadio i HDZ i njihov vođa koji su ga podržavali, financijski i u svakom drugom pogledu.

Nadalje, za kandidate je postavio nepoznate ljude, članove HDZ-a za koje narod nije ni znao kako se zovu, a izbacio je iz HDZ-a daleko najkvalitetnije kadrove..

Dalo bi se nabrajati još mnogo stvari zbog kojeg je praktično izgubio izbore. Iako je dobio četri mjesta. Svojom politikom radio je u korist SDP-a., a u korist svoje štete.

Cijeloj garnituri briselovaca u Europi, naravno i u Hrvaskoj već se svira rekvijem.

Što se tiče desnice i pravaša, oni boluju od neizlječive bolesti, a to je nesloga, nesposobnost da se objedine. Njima ni Bog ne može pomoći, jer sve što je nesložno mora propasti. Iz godine u godinu, od izbora do izbora, ta nesloga traje i kao da nikako nisu mogli shvatiti da je razlog njihovog pada – nesloga, ali tu grešku uvijek istu stalno ponavljaju.
Razočaran sam s Brunom Esih i Hasanbegovićem. Imali su velike potencijale, ali ih nisu znali iskoristiti, gotovo da ih i nije bilo u javnosti, a štetu su nanijeli i sebi i Suverenistima što se nisu udružili. Uplivali su u samoljublje, i više će se teško oporaviti, a skoro su postali legenda. Ništa zato jer u svibnju mjesecu cvjetaju i najljepše ruže. Takvu ružu imamo na čelu suverenista, budućih vladara cijele Europe.

Svi drugi su poput lešinara, koji su stajali sa strane, ali su uspjeli ipak otrgnuti s žrtve komadić mesa, tako da su zadovoljni s jednim ili nijednim mandatom. Svi oni drugi nisu vrijedni komentiranja i trošenja vremena na njih.

Što se tiče SDP-a, u dosadašnjim izborima oni uvijek imaju kvotu između 20 i 25%. Tu kvotu oni uvijek ostvaruju, a s njom pobjeđuju samo onda kad je HDZ u rasulu, kao što je bio poslije Sanadera, Jadranke Kosor, a evo i ponovno makar samo djelomično i u rasulu HDZ-a pod Plenkovićevom uzdom. Inače SDP, ako bi kandidirao ličkog medvjeda, poput Kaligule konja, taj bi medvjed dobio njihovih dvadeset pet posto glasova samo ga trebao preobući u novo ruho, u lažno komunističko ruho.

Kazimir Mikašek Kazo: Posljednji tango Andreja i Angele

Politike Andreja Plenkovića koje je snažno podupirala Angela Merkel, radilo se to o bezuvjetnom popuštanju Srbiji radi što bržeg ulaska Srbije u Europsku uniju, radilo se o Istanbulskoj konvenciji, Marakeškom kompaktu ili možda o politikama stvaranja Sjedinjenih Europskih Država s intencijom dokidanja nacionalnih država, doživjele su teški poraz na tek održanim izborima za zastupnike u Europskom parlamentu. Političku odgovornost za slobodan pad i rasulo u samom biračkom tijelu HDZ-a bez ikakve sumnje mora snositi sam Andrej Plenković, autokratski kreator svih navedenih politika i rodonačelnik HDZ-ove neprepoznatljive liste s mlađahnim Karlom Resslerom na čelu.

Razloge za ovaj povijesni poraz HDZ-a treba analitički potražiti u samom startu Plenkovićevog vlastodržja kada je preko koljena prelomio pobjedničke konzervativne politike njegovog predšasnika Tomislava Karamarka i usmjerio HDZ i Hrvatsku u potpuno suprotnom smjeru prema lijevo liberalnim, globalističkim agendama demonstrirajući pri tom svoje viđenje inkluzivnosti na tragu izjava „ja mogu što hoću“ u neprincipijelnim koalicijama s Miloradom Pupovcem, Ivanom Vrdoljakom, Tomislavom Sauchom, Milankom Opačić, Milanom Bandićem itd. Da bi se stvorile pretpostavke za takve neprincipijelne koalicije Andrej Plenković je eutanazirao i praktično politički potpuno onemogućio ugledne konzervativce iz stranke, poglavito one koji su na listama Karamarkove Domoljubne koalicije donijele HDZ-u pet velikih izbornih pobjeda u nizu, svrgnuvši pri tom s Pantovčaka notornog boljševika Ivu Josipovića.

Rezultati tih politika su egzaktni i matematički vidljivi. Lista Tomislava Karamarka na izborima za Europski parlament 2014. godine osvojila je 6 mandata uz podršku glasača od 42% dok se ta podrška na ovim izborima prepolovila, a Plenković je HDZ uspio svesti na jadnih 22% rejtinga kakav se ne pamti još od sloma Ive Sanadera. Prava je umjetnost odigrati tako upečatljivo gubitničku političku, srušiti rejting HDZ-a za gotovo 50%, prava je umjetnost odigrati gubitnički kada su bile stvorene sve pretpostavke da Plenković poluči još bolje rezultate od svojih prethodnika.

Apsolutna zvijezda ovih izbora svakako je Ruža Tomašić koja je pojedinačno preferencijalnim glasovima pobijedila sve suparnike osvojivši 67 000 glasova ili čak 78% od ukupnog broja glasova koje je dobila njena lista Hrvatskih suverenista. Ta ista Ruža Tomašić, koja se valjda trebala raspasti pred intelektualno-diplomatskom supremacijom Andreja Plenkovića po drugi puta je politički porazila upravo Andreja Plenkovića. Prvi puta porazila ga je na izborima za EU parlament 2014. godine kada je na listi Domoljubne koalicije osvojila 30 000 glasova više od nositelja te liste Andreja Plenkovića, da bi danas porazila Plenkovićev izbor Karla Resslera s preko 20 000 glasova razlike. Onako usput pomela je i SDP-ovu zvijezdu Biljanu Borzan i sve druge kandidate! Upravo to sam i predvidio u posljednjoj kultnoj emisiji „Bujici“ tražeći od tradicionalnih glasača HDZ-a da svoje povjerenje poklone upravo Ruži Tomašić koja je objektivno jedina na desnici imala izglede poremetiti zahuktale planove provođenja Plenkovićevih liberalnih politika.

Veliku političku odgovornost Andrej Plenković snosi i zbog DesnicaNa hrvatskoj desnici danas nema poraženih, nitko nema pravo ulaziti u zamku euforije i sebeljublja, nitko nema pravo na međusobne optužbe i niske udarce, međusobno obezvrjeđivanje, već je svim akterima konzervativne i domoljubne Hrvatske jedina zadaća bezuvjetno ujedinjenje na platformi čuvanja nacionalnih interesa. Prvo Hrvatska pa onda sve ostalo, prvo Hrvatska pa tek onda ego i osobni partikularni interesi. Prvo Hrvatska pa tek onda jaka Europa na temeljima jakih nacionalnih država!toga što je svojim promašenim politikama dao značajan vjetar u leđa potpuno raspadnutom SDP-u i na taj način ih učinio najjačom i opasnom oporbom svojoj vlastitoj stranci. Plenkovićevi nemilosrdni napadi na suvereniste, na Ružu Tomašić, na Brunu Esih, Zlatka Hasanbegovića na sve one s predznakom „desno“ razbili su mu se o glavu i kristalno je jasno da uz diplomatsko retoričku dominaciju Andrej Plenković nema onaj nužan politički instinkt, jer ne osjeća bilo svog vlastitog naroda, ne osjeća bilo svog vlastitog biračkog tijela. Čini se da njegovim političkim instinktima upravljaju nama sasvim nepoznati gremiji.

Tvrdim da je ovaj poraz Andreja Plenkovića na ovim izborima početak njegovog političkog kraja i da je otplesao svoj posljednji tango s Angelom Merkel čiji je posjet HDZ-u, Zagrebu i Hrvatskoj bio Plenkovićeva najveća predizborna pogrješka. Kako bi skratio agoniju svog političkog pada Andrej Plenković bi već „jučer“ trebao staviti svoje mandate na raspolaganje i raspisati pod hitno izvanredne unutarstranačke izbore!

Nakon ovih izbora, na temelju zbroja glasova koje su pojedincima i listama dali kršćanski demokrati u Hrvatskoj, valja se nadati da će usijane glave na „desnici“ opametiti i već danas započeti stvarati pretpostavke za pobjedu na dolazećim parlamentarnim izborima. Opravdano je nadati se da će se konačno probuditi uspavane glave Istanbulskih disidenata u HDZ-u i dignuti svoj glas protiv potpune devastacije ponosne Tuđmanove stranke, te da će se pročišćenjem HDZ-a iznutra, stvoriti realne pretpostavke stvaranja neku nove prirodne Domoljubne koalicije za novi pobjednički uzlet.

Na hrvatskoj desnici danas nema poraženih, nitko nema pravo ulaziti u zamku euforije i sebeljublja, nitko nema pravo na međusobne optužbe i niske udarce, međusobno obezvrjeđivanje, već je svim akterima konzervativne i domoljubne Hrvatske jedina zadaća bezuvjetno ujedinjenje na platformi čuvanja nacionalnih interesa. Prvo Hrvatska pa onda sve ostalo, prvo Hrvatska pa tek onda ego i osobni partikularni interesi. Prvo Hrvatska pa tek onda jaka Europa na temeljima jakih nacionalnih država!

Ivan Jaklin: Krenimo zajedno, za Hrvatsku

Ovogodišnje izbore za EU parlament u doživio sam kao „neočekivano uskrsnuće krepalog kljuseta“ koje se dogodilo najvećom zaslugom trenutnog „velikog vođe“ HDZ-a. Dakle, on je svojom zaista „vjerodostojnom politikom“ uskrisio bratski mu SDP!

Danas govoriti o ključnim problemima Republike Hrvatske u pojedinim segmentima je nemoguće, jer problem je samo jedan. Proteklih 16 godina (od tzv. povratka „detuđmaniziranog“ HDZ-a na vlast), su godine iskrene bratske i prirodne ljubavi lijevih i desnih, jer HDZ i SDP su dječica iste majčice, Komunističke partije Hrvatske, te unuci KPJ. Njihov Dan državnosti je 25. lipnja, ali ne onaj slavni hrvatski datum iz 1991., već onaj isti datum iz 1919. kada je u Gradu heroju Vukovaru utemeljena Komunistička partija Hrvatske. Dakle, radi se o jednoj danas snažnoj partiji koja se prije tridesetak godina čak zvala i Socijalistički savez radnog naroda Hrvatske (SSRNH).

Fizički i duhovni potomci onih iz 1989. i danas kontroliraju baš sve! Privid nekih žešćih rasprava u Saboru na relaciji HDZ - SDP samo je „kazalište apsurda“ za široke, neupućene mase. Razni HDZ-ovi „faljen Isus i Marija“ ministri i tzv. čuvari „Božjega grobeka“ samo se izruguju našim svetinjama, uredno obilaze naše crkve i katedrale, sjedaju na prva (zamislite, rezervirana) mjesta, traže i primaju TomašićStvarni pobjednik ovogodišnjih EU izbora je gospođa Ruža Tomašić, koja je oko sebe okupila raznoliko društvo ljudi i stranaka, od kojih moram istaknuti izvrsne hrvatske ljude, kao što su general Željko Sačić i Hrvoje Zekanović. Bravo gospođo Tomašić! Svi govore da je gospođa Tomašić u ovom trenutku s ljudima koji su sada oko nje, treća politička snaga u Republici Hrvatskoj, što nipošto nije točno, jer je naša „Ruža hrvatska - 2019.“ zapravo druga politička snaga, budući sam prije podsjetio da su HDZ i SDP jednojajčani blizanci iste matere.Presveto Tijelo Kristovo, samo kako bi uz izravni TV prijenos odaslali poruku „bogobojaznim Hrvatekima“ o njihovoj plemenitosti i katoličkoj „vjerodostojnosti“.

Oni koji su još ostali u SDP-u su zapravo jedini vjerodostojni, jer grčevito brane svoja uvjerenja i svetinje, komunističke simbole i megaubojicu Tita kojeg slave kao svojeg neumrlog boga. Poslije ovih EU izbora biti će oni još i žešći.

19 godina naša mladež u školama dobiva potpuno krivu predodžbu o Domovini, jer obrazovni sustav je, zahvaljujući volji „velikog vođe“ HDZ-a, u rukama ultralijevog dijela Partije, kojem je slobodna Hrvatska, koja postoji već 29 godina (!) neshvatljiva činjenica. Kako Hrvatsku učiniti tek malom pokrajinicom u većem tijelu neke višenacionalne zajednice i pod tuđim vodstvom, to je njihov cilj i čežnja. Jer, kako tumačiti razmišljanja aktualnih predstavnika vlasti da su svi režimi do dolaska komunista na vlast 1945. bili izdajnički i „kvislinški“. Znači, i Bakarić i Račan i Sanader i ovi danas svi su „istinski hrvatski državotvorci“, koji nikada nisu slušali zapovijedi iz Moskve, Beograda, a danas niti iz Bruxellesa, bez obzira što je svakoga tjedna, dan, dva netko iz izvršne vlasti na „brifingu u Bruxellesu.

Stvarni pobjednik ovogodišnjih EU izbora je gospođa Ruža Tomašić, koja je oko sebe okupila raznoliko društvo ljudi i stranaka, od kojih moram istaknuti izvrsne hrvatske ljude, kao što su general Željko Sačić i Hrvoje Zekanović. Bravo gospođo Tomašić! Svi govore da je gospođa Tomašić u ovom trenutku s ljudima koji su sada oko nje, treća politička snaga u Republici Hrvatskoj, što nipošto nije točno, jer je naša „Ruža hrvatska - 2019.“ zapravo druga politička snaga, budući sam prije podsjetio da su HDZ i SDP jednojajčani blizanci iste matere.

Na gospođi Tomašić je sada velika odgovornost, jer hrvatski birači su joj dali, pojedinačno, najveće povjerenje. Ona mora biti mudra, te odmah pokušati privući k sebi zaista iskrene, državotvorne ljude i krenuti „u boj, u boj za narod svoj“.

Gospođa Tomašić treba sada najprije pročistiti redove među svojim „suverenistima“, jer samo zbog toga s njom nisu krenuli u ovu izbornu utrku sjajni hrvatski ljudi, poput Brune Esih, Marijane Petir, Zlatka Hasanbegovića i generala Željka Glasnovića. Kampanja protiv NHR+HSP je bila na mahove vrlo neugodna i prostačka, a novinar koji je vodio kampanju za „suvereniste“ čak je ove sjajne ljude vrijeđao nazivajući ih „korisnim Plenkovićevim budalama“.

No, zaboravimo sada to. Probudimo se. Zbijmo redove. Krenimo zajedno, za Hrvatsku. Ovi izbori pokazali su da zaista postoji „svjetlo na kraju tunela“ u koji su nas doveli vjerodostojni i „vjerodostojni“ SDP+HDZ.

Davor Dijanović

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.