O predsjedničkim izborima

Krajem godine trebali bi biti održani predsjednički izbori.

Uz aktualnu Predsjednicu Republike Kolindu Grabar Kitarović kao kandidati na tzv. lijevo-liberalnom spektru spominju se bivši predsjednik Vlade Zoran Milanović i Dalija Orešković. Kao i inače, i desnica će vjerojatno iznjedriti još pokojega kandidata koji će poslužiti isključivo za fragmentaciju glasova u prvome krugu.

Iako bi se aktualnoj Predsjednici uz dobre poteze mogli nabrajati i oni pogrješni u vođenju države, realitet je takav da na nacionalnome spektru do sada nije ponuđena suvisla i realna kvalitetnija alternativa njezinu izboru. Unatoč tome, pojedinci iz desnog spektra kao da priželjkuju njezin poraz, što bi u kombinaciji sa strategijom ljevice moglo dovesti do toga da na Pantovčaku nakon Mesića i Josipovića zasjedne Zoran Milanović (o kojemu, uzgred govoreći, vrlo benevolentno govore i pojedini desničari zaboravljajući što je činio kad je bio predsjednik Vlade).

Ususret dolazećim predsjedničkim izborima postavlja se stoga pitanje: može li Zoran Milanović ili neki drugi kandidat ljevice pobijediti na tim izborima?

Ovu temu za Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća komentiraju: Matko Marušić, Damir Pešorda, Stipe Kutleša, Damir Borovčak i Josip Jović.

Prof. dr. sc. Matko Marušić: Upravo sada je biti-ili-ne-biti glasovati za HDZ!

Politička situacija u Hrvatskoj nije onakva kakvom ju vidi većina ljudi koji se uopće zanimaju za politiku. Problem je u tome da se politika u Hrvatskoj ne može i ne smije razmatrati bez poznavanja svjetske politike, točnije politike u dijelovima svijeta koje nazivamo Zapadom.

Ljudi (čujem u razgovorima) podcjenjuju vijesti koje dolaze iz inozemstva. Ne prate vijesti redovito i dobivaju fragmente koji su ponekad toliko apsurdni da se čine nevažnima. A radi se zapravo o svjetskoj komunističkoj revoluciji „drugim sredstvima“, koja pobjeđuje kršćanski Zapad (Jewish Author: Christians Face Danger in America). Komunistička revolucija je umjesto radnika kao u prošlom stoljeću, sada za svoj pogon odabrala feminizam, nastranosti i migrante. Evo nekoliko skupina takvih vijesti.

1. Feminizam u Engleskoj traži da muškarci doje djecu, tako da im se daju odgovarajući hormoni. New York svjetlima i vatrometom slavi zakon po kojemu je pobačaj dopušten sve dok dijete ne prodiše, što znači da ga se može ubiti izvan maternice. Kanada taj zakon ima otprije. Hrvatski komunisti navaljuju da se donese novi zakon o pobačaju, i vidjet ćete za što će se izboriti. Definiciju obitelji kao zajednicu majke, oca i djece već su izbrisali.

2. Športska natjecanja ranga Olimpijade dovedena su do apsurda jer su „transrodni“ muškarci ubačeni u ženska natjecanja (M. Marušić: Olimpijada u Riju – “neki” (muškarci koji su se proglasili ženama) su dotrčali, a svi šute o tome). Postoji primjer muškarca koji se proglasio ženom, pobijedio u natjecanju u dizanju utega, a onda se, jer je to „slobodni izbor“, „vratio“ među muškarce. Ali ostala mu je pobjeda u ženskom dizanju utega (Oxford-educated rapper 'smashes female weightlifting records while identifying as a woman' in row over transgender athletes).

To nije šala. To je novi svijet koji kreira komunistička revolucija. Njezinu pobjedu ilustrira nametanje Istanbulske konvencije.

3. Ulogu migranata u svjetskoj komunističkoj revoluciji otkriva različit tretman prekršaja migranata, listom PlenkovićPlenković je popustio toliko da sam čak i ja morao napustiti HDZ, ali – morao je. Europska politika je takva da je morao. Dobro smo i prošli. Ne zaboravite da je vrlo katolička Poljska prije nas, a jednako s dodanom izjavom, ratificirala Istanbulsku konvenciju. (Neki je brane da je to bilo za vrijeme komunističke vlasti, i jest; no zašto je sada ne povuče?) Slovačka je po drugi put odbija, ali će je prihvatiti, prije ili poslije. Ja sam sebi mogao dopustiti da zbog Plenkovićeva nametanja Istanbulske konvencije napustim HDZ, ali Plenković je to morao učiniti. Bolno je, ali možda je i manje zlo nego da nas ponižavaju kao Slovake.muslimana, od svih drugih. Daleko je od nas, pa ljudi ne mare za nijanse. No kad mediji, policija i vlast skrivaju incidente i njihovo značenje radi se o ozbiljnim stvarima. To je pobjedonosni hod komunističke revolucije u drukčijem obliku, koja je toliko moćna da može postići da i državne ustanove skrivaju punu istinu o terorizmu, a prekršitelja se kažnjava blago ili nikako. Isto se dogodilo u Hrvatskoj u primjeru žena koje su četnici silovali u ratu. Učinjen je veliki grijeh prema ženama i prema Domovini, jer su njihove tragedije zatajene, a krivci nisu suđeni. A kao što smo vidjeli na razvikanim primjerima, kad se radi o zlostavljanju od strane Hrvata mediji, policija i vlast djeluju vrlo učinkovito.

Ukratko, dovođenje migranata u Europu cilja na zatiranje kršćanstva i nacionalnih država. Jedna Angela Merkel, iz pučke stranke, otvoreno osuđuje nacionalne osjećaje i kad su sasvim bezazleni. To ima dalekosežno značenje: jasno pokazuje da je politika dokidanja nacija daleko napredovala.

Pobjedu koncepcije razaranja kršćanske Europe simbolizira nametanje Marakeške deklaracije.

Napadi američkih liberala na vlastitoga predsjednika Trumpa nisu neki tuđi folklor, nego je to svojevrsni građanski rat bez oružja (Jewish Author: Christians Face Danger in America). Mržnja ljevice prema Trumpu proistječe iz toga što se on uspješno opro tekućoj komunističkoj revoluciji. No taj otpor ne će dugo trajati.

Hrvatska je u vrlo teškoj političkoj situaciji

I kad je pao cijeli Zapad, toliko da se više ni zucnuti ne smije o migrantima, nastranima i feminizmu, a vjera je potisnuta iz javnoga života – kako će se Hrvatska održati? Orbana nazivaju fašistom, a sami europski pučani su mu suspendirali stranku – jer odbija primati migrante kako mu drugi odrede. On se nije obranio, a kako će se obraniti slaba, mala i komunizmom zatrovana Hrvatska?

Zato ću reći nešto na što će se mnogi naljutiti, ali bolje je da im kažem nego da nastradaju i još sa sobom u bezdan povuku i svoju Domovinu: jedino nas Plenkovićeva politika može spasiti.

Ne može nas baš spasiti, ali može nas održati dok se veliki sraz s neokomunizmom ne dogodi negdje daleko od nas, na razini država koje odlučuju svjetsku sudbinu.

Desnica je u krivu: nema bolje mogućnosti

Plenković je popustio toliko da sam čak i ja morao napustiti HDZ, ali – morao je. Europska politika je takva da je morao. Dobro smo i prošli. Ne zaboravite da je vrlo katolička Poljska prije nas, a jednako s dodanom izjavom, ratificirala Istanbulsku konvenciju. (Neki je brane da je to bilo za vrijeme komunističke vlasti, i jest; no zašto je sada ne povuče?) Slovačka je po drugi put odbija, ali će je prihvatiti, prije ili poslije. Ja sam sebi mogao dopustiti da zbog Plenkovićeva nametanja Istanbulske konvencije napustim HDZ, ali Plenković je to morao učiniti. Bolno je, ali možda je i manje zlo nego da nas ponižavaju kao Slovake.

Pa se desnica bavi ZDS-om i drugim sličnim, a nevažnim stvarima koje Hrvatsku guraju u ponor. Pa „ne znaju za koga će glasovati“. A upravo sada je biti-ili-ne-biti glasovati za HDZ! To govorim otvoreno, a kome se ta procjena ne sviđa, neka mi oprosti, a sebi kaže koji je bolji izbor. HDZ je dvaput izgubio izbore, prvi put zbog opće, a drugi zbog sanaderovske korupcije. Pa su ga se domoljubni ljudi odrekli. I – što su dobili? Još veću korupciju komunista (zbog čega se inače za njihove vladavine toliko povećao javni dug?) i zaustavljanje svih projekata oporavka i jačanja Hrvatske (ne mogu se nabrojiti, nema dovoljno prostora).

I što će desnica sada? Ujediniti se ne može, a glasovi za razmrvljene strančice gubitak su glasova. Ako ne glasuju – dobit će komuniste, bilo da su u liku Milanovića ili Mrak Taritaš, čak možda i Marasa.

Ljevica nema šanse

Kakva god bila situacija u Hrvatskoj, koliko god njezini komunisti i jugoslavenčine haračili po medijima i „civilnim“ udrugama, komunisti nikako ne mogu do vlasti ako je na nju ne dovedu domoljubni glasači neglasovanjem ili krivim glasovanjem. Hrvatski narod je, usprkos svemu, još uvijek i vjernički i domoljuban (Prof. Matko Marušić: Čestitam hrvatskoj mladeži na pameti a njihovim roditeljima na dobrom odgoju...), dakle – uza sve slabosti i mane, natprosječno je jak. To smo dokazali preživljavanjem nekoliko genocida, terora, lažnoga odnarođavajućega učenja i upravo odvratnih medijskih laži i pritisaka.

Ljevica se raspada zbog više razloga:

1. Ima vrlo loš kadar lijenčina koji misle da su intelektualci i da znaju više nego što znaju. Pa rade malo, slabo i krivo.

2. Ideologija im je protuprirodna, pa su svi sustavi gdje su (silom) došli na vlast propali i njihovo se učenje svelo na „obranu ljudskih prava“ – kao da su prvi put za njih čuli. Pritom im ne pada na pamet da idu pomagati siromašne, ili raditi s hendikepiranima, nego se okreću seksu, jer i tu ima siromašnih i hendikepiranih (Prof. Matko Marušić: Sumrak komunizma u Hrvatskoj). Jadan ti je narod kojemu oni dođu na vlast, od carske Rusije do katoličke Venezuele.

3. Iako se prave fini, za čelne pozicije bore se ljuće nego pravaške stranke. Dovoljno se je sjetiti kao je Tito došao na mjesto generalnog sekretara komunističke partije Jugoslavije; među komunistima se isto zbiva i danas.

4. U svojoj lijenosti i crvenoburžoarskoj uzvišenosti, ne da im se raditi na terenu, a budući da su malokad na vlasti, njihovi simpatizeri na terenu ne mogu biti plaćeni privilegijama, pa im izvan Zagreba ostaju samo neobrazovani i stari kadrovi i pokoji poludjeli mladac.

5. Nisu imali snage pretvoriti se u socijaldemokrate, nego su ostali komunisti. To se vidi po tome što su IvoKomunisti će se nakraju sjetiti da trebaju kandidata koji bi stvarno mogao ugroziti gđu Kolindu Grabar Kitarović. Pa će se u jednom času odlučiti za Ivu Goldsteina. Nije bez vraga što se Ivo toliko uzarlaukao na srbokomunističkim budalaštinama o ustašama i partizanima. Treba uočiti da ga sinkronizirano prati Milorad Pupovac, zdušno, ali ogorčen da se on ne može kandidirati.jugoslavenčine, neprijatelji vjere i što nemaju drugih tema nego ustaške zločine koje su za tu potrebu uvećali za 10 do 500 puta (moja slobodna procjena).

Milanović se ne će ni natjecati ali to možda i nije dobra vijest

To da će se Zoran Milanović natjecati protiv gđe Kolinde Grabar Kitarović puka je komunistička izmišljotina, tlapnja koju prenose njihovi mediji. Blef. Nemaju nikoga nego Marasa ili Mrak Taritaš, a to je stvarno malo, pa se njih stide i spominjati. Izmišljaju imaginarnoga Milanovića.

Milanović bi bio lud da se natječe. Ipak je on izgubio sve izbore osim onih prvih, koje mu je darovao Ivo Sanader. Držim da taj čovjek ima dovoljno alkarskoga ponosa da se ne da još jednom poniziti. A nema teorije da pobijedi našu predivni gospođu Predsjednicu.

Svečano izjavljujem, desnima i lijevima, ali desnima strastvenije: nema države na svijetu koja se ne bi ponosila, koja ne bi bila sretna, da ima predsjednicu kakvu ima slobodna, demokratska, sveta i vječna Republika Hrvatska.

Gđu Daliju Orešković razumni ljudi ne bi trebali ni spominjati. Nije mi jasno koji joj je vrag bio da i pomisli da može postati hrvatska predsjednica. Od nekoliko postotaka glasova koje ima na anketama pola dolazi od razočaranih komunistica, a pola je dodano. Nju bi pobijedio i Ivan Fumić.

No, to nije kraj priče. Komunisti će se nakraju sjetiti da trebaju kandidata koji bi stvarno mogao ugroziti gđu Kolindu Grabar Kitarović. Pa će se u jednom času odlučiti za Ivu Goldsteina. Nije bez vraga što se Ivo toliko uzarlaukao na srbokomunističkim budalaštinama o ustašama i partizanima. Treba uočiti da ga sinkronizirano prati Milorad Pupovac, zdušno, ali ogorčen da se on ne može kandidirati.

Zaključak

Što sam htio reći?

Uvijek isto: sjetite se Franje Tuđmana i ne igrajte se svojom sudbinom, svojom slobodom i budućnošću svoje djece. Jer možete doživjeti da (opet!) ne smijete reći da ste Hrvati i da vam s grobova križeve čupaju.

I da vam bude kasno da, kao onaj Bračanin, na grobu napišete:

„A lipo san van govorio da me boli“.

Damir Pešorda: Nekako mi se čini da bi se još uvijek mogao pojaviti netko novi u posljednji tren

Na vrlo konkretno pitanje o tomu može li Zoran Milanović pobijediti na predsjedničkim izborima, konkretan i Komičar?Na vrlo konkretno pitanje o tomu može li Zoran Milanović pobijediti na predsjedničkim izborima, konkretan i odgovor: Može, u Hrvatskoj svatko može pobijediti na predsjedničkim izborima. Naravno, ako to dopuste stanoviti centri moći, tuzemni i inozemni. No, nekako predosjećam da Milanović neće biti sljedeći hrvatski predsjednik, a, bojim se, ni Kolinda Grabar-Kitarović predsjednica. Sazrelo je vrijeme za neko novo lice, možda za nekog komičara kao npr. u Ukrajini.odgovor: Može, u Hrvatskoj svatko može pobijediti na predsjedničkim izborima. Naravno, ako to dopuste stanoviti centri moći, tuzemni i inozemni. No, nekako predosjećam da Milanović neće biti sljedeći hrvatski predsjednik, a, bojim se, ni Kolinda Grabar-Kitarović predsjednica. Sazrelo je vrijeme za neko novo lice, možda za nekog komičara kao npr. u Ukrajini. Neki kolumnisti su već spominjali Željka Pervana kao pogodna kandidata, ali držim da je on preozbiljan čovjek za takvo što. Želju da se vrati na Pantovčak iskazao je i ''ražalovani'' vicmaher Stipe Mesić, no pravnici tvrde da to ne bi bilo zakonito budući da je već odradio dva mandata. Dobro sad, odradio... možda je to prejaka riječ. Ali birači bi ga izabrali opet kada ne bi bilo te pravne začkoljice, Hrvati vole šaljivdžije. Posebice one koji zbijaju šale na hrvatski račun.

Što se tiče Dalije Orešković koju također spominjete u kontekstu lijevih kandidata, mediji su joj do sada radili i te kakvu promidžbu, no nisam siguran da je ''projekt Dalija'' uspio. Vidjet ćemo. Nekako mi se čini da bi se još uvijek mogao pojaviti netko novi u posljednji tren. Međutim, to ćemo saznati tek nakon izbora za Europski parlament. Naime, tada je posljednji trenutak da se počne graditi imidž nekog novog kandidata. Dočekamo li jesen bez njega, onda je uistinu najvjerojatnije da će kandidat tzv. ljevice biti Zoran Milanović, a tzv. desnice Kolinda Grabar-Kitarović. U tom slučaju gospođa Grabar Kitarović bi sigurno pobijedila da u posljednje vrijeme nije ozlojedila dio žešće desnice tako da neki od njih iz inata neće izići na izbore ili će čak glasovati za Milanovića. Osim toga, pitanje je koliko je podrška HDZ-a Kolindi Grabar-Kitarović iskrena, a koliko samo deklarativna. Dok joj ispod žita sapunaju dasku.

Stipe Kutleša: Ostaje nada da će se Hrvati dozvati pameti

Odmah na početku kratak odgovor: može. Zoran Milanović može pobijediti na predsjedničkim izborima. Zašto? Jednostavno zato jer je u Hrvatskoj moguće, čak vjerojatno, da prođe ono što nije normalno. U abnormalnoj državi sve je moguće. To je hrvatska perverzija, tj. izokretanje i postavljanje naglavačke vrijednosti: ono što je zlo odjedanput se hoće prikazati kao dobro, laž postaje istina. Čovjek kojemu je Hrvatska slučajna zemlja nema obraza; umjesto da se sakrije u mišju rupu on i dalje želi biti predsjednik (nakon neuspješnog mandata predsjednika vlade) te iste slučajne države. O tempora, o mores! I još k tome ga podržavaju neki tzv. desničari. Naravno da i udbo-desničari (uz neprikrivene udbo-ljevičare) djeluju u svim porama politike i društva. Da će udbo-desnica pronaći još barem desetak svojih kandidata za predsjednika više je nego vjerojatno. I nitko neće ni s kim nego samostalno.

Gotovo svatko na desnici izigrava mesiju koji će spasiti narod. I jedino on. Tome će, s velikim zadovoljstvom, puno MedijiSjetimo se da su mediji dosad u svim izbornim kampanjama diskriminirali „nepodobne“ i nepoželjne kandidate. I to je za Hrvatsku „normalno“. Pa čak i za njezine birače. Za razliku od suverenističkih i državotvornih opcija ljevica će se ujediniti i istaknuti vjerojatno jednoga kandidata. I tako je moguće da dobijemo slučajnog predsjednika slučajne države. Ipak ostaje nada da će se Hrvati dozvati pameti.pridonijeti režimski mediji koji će i bez toga raditi po nalogu sve da privilegiraju neke podobne kandidate. Svejedno Milanović ili Orešković. Tko god bude za njih je dobar pogodak. I tako će se biračko tijelo fragmentirati. Pola posla već je time obavljeno.

Što se aktualne predsjednice tiče ona je izgubila gotovo sve što je godinama gradila. Njezina se autentičnost gotovo istopila. Iako je još uvijek nešto bolja od većine ostalih političara (ali ne svih), ona više ne zaslužuje novi mandat osim u slučaju biranja manjega zla što je hrvatska specijalnost već četvrt stoljeća (a i dulje). Za sada novih kandidata nacionalnog, domoljubnog, državotvornog usmjerenja nema. Možda ih bude. Ali onda opet isti problem. Možda bude neka nepoznata osoba. Tko će za nepoznatog glasovati? Zar i sadašnja predsjednica i njezin prethodnik na predsjedničkoj stolici, Josipović ili predsjednici Vlade, Milanović i sada Plenković nisu bili čisti anonimusi. Tko je za njih od prosječnih ljudi znao? Uglavnom nitko. Ali su mediji za nekoliko mjeseci učinili da se sve o njima sazna („sve“ se odnosi samo na ono što su htjeli prodati biračima, a prešutjeli su ono što birači nisu smjeli saznati). Tako će biti i ovaj puta.

Sjetimo se da su mediji dosad u svim izbornim kampanjama diskriminirali „nepodobne“ i nepoželjne kandidate. I to je za Hrvatsku „normalno“. Pa čak i za njezine birače. Za razliku od suverenističkih i državotvornih opcija ljevica će se ujediniti i istaknuti vjerojatno jednoga kandidata. I tako je moguće da dobijemo slučajnog predsjednika slučajne države. Ipak ostaje nada da će se Hrvati dozvati pameti.

Damir Borovčak: Hoćemo li ugledati hrvatsku lentu na prsima predsjednice države?

Krajem godine trebali bi biti održani predsjednički izbori. Kad bi me netko pitao što priželjkujem od predsjednice ili predsjednika Republike Hrvatske, rekao bih da očekujem puno više nego do sada. Više političkog i nacionalnog sjećanja. Poput onog američkog, da su zastava i vojnik uvijek na ponos svom narodu i nikada se ne zaboravljaju, s primjenom na hrvatskoj slavnoj povijesti.

Početak sadašnjeg mandata predsjednice bio je dobar – izbacivanjem biste krvavog maršala iz postava hrvatskih velikana te blagoslov predsjedničkog ureda zagađenog ortodoksnim komunističkim prethodnicima, udbašima i titovim gardistima...

No, očekivao sam više povijesne istine, primjerice narodu rastumačiti činjenice o pokolju na Trgu bana J. Jelačića 5. prosinca 1918. u Zagrebu i kasnije štetne posljedice šetnje "gusaka u magli". Upoznati narod sa zaboravljenim činjenicama: što se to dogodilo u Beogradu 20. lipnja 1928. kad su u Skupštini hrvatski zastupnici gađani kao glineni golubovi. Tu istinu nismo imali prilike čuli iz usta niti jednog od hrvatskih političara, kao odgovor srpskim političarima prilikom njihovih učestalih pljuvanja iz Beograda. Potrebno je zbog toga bilo upoznati narod i s izrekom Stjepana Radića "nikad više teškog jada, nikad više Beograda". Državnički hrabro, podsjetiti na presedan nezabilježen igdje u svijetu, ubojstva hrvatskih zastupnika u beogradskoj skupštini. Nikada ne dopustiti da se povijest prešućuje, krivotvori i docira iz Beograda, onako kako to velikosrbima odgovara. Ukazivati da su prije ustaša, četnici sijali strah po Hrvatskoj, po načelu uzroka i posljedica.

Ne ugošćivati na Pantovčaku "bele orlove" poput Tomislava Nikolića, a kamo li dopustiti zlonamjerno ljubakanje. Ne dopustiti bahaćenje četnika Aleksandra Vučića u Zagrebu, lažnim izjavama na namještena novinarska pitanja, ni dopustiti nekažnjeno šetanje po Banovini i Kordunu gdje je 1995. zločinački poticao na mržnju i četnička zlodjela.

Umjesto željenih doktorata, treba s dovoljno mudrosti, istraživati hrvatsku povijest, kakva je ona uistinu bila, razmatrati činjenice, uzroke i posljedice, tumačiti ih hrvatskom narodu u državničkim prigodama. Na početku godine pohoditi Gvozdansko, mjesto hrvatskog velejunaštva bez svjetskog uzora, te se nadahnuti uzorom iz davnih vremena, onih koji su branili Domovinu izgladnjeli i bez ogrijeva, smrznuti, ali nisu gubili ponos ni nadu. Kriknuli su do neba, "a što bi nam naši potomci rekli"... Razmisliti u Zrinu kako se "Za dom spremni" vjekovima branilo, ginulo i umiralo, ne dopustiti da se na Dom i Domovinu pljuje iz usta potomaka zločinačkog komunističkog režima. Osuditi komunizam kao uvoznu boljševističku ideologiju i doktrinu. Posjetiti i podsjetiti na Goli otok, razotkriti svu bestijalnost Titove vlasti i kazni nad ideološkim protivnicima, pa bili oni i komunisti.

U Donje Moste doći osobno, čuti i utvrditi gdje i kako se dogodio prvi srbo-četnički zločin u Drugom svjetskom ratu nad hrvatskim seljacima, golorukim civilima. Upoznati se kako su trpjeli seljaci u bjelovarsko-bilogorskom kraju u velikosrpskoj Kraljevini Jugoslaviji. Upoznati se kad PomrčinaKad me se upita može li Zoran Milanović pobijediti na predsjedničkim izborima, ne smatram da je dostojan kandidat. S obzirom na drskost i bahatost, može pokušati, ali ne vjerujem da može pobijediti. No, zato možda neka nova ambiciozna žena, naoko nestranačka, vezana uz lijevo-liberalnu podršku, može se pokušati popeti na tron predsjedničke ovlasti. Neki dan analizira moj znanac – što ne može crveni Milanović, možda će pokušati crna Dalija? U svakom slučaju, oboje bi bili pomrčina za hrvatsku državu i narod.su nastala udruženja četnika u bjelovarskom kraju (1924.g.), a kao posljedica osnovani ustaše u izbjeglištvu (1929. g.). Očitovati se za istinu na Bleiburgu i križnim putevima, javno nazočiti misama zadušnicama za pobijene zarobljene žrtve. Kao na pokopu hrvatskim žrtvama iz Hude Jame, na groblju u Dobravi pokraj Teznog, ali se i zapitati kome i zašto smetaju hrvatski barjaci i povijesni hrvatski grbovi. U Macelj ne dolaziti potajice, već državnički javno i ponosno, na misu za pobijena 21 svećenika, redovnika i bogoslova od 1163 ekshumirane i neindentificirane žrtve, koje je pobila OZNA po zapovijedi iz "Titovog lovišta" poslije završetka rata. Potaknuti daljnja iskapanja hrvatskih žrtava smaknutih poslije završetka Drugog svjetskog rata te dostojno pokapanje. Podsjetiti na ubojstva svećenika u Istri, na primjeru u vrat zaklanog svećenika Miroslava Bulešića i 15 poubijanih istarskih svećenika koji su bili istinski antifašisti.

Konačno, kamo je nestao Medvedgrad i Oltar domovine, hoće li se ponoviti Dani državnosti 30. svibnja, kad su plutoni hrvatskih bitnica prizivali sjećanje na sve hrvatske branitelje iz svih vremena? Zašto se nije nastavila ponosna vizija utemeljitelja i prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana? Nije li vrijeme vratiti na Medvedgradu, sjećanje i ponos hrvatskim građanima na slavne dane iz vremena velikog državnika? Hoćemo li ugledati hrvatsku lentu na prsima predsjednice države, kad je po Zakonu u svečanim prilikama treba nositi? Hoćemo li u drugom mandatu doživjeti nešto od nabrojenog i moći reći to služi na čast hrvatskoj predsjednici.

A kad me se upita može li Zoran Milanović pobijediti na predsjedničkim izborima, ne smatram da je dostojan kandidat. S obzirom na drskost i bahatost, može pokušati, ali ne vjerujem da može pobijediti. No, zato možda neka nova ambiciozna žena, naoko nestranačka, vezana uz lijevo-liberalnu podršku, može se pokušati popeti na tron predsjedničke ovlasti. Neki dan analizira moj znanac – što ne može crveni Milanović, možda će pokušati crna Dalija? U svakom slučaju, oboje bi bili pomrčina za hrvatsku državu i narod.

Josip Jović: Suprotnosti na istoj crti negiranja

Vaša su pitanja sugestivna i gotovo retorička. Odmah ću na njih potvrdno odgovoriti.

Od trenutka kad je zasjela na predsjedničku stolicu, predsjednica je Kolinda Grabar Kitarović izložena silnim DesnicaNa tzv. desnici se barem za sada jednostavno ne vidi neki drugi ozbiljni kandidat. Ako se i pojavi neki mitoman ili podmetnuti igrač bez izgleda, što je lako moguće, on će Kolindi Grabar Kitarović samo oduzeti dio glasova i time doprinijeti pobjedi nekoga poput Zorana Milanovića, kojega ljevičarsko-liberalni mediji već naveliko propagiraju, Ive Josipovića, koji se vratio u SDP s jasnom računicom da ga stranka protežira u njegovom revanšističkom pohodu, ili čak nekoga tako deplasiranog kao što Stjepan Mesić. I onda će desnica gorko plakati sljedeće četiri godine i udarati se u prsa junačka: Gdje smo bili- nigdje, što smo radili-ništa.kritikama s jugoslavenske tzv. ljevice, s mržnjom kao emocionalnom podlogom. Nisu joj oprostili što se usudila pobijediti Ivu Josipovića, što je uklonila bistu Josipa Broza iz Ureda, što se okrenula srednjoj Europi umjesto Balkanu, što je u Argentini izjavila kako su naši iseljenici u toj dalekoj zemlji sačuvali slobodu i živote, što je pokazala zainteresiranost za položaj Hrvata u BiH, što je eskivirala Marakeški sporazum, što navija za nogometnu reprezentaciju Hrvatske i štošta još drugoga.

U novije vrijeme stigla su osporavanja s druge bande. Zamjeren joj je susret s Aleksandrom Vučićem, suglasnost oko imenovanja veleposlanika za kojima se vuku repovi raznih zloupotreba i na račun kojih je imala ozbiljne primjedbe, smjena savjetnika u Uredu, odbacivanje pozdrava ZDS kao ustaškog, itd. pa su se na istoj crti negiranja našli suprotni polovi političke sfere, naravno s različitim motivima, ali s mogućim istim učinkom.

Osobno nemam ništa protiv susreta sa srbijanskim predsjednikom, ma tko to bio, osim što je neprihvatljiv pa i uvredljiv bio ceremonijalni, pompozni stil i omalovažavanje branitelja koji su se protivili ovom susretu. Nije problem ni odbacivanje spomenutog pozdrava, što je ona, usput rečeno, naknadno korigirala, kao ni smjena savjetnika u svom uredu ili imenovanje problematičnih ambasadora. Problem u prvom, drugom i u trećem slučaju jest u tome što su ti potezi iznuđeni bilo vanjskim bilo unutarnjom političkim i medijskim pritiscima, čime je djelomice izgubila na vjerodostojnosti i autoritetu. Ipak, njezin najveći propust je u tome što nije poduzela ništa na reformi Ustava i redefiniranju vlastite pozicije, kao i drugih ustavnih instituta (referendum, pravosuđe, izborni zakon, HNB...).

Na tzv. desnici se barem za sada jednostavno ne vidi neki drugi ozbiljni kandidat. Ako se i pojavi neki mitoman ili podmetnuti igrač bez izgleda, što je lako moguće, on će Kolindi Grabar Kitarović samo oduzeti dio glasova i time doprinijeti pobjedi nekoga poput Zorana Milanovića, kojega ljevičarsko-liberalni mediji već naveliko propagiraju, Ive Josipovića, koji se vratio u SDP s jasnom računicom da ga stranka protežira u njegovom revanšističkom pohodu, ili čak nekoga tako deplasiranog kao što Stjepan Mesić. I onda će desnica gorko plakati sljedeće četiri godine i udarati se u prsa junačka: Gdje smo bili - nigdje, što smo radili-ništa.

Davor Dijanović

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.