O Socijal-demokratskoj partiji (SDP)

Posljednjih tjedana svjedočimo velikim trvenjima i prijeporimo unutar Socijal-demokratske partije (SDP). Riječ je o unutapartijskim borbama pojedinih frakcija za vlast. Postavlja se, međutim, pitanje može li se SDP uopće transformirati u hrvatsku stranku koja će osuditi komunističke zločine i jasno se distancirati od Jugoslavije i jugoslavenstva? Može li SDP postati socijal-demokratska stranka prema europskim standardima?

Navedena pitanja za Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća komentiraju: Stipe Kutleša, Matko Marušić, Mile Prpa, Kazimir Mikašek, Ivan Jaklin i Damir Borovčak.

Stipe Kutleša: Nije im stalo do hrvatske države

Kada se sadi o stranci, točnije o partiji, koja se zove Socijaldemokratska partija (SDP) onda valja podsjetiti na to Kutlešada se ona zvala SDP – SKH što znači da je nasljednica Saveza komunista Hrvatske odnosno Komunističke partije Hrvatske. A poznato je i to da Komunistička partija Hrvatske bila podređena sluškinja Komunističkoj partiji Jugoslavije, a to dalje znači da je ta partija od svojih početaka do dana današnjega bila protuhrvatska partija. Kako to protuhrvatska kad se SDP-ovci „zaklinju“ u svoju „hrvatsku“ prošlost i sadašnjost, a u želji da zasjednu na vlast, i hrvatsku, a zapravo svoju, budućnost? Vrlo jednostavno. KPH nikada nije štitila interese hrvatske države ni hrvatskog naroda i zapravo je bila negacija i jednoga i drugoga. Da su partijaši koji su vodili Hrvatsku odmah nakon Drugog svjetskoga rata htjeli samostalnu, suverenu i neovisnu hrvatsku državu mogli su stvoriti komunističku Hrvatsku koja bi, doduše, bila totalitaristička kao i sve bivše komunističke države. Nakon rušenja Berlinskog zida bila bi srušena i takva totalitaristička komunistička Hrvatska i danas bismo imali kakvu-takvu demokratsku Hrvatsku. Pritom je važno napomenuti da u tome slučaju ne bi bilo, niti bi moglo biti, Domovinskoga rata jer kao samostalna država Hrvatska se ne bi imala odvajati od bilo koga.

No, tzv. hrvatskim komunistima nije, ponavljam, bilo stalo do hrvatske države. Nije im stalo ni danas. Radije su htjeli biti sluge Beograda za Judine škude zadovoljavajući svoje sebične privatne interese. Narod hrvatski i država hrvatska nije ih zanimala. Zato su za Domovinski rat najviše krivi, uz velikosrbe, hrvatski komunisti i udbaši, tj. SDP čiji su saborski zastupnici i drugi dužnosnici pokazali, i još uvijek pokazuju, da im je strana svaka borba za SDP logohrvatsku suverenost. Naprotiv, oni podvaljuju, gdje god mogu, Hrvatima i hrvatskoj državi, oni sramote narod i državu, oni pokreću subverzivne djelatnosti (npr. kukasti križ na Poljudu i sl.).

Kada se rušila njihova Jugoslavija bez ikakve šanse da se očuva i spasi, oni su se vješto „ukrcali“ u hrvatske stranke, prije svega u HDZ koji je bio i ostao tobože nekakvo „desno“ krilo Saveza komunista i Udbe. Prohrvatski elementi u HDZ-u nikada nisu dominirali osim možda dijelom u vrijeme Franje Tuđmana. Zato i danas Hrvatskom vladaju udbaši i komunisti. Dok je tako Hrvatska neće biti ni slobodna ni demokratska ni prosperitetna država sretnih državljana.

SDP je provodio politiku tako da Hrvatska nikada ne bude samostalna država ni država koja bi bila po volji većine njezinih ljudi, tj. prije svega istinska hrvatska država, a onda i država svih ostalih državljana svih nacionalnih manjina, drugih vjera, svjetonazora i sl. Zato su SDP-ovski predsjednici države i predsjednici vlada veličali crvenu petokraku kao „simbol ljubavi“ a zapravo zlo nad zlima, govorili su o „mi ili oni“, a sve SDP-eovske vlade su tjerale hrvatske mlade da pobjegnu iz Hrvatske da bi njihovi kadrovi (s komunističkim pedigreom) ostali i zadržali i dobili sve položaje, radna mjesta i povlastice kojih bi se posramili najžešći srednjovjekovni feudalci. Ako se pogledaju najvažnije hrvatske javne ustanove onda je jasno tko u njima vlada. Istina ima tu i „interesnih velikih“ Hrvata (da se Petokrakacigani ne dosjete) koji su kupljeni i kojima je ponajprije stalo do vlastite koristi te koji su spremni provoditi partijsku, čitaj NajsretnijeZa državu bi Hrvatsku i za sveukupni hrvatski narod u domovini i izvandomovinstvu bilo najsretnije kada u Hrvatskoj više ne bi postojali ni lijevi ni desni komunisti i anacionalno orijentirani ljudi. Nacionalne države nisu prepreka međunarodnom povezivanju naroda i država niti svjetskoj zajednici naroda pod uvjetom da se hoće čisti odnosi i čisti računi. A SDP ne želi čiste račune jer je to partija kojoj je laž duh koji je pokreće (spiritus movens) i način na koji ona živi (modus vivendi). SDP ne može biti hrvatska stranka niti se je u stanju distancirati od jugoslavenske totalitarne komunističke ideologije.protunacionalnu politiku. U normalnim državama takvi bi po hitnom postupku bili suđeni za nacionalnu i državnu veleizdaju. No u Hrvatskoj su oni zaštićeni kao neka rijetka životinjska vrsta.

To da SDP nije hrvatska stranka, niti može biti, pokazuju i stavovi i djelatnost njihovih članova danas kojima se osuđuje sve hrvatsko (bilo dobro bilo loše), a veliča sve jugoslavensko i protuhrvatsko (pa i onda kada je nešto hrvatsko dobro). SDP je u biti jugoslavensko-komunistička stranka. U svakoj državi svijeta postoje i lijeve i desne stranke pa zašto to ne bi bilo i u Hrvatskoj. Ali su sve stranke u nekoj normalnoj državi državotvorne. Lijeve su stranke manje nacionalne, ali nisu protunacionalne. U Hrvatskoj je upravo to slučaj tako da najvjerojatnije u svijetu ne postoji nijedna država u kojoj postoje stranke koje izričito rade protiv interesa vlastite države i naroda osim u Hrvatskoj. A SDP radi protiv interesa hrvatskog naroda i države.

Predsjednici države i vlade su svjedočili protiv Hrvatske u Hagu i pljuvali po Hrvatskoj u Knessetu, premijeri su govorili o slučajnoj državi i služe Bruxellesu. Saborski zastupnici žale što njihovi pretci nisu 1945. godine posao obavili kako treba. Kad bi se ukazala prilika oni bi to danas temeljitije napravili. Hrvatski narod je, tako kažu i “dokazuju“, zaslužio da se nad njim učini zločin, a krive su ipak žrtve a ne izvršitelji zločina. Za Hrvate nije bio potreban sud jer su oni i prije suda proglašeni zločincima. To su riječi bivše ministrice. SDP veliča najveću laž u jugoslavija kartanovijoj povijesti a to je njihov navodni antifašizam. To je zapravo samo druga strana fašizma. Ako danas u Hrvatskoj postoje fašisti onda su to „hrvatski antifašisti“.

Sadašnji predsjednik Vlade na tragu je svega rečenoga. Šteta što još ne postoji Jugoslavija jer je on „kloniran“ da joj bude na čelu. Kad veće ne može propaloj državi biti na čelu dobro je vladati i Hrvatskom; on je u biti mentalni komunist i SDP-ovac što je potvrdio njegov bliski suradnik i bivši predsjednički suparnik SDP-evac „proslavljen“ po izreci „mi ili oni“. Današnji predsjednik Vlade opasniji od svih SDP-ovaca iako je formalno u tzv „hrvatskoj“ desničarskoj stranci. A nije u istinskoj hrvatskoj stranci jer je ortodoksni komunist i antihrvat. Pod njegovim vodstvom su nam SDP-ovci „podarili“ tzv. Istanbulsku konvenciju. On je dirigirao tim procesom. Također smo od predsjednika Vlade čuli o velikom „demo(n)kratskom otkriću“ da su se za nedavne referendumske inicijative izjasnili marginalci, njih čak petina „nevrijednoga“ hrvatskog ognjištarskog naroda. Nekome dokazivati sve te činjenice bio bi Sizifov posao. No mnogi Hrvati još nisu progledali.

Zato bi za državu Hrvatsku i za sveukupni hrvatski narod u domovini i izvandomovinstvu bilo najsretnije kada u Hrvatskoj više ne bi postojali ni lijevi ni desni komunisti i anacionalno orijentirani ljudi. Nacionalne države nisu prepreka međunarodnom povezivanju naroda i država niti svjetskoj zajednici naroda pod uvjetom da se hoće čisti odnosi i čisti računi. A SDP ne želi čiste račune jer je to partija kojoj je laž duh koji je pokreće (spiritus movens) i način na koji ona živi (modus vivendi). SDP ne može biti hrvatska stranka niti se je u stanju distancirati od jugoslavenske totalitarne komunističke ideologije.

Prof. dr. sc. Matko Marušić: Ni naši komunisti ne mogu biti bolji komunisti nego što smo mi Hrvati

„Sve stvari su najbolje u najbolje uređenom svijetu“, rekao je Gottfied Leibnitz, i ta me misao progoni otkad sam je Marušićpročitao. Uz ljudsko iskustvo nepravde, siromaštva, nemorala i svakoga drugoga zla, izvana se ona čini apsurdnom i podrugljivom, ali kad se bolje primisli zastrašujuće je točna! Uostalom, potpuno je u skladu s nekim osnovnim prirodnim zakonima koji i iskustveno i matematički dokazuju da se ne može dobiti više nego što se uloži.

A to nas uči i Vjera Kristova.

Proistječe da je stanje u Socijaldemokratskoj partiji Hrvatske (SDP) sasvim normalno i najbolje što može biti.

Već sama činjenica da su ime „Stranka demokratskih promjena“ iz vremena srpske agresije na Hrvatsku, u miru vratili u komunistički oblik sa Lenjinovom riječi „Partija“, govori da ne mogu bolje nego što mogu, a to je ništa.

Bernardićev SDP

Događaji u SDP-u nemaju nikakve veze s ideologijom ili naporima da se stranku ojača. To je unutarkomunistička borba za vlast, jer bez vlasti komunisti ništa ne znaju i ne mogu raditi. Bernardića ruše svi, ali ne zajedno, nego Bernardćpojedinačno; većina onih koji su potpisali traženje njegove ostavke učinili su to jer sami žele doći na njegovo mjesto.

Međutim, ako komunisti sruše Bernardića nema doći tko pametniji i bolji. Uostalom, Bernardić je tamo najpametniji, što se mora znati po tome da je bio dobar student fizike. A oni koji diplomiraju na fizici ne mogu biti glupi. Ali mogu imati, i često imaju, druge mane, koje ih čine nesposobnim za sve važnije funkcije i rad osim – fizike. Primjer koji ne bi trebalo smetnuti s uma je bivši rektor Sveučilišta u Zagrebu Aleksa Bjeliš, koji je također bio fizičar, a bio je jedan od najgorih rektora u bogatoj kolekciji zagrebačkih loših rektora. U tu skupinu pripada i pok. Ivan Supek, koji je od puste pameti a) napustio fiziku (a školovao se kod Heisenberga!), b) proglasio se piscem u čemu je bio žalosno neuspješan, c) bio je glasan i prividno odlučan u početku Hrvatskoga proljeća, a onda se toliko osramotio da mi je i danas o tome neugodno govoriti, d) do kraja se divio svojoj pameti, pa se čak kandidirao za predsjednika države protiv Franje Tuđmana, s rezultatom takvim da danas više nitko ne zna ni da se kandidirao.

Radi se o fenomenu dobro prikazanom u seriji „Teorija velikog praska“.

Bernardić doista govori gluposti, ali ne zato što je glup, nego zato što pokušava slijediti partizansku liniju svojih partijaca, koja je besmislena. Da ima političke zrelosti i moralne snage, trebao bi dobro proučiti osnove socijaldemokracije i tu i takvu politiku nametnuti – svojoj stranci. Alternativa mu je da se potpuno ostavi politike i posveti se fizici, pa što bude. Inače može ispasti prazniji od Supeka, lažniji od Račana i gluplji od svojih suradnika. A to bi stvarno bila šteta.

Na žalost, Bernardić će nastaviti tu besmislenu komunističku frakcionašku bitku, ići će na isključenje svojih protivnika, jer među komunistima nema ni dijaloga ni kompromisa, a onda će oni njega zgaziti.

SDP je osuđen na propast

SDP je komunistička stranka, a komunizam je uvijek osuđen na propast, jer je i neprirodan i neljudski. Jedno SDPKomunisti su hladnokrvno zaboravili radnike i danas rade na ženama, manjinama i migrantima. Kad slušate političke govore naših esdepeovaca, otkrivate da oni govore samo o „ljudskim pravima“. Drugih tema nemaju. Tu i tamo bubnu kakvu budalaštinu od koje im je i samima neugodno (v. Bernardić), npr. da se bez povećanja produktivnosti udvostruči minimalna zajamčena plaća (tj. radio, ne radio, plaća ide), ili da se potpuno oproste dugovi blokiranima koji su se zadužili intenzivnim telefoniranjem, koje odbijaju platiti. To je današnja politika SDP-a.vrijeme su bili zaveli neke ljude igrajući na stvarnu nebrigu kapitalista za radnike i na radničko siromaštvo, ali ni tada nisu mogli zadobiti vlast nego silom. Uzrokovali su nasilnu smrt milijuna ljudi (tu računam i milijune Ukrajinaca koji su pomrli od gladi), neopisivi teror i nevjerojatne laži (Mičurinove jabuke, to se ne smije zaboraviti). Pali su sami od sebe, jer samo luđaci mogu živjeti i preživjeti u tom sustavu, a toliko luđaka na svijetu ipak nema.

Tako je komunizam ostao bez ideologije, onoga jedinoga što je imao. Doduše, za ideologiju su se njihovi gurui Komunizmnavrijeme pobrinuli, pa je komunizam s Marxa, Engelsa, Staljina, Tita, Mao-a, Ceausescua, Pola Pota i Castra (južnoameričkim se komunističkim vođama ni broja ne zna!), prešao na Marcusea, Adorna, Puhovskoga i Flegu, družinu iz gradskih salona koja se jednim imenom može nazvati „Frankfurtska škola“. Kad su vidjeli što su izazvali u Sovjetskom Savezu (još davno prije II. svjetskoga rata), ti su mudraci promijenili svoje teorije, što je dosta lako: stara se zabašuri, a nova rastrubi. Dok su radnici širom svijeta još ginuli na barikadama, oni su svoje talone uložili u feminizam i homoseksualnost, s idejom razaranja obitelji. Razaranje obitelji dovelo bi automatski i do razaranja vjere i nacionalne države, a to im je ionako bio glavni strateški cilj.

Komunistička opsesija razaranjem vjere i nacionalne države ne proistječe iz ideologije, logike i analize, nego iz pragmatičnih razloga uklanjanja stupova civilizacije i preuzimanja vlasti u kaosu koji posljedično nastaje. No to se ovdje ne može detaljno argumentirati, jer je premalo prostora.

Međutim, cilj razaranja stupova civilizacije, dakle vjere i nacionalnih država, danas je daleko odmakao na modelu „oslobađanja“ žena i poticanja spolnih nastranosti i hedonizma svake vrsti, što se zajedno naziva „ljudskim pravima“. Danas je svijet toliko zagazio u kaos da muškarac može roditi dijete, da se otvoreno traži ukidanje slobode govora i da se djecu u školama namjerno uči biološkim lažima.

Ukratko, komunisti su hladnokrvno zaboravili radnike i danas rade na ženama, manjinama i migrantima. Kad slušate političke govore naših esdepeovaca, otkrivate da oni govore samo o „ljudskim pravima“. Drugih tema nemaju. Tu i tamo bubnu kakvu budalaštinu od koje im je i samima neugodno (v. Bernardić), npr. da se bez povećanja produktivnosti udvostruči minimalna zajamčena plaća (tj. radio, ne radio, plaća ide), ili da se potpuno oproste dugovi blokiranima koji su se zadužili intenzivnim telefoniranjem, koje odbijaju platiti.

To je današnja politika SDP-a.

No, usprkos tome što na svijetu ima mnogo žena i ljudi s mobitelom koji previše nazivaju (nastranih je premalo), ta ideologija nije dovoljna da se ta istrošena stranka ne ospe.

Komunizma nema bez radnika, a nema ga sa ženama mobitelašima i nastranima. Tko misli biti komunist, da mu tko vjeruje da to barem jest, mora se vratiti na barikade. Kao Gavroche. Ovo što sada komunisti rade jednostavno je – mučno.

SDP i Hrvatska

Mučno je i govoriti o odnosu SDP-a i Hrvatske. Prvo, komunisti su uvijek bili protiv Hrvatske, a za Jugoslaviju. Još Račanod 1922.! Drugo, pobili su najmanje oko 200.000 Hrvata, s tim da su za likvidaciju birali a) vojnike, b) intelektualce, napose novinare, c) svećenike, d) poduzetnike. Od toga genocida se teško oporaviti. Potom su, na vlasti, točno 45 godina progonili svaki znak i oblik „hrvatskog nacionalizma“. Onda su na referendumu glasovali protiv stvaranja hrvatske države, što ne mogu dokazati, ali brojevi odgovaraju po veličini i po tome da su njihovi predstavnici u Saboru otvoreno glasovali protiv osamostaljenja Hrvatske. Pa u Domovinskom ratu nisu napravili ni jednu jedinu borbenu jedinicu koju bi organizirali kao stranka (kao npr. HDZ, HSP) i koja bi u obrani od srpske agresije nosila njihove ljubljene partijske i partizanske insignije. Što je najstrašnije, te insignije je nosila vojska koja je napala Hrvatsku.

Zatim su došli na vlast. Dva puta, za Ivice Račana i za Zorana Milanovića.

Taji se, ali na vlasti su bili komunistički agresivni i beznadno neuspješni. Masovno su smjenjivali neistomišljenike, a u oba mandata impresivno je narastao hrvatski javni dug. Neznanje, nerad i laži standardno su ih uvukli u uzimanje kredita, poreze u PDV su povisili, a opet im nije bilo dosta. Vanjsku politiku nisu imali, jer više nije bilo Sovjetskog Saveza, a Srbija ih je odbijala jer su predstavljali Hrvatsku. Svoju su korupciju krili i štitili iako nije bila manja od HDZ-ove, a namjerno neuspješno su progonili prošlu, HDZ-ovu. Štitili su svoje ubojice, ukinuli i zaustavili sve napore za dosezanje povijesne istine i otklonili svaki pokušaj nacionalnoga pomirenja.

Te sam komunističke tragedije samo nabrojio, a njihovo dokazivanje trebalo bi prostor debelih knjiga. No, one su napisane, ili će se napisati i istina se ne će moći sakriti.

HDZ

Plenković je vrhunski političar, pametan, obrazovan, miran i duhovit, a ima samo jednu manu: nije dovoljno zaljubljen u Hrvatsku da joj bude smrtno odan. Zato je njegova politika uspješna u svakom pogledu, osim u onom da očuva ključne hrvatske vrijednosti koje Hrvate čine Hrvatima, a njihovu državu bi trebale činiti njihovom.

Razlika je samo u nijansi i teško ju je uočiti, a još teže dokazati. Plenković s Hrvatskom prati svjetske i europske trendove i to mu daje uvjerljivost, snagu i podršku izvana (koja je jako bitna!), ali ne misli, nije ga briga, ne vidi – da taj njegov, i naš, Zapadni svijet srlja u propast, a da će u tom procesu prvi propasti oni slabiji. A to smo mi. lenkovićPlenković slijedi politiku gđe Merkel, ali zanemaruje opasnost da će teški udarci mnogo prije srušiti malu i slabu Hrvatsku, nego veliku i jaku Njemačku.

To je taj nesporazum, nerazumijevanje, površnost, neznanje, a možda i izdaja, svjesna ili nesvjesna. Zato domoljubni Hrvati dvoje što se zbiva i što bi trebali željeti: Hrvatska napreduje u svemu, a oni su ustrašeni da propada. Istina je i jedno i drugo.

Zbog istih razloga nedomoljubni Hrvati napadaju Orbana da je fašist, iako je razlika njega i Plenkovića minimalna: Orban čuva onu srž, srce svoje kršćanske nacije, a Plenković misli da to srce nije bitno. Možda će i Orban uskoro popustiti, možda će i Madžarska propasti sa Zapadom, ali to će biti mnogo poslije nego što se rastopi Hrvatska. A od propasti smo se dobro i otvoreno branili i u mnogo većim opasnostima i trebali bismo se i sada braniti, do zadnjega. No, Plenković se ne divi braniteljima Zrina, Gvozdanskoga i Vukovara. On misli da su ta vremena prošla, a divi se Macronu.

Pitanje oporbe

Hrvatskoj treba jaka oporba, da spriječi HDZ-ovu bahatost i sklonost korupciji i pljački. Ta „sklonost“ nije stranačka, ideološka ili svjetonazorska, nego ljudska – previše vlasti a premalo opasnosti da se vlast izgubi, vabi ljude na zloporabe i krađe.

Na žalost, hrvatska oporba je slaba, kao i mnogo stvari u našoj domovini, od radne produktivnosti, preko kvalitete sveučilišta, do poštenja pravosuđa. Razlozi tome su brojni, a glavni je naslijeđena civilizacijska zaostalost zbog tisućugodišnje okupacije i smrtonosnog učinka komunizma na sve dijelove društva, gospodarstva, demokracije i morala.

SDP može ostati najjača oporbena stranka po broju mandata jer ima puno djece komunista i neradnika koji ne znaju kud bi sa sobom kad im se ne da raditi, ali snagu vođenja države, pa čak ni primjerenu korektivnost vladajućih on ne može zadobiti. Rekli smo: nema ideologije, nema radnih navika, nema poštenja, nema vjere i nema domoljublja. U biti – nema ništa.

Žalosne su sudbine Mosta i Hrvatske seljačke stranke (HSS), jer oni stvarno imaju oporbeni potencijal. Most je na neki način narodni, građanski, pokret, koji je trebao ustrajati na poštenju, zdravom domoljublju i razumnoj, promišljenoj zaštiti slabih. Na žalost, po znanju i političkoj zrelosti nije bio dorastao tom zadatku i pretvorio se u ogovarača HDZ-a, jer, opet primitivno, ne može zaboraviti zasluženu pljusku koju im je Plenković prilijepio u slučaja napada na Zdravka Marića. Doista bi se Most trebao upitati kako je došao u situaciju da traži ostavku Z. Marića, najboljega hrvatskoga ministra svih vremena, i gđe Martine Dalić za koju nije sporno da je spasila Agrokor (koliko je to bilo i jest moguće). Drugih inicijativa nisu imali. O vanjskoj politici nemaju pojma. Zapravo ni o čemu nemaju pojma.

HSS je tužna priča, prvo zbog onoga što je postao, drugo zbog potencijala koji je prokockao i treće, a možda prvo, zbog sramote koju je nanio toj najvažnijoj i najjačoj stranci u hrvatskoj povijesti. Njihova je strategija trebala biti briga za poljoprivredu, slabe i siromašne i okoliš. S tim bi se temama učvrstili na barem trećem mjestu stranačkoga utjecaja, od čega im više i ne treba. A oni komunjare, pa će proći gore od komunista, s tim da će nad njima egzekuciju izvršiti upravo komunisti (u tome su vraški dobri).

Minorne lijeve stranke, od Kapovića do Josipovića, samo su tužne karikature Staljinova i Titova komunizma, koje bi trebale što prije nestati, da ne sramote ni sebe ni nas.

Ostaje tzv. „desnica“, koja se toliko posvadila i osramotila da se više i ne pokušava okupiti. Šteta je da se povukaofizičar (!) Tonči Tadić, jer je pametan, promišljen, obrazovan i umjeren. No takvi ne opstaju ni na desnici ni na ljevici. Danas imamo Brunu Esih i Zlatka Hasanbegovića, ali ni oni ne će uspjeti okupiti pristojnu, a održivu stranku koja bi bolje i odanije od HDZ-a štitila ključne hrvatske nacionalne interese. Hasanbegovića su komunisti uspjeli u inozemstvu ocrniti kao ustašu, a Esih do sada nije pokazala ništa loše, ali ni ništa bitno dobro.

O „Živom zidu“ „Blokiranima“ i umirovljeničkim strankama se nema što reći, nego izraziti stid što takve stranke postoje i što za njih neki od nas glasuju. Bilo bi zanimljivo istražiti što stvarno o svojoj budućnosti misle njihovi glasači. Ako uopće misle.

Zaključak

Navodno da je još Karl Marx rekao da stupanj razvoja radničke društvene svijesti ne može biti veći od stupnja razvoja industrije u kojoj ti radnici rade. Ne znam je li to točno za radnike, ali često mi se čini da odgovara hrvatskoj političkoj sceni, pa i svim drugim aspektima života u Hrvatskoj: ne možemo biti bolji od onoga što znamo raditi i kako to radimo.

Zato se ne smijemo ni na koga tužiti ili izvan sebe tražiti krivce. Dosegnuli smo slobodu i članstvo u EU, strašnim naporima, a isto nam treba i da dosegnemo bolji život, sve do razine da imamo i – bolje komuniste.

Moramo se mučiti sami sa sobom sve dok ne dosegnemo radnu, intelektualnu, moralnu i znanstvenu razinu onih na koje se ugledamo. Stupanj nerada i korupcije među političarima ne proistječe iz nekih nejasnih sila zavjere ili nesreće, nego iz stupnja civiliziranosti naroda. U razvoju smo za najboljima zaostali zbog povijesnih razloga i trebamo puno učiti i raditi da se u svakom svojemu aspektu razvijemo do razine da živimo kvalitetan život kao i oni. Kvaliteta život se ne može ni kupiti niti ukrasti. On se mora steći.

Mile Prpa: Istočni grijeh SDP-a – napuštanje Sabora kod izglasavanja raskida svih državno pravnih veza sa Srbijom

Devedesetih godina prošlog stoljeća kad se, kao kule od karata, rušila krvava komunistička carstva (koja su iza sebe ostavile najokrutniju baštinu u cjelokupnoj povijest ljudskog reoda – oko 150 milijuna žrtava). Preživjeli su potomci tog njihovog komunizma I ponašaju se kao djeca kojima je netko pokrao sve njihove igračke. I ne samo to, Mile Prpajer se njihova crvena babilonska kula porušila svuda u svijetu, pa su izbačeni na ulice. Sad im je pred licem sve ono što su oni mrzili, a posebno - hrvatsko nacionalno znakovlje.

Hrvatski crveno bijeli kvadratići danas trijumfalno dominiraju s velikim respektom i poštovanjem, na bezbrojnim tv ekrnima po cijelom svijetu. Dakle, ono što su najviše mrzili i protiv čega se borili sad im lete pred očima kao crveno bijele utvare koje im prijete da će ih progutati.

Kaže jedna starorimska izreka – Sve ono što je pravno nevaljalo u samom početku, nikada više ne može postati pravno valjano naknadno. Sve ono što je izišlo iz krvavog komunizma ni nakon više generacija, ne može postati dobro niti ikada može steći dobroćudno i moralno ljudsko lice.

Istočni grijeh SDP-a, (u uvjetima krvlju stvarane hrvatske države) je, kad su napustili sabornicu kod izglasavanja DanasDanašnje stanje u SDP-u. Ukratko rečeno – oni više ne znaju ni tko su, ni što su ni gdje su ni čemu pripadaju. Duga desetljeća živjeli su na marksističkoj ideologiji, koja je bila usmjerena u pravcu ostvarenja nekakvog lažnog komunizma koji nikad nije mogao doći, jer je bio fatamorgana. Oni su izgubljeni i u vremenu i u prostoru, ne mogu biti domoljubi jer je to suprotno njihovom svjetonazoru. Ne mogu priznati stravičene zločine koje su počinili njihovi oci, svugdje prema vlastitom narodu, jer im njihova bešćutna savjest to ne dopušta. Grabe se za neke sitne foteljice i ni o čemu se ne mogu istinski dogovoriti, ne znaju tko im je lider.raskida svih državno pravnih veza sa Srbijom. Taj ih istočni grijeh prati, jer Srbija je bila i ostala jamac njihove kolonijalne komunističke vlasti u Hrvatskoj. Nikada nisu stavili pridjev “hrvatski” uz naziv svoje stranke. Stranka koja crnonije domoljubna, ne bi se ni smjela upisati u registar političkih stranaka, a još manje živjeti na račun državnog proračuna.

Sport, a posebno nogomet, sam po sebi za život jednog naroda dugoročno, povijesno gledano, bio je beznačajan, ali u našim hrvatskim uvjetima svjetski uspjesi u svakoj grani sporta a posebno nogometa postalli su najsnažnija kohezijska ili centripetalna snaga u stvaranju jedinstva naroda. To čini čudo u narodu, jer Hrvatska pliva u crveno bijelim kvadratićima, koje sve više prihvaćaju, ako ne odrasli, ali ona mlađa djeca komunizma da.

Povratak komunista na vlast 2000. g. u organizaciji političkih liberala (Budiša i drugi), pokazalo se da je to politički nepromišljen potez. I dan danas smo suočeni s teškim i tragičnim posljedicama tog čina.

Istini za volju, valja reći da su tom činu pridonijeli i brojni rukovodeći HDZ-ovci zbog brutalne pljačke naroda i sulude privatizacije, suprotne svakom razumu, a posebno odbacivanjem hrvatske dijaspore, kao mogućeg nepoželjnog čimbenika u hrvatskoj vlasti. (Iako bi to bio najbolji adut za razvoj Hrvatske).

Naravno, uslijedilo je novo komunističko proljeće, (Mesić, Josipović, Milanović, Pusić i brojni drugi antihrvatski 200raspoloženi lažni “antifašistički” kadrovi, po čemu ispada da svaka Hrvartska koja nije u rukama komunista je fašistička država i fašistička vlast. Ili barem tako se prema njoj ponašaju.

Godine 2000. nastupila je sveopća sječa imalo značajnih domoljubnih kadrova na bilo kakvim funkcijama, a na njihova mjesta ponovno, čvrsto su zasjeli u duboke državne fotelje komunistički kadrovi ili njihovi koalicijski partneri. Sječa domoljubnih kadrova bila je mnogo brutalnija nego ona iz 1972. godine, nakon kraha Hrvatskog proljeća, ali nije bila vidljiva javnosti.

Današnje stanje u SDP-u. Ukratko rečeno – oni više ne znaju ni tko su, ni što su ni gdje su ni čemu pripadaju. Duga desetljeća živjeli su na marksističkoj ideologiji, koja je bila usmjerena u pravcu ostvarenja nekakvog lažnog komunizma koji nikad nije mogao doći, jer je bio fatamorgana.

Oni su izgubljeni i u vremenu i u prostoru, ne mogu biti domoljubi jer je to suprotno njihovom svjetonazoru. Ne mogu priznati stravičene zločine koje su počinili njihovi oci, svugdje prema vlastitom narodu, jer im njihova bešćutna savjest to ne dopušta. Grabe se za neke sitne foteljice i ni o čemu se ne mogu istinski dogovoriti, ne znaju tko im je lider.

Njihovo stoljeće bilo je dvadeseto stoljeće, najtragičnije u cijeloj povijesti čovječanstva. Ali ono je otišlo u povijest i nadamo se da se više nikada neće ponoviti.

Svuda oko njih na tv ekranima lepršaju crveno bijeli kvadratići, kao da ih nosi vihor poput jesenjeg lisja. Možda neki od njih to mogu doživjeti kao pjesničku metaforu, ali za to treba imati dušu, koju su oni uvijek nijekali, jer im je to zapovijedala njihova ideologija.

Kazimir Mikašek Kazo: Aggiornamento na komunistički način

Za potpuno razumijevanje turbulencija na političkoj sceni u Hrvatskoj danas, kako bi dijagnosticirali povijest bolesti i odredili moguću terapiju, potrebno je analitički se vratiti u vrijeme neposredno prije raspada bivše diktatorske Jugoslavije, a još više u prve dane takozvane tranzicije iz jednopartijskog u demokratski, višestranački politički sustav. Silnice tadašnjih, danas već povijesnih događaja, pred našim očima iz dana u dan prelamaju se preko leđa SDP-a, ali ni HDZ nije ekskulpiran ni izuzet iz te iste političke košare. U tom pred tranzicijskom vremenu sloma diktatorske Jugoslavije došlo je do masovnog presvlačenja odijela, promjene šminke, došlo je do profanog „aggiornamenta“ koji se očituje u histeričnom bacanju partijskih knjižica SKH i prelasku komunista u HDZ. Ali isto tako osnivanjem partije SKH-SDP, bivši vjerni sljedbenici i apologeti Titove Jugoslavije, bacanjem diktatorskog i Kazimir Mikasekoblačenjem demokratskog odijela poslali su nam poruku da su preko noći postali ljubitelji demokracije, ljubitelji slobodne i neovisne Republike Hrvatske.

Aggiornamento u svojoj klasičnoj filozofskoj definiciji nije se dogodio, nije se dogodila katarza, metanoja i tranzicija iz diktatorskog u demokratski duh i mi danas još uvijek okovanog duha bauljamo u lancima kaljuže pred tranzicijskog vremena. Nije dovoljno promijeniti odijelo, promijeniti boju partijske knjižice, već je potrebna domoljubna duhovna obnova kao jedina pretpostavka vjere u novu Domovinu. A iskrena vjera u novu Domovinu zapravo je jedina pretpostavka i preduvjet za bilo kakav oblik prosperiteta i blagostanja. Čini mi se, potpuna je pogrješka tvrditi da su oni koji su i SKH prešli u HDZ učinili čin samo lustracije, kao što je pogrješno misliti da su članovi SKH-SDP presvlačenjem odijela od sljedbenika diktatora Tita preko noći postali demokrati. Bez potpunog obrata duše to jednostavno nije moguće i zbog toga je Hrvatska danas tamo gdje je, na samom začelju Europe po svim relevantnim pokazateljima. Jednostavno, dogovorna politika, dogovorna ekonomija, imamo Hrvatsku, a još uvijek smo ideološki debelo u Jugoslaviji.

Slom i potpuni raspad današnjeg SDP-a ima svoje duboke korijene koji sežu u vrijeme demokratskih promjena i činjenica je da se SDP ne može otrgnuti iz zagrljaja duhova toga mračnog vremena. Za bolje razumijevanje današnjih destruktivnih političkih procesa u SDP-u bilo mi je potrebno osobno konzultirati prof. Zdravka Tomca, a još više s razumijevanjem pročitati neka njegova kapitalna književna djela. Prof. Tomac, čovjek koji ima stotine političkih utakmica u nogama, dragocjeni povijesni svjedok prelamanja politika od SKH do demokratskih promjena, Tomaca danas iskreni promotor demokracije i domoljublja završio je odbačen kao izdajica. Politički ga je eliminirao nekadašnji prijatelj i partner Ivica Račan o čemu prof. Tomac svjedoči u svojoj knjizi „Tuđmanovo i Stepinčevo hrvatstvo“. Na isti način odbacuju ga današnji tzv. desničari zbog njegove komunističke prošlosti, a da nikada nisu pročitali ni redak iz Tomčevih djela.

I baš to mi je dokaz da Tomčeva promocija suverenizma i domoljublja koja se kao crvena nit provlači kroz njegov cijeli političko-književni opus od 26 knjiga, nije aggiornamento kao floskula u smislu profanog presvlačenja odijela, već je to iskrena duhovna obnova na temeljima vjere u Boga, Domovinu i demokraciju. Pišući ove retke, svjesno se izlažem opasnosti da me ortodoksna lijeva falanga dodatno proglasi ustašom, a takozvana „desnica“ mentalnim komunistom. To se svakodnevno događa prof. Tomcu, a tome sam bio živi svjedok na Trgu Josipa bana Jelačića.
Kada danas analiziramo postojeće rasulo u SDP-u bitno je još jednom detektirati politike koje su u značajnoj mjeri označile strateški smjer političkog djelovanja te partije. Naime, ono što je bitno za SDP iza današnje stanje u Republici Hrvatskoj jest to da se tog 25. lipnja 1991. SDP u Hrvatskom državnom saboru izjasnila protiv proglašenja suverene i samostane Republike Hrvatske.

Naime, zastupnici SDP-a, tada stranke pod nazivom SKH-SDP (Savez komunista Hrvatske – Stranka demokratskih promjena), na čelu s pokojnim Ivicom Račanom demonstrativno su napustili Sabor prije glasovanja o proglašenju suverene i samostane Republike Hrvatske. SDP je tada kroz amandman iznio jasan ucjenjivački stav kako bi se Hrvatskoj, kroz deklaraciju o neovisnosti istovremeno trebalo omogućiti novo udruživanje u neku novu konfederalnu Jugoslaviju. Takav stav i zahtjev SDP-a nije se dogodio slučajno.

Naime, samo nekoliko dana prije izglasavanja hrvatske neovisnosti u Hrvatskom državnom saboru, u Sloveniji, u MilanovićOtočcu ob Krki, održan je sastanak komunističkih glavešina republika bivše Jugoslavije pod predsjedanjem Ante Markovića, a zaključak tog sastanka je bio sljedeći. Dozvoliti raspad Jugoslavije i odmah započeti stvaranjem neke nove konfederalne Jugoslavije. Zaključke tog sastanka Ivica Račan je doslovno prepisao i pretočio u svoj amandman čime je KrizaSDP je danas u krizi vlastitog identiteta, u raljama svoje vlastite političke ideologije. Ne mogu nastaviti rušiteljsku i gubitničku politiku Ivice Račana i Zorana Milanovića, a istovremeno nisu sposobni definirati novu socijaldemokratsku politiku s naglaskom na rad nasuprot kapitalu. Čini se da im je Božić ukrao Andrej Plenković, jer upravo je on od HDZ-a stvorio lijevu liberalnu stranku o čemu svjedoči veliki broj njegovih kontinuiranih političkih poteza od neprincipijelne koalicije, preko ratifikacije „Instanbulske konvencije“, „Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima“, pa onda donošenje zakona o zatvaranju arhiva, zakona o koncesijama, poklanjanju obrazovne reforme liberalima. Plenkovićev „veliki uspjeh“ u aferi Agrokor već sada neodoljivo smrdi na nastavak dogovorne ekonomije u Hrvatskoj pod palicom moćnih ruskih banaka.zapravo potvrdio da je SKH-SDP protiv raspada Jugoslavije, a samim time i protiv samostalne i neovisne Republike Hrvatske. SDP nikada nije odustao od te politike, nikada se nisu distancirali, ispričali, pa je tu politiku podjednako snažno podupirao Ivica Račan, kao i njegov nasljednik Zoran Milanović. Do prividnog pomirenja te dvije suverenističke i neojugoslavenske nepomirljive struje došlo je početkom brutalne velikosrpske agresije na Hrvatsku u poznatoj Tuđmanovoj pomirbi. Ta pomirba formalizirana je u Vladi nacionalnog jedinstva, a zapravo je u pravoj maniri političke ucjene rezultirala neviđenom pljačkom hrvatskih ekonomskih resursa. Mentalni komunisti koji su presvukli odijela, bili oni iz SDP-a ili HDZ-a, pristali su na Hrvatsku samostalnost pod uvjetom da ostanu kao staro-novi gospodari Hrvatske. Predsjednik Tuđman, ne htijući u ratnom vihoru otvarati novi unutarnji sukob, nije ima nikakvog izbora, u dobroj je vjeri pristao na taj „deal“, naivno vjerujući u snagu demokratske obnove, a zaboravio je pri tome na osnovnu političku definiciju da će oni koji se domognu bogatstava, jer novac je moć, u budućnosti vladati Hrvatskom. A to su oni koji nikada nisu doživjeli aggiornamento u pravom duhovnom smislu, već su i danas debelo jednom nogom u bivšoj Jugoslaviji.

Nakon sramotnog potonuća Šeks-Sanader-Kosoričinog HDZ-a, kada ih je Zoran Milanović potukao do nogu, činilo se da je došlo vrijeme za konačan obračun sa Hrvatskom, „slučajnom državom sa slučajnim narodom“, državom koja je proglašena neuspjelim eksperimentom. Drčni i prepotentni galamdžija Zoran Milanović nakon posrnuća HDZ-a imao je osjećaj da će vladati vječno pa je svoj prvi mandat odlučio žrtvovati za obračun sa svim institucijama Hrvatske, urušavajući sve potencijalne stupove suvereniteta. Plačenički, sumanuto, izvršavao je zadaće vladara i pljačkaša Hrvatske brutalno stvarajući razdor u Hrvatskoj politikom „Mi i oni“. I naravno pogriješio je. Njegove mrziteljske politike izazvale su neminovnu reakciju, stvorile su Tomislava Karamarka i domoljubnu koaliciju što je ujedinilo šutljivu domoljubnu hrvatsku većinu. Rezultate smo mogli vidjeti u nizu od pet izbornih pobjeda, a kruna tih pobjeda je bila osvajanje Pantovćaka i micanje neojugoslavena Josipovića i Titovih simbola sa tog svetog Hrvatskog brda.

SDP je danas u krizi vlastitog identiteta, u raljama svoje vlastite političke ideologije. Ne mogu nastaviti rušiteljsku i gubitničku politiku Ivice Račana i Zorana Milanovića, a istovremeno nisu sposobni definirati novu socijaldemokratsku politiku s naglaskom na rad nasuprot kapitalu. Čini se da im je Božić ukrao Andrej Plenković, jer upravo je on od HDZ-a stvorio lijevu liberalnu stranku o čemu svjedoči veliki broj njegovih kontinuiranih političkih poteza od neprincipijelne koalicije, preko ratifikacije „Instanbulske konvencije“, „Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima“, pa onda donošenje zakona o zatvaranju arhiva, zakona o koncesijama, poklanjanju obrazovne reforme liberalima. Plenkovićev „veliki uspjeh“ u aferi Agrokor već sada neodoljivo smrdi na nastavak dogovorne ekonomije u Hrvatskoj pod palicom moćnih ruskih banaka.

Jadna smo mi zemlja ako će nam klirinška Rusija diktirati uzuse tržišne ekonomije. Dakle, po svim političkim parametrima HDZ se pretvorio u onakvu partiju kakva bi trebala biti SDP i samim time SDP-u više nema mjesta na hrvatskom političkom tržištu. SDP-u ne preostaje ništa drugo nego da umjesto socijaldemokratske politike rada forsira politiku roda i rodnu ideologiju, a li na njihovu žalost Andrej Plenković im je oteo i tu igračku. SDP-u prijeti konačan slom ako Bernardić ne uspije iz partije očistiti komunističke jastrebove i uploviti u veliku koaliciju na tragu HNS-a koji je iz svojih redova prividno uklonili Vesnu Pusić kao jednu od najvećih ptica grabljivica.

Ništa manji grabežljivac nije ni Goran Beus Richtember. Ništa se dolaskom Andreja Plenkovića u Hrvatskoj promijenilo nije osim što su lustrirani domoljubi. Danas se, mentalno komunistička politika ustupaka i politika umjetnog disanja ljevici vodi na puno perfidniji način s velikom „dozom“ vrhunske diplomatske, retoričke akrobatike. Andrej Plenković na isti način provodi propalu Tuđmanovu politiku pomirbe i čini se da iz povijesti pljačke Hrvatske nije naučio ništa ili pred tom činjenicom iz pragmatičnih vlastodržačkih poriva svjesno zatvara oči. Naravno, u taj kontekst ne smijemo zaboraviti smjestiti i njegov osobni proklamirani globalistički svjetonazor!

Povijest hrvatske bolest je karcinom Jugoslavije koji se metastazički proširio u sve pore društva, dijagnoza je post komunistički stresni poremećaj, a terapija je istinski aggiornamento. Ako ne dođe do duhovne promjene i katarze u Hrvatskoj, sa pričuvnih položaja u borbu za Domovinu trebaju krenuti demokršćanske snage u veličanstvenom pobjedničkom zanosu i zajedništvu kakvo danas vlada u Hrvatskoj povodom pobjedničkog hoda hrvatskih nogometnih vitezova. Osobno to doživljavam kao Božji znak, kao točku novog okupljanja radi stvaranja potrebnog demokršćanskog, identitetskog bloka na povijesnim kršćanskim korijenima, iz kojih je niknula naša Domovina.

Ivan Jaklin: SDP nikada nije bio, a niti će ikada biti hrvatska nacionalna stranka

Zasade komunizma su od svojeg nastanka bile protuprirodne. I bile su uperene protiv ljudske slobode, i one duhovne i one fizičke. Ona dva bradata zloduha s polovice XIX. stoljeća, u vrijeme kada su se na prostoru uljuđene Europe rađale nacionalne države, unosili su kroz svoj „znameniti Manifest“ u taj isti svijet sjeme zla iz kojeg su se Jaklinrodila čudovišta XX. stoljeća, od Lenjina, Staljina, Broza, Mao Ze Donga, pa do Pol Pota i inih zločinaca, koji su u ime te protuprirodne ideologije pobile desetine milijuna nedužnih ljudi.

Komunizam je u Hrvatsku došao s prvom Jugoslavijom, a Komunistička partija Jugoslavije, pod tim imenom, rođena je u gradu Vukovaru 25. lipnja 1920. godine (upamtimo taj datum 25. lipnja, a upamtimo i ime grada - Vukovar).

Istina, po pojedinim narodnim zajednicama tadašnje države utemeljene su i tzv. „nacionalne“ komunističke stranke, pa tako i kod nas u Hrvatskoj - KPH (Komunistička partija Hrvatske). Zanimljivo nije se zvala nikada Hrvatska komunistička partija, tj. nije imala nacionalne atribute, već je u nazivu stranke bio „partitivni genitiv“ koji je oznaka prostora, a ne naroda. Oni naši hrvatski misleći intelektualci lijeve političke misli brutalno su ubijani još i prije II. svjetskog rata, potom u tom krvavom ratu, a napose nakon toga rata. Od koga su ubijani? Od strane „majčice Partije i oca - druga Tite“. Skupo su platili svoju lakomislenu želju da će kroz „Kompartiju“ izboriti slobodu svojem narodu. Ne ću sada postavljati „neugodna pitanja“ vezana uz Kerestinec, Goli Otok i ine kazamate „Titine Jugovine“, ne ću sada pisati o žrtvama „Hrvatskog proljeća“, jer to su bolne rane naše gotovo stogodišnje veze s pogubnom politikom komunizma koja je nanijela ogromne štete i krvave zločine zemlji i narodu Hrvata.

Kada se komunizam kao svjetski proces počeo urušavati i kada su porobljeni narodi istočnog dijela Europe, sa svojih ramena zbacili breme zla komunizma i započeli živjeti normalno, slobodno, u nas se dogodila jedna zanimljiva (pogubna) transformacija komunista u tzv. liberalne demokrate. Zanimljivo, da su zadržali svoje izvorno ime SKH (Savez komunista Hrvatske - dakle i nadalje „partitivni genitiv“) te tom imenu dodali krilaticu - Stranka demokratskih promjena. Jako veliki broj tzv. „hrvatski orijentiranih komunista“, odmah na početku, u startu, naoko je napustio svoju dotadašnju komunističku partiju i ušao u HDZ, mnogo ih je bilo i među utemeljiteljima HDZ-a, i to u vrijeme kada je njihov šef Račan govorio o HDZ-u kao „stranci opasnih namjera“, premda ih je upravo on lukavo poslao u tek utemeljeni HDZ, ne bi li ga odmah na početku uništio.

Franjo Tuđman je bio mudar čovjek i bio je svjestan ove neželjene i neočekivane situacije. Vjerovao je ipak u Tuđman„hrvatsko pomirenje“ i zaista ga je iskreno promicao. Znao je da je rat s velikosrpskim pretenzijama za hrvatskom zemljom neizbježan pa nije želio da se dogodi i „raskol“ u tijelu hrvatskoga naroda, koji je uz to bio i razoružan. Sjetimo se, samo dva tjedna prije Tuđmanove pobjede, oružje Teritorijalne obrane Hrvatske, drug Ivica Račan predao je na „čuvanje“ Jugoslavenskoj narodnoj armiji, koja je ubrzo zajedno s četničkim hordama napala razoružanu Hrvatsku.

U rat su krenuli hrvatski domoljubi, a „djeca komunizma“ su uglavnom bila na sigurnom mjestu, daleko od ratišta, pa i daleko od Hrvatske, na raznim studijima u Europi ili negdje drugdje, u diplomaciji, zavisi, tko je bio čiji sin ili kćer. A oni drugi „crveni tateki i njihovi sineki“, vršili su žestoki pritisak na Tuđmana da provede žurnu privatizaciju. Radila je ta „peta kolona“ iz petnih žila protiv Tuđmana i protiv Hrvatske. Prisjetimo se, 1994. godine pokušaja državnog udara, svrgavanja Tuđmana od strane Mesića i Manolića. Bilo je to čak godinu dana prije „Bljeska“ i „Oluje“. Kroz kakve li nas je „scile i haribde“ vodio tih dana hrvatski junak dr. Franjo Tuđman.

Nakon smrti dr. Franje Tuđmana, komunisti polako počinju preuzimati i HDZ i hrvatsku državu. Uništili su gotovo sve nacionalne atribute ove države. Od naziva Hrvatskog državnog sabora, imena Hrvatske vojske, Oltara Domovine. Oteli su nam Dan državnosti i zaslugom jednog Račanovog piskarala nametnuli nam kao Dan državnosti 25. lipnja, koji za njih ima posebno značenje. Istina, 25. lipnja 1991. godine Hrvatski državni sabor donio je odluku o samostalnosti države Hrvatske u odnosu na prethodnu višenacionalnu državu SFRJ. Račan i njegovi sljedbenici napustili su Sabornicu prije toga glasovanja. Naravno, „crveni“ taj dan ne slave zbog tog velikog događaja novije hrvatske povijesti, već oni slave 25. lipnja 1920. godine (s početka ovoga teksta), tj. dan utemeljenja KPJ u Vukovaru - to je njihov Dan državnosti.

Vukovar, grad heroj, simbol hrvatske patnje, izdržljivosti i hrvatske pobjede, grad u kojem je prije 98 godina utemeljena KPJ, razoren je poput Hirošime upravo od strane komunističke vojne sile, zločinačke ideologije začete u tom istom gradu. Strahota.

I dok ova naša „mlada Hrvatska“ piše tek 28. godinu svojega života, hrvatski misleći ljudi ne vide izlaza iz političke situacije u kojoj se zemlja nalazi zahvaljujući „velikoj lijevoj koaliciji“ u kojoj se navodno ne nalazimo. Razdori u društvu poprimaju dramatične razmjere. Jer, kako može uspješno funkcionirati tzv. „velika koalicija“ između tzv. dDružinaNe će biti velike štete kad SDP pod vodstvom svojega mladolikog vođe uskoro ugasne svoj nepotrebni život. Družina okupljena oko ovoga mladca, očito nije na vrijeme shvatila da su njihovi mudriji kolege već davno otišli u stranku u kojoj će preživjeti i SDP i zasade komunizma. Doduše, sada će se zvati HDZ. I tako bi „vuk sit i koza cijela“. Tako razmišljaju oni gore, na vlasti. Da će oni vječno ostati. I vječno trajati. Ali su u velikoj zabludi.esnog HDZ-a i lijevog SDP-a, kad je između njih ponor ispunjen stotinama tisuća ubijenih Hrvata, nakon 1945. godine, i preko kojega će Hrvatski sabor uskoro, vjerojatno prije ljetnog raspusta, zakonskim dokumentima o arhivskoj građi, nabacati nove slojeve „komunističkog blata vječnog zaborava“.

U stvarnosti, nakon što je gosp. Tomislav Karamarko pokušao provesti lustraciju, najprije u HDZ-a, a poslije i u državi, grubo je uklonjen, srećom nije likvidiran, komunisti su u potpunosti preuzeli HDZ u svoje ruke. Ima još u HDZ-u nekih domoljubnih i čestitih ljudi, koje je današnje vodstvo izguralo „u kut“, ima i pobožnih HDZ-ovaca, velikih vjernika, čak i časnih vitezova ili nekakvih čuvara (?), koji se „Bogeku moliju“ i onda kak' „pravi vjernici“ za „Istanbulku“ glasuju. Nije za vjerovati, ali je tak'.

HDZ bi pod hitno trebao učiniti redizajn svojega grba, jer to već dugo nije „Tuđmanov HDZ“. Onaj crveni kvadratić već ima oblik crvene zvijezde petokrake, a ona plava boja kojima su obojana ona tri, nekoć sveta slova HDZ, sada bi valjalo obojiti bojama „parade ponosa“, kako bi svi bili zadovoljni.
A, SDP?

Ne će biti velike štete kad SDP pod vodstvom svojega mladolikog vođe uskoro ugasne svoj nepotrebni život. Družina okupljena oko ovoga mladca, očito nije na vrijeme shvatila da su njihovi mudriji kolege već davno otišli u stranku u kojoj će preživjeti i SDP i zasade komunizma. Doduše, sada će se zvati HDZ. I tako bi „vuk sit i koza cijela“.

Tako razmišljaju oni gore, na vlasti. Da će oni vječno ostati. I vječno trajati. Ali su u velikoj zabludi.

Narodu je jasno da je Prva republika na izdisaju. Republike se rađaju i umiru, zavisno kakvu politiku vode oni koji su na vlasti, oni koje je narod izabrao. No, sada su na vlasti oni koje narod nije izabrao!

Republike se rađaju i umiru, ponavljam! Ali teritorij i narod ostaje. Život ide dalje. Ne može narod biti talac jedne pogubne, protunarodne politike. I ne treba se bojati Druge republike. Treba nam samo hrvatske sloge, mudrosti, ljubavi, sabranosti i jedinstva, naših stoljetnih odlika koje danas pokazujemo cijelom svijetu bodreći naše sjajne nogometaše na njihovu putu prema svjetskome nogometnom tronu.

Hrvatska ima svoju budućnost. Poslije ovih, zaista, biblijskih lutanja naroda Hrvata pustom zemljom Sinaja, na obzorju se ukazuje sunce koje obasjava bregove, doline i rijeke bogate zemlje Kanaana.

A tko će nas povesti u tu budućnost zemlje izobilja?

U Bibliji, u Knjizi izlaska je zapisano - narod odlučuje!

Damir Borovčak: SKH i SDP – ista politika!

Socijaldemokratska partija Hrvatske – SDP stranka je stalnih štetnih učinaka za hrvatsku samostalnu državu i politiku. Trenutna situacija u SDP-u je unutarpartijska obračun zbog prevlasti za stranačku vlast. I ništa drugo. Može li eventualna promjena u SDP-u donijeti što bolje za Hrvatsku? Ne može!

Dosadašnju politiku SDP-a treba promatrati sveobuhvatno, od početka, od godine 1937. kad je osnovana DB 060 RStandardiPitanje je, može li SDP postati socijal-demokratske stranka prema nekakvim europskim standardima, gdje takve stranke ponekad jesu anacionalne, ali ne i protunacionalne? Odgovor je – ne može! Jer geneza tzv. socijaldemokracije nije ista. Tamo na zapadu je potekla iz socijalnih neprilika i razlika, na hrvatskim prostorima je ponikla iz sovjetske boljševističke revolucije, poslijeratnih komunističkih zločina, naseljavanja srpskih oficira i milicije po Hrvatskoj, odmazdi i istrebljenja na svaku pomisao na slobodnu hrvatsku državu. Iza svega stoje partijski drugovi, njihove otimačine i svemoguće komunističke privilegije. Tome su težili raznorazni partizanski oficiri, funkcionari srpskog podrijetla, presvučeni iz četnika u partizane, zamijenivši kokarde za zvijezde, uz naređenje držati hrvatski narod u pokornosti pod svaku cijenu. I uz udbaške zločine koje su činili sve do kasnih '80-tih godina. Mogu li njihova djeca biti bolja? Teško.Komunistička partija Hrvatske - KPH. Što joj je bio cilj i zadatak? Kao dio KP Jugoslavije dužna je bila slijediti boljševičku revoluciju iz Moskve, a za vrijeme Drugog svjetskog rata, po obrascu boljševičke revolucije, stvoriti novu sovjetsku Jugoslaviju. Kako bi Jugoslavija opstala morao je veliki dio hrvatskog naroda stradati i nestati u mnogobrojnim masovnim stratištima. KPH 1952. po direktivi mijenja ime u Savez komunista Hrvatske – SKH, no i dalje ostaje samo podređeni dio SK Jugoslavije. Sve bitne odluke za ondašnju SR Hrvatsku donose se u Beogradu. Tako gotovo pola stoljeća. U studenom 1990. SKH licemjerno mijenja naziv u Stranka demokratskih promjena Hrvatske – SDPH, a nešto kasnije u siječnju 1993. partija se ponovno utvrđuje u sam naziv – Socijaldemokratska partija Hrvatske SDPH i kasnije SDP. Dokaz da komunisti ime mijenjaju, ali partijsku ćud nikada!

Ivica Račan, kao bivši član KPJ, uzorni partijac i posljednji predsjednik SKH, tijekom kampanje za višestranačke izbore prozvao je Hrvatsku demokratsku zajednicu "strankom opasnih namjera". Prozvao bi tako svakoga tko bi poželio slobodnu hrvatsku državu. Ustvari, upravo se SDP ponaša kao stranka opasnih namjera, koja ne želi samostalnu i prosperitetnu Hrvatsku. Račan je uspio podvaliti sporazum sa Draženom Budišom, podmetnuti koalicijsku vlast šest stranaka i sebe instalirati za predsjednika Vlade. Po istoj partijskoj liniji podržan je Stjepan Mesić za predsjednika države. I tada započinje novo rashrvaćivanje Hrvatske pod nazivom "detuđmanizacija". Na sve moguće i nezamislive načine. Od SDP politike neprekidnih popuštanja agresorskoj srbijanskoj politici, u koordinaciji sa SDSS-om kao ekspoziturom beogradske politike u Hrvatskoj, do guranja u zaborav srpskih zločina iz agresije 1991. - 1995. Slijedi sustavno i neprekidno optuživanje Hrvatske za fašizam u Drugom svjetskom ratu. Iako je fašizam izumila i primijenila Italija, još od srpske prodaje Istre, Primorja i Dalmacije Rapallskim ugovorom, zaključenim u studenom 1920. između Kraljevine SHS i Kraljevine Italije. U Drugom svjetskom ratu talijanski fašizam nastavlja žestoko uništavati sve hrvatsko, a u Lici i Dalmaciji uvijek u sprezi sa srpskim četnicima.

Model izvrtanja istine je primijenjen i za obrambeni Domovinski rat, za hrvatske branitelje, generale i nacionalne hrvatske junake, iako je srpska agresija bila najgori oblik fašizma. Prisjetimo se samo optužbi iz Haaga na generala Bobetka i tadašnjih političkih poltrona Račana i Mesića. Tada je Račan imao priliku za iskorak i preobrazbu SDP-a, no pokazao se kao kukavica. Vrijeme politike SDP-a u hrvatskoj državi pokazalo je da taj politički naziv, kao i djelovanje, u potpunosti sukladan partijskim političkim djelima bivšeg SKH. Noviji primjer bio je partijski šef Zoran Milanović. Pod krinkom demokracije, drsko, diktatorski je vodio SDP i Hrvatsku, u svim prilikama despotski djelujući na štetu hrvatske opstojnosti. I on je imao priliku za iskorak i preobrazbu SDP-a u slučaju Mustač - Perković, no pokazao se kukavica kao i Račan.

Može li se SDP uopće transformirati u hrvatsku stranku koja će osuditi komunističke zločine i okaniti se jugofilne politike? To jednostravno nije moguće, jer su korijeni preduboko boljševički, komunistički i projugosl'o'venski.

U Drugom svjetskom ratu i još nekoliko godina kasnije događaju se neoprostivi zločin genocida nad hrvatskim narodom, koji se umjesto komunizma u slobodnoj Hrvatskoj lažno i licemjerno nazivaju antifašizmom. Ubijani su bez milosti zarobljenici poslije završetka rata, protivno Ženevskoj konvenciji, potom na prijekim sudovima bez mogućnosti žalbe!!! Činilo se to zbog vlasništva imovine, vila na Tuškancu, stanova u centru Zagreba, zbog otimanje bilokakve vrijednosti svima onima koji su nešto imali. U tuđe stanove useljavali su zaslužni partijski drugovi i partizanski komesari. Došavši iz šume, većinom neobrazovani, ali provjereni poslušnici, zaslužni za razna krvoprolića, počeli su rađati, odgajati i školovati djecu. Potom ih zapošljavati po partijskom ključu i rasporedu. Tako su djeca bivših partizanskih komesara, oznaških egzekutora i doušnika, odrasli kao gradska djeca, postali komunistička i partijska inteligencija. Kao djeca "uglednih" članova SKH, lako postaju profesori u školama i na fakultetima, kao komunistički povjesničari prilagođavaju hrvatsku povijest potrebama sustava, promoviraju se kao doktori znanosti i kao akademici, zapošljavaju se u strukturama bivše vlasti, instaliraju se kao provjereni kadrovi u sredstva informiranja, postaju kulturni radnici, direktori poduzeća (i u pretvorbi), liječnici specijalizirani u inozemstvu, naravno i političari koji formiraju komunističko-socijalističko javno mijenje.

Sve to prelilo se i u strukture današnje vlasti, a koncentrirano u SDP-ovo članstvo. 'Zaboravili' su kako su rasli u stanovima komunističkih žrtava, poniknuli na tuđoj otetoj imovini, u tuđim krevetima, na tuđoj posteljini, jeli iz tuđeg posuđa, nosili tuđu odjeću. Naposljetku i rasprodavali tuđe umjetnine. Neki to i ne znaju, jer im roditelji nisu pričali istinu, jer im nikada nije palo na pamet da se propitaju. Zar je moguće da je to tako bilo? Proučite slučaj suđenja u rujnu 1945., bez prava žalbe(!), s odmah izvršenom smrtnom kaznom zagrebačkom ljekarniku Josipu Sallopeku, vlasniku ljekarne na Zrinjevcu 20 u Zagrebu, vlasniku vile u Tuškancu, vlasniku 5 stambenih zgrada u Gundulićevoj ulici u Zagrebu, tadašnjem vlasniku luksuzne limuzine Mercedes i pozamašne svote novaca. Razmislite i to da je njegova cijela obitelj doživjela dugogodišnju robijašku sudbinu te se poslije izlaska na slobodu, lišena svake sitnice iz svoje bogate imovine, morala snaći i preživjeti. Unuka Josipa Sallopeka ni do danas nije uspjela vratiti otetu imovinu iz vremena zločinačkih komunističkih otimačina. Čak ni dobiti moralnu zadovoljštinu kroz javnu političku ispriku. A koliko je takvih sudbina na kojima su stasali politički kadrovi SKH i danas njihovi slijednici u SDP-u?

Pitanje je, može li SDP postati socijal-demokratske stranka prema nekakvim europskim standardima, gdje takve stranke ponekad jesu anacionalne, ali ne i protunacionalne? Odgovor je – ne može! Jer geneza tzv. socijaldemokracije nije ista. Tamo na zapadu je potekla iz socijalnih neprilika i razlika, na hrvatskim prostorima je ponikla iz sovjetske boljševističke revolucije, poslijeratnih komunističkih zločina, naseljavanja srpskih oficira i milicije po Hrvatskoj, odmazdi i istrebljenja na svaku pomisao na slobodnu hrvatsku državu. Iza svega stoje partijski drugovi, njihove otimačine i svemoguće komunističke privilegije. Tome su težili raznorazni partizanski oficiri, funkcionari srpskog podrijetla, presvučeni iz četnika u partizane, zamijenivši kokarde za zvijezde, uz naređenje držati hrvatski narod u pokornosti pod svaku cijenu. I uz udbaške zločine koje su činili sve do kasnih '80-tih godina. Mogu li njihova djeca biti bolja? Teško.

Sigurno, ne oni koji žele nastaviti i dalje živjeti na privilegijama i s lažima obmanjivati hrvatski narod. Mogu samo ona djeca komunizma koja pogledaju istini u oči i pokaju se za grijehe svojih otaca. No to se sigurno ne događa u današnjim previranjima u SDP-u. Dakle, daleko su oni još od savijesti, potrebe pročišćenja i pokajanja. Nelogično je da bi se ikada mogli osvijestiti. Naučeni živjeti na privilegijama i dalje će oponirati svakoj istini.

Davor Dijanović

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Pet, 20-09-2019, 02:16:04

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.