Prije nekoliko dana predsjednica Kolinda Grabar Kitarović u Poljskoj se susrela s američkim predsjednikom Donaldom Trumpom.

Trump je prilikom posjeta Poljskoj - s kojom SAD tradicionalno ima dobre odnose - dao jasnu i nedvosmislenu potporu inicijativi „tri mora“, Jadran-Baltik-Crno more. U toj inicijativi, kao što je poznato, uz Poljsku zamjetnu ulogu igra i Hrvatska s obzirom na to da je upravo predsjednica jedan od inicijatora te inicijative koja ima jasne geopolitičke i ekonomske implikacije.

Hrvatska SAD Kolinda Grabar Kitarovi Donald Trump

Nakon dugo vremena čini se da Hrvatska ima vanjsku politiku, koja Hrvatsku vidi i izvan konteksta prostora bivše Jugoslavije. Zato smo zamolili nekoliko naših stalnih suradnika za komentar na ovu temu.(dd,mm)

Prof. dr. sc. Stipe Kutleša: Nitko te ne može cijeniti ako se sam ne cijeniš

Susret predsjednika Donalda Trumpa i Kolinde Grabar-Kitarović značajan je za hrvatsku vanjsku politiku i međunarodni ugled Republike Hrvatske, posebno kada se ima u vidu da je Trump čestitao predsjedniku Dudi kao domaćinu susreta i predsjednici Hrvatske koju je jedino izričito spomenuo u svom govoru. Od svih dvanaest zemalja uključenih u inicijativu „Tri mora“ hrvatska je predsjednica privukla najveću pozornost. To svjedoči da se u hrvatskoj ipak nešto pozitivno događa bez obzira na neizmjerno mnoštvo negativnosti kojima obiluje ova država i njezina vlast. Ta pozitivnost je kap u moru koja ipak daje tračakStipe Kutlešanade u bolju budućnost. Kada se k tome doda činjenica da se Hrvatska, napokon, počinje oslobađati od ideološkog totalitarizma druga Josipa Broza (s tim je započela upravo predsjednica izbacivanjem biste J. B. Tita iz predsjedničkog ureda), uz izbezumljenost i kuknjavu njegovih sljedbenika, onda to može značiti konačnu propast staroga iPorukaPredsjednica Kolinda Grabar-Kitarović pokazuje inicijativu i tako stječe ugled, ne samo osobni nego ugled stječe i RH. To samo pokazuje da te nitko ne može cijeniti ako se sam ne cijeniš. Sasvim je jasno da se politika mora voditi s obzirom na trenutačnu situaciju. Neki su ti u jednom trenutku više skloni, a u drugom te napuste. Tako su npr. Genscherova i Kohlova Njemačka podupirale Hrvatsku, ali Njemačka A. Merkel podupire Srbiju i protivi se inicijativama Hrvatske jer to „ugrožava“ njezin interes. Poruka je da se moramo za sebe boriti isključivo mi sami ali uz pomoć onih koji nam u tom trenutku žele pomoći, gledajući, naravno, svoje interese pojavu nečega novoga. Ali ne budimo previše neoprezni: totalitarni komunizam u Hrvatskoj još nije mrtav.

Usporede li se dva zadnja predsjednika RH s današnjom predsjednicom uočava se da su to posve različiti pristupi Hrvatskoj. Dok su drugovi predsjednici RH u međunarodnim susretima jedino radili na štetu ugleda RH, predsjednica radi na promicanju ugleda i interesa države kojoj je na čelu. Podsjetimo se da je Josipovićev (zapravo Yu-sipovićev) nastup u izraelskom Knesetu (ustaške zmije u njedrima), ali i svuda kamo je išao, imao za cilj da RH prilaže kao državu koja ne bi smjela postojati kao samostalna. Pitanje ustaša i partizana je unutrašnja stvar države koju je predsjednik trebao rješavati u skladu s dokumentima Vijeća Europe i Hrvatskog sabora o osudi totalitarizama. Umjesto toga on je restaurirao komunizam, jugoslavenstvo i antihrvatstvo. Drugi predsjednik, koji je htio doživotno biti privilegiran, optuživao je vlastitu državu da je bila agresor na susjednu državu BiH, zapravo je Hrvatska dijelom zaslužna za spas te države s kojom se zajedno branila od zajedničkog agresora. Zato i nije čudno da RH nije u svijetu ni u čemu uživala nikakav ugled osim, možda, u nekim sportskim disciplinama.

Odmak od YU i balkanskih integracija

Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović pokazuje inicijativu i tako stječe ugled, ne samo osobni nego ugled stječe i RH. To samo pokazuje da te nitko ne može cijeniti ako se sam ne cijeniš. Sasvim je jasno da se politika mora voditi s obzirom na trenutačnu situaciju. Neki su ti u jednom trenutku više skloni, a u drugom te napuste. Tako su npr. Genscherova i Kohlova Njemačka podupirale Hrvatsku, ali Njemačka A. Merkel podupire Srbiju i protivi se inicijativama Hrvatske jer to „ugrožava“ njezin interes. Poruka je da se moramo za sebe boriti isključivo mi sami ali uz pomoć onih koji nam u tom trenutku žele pomoći, gledajući, naravno, svoje interese. Ali i mi se moramo držati istog načela vlastitih interesa kao i svi drugi. Tek vas tada drugi cijene. Kako će cijeniti nekoga tko u svijetu ne radi ništa drugo nego svoju državu i narod prokazuje kao loš, nedemokratski pa čak i agresorski i zločinački? Do sada smo uglavnom imali takvu praksu pa nas nitno nije ni moga smatrati respektabilnom državom. I neće ni ubuduće sve dok u državi vladaju oni kojima do države i naroda nije uopće stalo. A ogromna većina vladajućih je upravo takva.

Stoga je odmak od YU i balkanskih integracija veliki napredak za hrvatsku vanjsku politiku. Hrvatski je narod u tim zajednicama pretrpio najveća zla u svojoj povijesti. Zato je povratak tim bivšim državnim zajednicama ponovo zazivanje i priželjkivanje zla vlastitom narodu. Hrvatska iz te faze do sada još uvijek nije posve izašla.

 Prof. dr. sc. Matko Marušić: Tri poruke iz susreta gospođe Kolinde Grabar Kitarović

Vanjskopolitičke, ili, ne daj, Bože, gospodarske, implikacije susreta gospođe Kolinde Grabar Kitarović, predsjednice slobodne, vječne i svete Republike Hrvatske i gospodina Donalda Trumpa, predsjednika Sjedinjenih Američkih država, najveće sile u povijesti čovječanstva ovdje zapravo uopće ne ću komentirati, jer nema srca hrvatskoga koje ne pjeva od sreće i uma domoljubnoga koji s najvećim poštovanjem i divljenjem ne odobrava taj događaj. Konkretno o implikacijama već su pisali pozvaniji i učeniji od mene, pa to ne treba ponavljati.

Nije potrebno, u takvom svehrvatskom trijumfu, pisati ni o mrziteljima Hrvatske, osobama i medijima koje su i tom prilikom (iako diskretnije) vrijeđale gđu. Predsjednicu (Prof. dr. sc. Matko Marušić: Poruka osobama koje vrijeđaju gđu Predsjednicu Republike Hrvatske – Mišad grize, ali po tlih gmiže), Matko Marušićpreskakale ili skraćivale najvažnije i najimpresivnije trenutke i – koji gušt! – žive se pojele od jada što se to dogodilo. Oni ne pripadaju u područja naše radosti, ne spadaju ni u područja ljudske radosti općenito. (Oni spadaju u Pakao, kao što i sami kadšto priznaju, v. Hamburg.) Eno im nova lijeva stranka, s novom lijevom predsjednicom, pa neka se toj stranci raduju i njezinoj predsjednici dive.

Dvije asocijacije koje su me jako impresionirale

Ja ću opisati dvije asocijacije koje sam imao oko toga sastanka u Varšavi, koje su me jako impresionirale, jer mi se čine iznimno poučnimi prenijeti jednu poruku, koja je mnogo važnija nego se na prvi pogled čini.

Prva je da je Inicijativu triju mora prvi definirao poljski predsjednik Jozef Pilsudski godine 1920., inače general poljske vojske koji je zaustavio Crvenu armiju u osvajačkom pohodu na poljske teritorije i uspostavio slobodnu poljsku državu. Malo ljudi uopće zna za njega, a i ja znam slučajno, i u toj slučajnosti nisam znao da je Inicijativa triju mora njegova. Jozef PilsudskiInicijativu triju mora prvi je definirao poljski predsjednik Jozef Pilsudski godine 1920., inače general poljske vojske koji je zaustavio Crvenu armiju u osvajačkom pohodu na poljske teritorije i uspostavio slobodnu poljsku državu. Malo ljudi uopće zna za njega, a i ja znam slučajno, i u toj slučajnosti nisam znao da je Inicijativa triju mora njegova. Budući da sam u mladosti živio u strašnom strašno lažljivom komunizmu, o Pilsudskom sam učio kao o odurnom kontrarevolucionaru i zločincu, znate već kako se u komunizmu opisuju svi koji iole drukčije misle. Mnogo godina poslije susreo sam na Max-Planck institutu u Njemačkoj jednu Poljakinju koja mi je u političkim razgovorima (oboje smo živjeli pod komunističkim režimima) objasnila da je Pilsudski poljski nacionalni heroj, ali da se to ne smije znati i da to nikome ne kažem, a navlastito ne da mi je ona to reklaBudući da sam u mladosti živio u strašnom strašno lažljivom komunizmu, o Pilsudskom sam učio kao o odurnom kontrarevolucionaru i zločincu, znate već kako se u komunizmu opisuju svi koji iole drukčije misle. Mnogo godina poslije susreo sam na Max-Planck institutu u Njemačkoj jednu Poljakinju koja mi je u političkim razgovorima (oboje smo živjeli pod komunističkim režimima) objasnila da je Pilsudski poljski nacionalni heroj, ali da se to ne smije znati i da to nikome ne kažem, a navlastito ne da mi je ona to rekla.

A onda se prije neki dan otkrio da taj čovjek ne samo da je bio pobjednik nad Sovjetima i tvorac slobodne Poljske, nego i da je stvorio ideju o povezivanju triju mora, dakle je mislio i na Hrvatsku! Dakle svaka čast našoj Predsjednici, da se našla u tako slavnom povijesnom društvu, u oživljavanju te ideje skoro stoljeće poslije Pilsudskoga. (Plus je pouka da su komunisti u svim zemljama potpuno krivotvorili povijest, a to se posebno odnosi na Hrvatsku i Hrvate. Upamtite, molim Vas: “Sve njihovo je laž, sve“ i to kažem uvjeren da nisam pretjerao.)

Druga pouka je jednako važna a još ljepša, a navodim je jer je nitko nije istaknuo – mrzitelji Hrvatske jer im je teški nož u srce, a domoljubi zato što su se posvetili procjenama vanjskopolitičke važnosti susreta u Varšavi. Zato ovdje naglašavam da je stari i vješti ženskar Trump (OK, svi su muškarci ženskari, samo ih je malo vještih) pozdravio gđu. Predsjednicu slobodne, vječne i svete Republike Hrvatske riječima (otprilike): HR intelektualciNa kraju dajem moju osobnu poruku, koja je k tome i vrlo važna poduka, pače i – opomena! Kako god gospođa Predsjednica slobodne, vječne i svete Republike Hrvatske pronosi slavu, istinu i ugleda Hrvatske u svijetu (pazite, da joj se divi i predsjednik najveće sile u povijesti čovječanstva!) tako to isto moraju raditi i hrvatski intelektualci, počam od povjesničara, lingvista, filozofa, sociologa, pravnika i svih drugih, sve do zadnjega područja ljudskoga znanja i sve do zadnjega zrnca hrvatske istine i slave! Oni to nisu do sada radili i ne rade ni danas„Gospođo Grabar Kitarović (Predsjednice slobodne, vječne i svete Republike Hrvatske), jako mi je drago, stvarno mi je drago da Vas ponovno vidim.“ Time joj je rekao da je iznimno lijepa, što ona i jest. I rekao je tako ženskarski a predsjednički, toliko diplomatski a laskavo da – nije valjda moguće da sam samo ja to primijetio?

To mi je bilo jako drago! Vizionarski ravna velikom poljskom generalu i heroju Pilsudskom, a lijepa toliko da glasovitoga poznavatelja ženske ljepote novim susretom čini sretnim samo svojom slikom, doista je trijumf mojega srca i uma, na sve načine na koje oni mogu detektirati stvari u Prirodi.

Na kraju i opomena

Na kraju dajem moju osobnu poruku, koja je k tome i vrlo važna poduka, pače i – opomena! Kako god gospođa Predsjednica slobodne, vječne i svete Republike Hrvatske pronosi slavu, istinu i ugleda Hrvatske u svijetu (pazite, da joj se divi i predsjednik najveće sile u povijesti čovječanstva!) tako to isto moraju raditi i hrvatski intelektualci, počam od povjesničara, lingvista, filozofa, sociologa, pravnika i svih drugih, sve do zadnjega područja ljudskoga znanja i sve do zadnjega zrnca hrvatske istine i slave! Oni to nisu do sada radili i ne rade ni danas. Kad ih ja molim da o Hrvatskoj pišu na engleskom jeziku i u časopisima koje čitaju učeni ljudi, oni mi se smiju i kažu da je najvažnije da oni pišu na svetom hrvatskom jeziku i da je to dodatno zgodno što ga nitko osim njih na svjetskoj razini ne zna, pa samo oni mogu i recenzirati (ocijeniti) vlastita djela i vidjeti koliko su ona izvrsna i koliko je hrvatska država nepametna i nepravedna što im za tako divna djela daje tako male plaće. Pa ih ovdje ne ću kuditi, ali ih molim da se ugledaju na svoju gospođu Predsjednicu i da zamisle kako bi to veličanstveno bilo da im se tko i iz bijeloga svijeta divi zbog njihovih djela. OK, ne mora to biti g. Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, ali ja bih bio sretan kad bi postigli i kod nekog od njegovih nižih suradnika, npr. šofera i kuhara.

Mr. sc. Antun Babić: Predsjednica drumom, a Plenković šumom

Teško je pisati suvislu analizu vanjske politike države u kojoj većina običnih ljudi, pa ni političara, a posebno onih u oporbi, nema dovoljno ni osnovnog znanja, a još manje informacija iz tog za svaku državu važnog područja, bez obzira na njezino unutarnje političko uređenje. Usuđujem se reći da čak devedeset posto zastupnika u Hrvatskom saboru ne bi moglo dati ni približno točnu definiciju dviju osnovnih i jednostavnih teorija, na kojima počivaju međunarodni odnosi: realizam i internacionalizam. Kad se pak radi o međunarodnom pravu i međunarodnim zakonima te dubljim i pravim razlozima za njihovo donošenje u zadnjih petsto godina, možda svega desetak tisuća hrvatskih građana ima bolje ili lošije Antun Babićznanje iz tog područja. Budući da mi prostor ne dozvoljava šire pojašnjenje toga što i tko stoji iza donošenja pravila o međunarodnom pravu i međunarodnim zakonima, navest ću samo Westfalski mir, a da ni ne spominjem koliko su hrvatski mainstream mediji neinformativni kad je riječ o ozbiljnim analizama i prikazima međunarodnih odnosa.

Od vremena mirovnog ugovora poznatog pod imenom Westfalski mir, koji je, nakon tridesetogodišnjeg rata, potpisan u Münsteru (Vestfalija) 24. listopada 1648. godine između njemačkog cara Ferdinanda III. s jedne strane te Šveđana, Francuza i njihovih protucarskih saveznika s druge strane, sve su međunarodne zakone pisali ratni pobjednici, kako bi osigurali kontinuitet svojih interesa i svoje vladavine nad poraženima i manjim državama u slučaju pravnih sporova između zemalja koje su pisale i nametnule međunarodne zakone i država koje se pokušavaju usprotiviti tim nepravednim zakonima. U međunarodnom pravu u konačnici postoji samo pravo jačega. Dakle, kad kreiraju vanjsku politiku, svaki predsjednik ili predsjednica Republike Hrvatske, predsjednik Vlade ili ministar vanjskih poslova moraju početi od te nezaobilazne činjenice. Znanje jezikaHrvatska danas ima predsjednicu koja izvrsno (fluently) vlada engleskim jezikom i nije joj potreban prevoditelj da si odmah u glavi stvori sliku o čemu njezin strani sugovornik govori ili što piše u nekom dokumentu. Velika je to prednost kad se može iste sekunde reagirati. Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, volio je netko ili ne, podigla je ugled Hrvatske u svijetu svojim elegantnim ponašanjem i izgledom. Nemojmo zaboraviti da o nama Hrvatima u svijetu još uvijek prevladava mišljenje da smo primitivan balkanski narod. Iz vlastitog iskustva u diplomaciji znam kako sugovornici pozitivno reagiraju i kako vas počinju cijeniti kad vide da ste na istoj razini s njima kad je riječ o znanju i iskustvu, a posebno kad hrabro i razumno branite vitalne interese svoje države. Što se tiče predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, ostaje pitanje na koje danas nitko u Hrvatskoj ne zna odgovor osim nje: u kojoj je mjeri ona samostalna hrvatska igračica na europskoj i svjetskoj pozornici, a koliko je vezana za mnogo jače interese beskrupuloznih svjetskih igrača, koji imaju svoju agendu i koji ruše sve pred sobom kako bi ostvarili svoj cilj, ma kakav on bioNikad nam se više ne smije dogoditi to što nam se dogodilo u slučaju arbitraže oko granice u Savudrijskoj vali, gdje smo, sjedećih skrštenih ruku, potpuno naivno očekivali pravdu i pravičnost kod donošenja odluke Arbitražnog suda i prije nego što je taj sud bio kompromitiran.

Nekonkurentnost hrvatskih političara

Želim upozoriti na jednako važnu činjenicu da smo od 2000. godine, osim Kolinde Grabar-Kitarović, imali veći broj ministara vanjskih poslova koji nisu odlično vladali engleskim jezikom, što je preduvjet u današnjoj svjetskoj diplomaciji, nego onih koji su imali to ključno znanje. Također, valja posebice spomenuti kako bivša predsjednica Vlade Jadranka Kosor nije znala ni toliko engleski jezik da bi se negdje u zemljama engleskoga govornog područja mogla sporazumjeti barem s njihovim «kumicama» na tržnici. Kako se onda moglo očekivati da gospođa Kosor, zbog čijeg su se vrlo siromašnog znanja engleskog jezika hrvatski diplomati morali stidjeti tijekom njezinih službenih boravaka u inozemstvu, shvati što znači i što se krije iza engleske riječi junction, koja je stajala u Arbitražnom sporazumu što su ga 4. studenoga 2009. godine potpisali Jadranka Kosor i Borut Pahor.

To je - zbog neznanja, neiskustva i nestručnosti, pa i nedomoljublja – samo jedan od velikih propusta u hrvatskoj vanjskoj politici od 2000. godine. Naravno da je Kosoričino jugoslavensko i internacionalističko komunističko životno iskustvo bilo snažnije nego suverenistička i realna domoljubna politika kad je stavljala potpis na Arbitražni sporazum sa Slovenijom. Da je malo bolje poznavala svjetsku povijest i vječite interese koje države imaju, vjerojatno bi bila daleko opreznija kod stavljanja potpisa, koji je Hrvatsku doveo u novi sukob s moćnom i nepravednom međunarodnom zajednicom, tj. Europskom unijom.

Predsjednica sa znanjem engleskog jezika

Hrvatska danas ima predsjednicu koja izvrsno (fluently) vlada engleskim jezikom i nije joj potreban prevoditelj da si odmah u glavi stvori sliku o čemu njezin strani sugovornik govori ili što piše u nekom dokumentu. Velika je to prednost kad se može iste sekunde reagirati. Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, volio je netko ili ne, podigla je ugled Hrvatske u svijetu svojim elegantnim ponašanjem i izgledom. Nemojmo zaboraviti da o nama Hrvatima u svijetu još uvijek prevladava mišljenje da smo primitivan balkanski narod. Iz vlastitog iskustva u diplomaciji znam kako sugovornici pozitivno reagiraju i kako vas počinju cijeniti kad vide da ste na istoj razini s njima kad je riječ o znanju i iskustvu, a posebno kad hrabro i razumno branite vitalne interese svoje države. Što se tiče predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, ostaje pitanje na koje danas nitko u Hrvatskoj ne zna odgovor osim nje: u kojoj je mjeri ona samostalna hrvatska igračica na europskoj i svjetskoj pozornici, a koliko je vezana za mnogo jače interese beskrupuloznih svjetskih igrača, koji imaju svoju agendu i koji ruše sve pred sobom kako bi ostvarili svoj cilj, ma kakav on bio. Naravno, kao i uvijek, vrijeme će pokazati hoće li sadašnja predsjednica Republike Hrvatske otići u povijest, poput Franje Tuđmana, kao prava heroina hrvatskog naroda, ili će eventualno na kraju biti brzo zaboravljena kao i Ivo Josipović, koji je bio igrač «regiona» i zbog toga nije dobio drugi mandat.

Nakon Sanadera još jedan «uglađeni» Sanader

Nakon Ive Sanadera, Hrvatska danas ima još jednog predsjednika Vlade koji ima sve predispozicije da bude premijer bilo koje uređene zapadno europske zemlje. Mlad je. Ima dovoljno političkog i diplomatskog iskustva. Govori jezike. Na slikama predsjednika vlada EU ističe se po svojoj visini i dobrom izgledu. Čovjek bi rekao: konačno Hrvatska nakon dvadeset i sedam godina ima vrhunskog i nadamo se poštenog premijera. Moje sumnjeNakon Ive Sanadera, Hrvatska danas ima još jednog predsjednika Vlade koji ima sve predispozicije da bude premijer bilo koje uređene zapadno europske zemlje. Mlad je. Ima dovoljno političkog i diplomatskog iskustva. Govori jezike. Na slikama predsjednika vlada EU ističe se po svojoj visini i dobrom izgledu. Čovjek bi rekao: konačno Hrvatska nakon dvadeset i sedam godina ima vrhunskog i nadamo se poštenog premijera. Sve je to točno na prvi pogled. Nažalost, kad se malo dublje raščlani njegovo djelovanje u vanjskoj i unutarnjoj politici, pojavljuju se ozbiljne sumnje hoće li nam taj čovjek donijeti izlaz iz gotovo nezaustavljivog procesa propadanja i demografskog nestanka ili će nas ipak u cijelosti prodati ljubiteljima globalizacije i internacionalizma te zagovarateljima jedinstvene europske države – bez granica, ali i bez suverenih državaSve je to točno na prvi pogled. Nažalost, kad se malo dublje raščlani njegovo djelovanje u vanjskoj i unutarnjoj politici, pojavljuju se ozbiljne sumnje hoće li nam taj čovjek donijeti izlaz iz gotovo nezaustavljivog procesa propadanja i demografskog nestanka ili će nas ipak u cijelosti prodati ljubiteljima globalizacije i internacionalizma te zagovarateljima jedinstvene europske države – bez granica, ali i bez suverenih država. Zasad njegova vanjska politika i osobno uvjerenje vuku prema nestanku samostalne hrvatske države, u asimilaciju hrvatskog naroda među velike narode u Europi. Plenkovićeva uloga u hrvatskoj povijesti bit će vrednovana samo na činjenici hoćemo li nakon njegovog mandata biti više suvereni kao država ili ćemo biti bliže statusu provincije u Europskoj uniji. Iako je to teško povjerovati, postoji i još gori scenarij, koji će biti jako brzo prezentiran hrvatskoj javnosti. Riječ je o ulozi koju će Hrvatskoj dodijeliti Njemačka u novom «Balkanskom savezu», koji će najprije biti gospodarskog karaktera, «da se Vlasi ne dosjete».

O ministrima vanjskih poslova ne želim trošiti riječi. Od vremena prof. dr. sc. Zvonimira Šeparovića do dolaska na čelo MVEP-a Davora Ive Stiera nismo imali ministra koji je ozbiljno shvatio svoju dužnost, a posebno prema Hrvatima u Bosni i Hercegovini. Zato je i morao dati ostavku. Nije želio otići u povijest kao ministar vanjskih poslova koji će biti suodgovoran za vođenje hrvatske države u propast. Nekoliko mjeseci prije njegove ostavke u osobnom sam mu razgovoru postavio pitanje: «Ministre, jeste li Vi uopće svjesni da zbog mnogobrojnih prijetnji današnja hrvatska država može propasti»? Vrlo odlučno i bez oklijevanja mi je odgovorio: «Jesam». Za mene to je bilo dovoljno. Sve se drugo podrazumijeva.

Na sastanak «Inicijative tri mora» u Varšavi dat ću kratak odgovor na samom kraju. Prije toga želim se osvrnuti na još dvije vrlo važne stvari kad je riječ o hrvatskoj vanjskoj politici. Radi se o politici Hrvatske prema Bosni i Hercegovini te o kadrovima u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova.

I dalje ambivalentna politika prema Bosni i Hercegovini

Nakon odlaska Davora Ive Stiera s mjesta ministra vanjskih poslova, politika RH prema Bosni i Hercegovini i Hrvatima u toj potpuno neuspjeloj državi vratit će se ranijem ambivalentnom odnosu. Kada dođu u Mostar, hrvatski političari govore jedno i vrlo su neiskreni prema Hrvatima u BiH. Kada razgovaraju s službenim državnim predstavnicima Bosne i Hercegovine, veoma su suzdržani kad je riječ o brojnim pravima hrvatskog naroda u toj zemlji, a posebno kad je u pitanju otvoreno diskriminirajući izborni zakon, koji onemogućava Hrvatima da sami biraju svoje predstavnike u vlastima BiH. Važni su ljudiKoliko god važno bilo imati iskusne, stručne i domoljubne državne vođe, niti jedna zemlja ne može postići veći uspjeh u diplomaciji ako nema stručan, odgovoran i domoljuban diplomatski kadar. Hrvatska nije velika vojna sila da može svoje vanjskopolitičke interese provoditi i silom. U tom pogledu Hrvatska ima veoma deficitarnu diplomaciju, posebno od 2000. godine nadalje. Bilo je i velikih grješaka prije toga, za što je posebice odgovoran najdugovječniji ministar vanjskih poslova Mate Granić, koji je zapošljavao i preferirao jugokadrove. Međutim, nakon dolaska na vlast Račanove koalicijske vlasti došlo je do prave čistke domoljubnih kadrova u Ministarstvu vanjskih poslova. Udvostručilo se zapošljavanje po stranačkoj liniji, po rodbinskim i drugim vezama. Nije se uopće vodilo računa o stručnoj spremi ili velikom iskustvu kao najvažnijim uvjetima za uspješno obavljanje diplomatskog posla. Najstrašnije razdoblje hrvatske diplomacije bilo je u vrijeme dok je na čelu tog ministarstva bila Vesna Pusić, čiji su antihrvatski kadrovi nastavili napredovati ili su bili zaštićeni i nakon što je za predsjednicu izabrana Kolinda Grabar-Kitarović (na primjer, zloglasna dr. Vesna Cvjetković), ali isto tako i poslije dolaska dr. Mire Kovača na čelo Ministarstva vanjskih i europskih poslova. Zar je uistinu trebalo čekati više od dvije godine da se promijene veleposlanici u tako važnim zemljama kao što su SAD – Joško Paro, Francuska – Ivo Goldstein, UK – dr. Ivo Grdešić, Italija – dr. Damir Grubiša, da nabrojim samo neke od veleposlanika za koje se nikako ne može reći da su hrvatski domoljubi. Ministarstvo vanjskih poslova potrebno je temeljito reorganizirati po uzoru na najdjelotvornije diplomatske službe u svijetu. Nažalost, sada smo ponovno dobili ministricu vanjskih poslova koja nema ni znanja, a ni snage za tako ogroman i zahtjevan posao.No, kad su u Bruxellesu, hrvatski političari ne usuđuju se otvoreno postaviti pitanje o namjerno skrojenoj antihrvatskoj politici međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini. Neki dijelovi međunarodne zajednice misle da će se problem Bosne i Hercegovine riješiti kad u toj zemlji nestanu Hrvati, a to će biti za ne duže od dvadesetak godina. Tada će u BiH biti dvije samostalne države: «srpsko-pravoslavna» i «bošnjačko-muslimanska». SAD zanima samo jedno, a to je da BiH ostane cjelovita i da postane članica NATO saveza, bez obzira na to hoće li Hrvati opstati ili ne. Gotovo nitko u Hrvatskoj ne želi ni vidjeti ni čuti da će nestanak Hrvata u Bosni i Hercegovini još više ubrzati nestanak Hrvatske i hrvatskog naroda u Republici Hrvatskoj.

Odnos Republike Hrvatske prema Hrvatima u Republici Srpskoj još je neodgovorniji i još više zastrašujući. Ravan je veleizdaji. U to sam se uvjerio prigodom nedavnog boravka Banja Luci i Sarajevu. Posebice je zabrinjavajuća činjenica da su i službeni predstavnici Hrvata na državnoj razini u Federaciji BiH gotovo pa digli ruke od Hrvata u Republici Srpskoj, koji žive u neopisivo teškim uvjetima i svakodnevnom strahu. Banjolučkog biskupa mons. Franju Komaricu ignoriraju ne samo službena politika u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, nego i mnogi dijelovi Crkve u objema zemljama. Zdravom razumu teško je tako nešto shvatiti i prihvatiti. Dovoljno je reći kako se čak ni visoko pozicionirani dužnosnik iz Oreškovićeve Vlade ne usuđuje posjetiti svojeg rođenog brata, američkog svećenika hrvatskog podrijetla, koji već godinu dana pomaže biskupu Komarici u njegovoj skrbi za Hrvate u Banja Luci i Republici Srpskoj. U kakvom mi to svijetu živimo i dokle smo mi Hrvati dogurali nakon pobjedničkog Domovinskog rata?

Katastrofalno kadroviranje u MVEP-u

Koliko god važno bilo imati iskusne, stručne i domoljubne državne vođe, niti jedna zemlja ne može postići veći uspjeh u diplomaciji ako nema stručan, odgovoran i domoljuban diplomatski kadar. Hrvatska nije velika vojna sila da može svoje vanjskopolitičke interese provoditi i silom. U tom pogledu Hrvatska ima veoma deficitarnu diplomaciju, posebno od 2000. godine nadalje. Bilo je i velikih grješaka prije toga, za što je posebice odgovoran najdugovječniji ministar vanjskih poslova Mate Granić, koji je zapošljavao i preferirao jugokadrove. Međutim, nakon dolaska na vlast Račanove koalicijske vlasti došlo je do prave čistke domoljubnih kadrova u Ministarstvu vanjskih poslova. Udvostručilo se zapošljavanje po stranačkoj liniji, po rodbinskim i drugim vezama. Nije se uopće vodilo računa o stručnoj spremi ili velikom iskustvu kao najvažnijim uvjetima za uspješno obavljanje diplomatskog posla. Najstrašnije razdoblje hrvatske diplomacije bilo je u vrijeme dok je na čelu tog ministarstva bila Vesna Pusić, čiji su antihrvatski kadrovi nastavili napredovati ili su bili zaštićeni i nakon što je za predsjednicu izabrana Kolinda Grabar-Kitarović (na primjer, zloglasna dr. Vesna Cvjetković), ali isto tako i poslije dolaska dr. Mire Kovača na čelo Ministarstva vanjskih i europskih poslova. Zar je uistinu trebalo čekati više od dvije godine da se promijene veleposlanici u tako važnim zemljama kao što su SAD – Joško Paro, Francuska – Ivo Goldstein, UK – dr. Ivo Grdešić, Italija – dr. Damir Grubiša, da nabrojim samo neke od veleposlanika za koje se nikako ne može reći da su hrvatski domoljubi. Ministarstvo vanjskih poslova potrebno je temeljito reorganizirati po uzoru na najdjelotvornije diplomatske službe u svijetu. Nažalost, sada smo ponovno dobili ministricu vanjskih poslova koja nema ni znanja, a ni snage za tako ogroman i zahtjevan posao. Kadrovik u MVEP-u i dalje će ostati premijer Plenković, a to nikako ne ide u prilog podizanju sposobnosti hrvatskih diplomata na višu razinu.

Samo dvije rečenice o Hrvatskom saboru i njegovoj nepostojećoj ulozi u vanjskoj politici Republike Hrvatske. U svim razvijenijim i bolje uređenim zemljama svijeta parlamentarni zastupnici, bilo u ime stranačkih klubova bilo pojedinačno, imaju nezaobilaznu ulogu ako već ne u kreiranju, tada barem kao korektiv državne vanjske politike. Kao što sam već napomenuo, razina znanja hrvatskih parlamentarnih zastupnika u tom području ispod svake je razine prihvatljivosti. To je i razlog zašto se premijer Plenković može s velikom mjerom arogancije rugati zastupnicima u Hrvatskom saboru kad potpuno neinformirano govore o vanjskoj politici.

Inicijativa tri mora i gorka pilula Arbitražnog suda

Sastanak Inicijative tri mora u Varšavi, na kojem je bio nazočan i američki predsjednik Donald Trump, predstavlja velik vanjskopolitički diplomatski uspjeh predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, ali i Republike Hrvatske. Međutim, kako se tu primarno radi o energetskom, tj. gospodarskom projektu, a ne političkom, ne smijemo se prerano veseliti da to automatski znači i udaljavanje od prostora bivše Jugoslavije. Bliža i dalja budućnost pokazat će nam koliko će se brzo i u kojem smjeru razvijati taj za Hrvatsku važan međunarodni projekt, koji ne odgovara svim europskim zemljama. Imajmo na umu da je Donald Trump na sastanak Inicijative tri mora došao zato što je Poljsku izabrao kao prvu europsku zemlju koju će službeno posjetiti jer mu je dolazak u Poljsku garantirao veliku javnu dobrodošlicu, što smo mogli vidjeti i u televizijskim izvješćima. Posjet se dogodio uoči sastanka na vrhu grupe G20 u Hamburgu. Prije ovog sastanka njemačka kancelarka Merkel izjavila je kako Njemačka i SAD više nisu prijateljske zemlje, nego samo partneri. Tako nešto bilo je nezamislivo samo do prije godinu dana.

Tenzija između Merkel i Trumpa tjera me da ne padam preuranjeno u euforiju kako smo se konačno riješili brojnih EU i drugih velikih sila, koje ponovno zazivaju stare inicijative o guranju «balkanskih plemena» u jedan tor, kojim će kao žandar upravljati Srbija. Već idući tjedan, nakon sastanka u Trstu, bit ćemo malo pametniji. Istodobno valja skrenuti pozornost na vječnu promjenjivost odnosa i među velikim državama u svijetu. Naš premijer Plenković zaletio se u svojim izjavama u svezi sa sukobom između Rusije i Ukrajine, misleći da će se SAD oštro suprotstaviti Rusiji i Putinu. No, tada je za američkog predsjednika izabran Donald Trump i sve se promijenilo. Putin je nakon jednog susreta s Trumpom postao netko s kime se može poslovati (doing business). Ako ostane u okviru energetskog i gospodarskog povezivanja, Inicijativa tri mora mogla bi – s jedne strane – biti od izrazito velike koristi za gospodarski razvoj Hrvatske. S druge pak strane smatram da bi svako novo političko udruživanje tih zemalja kao brana od pretenzija Njemačke i Francuske da zavladaju cijelom Europom i dugoročno izguraju do sada nezamjenjiv politički, vojni i gospodarski utjecaj SAD moglo i negativno utjecati na politički gospodarski položaj Hrvatske u Europi. Ma koliko neupitna bila potpora sadašnje američke administracije Inicijativi tri mora, pa na taj način i Hrvatskoj, ona bi mogla biti gurnuta u drugi plan već nakon sljedećih američkih izbora i dolaska na vlast novog čovjeka još uvijek vojno najmoćnije države na svijetu.

Ono što nas sve može začuditi i zabrinuti jest izostanak pozitivnih komentara i očitovanja premijera Plenkovića o sastanku Inicijative tri mora u Varšavi. Moglo bi se reći kako to potvrđuje mišljenja o Plenkovićevoj snažnijoj odanosti i naklonosti prema Europskoj uniji nego SAD-u, između kojih u zadnje vrijeme raste napetost u političkim i gospodarskim odnosima. EU također želi stvoriti svoju vojsku, što je jasan signal SAD-u kako EU nije više sigurna u dosadašnji neupitan američki vojni i sigurnosni kišobran. Mislim da ne griješim ako utvrdim da Hrvatska nema jedinstvenu vanjsku politiku. Predsjednica države ide jednim putem, a predsjednik Vlade drugim. Možda to ni nije tako loše, pokaže li se barem jedan od tih puteva opravdanim i uspješnim u skoroj budućnosti.

U svakom slučaju, uspješan sastanak Inicijative tri mora malo je ublažio gorku pilulu, koju su nam prije nekoliko dana nam poslali Arbitražni sud i Europska komisija kad je riječ o granici između Hrvatske i Slovenije u Savudrijskoj vali.

(hkv)

Sri, 18-09-2019, 12:08:34

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.