Stanje u hrvatskoj diplomaciji

Jedan od prvih poteza novoga američkog predsjednika Donalda Trumpa bila je smjena MVPameričkih veleposlanika diljem svijeta. U Hrvatskoj je o diplomaciji napisano mnogo članaka i komentara, od kojih je dobar dio vrlo kritičan prema kadrovskim rješenjima, kvaliteti i uspjesima hrvatske diplomacije. Tomu treba dodati da se uz neke sadašnje veleposlanike veže niz afera. Unatoč navedenom, nova izvršna vlast do sada nije pokazala ozbiljnije namjeru za čišćenjem Augijevih štala hrvatske diplomacije.

Stanje u hrvatskoj i diplomaciji i odnos nove vlasti prema tome tome području za Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća komentiraju: mr. sc. Zdravko Mršić, mr. sc. Antun Babić i Mile Prpa.

Mr. sc. Zdravko Mršić: Diplomacije nema bez državne politike

Hrvatska sad nema slabu diplomaciju. Ona uopće nema diplomaciju. Naša država od vremena Franje Tuđmana nema Zdravko Mrsic33ni politiku: ni unutarnju ni vanjsku. Država bez politike ni ne treba diplomaciju, koja je jedno političko sredstvo ili način provedbe državne politike. (Riječ „diploma“ znači presavijen papir, na kojemu su ispisane zadaće, koje netko može obavljati ili treba obaviti).

Brojni hrvatski ministri u ministarstvo su nakupljali ljude koji malo razumiju politiku i koji se još manje zaokupljaju politikom općenito. Treba jedva spomenuti njihovo slabo poznavanje hrvatske te opće europske i svjetske povijesti. Nijedan novi ministar nije otpuštao zatečene zaposlenike, nego je samo dovodio „svoje“ ljude i njima dodjeljivao vođenje poslova. Stoga se smije reći, da je hrvatska diplomacija natrpana ne „karijernim diplomatima“, nego podiplomaćenim karijeristima. Politička izlišnost hrvatske diplomacije najbolje se očitovala u pomami ministarstva za takozvanom gospodarskom diplomacijom, koja je sama po sebi besmislica. Poslove ne sklapaju diplomati, nego trgovci kojima je zadaća prodaja njihove robe, usluga, kredita ili ulaganja. Diplomati trebaju prodavati, promicati ili operacionalizirati državnu politiku, što je izuzetno zahtjevan i kreativan posao. Ministarstvo je iz političke bježalo u „gospodarsku diplomaciju“.

Ipak, koliko razumijem, u ministarstvu su svjesni slabog kadrovskog stanja hrvatske diplomacije. Hrvatska u sadašnjim Diplomacijaburnim geopolitičkim vremenima treba doraslo diplomatsko osoblje, koje ne bi samo provodilo moguću hrvatsku izvornu politiku, nego i pomagalo tu politiku odrediti.

Međutim, po izostanku državne politike i po izlišnosti diplomacije Hrvatska nije izuzetak Jednako je stanje u ostatku Europske unije i u većini zemalja svijeta uključujući SAD. (SAD su pod zadnje vodile politiku vojnim intervencijama i gospodarskim sankcijama.) Apolitična politika Unije nije u stanju proizvesti ni državnike ni političare ni diplomate, koji bi trebali biti posebnom vrstom političara. Tako je i u ostalim zemljama, u kojima je kapital narodu preoteo politiku. Diplomatom se postaje na diplomatskom poslu. (Krojač nauči izrađivati odijelo izrađujući odijela. Kinezi kažu da čovjek zaboravi što čuje, pamti što vidi, a zna to što radi.) Kako bi se stekao dojam o vrlini sadašnjih političara, dosta je poslušati to, što se govori u Hrvatskom saboru, Europskoj komisiji, Europskom vijeću i Europskom saboru.

Ljudi koji zauzimaju državne i političke položaje politiku vode medijski, a zapravo mediji u ime kapitala vode politiku PolitikaNacionalna se politika ne može i ne smije zamijeniti posluhom problematičnoj i nepostojanoj Uniji i neumjesnom NATO-u. Hrvatski narod je pripravan za demokratsku revoluciju, ali njemu treba iznijeti jasno sročenu ideju oporavka. Biskup Željeznog Egidije Ivan Živković je u propovijedi na svetkovinu sv. Vlaha u Dubrovniku rekao da „u hrvatskom brodu narod uzalud vesla“, a da „političari za kormilom spavaju“. Dok ne bude izvorne hrvatske politike, neće biti ni dobre hrvatske diplomacije. „Besposlen pop i jariće krsti!“umjesto političara. Političari samo govore i kad ne bi bilo medija za njih se ne bi znalo da postoje. Njih se ne uočava po njihovim djelima. (Benedikt iz Nursije je obnovio Europu poslije sloma Rima uz geslo „Ora et labora“, moli i radi te samo moli i radi. On je svojoj subraći zabranio propovijedanje, po kojemu je bio poznat Augustin iz Hipa, koji je bio stručni privatni učitelj govorništva i za čijeg je djelovanja Rim ubrzano propadao.)

Dosadašnje jadno stanje politike i izlišnost diplomacije u svijetu posljedice su globalnog procvata kapitalizma, koji je Treci ljudiuspostavio gospodstvo nad narodima i u kojemu se politika vodi na tržištu gospodarskim sredstvima. Privatno ili skriveno vlasništvo uspostavilo je prevagu nad politikom ili vođenjem javnih poslova odnosno poslova naroda. To je stvorilo kaos u svijetu te neizvjesnost, zbrku i unutarnje sukobe u svim narodima, ali i revolucionarno raspoloženje u mnogim narodima, posebice u narodima Unije, koji su bili podloženi dvoslojnoj hegemoniji Washingtona i Bruxelles. Ipak, politika se može voditi samo političkim sredstvima pa se u politiku izazovno uključuju ljudi, koji se dosad nisu mogli uključiti u političku maticu svojih naroda i koje nije nosila medijska kolotečina.

U politici se stoga odnedavno javljaju neukrotljivi, nepripitomljivi i nesterilizirani politički ljudi poput Nigela Faragea, Borisa Johnsona i Donalda Trumpa, kakvi su se u politiku javljali tijekom cijele europske i svjetske povijesti. Benedikt je pobjegao od škole u petnaestoj godini, a Mao Zedong u šesnaestoj. George Washington i Abraham Lincoln imali su po dva razreda škole. Isus je bio tesar, a Lenjin vječni student. Drugi su bili vjerski zanesenjaci kao Oliver Cromwell, obavještajci kao Muammar Gaddafi i Vladimir Putin, agronomi kao Fidel Castro, admirali vojske kopnene države kao Miklós Horty, odbačeni kopneni generali pomorskih država kao Mustafa Kemal i Francisco Franco, novinari kao Benito Mussolini, profesori kao António Salazar, soboslikari kao Adolf Hitler.

Nastojanje „samozvanaca“ u suvremenoj kapitalističkoj politici vodi uklanjanju prevage kapitala i tržišta nad narodnim Politizam2ili javnim, narodnim poslovima. Kapital je prisvojio demokraciju i učinio je neplodnom. Međutim, suverenost naroda i demokracija su nerazdvojljivi. Zato će obnova suverenosti ili vrhovništva naroda nad kapitalom donijeti i povrat demokracije. Nedvojbeno dolazi vrijeme politizma, koji će istisnuti kapitalizam koji neuredno upravlja narodima. Politizam ili prijekost politike pred gospodarstvom, zaštitom ili sustavom uvjerenja bio je u temelju političke misli drevnih Kineza, kojima je carstvo trajalo dvadeset dva stoljeća.

Suverena Hrvatska može i mora voditi svoju, a ne tuđu politiku. Iako se okolnosti u svijetu stalno mijenjaju položaj hrvatske zemlje se ne mijenja. Hrvati su vječni graničari i oni „od stoljeća sedmog“ do danas žive uz pukotine među velikim carstvima, ideologijama, društvenim sustavima i vojskama. Stoga se u određivanju državne politike i geopolitike Hrvati mogu i danas osloniti na hrvatsku povijesnu političku misao koja seže od Ljudevita Posavskog preko Bene Kotruljevića i Jurija Križanića, Petra Zrinskog i Krste Frankopana, Ante Starčevića i Stjepana Radića, Alojzija Stepinca i Josipa Broza do Franje Tuđmana. (Alojzija Stepinca treba poštivati prvobitno kao iznimnog i snažnog svjetskog političara.)

Nacionalna se politika ne može i ne smije zamijeniti posluhom problematičnoj i nepostojanoj Uniji i neumjesnom NATO-u. Hrvatski narod je pripravan za demokratsku revoluciju, ali njemu treba iznijeti jasno sročenu ideju oporavka. Biskup Željeznog Egidije Ivan Živković je u propovijedi na svetkovinu sv. Vlaha u Dubrovniku rekao da „u hrvatskom brodu narod uzalud vesla“, a da „političari za kormilom spavaju“. Dok ne bude izvorne hrvatske politike, neće biti ni dobre hrvatske diplomacije. „Besposlen pop i jariće krsti!“

Mr. sc. Antun Babić Hrvatsku diplomaciju čekaju izuzetno veliki izazovi u skoroj budućnosti

Za nas koji smo bili djelatnici u Ministarstvu vanjskih poslova Republike Hrvatske vrlo je nezahvalno pisati kratak Babićuradak o hrvatskoj diplomaciji na načelno postavljeno pitanje, a da ne budemo optuženi da smo previše subjektivni jer smo bili «žrtve» jednog sustava. Također nisam sasvim siguran na koji dio diplomacije treba staviti naglasak: na ono što se događa u sjedištu MVEP-a na Zrinjevcu ili na zbivanja u hrvatskim diplomatskim središtima diljem svijeta. To je jedna cjelina, koja se zapravo unutar sebe jako razlikuje. Oni koji su na Zrinjevcu također su podijeljeni u dvije skupine. Jedna skupina nastoji po svaku cijenu otići u svijet u neko od hrvatskih diplomatskih predstavništava, dok je druga, nešto malobrojnija, vrlo zadovoljna za hrvatske pojmove dobrim plaćama i prilično malim dnevnim radnim obavezama, pa se onda mogu mirno baviti drugim unosnim poslovima u Hrvatskoj. Na kraćeg boravka u Uredu Predsjednika Republike, 1. rujna 1991. stupio sam na dužnost prvoga glasnogovornika tadašnjeg Ministarstva vanjskih poslova. U obavljanju stručnih poslova u diplomaciji nisam imao nikakvog iskustva, ali zahvaljujući tečnom znanju engleskog jezika (što je tada za tu dužnost bilo iznimno važno) i bavljenju novinarstvom u Australiji, pa tako i davanjem intervjua australskim medijima, prihvatio sam zahtjev predsjednika dr. Tuđmana da se upustim u tu avanturu. Bilo je to vrijeme strašne velikosrpske agresije na Hrvatsku, tako da, čak ni da sam htio, nisam mogao pobjeći od teškog posla koji me je čekao. Dan prije mene na dužnost ministra vanjskih poslova imenovan je prof. dr. sc. Zvonimir Šeparović, koji također nije bio profesionalni diplomat, iako je imao golemo međunarodno iskustvo u svojoj struci. U Hrvatsku je tada došlo na desetke, ako ne i stotine stranih novinara, koji su u prvom redu došli vidjeti i izvijestiti kako će JNA pregaziti Hrvatsku. No, budući da su hrvatski branitelji pružali sve snažniji otpor i dobivali borbe tamo gdje to nitko normalan nije mogao očekivati, čak su i strani novinari, s kojima sam bio u kontaktu svaki dan, počeli mijenjati svoja stajališta i izvješća o ratu u Hrvatskoj. Brojne strane novinare i izaslanstva vodio sam i prvu crtu bojišnice.

Članovi jugoslavenske tajne službe - SIP-a

Jednako kao ni ja, veći postotak malobrojnog osoblja u Ministarstvu vanjskih poslova 1991. nije imao diplomatskog Mate Graniciskustva. Kao što je poznato, Ministarstvo vanjskih poslova Jugoslavije bilo je u Beogradu. Hrvatska je, unatoč tomu što je njezino stanovništvo brojalo više od dvadeset posto ukupnog stanovništva u toj državi, u jugoslavenskoj diplomaciji bila zastupljena sa svega četiri posto djelatnika. Nažalost, kao što će neki kasniji događaji pokazati, bili su to sve probrani odani komunistički kadrovi, a neki su od njih, naravno, bili pripadnici i tajne službe jugoslavenske diplomacije – SIP-a. Budimir Lončar bio je na čelu Druge uprave te službe. Ma koliko su nam neki od tih bivših jugoslavenskih diplomata iz Hrvatske u početku stvaranja Ministarstva vanjskih poslova bili korisni zbog svojeg stručnog znanja, sada više nisam siguran je li to bilo u najboljem državotvornom i nacionalnom interesu Hrvatske i hrvatskog naroda.

Njihovo kasnije «preuzimanje» Ministarstva vanjskih poslova pod ministrom dr. Matom Granićem ostavilo je teške i negativne posljedice do današnjeg dana. Iako je to, uz hrvatsku vojsku i policiju, trebalo biti nacionalno najsvjesnije i najsigurnije ministarstvo, ono je s vremenom postalo, i sve do danas ostalo, sjedište kontinuirano neojugoslavenskih, probalkanskih, globalističkih i antihrvatskih državotvornih stajališta i politika. Naravno, sve to treba potkrijepiti činjenicama, što ću ja, barem TuđmanU Hrvatskoj je od 1991. do 1995., sve dok nije teško obolio, stvarni ministar vanjskih poslova bio predsjednik dr. Franjo Tuđman. Zato ni ne treba čuditi da smo upravo u tom razdoblju postigli najveće nacionalne i državne pobjede: Hrvatska je postala samostalna država, pobijedili smo velikosrpskog neprijatelja u Domovinskom ratu, izborili međunarodno priznanje Republike Hrvatske, postali članicom UN-a i ušli u KESS. Sve je to postignuto u kratkom razdoblju od tri godine. Sve ostalo, na što se pozivaju kasniji hrvatski političari i ministri vanjskih poslova, kao što je, primjerice, ulazak u NATO savez i Europsku uniju, bila je zadana stvar. Mi nismo ušli u članstvo tih dviju multilateralnih organizacija zato što smo se mi za to izborili, nego zbog toga što je to tada bilo u interesu tih supranacionalnih organizacija.djelomično, učiniti u svojoj knjizi. Kako sam doznao od nekih drugih kolega diplomata, koji su otišli u mirovinu prije mene, ministar Granić nije prema propisima uplaćivao mirovinski doprinos za djelatnike u inozemstvu, pa su oni dobili jako smanjene mirovine. Iz Ministarstva vanjskih i europskih poslova otišao sam u mirovinu u kolovozu 2013. godine. Dakle, s malim prekidima, u diplomaciji sam bio dvadeset godina, što mi daje dovoljno znanja da mogu, makar to bilo i subjektivno, iznijeti sljedeće razmišljanje o hrvatskoj diplomaciji. Kao prvo, osim možda nametljive i arogantne Vesne Pusić, koja je mogla ucjenjivati Zorana Milanovića, nijedan ministar vanjskih poslova nije mogao samostalno donositi važne i velike odluke, kao što je to slučaj u dobro uređenim zemljama, gdje se ministrima može vjerovati da rade u interesu vlastite države.

U Hrvatskoj je od 1991. do 1995., sve dok nije teško obolio, stvarni ministar vanjskih poslova bio predsjednik dr. GeopolitikaFranjo Tuđman. Zato ni ne treba čuditi da smo upravo u tom razdoblju postigli najveće nacionalne i državne pobjede: Hrvatska je postala samostalna država, pobijedili smo velikosrpskog neprijatelja u Domovinskom ratu, izborili međunarodno priznanje Republike Hrvatske, postali članicom UN-a i ušli u KESS. Sve je to postignuto u kratkom razdoblju od tri godine. Sve ostalo, na što se pozivaju kasniji hrvatski političari i ministri vanjskih poslova, kao što je, primjerice, ulazak u NATO savez i Europsku uniju, bila je zadana stvar. Mi nismo ušli u članstvo tih dviju multilateralnih organizacija zato što smo se mi za to izborili, nego zbog toga što je to tada bilo u interesu tih supranacionalnih organizacija. Nas Hrvate samo su malo pogurali da prihvatimo one propise i procedure tih organizacija koje su isključivo u njihovu interesu, a ne u našem, kako se to želi javnosti prikazati.

Pet minuta posla na dan Kad sam počeo raditi u Ministarstvu vanjskih poslova, bilo nas je zaposleno nekoliko desetaka djelatnika i službenika. Radili smo i po 16 sati na dan i sedam dana u tjednu da bismo pobijedili agresora. S druge strane, u jednom trenutku – u vrijeme ministra Tonina Picule, Kolinde Grabar-Kitarović i Gordana Jandrokovića – broj zaposlenih u MVPEI-u dosegao je otprilike 1300 zaposlenika, no rezultati baš i nisu bili izuzetni. Nažalost, većina njih nije imala što raditi, iako je plaća je redovito stizala. Godine 2003. vratio sam se u Zagreb nakon završetka mandata u Pekingu. Bilo je to razdoblje kad su tzv. «hadezeove kadrove» smjenjivali ili kažnjavali na drugi način, pa sam i ja, kao opunomoćeni ministar (diplomatsko zvanje) i veteran u hrvatskoj diplomaciji, bio postavljen na najnižu razinu djelatnika u Ministarstvu vanjskih poslova. U možda najmanjoj sobici na Zrinjevcu stavili su me zajedno u sobu s još tri «Tuđmanova» visoka diplomata. Koliko je tada bilo posla u Ministarstvu vanjskih poslova govori činjenica da je jedan od tih diplomata imao pet minuta efektivnog posla na dan, drugi je bio još manje zaposlen, pa je imao dvadesetak minuta na tjedan, a treći možda sat ili dva na mjesec. Ja sam tada pratio NR Kinu i Sjevernu Koreju, pa sam u prosjeku na dan imao do dva sata posla, a ponekad bih bio zauzet i puno radno vrijeme. Naravno, nitko nije ni od mene ni od tih drugih diplomata, a vjerujte mi, nismo bili jedini, nikada tražio da radimo dodatne poslove, iako je riječ o starijim i iskusnim diplomatima, pa i bivšim veleposlanicima. U našem slučaju plaća je također redovito stizala.

Privilegirani imaju lagodan život u Ministarstvu vanjskih poslova i u diplomatskim misijama. Dakle, bile su to godine MVP2kad je bilo lijepo i lagodno raditi u Ministarstvu vanjskih poslova, a imam informaciju da se ni do danas nije mnogo toga promijenilo. Za radnog vremena pisale su se magisterijske i doktorske radnje, obavljali su se poslovi vezani za vlastita poduzeća, itd. Bilo je dovoljno doći u ured pa da netko zapiše da si došao na posao, a nakon toga si mogao izići iz ureda i vratiti se prije završetka radnog vremena, a da te nitko nikad nije pitao gdje si bio i što si radio. Svi su se time, u manjoj ili većoj mjeri, koristili. Stoga nitko nije htio dovoditi u pitanje privilegiju koju danas nemaju ni naftom bogate arapske zemlje.

U Hrvatskoj ništa bez veze S druge strane, djelatnici koji su bili u raznim diplomatskim predstavništvima diljem svijeta, bili su različito korišteni i tretirani. U neke važnije i manje udaljene zemlje odlazili su favorizirani diplomati, iz ove ili one stranke, ili pak oni koji su imali «vezu gore». Dakle, u Hrvatskoj ništa bez veze, a gotovo je sve «bezveze». U tim diplomatskim misijama dobivala se veća plaća ili se moglo svakog vikenda dolaziti u Hrvatsku. Posebna privilegija bilo je posve besplatno školovanje djece u najskupljim privatnim školama u Americi, dok su drugi, kao na primjer u Pekingu, gdje nije bilo javnih škola na stranim jezicima, morali izdvajati i po dvije tisuće dolara mjesečno za privatnu školu. Oni koji su bili privilegirani mogli su određivati i tko će s njima raditi, a tko ne, bez obzira na znanje i stručnost. Oni koji su bili u EngleskiMožda su od svega najstrašniji primjeri imenovanja veleposlanika u zemlje engleskoga govornog područja (primjerice Australiju), koji nisu znali ni pet riječi engleskog jezika. Možete samo zamisliti što su ti veleposlanici mogli postići za Hrvatsku u tim zemljama.najudaljenijim dijelovima svijeta uglavnom nisu bili ničiji, osim veleposlanika. Zbog vrlo niske plaće ti su ljudi, a to mogu svjedočiti i potvrditi pred bilo kojim sudom ili komisijom (samo albanska i bugarska diplomacija ima nižu plaću od hrvatske), jedva preživljavali, pa su se morali baviti raznim, ponekad i ilegalnim djelatnostima. Nerijetko su, ako su bili u zemljama s brojnim iseljeništvom, dobivali hranu, namještaj i druge potrepštine od imućnijih hrvatskih iseljenika. Ako bi teško oboljeli, kao u mojem slučaju, morali su privatno posuđivati novac za liječenje.

Prednost odlaska u daleke zemlje bila je samo u tome da te nikada nitko sa Zrinjevca nije pitao za rezultate rada, niti su dolazili naputci koji bi se odnosili na ciljeve hrvatske vanjske politike u tim zemljama. Upute nisu mogle dolaziti jer vrlo često oni koji su bili zaduženi za te zemlje nisu ni sami ništa znali o njima. Najčešće su mi takvi djelatnici znali govoriti da su spremni i gladovati, ali da im je važno da njihova djeca nauče engleski jezik. Možda su od svega najstrašniji primjeri imenovanja veleposlanika u zemlje engleskoga govornog područja (primjerice Australiju), koji nisu znali ni pet riječi engleskog jezika. Možete samo zamisliti što su ti veleposlanici mogli postići za Hrvatsku u tim zemljama. Ipak, nije im bilo loše. Odlazili bi s bogatim hrvatskim iseljenicima loviti brodom ribu, igrali golf i posjećivali festivale hrvatskih iseljenika. Bilo je vrlo teško gledati kad su najviši dužnosnici u pojedinim australskim zemljama odbijali sastati se s takvim veleposlanicima, zato što nisu imali o čemu s njima razgovarati. Naime, u prve dvije godine, a to je pola mandata, takvi diplomati nemaju pojma, osim imena, u kojoj se zemlji nalaze. Na tako loše i arogantne diplomate i novu hrvatsku vlast bili su osobito ljutiti hrvatski iseljenici, koji su dali velik doprinos stvaranju hrvatske države. No, to su uglavnom ljudi koji su nedodirljivi zbog svoje bliske povezanosti s najvišim državnim dužnosnicima u Hrvatskoj (obično se radi o predsjedniku države ili predsjedniku Vlade).

Nebrojeno sam se puta i osobno morao sramotiti zbog takvih situacija. Nikako nisam mogao shvatiti zašto političari, u čijim se rukama u pojedinim razdobljima nalazi sudbina hrvatskog naroda, čine tako veliku štetu jednoj siromašnoj zemlji.

Državu vode profesionalni i iskusni diplomati

Kako ne bih bio preoštar u davanju ukupne ocjene, moram i želim napomenuti da je bilo i još uvijek ima jedan manji PoredakSvijet se mijenja i stvara se novi svjetski poredak, koji, sudeći prema najavama najvećih sila, neće biti milostiv prema malim i siromašnim zemljama. Upravo suprotno, bit će još nemilosrdniji nego dosad. Dakle, za svoju sigurnu budućnost morat ćemo se sami pobrinuti i izboriti. Diplomacija će također imati veliku ulogu u postizanju tog presudnog cilja. Na kapetanima je diplomatskog broda da ne izdaju ne samo posadu, nego ni hrvatski narod. Neojugoslavenstvo, bahatost i neodgovornost ne smiju više stanovati na Zrinjevcu. Zbog budućnosti hrvatske države i opstanka hrvatskog naroda nužno je potrebno temeljito preispitati domoljublje i stručnost kadrova na Zrinjevcu i u diplomatskim misijama.broj diplomata koji su radili dobro i savjesno, i koji su se uistinu borili i danas se bore za hrvatske nacionalne interese. Među takve diplomate svakako uvrštavam, iz vlastitog iskustva, Kolindu Grabar-Kitarović kao ministricu vanjskih poslova i Andreja Plenkovića dok je bio drugi čovjek u hrvatskoj misiji u Parizu. Ministra Davora Ivu Stiera nisam nikada osobno video na djelu u diplomaciji pa nije korektno već sada davati ocjenu o njegovom radu. Naravno, nisu oni jedini. Ocjenu njihova rada na dužnostima na kojima se sada nalaze dat će skori izazovi koji se nalaze pred Hrvatskom i hrvatskim narodom. Ipak, treba snažno pohvaliti jasan i odlučan odgovor ministra Stiera srbijanskim političarima koji ne prestaju napadati blaženog Alojzija Stepinca. To je novost u hrvatskoj vanjskoj politici u zadnjih desetak godina.

U izvrstan rad pojedinih hrvatskih diplomata uvjerio sam se tijekom nedavnog boravka u Budimpešti, gdje sam se sastao s mađarskim generalnim konzulom u Zagrebu 1991. Gaborom Bagijem da mu zahvalim na svemu što su on osobno i Mađarska učinili u to, za Hrvatsku presudno vrijeme. U organizaciji tog uspješnog sastanka uvelike su mi pomogli hrvatski diplomati u našem veleposlanstvu u Budimpešti. No, nisam siguran da su domoljubni diplomati previše popularni na Zrinjevcu. Isto tako, sa sigurnošću mogu reći da su brojne poteškoće imali i državotvorni diplomati koje se slalo u mirovinu točno onoga dana kad bi navršili 65 godina, dok bi djelatnici iz bivšeg jugoslavenskog režima dobivali nove dužnosti u veleposlanstvima I konzulatima čak i s navršenih 70 godina. Također vrijedi upozoriti i na činjenicu da na završetku njihova radnog vijeka domoljubnim diplomatima rijetko tko u MVEP-u kaže samo jednu jedinu riječ zahvale za njihov uspješan i dugogodišnji rad. Kakva je danas situacija na Zrinjevcu i kako vidim odnos predsjednice Kolinde Grabar- Kitarović, predsjednika Vlade Andreja Plenkovića i ministra Davora Ive Stiera prema hrvatskoj diplomaciji? Ukratko, iz mojih povremenih susreta i razgovora na ulici s diplomatima koje poznajem iz onog slavnog vremena na početku devedesetih godina, čujem da se u zadnjih petnaest godina zapravo ništa nije promijenilo, nego da međuljudski odnosi na Zrinjevcu iz godine u godinu postaju sve zategnutiji, a nezadovoljstvo sve veće. Volio bih da nije tako.

Glazbenik savjetnik ministra za vanjsku politiku Što se pak tiče najviših hrvatskih dužnosnika koji su zaduženi za vođenje i nadziranje hrvatske diplomacije, bilo bi potpuno pogrešno s moje strane davati konkluzivnu ocjenu na temelju njihovog rada u zadnja tri mjeseca. Ono u što se mogu pouzdati (nadam se da se neću i ovoga puta razočarati) jest činjenica da su predsjednica države, predsjednik Vlade i ministar vanjskih poslova dugogodišnji i iskusni diplomati. Očekuje se da su do u detalje upoznati s vrlo lošim kadrovskim rješenjima u MVEP-u, a još više da su svjesni goleme zadaće koja čeka hrvatsku diplomaciju u idućih nekoliko naročito izazovnih godina na geopolitičkom polju i u međunarodnim odnosima. Svijet se mijenja i stvara se novi svjetski poredak, koji, sudeći prema najavama najvećih sila, neće biti milostiv prema malim i siromašnim zemljama. Upravo suprotno, bit će još nemilosrdniji nego dosad. Dakle, za svoju sigurnu budućnost morat ćemo se sami pobrinuti i izboriti. Diplomacija će također imati veliku ulogu u postizanju tog presudnog cilja. Na kapetanima je diplomatskog broda da ne izdaju ne samo posadu, nego ni hrvatski narod. Neojugoslavenstvo, bahatost i neodgovornost ne smiju više stanovati na Zrinjevcu. Zbog budućnosti hrvatske države i opstanka hrvatskog naroda nužno je potrebno temeljito preispitati domoljublje i stručnost kadrova na Zrinjevcu i u diplomatskim misijama.

U zaključku sam dužan iznijeti svoje osobno mišljenje da već jako kasnimo s odabirom i slanjem najboljih, stručnih a naročito domoljubnih diplomata (veleposlanika) u Washington, Peking, Moskvu, London, Berlin i Pariz. To smo trebali već jučer učiniti. U pravi odabir iskusnih i stručnih diplomata malo nam nade daje vijest da će nekadašnji vodeći političar u HRAST-u, glazbenik Ladislav Iličić, biti savjetnik za vanjsku politiku ministra Stiera. To nikako ne bi trebalo raditi. Ako je iz političkog razloga potrebno uhljebiti glazbenika Iličića, postoje daleko bolji i za hrvatsku državu manje štetni načini da se to učini. Valja dobro ocijeniti tko je tu važniji – gospodin Iličić ili budućnost hrvatske države.

Mile Prpa: Našoj suvremenoj diplomaciji naši dubrovači diplomatski djedovi doista trebaju biti najveći uzor

I za hrvatsku diplomaciju može se reći da pliva u onom istom prosjeku u kojem cjelokupna hrvatska politika još uvijek Mile Prpatraži sebe samu, vrluda i luta, pri tome iskazuje neodlučnost, u njoj izbijaju neke bojazni, neke nesigurnosti, neki strahovi kojima je povijesno dobrano opterećena.

Plenkovićeva politika još nije uspjela preuzeti sve poluge vlasti u domovini, ni u javnom sektoru a kamo li u diplomaciji gdje su dobrano zasjeli komunistički aparatičeki i čvrsto drže svoje pozicije. Val novih političkih promjena u Hrvatskoj još nije stigao do obala dalekih zemalja na prekooceanskim kontinentima, ali nažalost ni u Europi.

Prva generacija hrvatske diplomacije iz vremena stvaranja države odlaskom dr. Franje Tuđmana gotovo da je u cijelosti razbijena, a na njihova poslanička mjesta dolazili su ljudi drugačijeg svjetonazora, nedržavotvorni “Hrvati” koji su provodili svoju politiku ili politiku svojih svjetonazorskih gospodara u granicama u kojima im je to bilo moguće.

Hrvatska je zemlja ideoloških suprotstavljenih frontova, koji se očito najbolje primjećuju u Hrvatskom saboru i hrvatskoj diplomaciji kao prvim borbenim linijama. Udar na lažnu “fašizaciju” Hrvatske prelijeva se i preko njenih granica, sad je trenutno najsnažnija u Mostaru, gdje se koristi kao instrument protjerivanja hrvatskog naroda s njegovih vjekovnih ognjišta (kojeg li apsurda) žrtve proglašavaju fašistima.

“Kako na nebu, tako i na zemlji” – kako u samoj Hrvatskoj tako i u hrvatskoj populaciji u krajevima koji stjecajem povijesnih okolnosti nisu ušli u sastav hrvatske države.

Poput kakve dugotrajne elementarne nepogode već cijelo stoljeće stalno nas prati agresija laži na Hrvatsku, na njen hrvatska zastava 1narod, na njenu povijest, na njenu vjeru, na njenu znanost – RazdjelnicaDanašnja Hrvatska se nalazi na velikom raskrižju, prijete joj brojni oblici opasnosti. Kuda god krene uvijek naiđe na neprohodan put ili put pun kamenja ili simbolički nazvano – trnja. To su sve stvari koje bi hrvatska diplomacija trebala znati, toga će u budućnosti biti još i više. Neke nevidljive političke sile očito čekaju pravi tren da pod “Balkanom” upale fitilj. U to se ne smijemo dati uvući a da bi to učinili moramo biti jedinstveni.ukratko agresija laži na njenu prošlost, njenu sadašnjost i na njenu budućnost. To su nažalost nametnuti okviri unutar kojih je hrvatska diplomacija u svijetu prisiljena boriti se, bolje kazano braniti se.

To je balast protiv kojeg se moramo braniti, balast koji nema niti jedan drugi narod. Umjesto kreativne diplomacije, gubimo snagu u obrani samoga sebe jer nas se zlonamjerno predstavlja u svijetu onakvima kakvima stvarno nismo niti želimo biti. Niti smo takvi ikada bili.

Bitka za hrvatsku diplomaciju tek predstoji, ona je moguća ali teže provodiva snažnim političkim potezima, ali kako se čini da su se Premijer i Predsjednica odlučili na taktiziranje i politiku sitnih koraka. Što je ipak u konačnici možda bolje rješenje, manje je stresno, ali ipak ostavlja dojam neodlučnosti i obzira da ne kažem straha ili bojazni.

Naravno, zagovornik sam uspostave zdrave diplomacije što znači vrlo stručne i domoljubne. Možda bi tim pridjevima trebalo dodati i riječ – borbene. U našu diplomaciju, prioritetno u državama gdje je veliko hrvatsko iseljeništvo, treba uključivati i ljude iz tog miljea, što bi imalo jači efekt jer dobro poznaju zemlju i njene običaje u kojoj žive, dobro znaju jezik naroda u kojem žive. Naravno ukoliko bi to bilo u skladu s zakonima pojedine države.

“Čišćenju” nesposobnih i u nekoliko slučajeva i antihrvatskih raspoloženih poslanika, trebalo bi pristupiti odmah ili u Codex moralisredovnim smjenama ili prekidanjem mandata opozivom. To čini i snažna američka nova metla Predsjednik Trump. Ali na njega se ne bismo trebali ugledati, jer to su posve drugačije situacije. Povijest je pokazala da najveću grješku prave narodi koji u svojoj politici imitiraju druge narode. Svaka država i njen narod su specifični i isti kalupi se nikako ne mogu upotrijebiti.

Današnja Hrvatska se nalazi na velikom raskrižju, prijete joj brojni oblici opasnosti. Kuda god krene uvijek naiđe na neprohodan put ili put pun kamenja ili simbolički nazvano – trnja. To su sve stvari koje bi hrvatska diplomacija trebala znati, toga će u budućnosti biti još i više. Neke nevidljive političke sile očito čekaju pravi tren da pod “Balkanom” upale fitilj. U to se ne smijemo dati uvući a da bi to učinili moramo biti jedinstveni.

“IMAMO HRVATSKU! Zato! Jedinstvo cjelokupnog hrvatskog nacionalnog korpusa svima treba biti alfa i omega, u svakom postupanju, u svakom napisu, u svakoj privatno i javno izgovorenoj ili pisanoj riječi To je najviši zakon kojeg svaki Hrvat i svaki hrvatski državljanin bezuvjetno mora poštivati.” (Codex moralis croaticum).

Ovo se posebno odnosi na hrvatsku diplomaciju jer je njen zadatak vrlo složen i poseban. Hrvatska diplomacija treba biti (bona fide) strogo nadzirana od strane službenih državnih tijela Republike Hrvatske, ali za svoju ulogu treba biti i dobro educirana. Sjetimo se samo diplomacije Dubrovačke Republike kroz stoljeća, od njih bi istinski trebali puno naučiti. Našoj suvremenoj diplomaciji naši dubrovači diplomatski djedovi doista trebaju biti najveći uzor.

Davor Dijanović

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Ned, 15-09-2019, 12:44:30

Najave

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.