Tko je zapravo pobijedio na parlamentarnim izborima?

Događanja na hrvatskoj medijskoj, kulturnoj i općenito javnoj političkoj sceni posljednjih tjedana ponovno su praćena posvemašnjom primitivizacijom i vulgarizacijom, a ponegdje upravo i divljačkim ispadima. Od situacije u Hini, gdje se dijele otkazi zbog istraživanja kriminala, do prijetnji lomljenjem nogu na Filozofskom fakultetu. U tom smislu postavlja se pitanje tko je zapravo pobijedio na parlamentarnim izborima i što se skriva iza navedenih postupanja onih snaga koje su navodno izgubile izbore.

Ovu temu za Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća komentiraju Stipe Kutleša, Damir Borovčak, Matko Marušić i Joško Čelan.

Stipe Kutleša: Posljedice neprovedene lustracije

Posvemašnja bijeda i materijalno siromaštvo hrvatskog društva i države svima su nam već godinama općepoznati tim više što ih najveći broj ljudi osjeća na vlastitoj koži. K tome se s vremena na vrijeme pojave pravi izljevi primitivizma i divljaštva koje svesrdno podupiru diskriminirajući tzv. državni mediji koji su glavni generatori destabilizacije hrvatskog društva. A oni navodno nastupaju u ime, navodno, naprednih, progresivnih svjetonazora.

Svi drugi su konzervativci, natražnjaci, mračnjaci koje treba smaknutu po isprobanoj ISIL metodi, a komunističke su metode bile još i gore. Upravo je poanta sakriti svaku mogućnost otkrivanja istine. Tko zabranjuje pristup arhivskoj građi bivše partije: oni kojima je stalo do istine ili oni kojima je stalo do laži? Hrvatski neokomunistički „naprednjaci“, paradoksalno, pošto-po to žele očuvati „tekovine“ bivšega sustava i za njih je svako arhivsko istraživanje revizionizam. Kad god se također nešto novo otkrije o novijoj i nedavnoj prošlosti to je već samo po sebi revizionizam. A za revizionizam se nekada završavalo na Golom otoku. I danas bi da je situacija malo drugačija. Ali u glavama antifa i režimskih tzv. povjesničara i etnobiznismena vrti se revizionizam. I to u ime znanstvenosti.

Zamislite samo koliki bi vrsni nobelovci i drugi znanstvenici iz prirodnih znanosti bili poslani na Goli otok samo zato PrevaraU Hrvatskoj, nažalost, na izborima pobjeđuju i vladaju uglavnom isti. Birači su uvijek prevareni. I kada izaberu, i to tzv. preferencijalnim glasovima, svoje kandidate, stranačke glavešine iz vrha tzv. „pobjedničke“ stranke više se ne osvrću na birače (jer im oni sada ne trebaju za barem sljedeće četiri godine) i podanički postavljaju one za koje birači nikako nisu htjeli glasovati. Tako u (anti)Hrvatskoj „gubitnici“ samo glume da su gubitnici, a „pobjednici“ da su pobjednici. A u svakom slučaju odlučuju oni isti koji već sedamdeset godina piju krv narodu. A narod ili stvarno ništa ne vidi ili se pravi da ne vidi i zabija glavu u pijesak.jer su „revizionisti“, a to znači da su revidirali prijašnje spoznaje i uspostavili sasvim nove, da su postavili nove znanstvene teorije i sl. O tekovinama NOB i poslijeratne zločinačke povijesti, naprotiv, ne smije se donijeti nikakva nova spoznaja osim one koju je već davno partija proglasila istinom, točnije ideološkom dogmom. I to zastupaju i današnji partijski totalitarni „povjesničari“. Svako drugačije mišljenje proglašava se revizionizmom.

Stoga su „revizionisti“ i oni koji su nedavno otkrili nova masovna grobišta u Sloveniji i koji na vidjelo iznose istinu. A „napredni“ antife upravo žele sakriti tu istinu i stoga je krivotvore, opravdavaju zločine svojih duhovnih vođa i sl. Hrvatska vlast ne sudjeluje u iskapanjima grobišta u Sloveniji, niti želi, kao da se radi o marsovcima koji su stradali u Sloveniji (i u Hrvatskoj), a ne o hrvatskim vojnicima i civilima nakon drugog svjetskog rata, tj. u doba „mira“. Hrvatsku vlast to i ne zanima s izuzetkom nekolicine časnih pojedinaca. Ako bi možda i htjela u tome sudjelovati onda drhti od straha što će antife reći. Oni bi ih, po svom običaju, mogli tužiti svojim „belosvetskim“ prijateljima. Antife imaju dobro razrađenu strategiju napada kao najboljeg načina obrane.

Moglo bi se zaključiti da su oni koji obnašaju vlast ili iz redova antifa, ili su njihovi saveznici ili su pak kukavice. A upravo ti i takvi određuju tko je u Hrvatskoj podobna osoba za ministra, a tko nije, tko može, a tko ne može obnašati državne funkcije i sl. To određuju i pročetnički etnobiznismeni u Hrvatskoj, to određuju i oni koji bi kao „veliki i dokazani demokrati“ lomili noge ljudima i to na jednoj „prosvijetljenoj i prosvjetiteljskoj“ akademskoj ustanovi koja, navodno kao vrlo napredna institucija, ne poznaje diskriminaciju osim, naravno, prema klerofašistima. A to je većina hrvatskog zatucanog naroda koji je podložan klerikalizmu. Tako etiketiranja postaju dio svakodnevnog primitivizma u medijima, kulturi, politici.

Ukratko, u Hrvatskoj, nažalost, na izborima pobjeđuju i vladaju uglavnom isti. Birači su uvijek prevareni. I kada izaberu, i to tzv. preferencijalnim glasovima, svoje kandidate, stranačke glavešine iz vrha tzv. „pobjedničke“ stranke više se ne osvrću na birače (jer im oni sada ne trebaju za barem sljedeće četiri godine) i podanički postavljaju one za koje birači nikako nisu htjeli glasovati. Tako u (anti)Hrvatskoj „gubitnici“ samo glume da su gubitnici, a „pobjednici“ da su pobjednici. A u svakom slučaju odlučuju oni isti koji već sedamdeset godina piju krv narodu. A narod ili stvarno ništa ne vidi ili se pravi da ne vidi i zabija glavu u pijesak.

Uz sav privid postojanja neke države, Hrvatska, nažalost, nije još uvijek država većinskog hrvatskog naroda nego nečija druga država (ni Sabor se te države još uvijek ne smije zvati Hrvatski državni sabor). Toj bi državi bilo primjerenije neko drugo ime kao npr. Krojugoslavija, Jugokroacija, Eurokroacija pa i Srbokroacija, i sl. Tom državom ne upravljaju oni koji su je željeli i htjeli i koji su se borili za nju, nego oni koji je nikada nisu htjeli. U tom smislu ona za takve i jest „slučajna država“ i ništa drugo i ne može biti. Hrvatska će država sve dotle biti bijeda dok u njoj budu vlast obnašali poslušnici stranih centara moći i domaći veleizdajnici.

Sve je to posljedica neprovedene lustracije. Oni koji su shvatili da ih se neće lustrirati nastavili su lustrirati nas. Oni koji lustriraju su država, a oni koje se lustrira su podanici. Izlaz iz te i takve hrvatske situacije je ili osvještavanje i pobuna ili bijeg u bijeli svijet kao i do sada. Birajmo.

Damir Borovčak: Tko koga poslije izbora vuče za nos?

Što se događa u Hrvatskoj? Primitivizacija, vulgarizacija, divljački ispadi, erupcija političkog kriminala, Damir Borovcak 02nesposobnost uvođenja općeg društvenog reda ili pojednostavljeno: tko koga poslije izbora vuče za nos? Ili ništa pojedinačno od toga? Može li se onda sve zajedno zvati totalni kaos ili opće društveno bezumlje?

U tom smislu dobro je pitanje tko je zapravo pobijedio na parlamentarnim izborima ili još bolje jesu li doista poražene one snage koje su navodno izgubile izbore? Odgovor je: za sada sigurno nisu ništa izgubile, samo trenutno ne djeluju iz javne politike, barem dok se nanovo stranački ne pregrupiraju. Sada djeluju iz neke vrste ilegale, po fakultetima, po institucijama pravosuđa (zar nisu tamo još od 1945.?), u izvršnoj upravnoj vlasti, u školama, u ministarstvima, u medijima, gdje su sve zasađeni još iz Račanovog vremena, po sistemu pouzdanih partijskih ćelija.

Tek će se u budućnosti shvatiti koliko su bili dalekovidni zaključci HNES-a – Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta. HNES je do sada osudio slijedeće političare: Stjepana Mesića, Ivu Josipovića, Zorana Milanovića, Vesnu Pusić, LustracijaHrvatska je povijest ispunjena žrtvama i mučenicima. Blaženik Alojzije Stepinac s pravom je rekao: Hrvatska je žrtva velikih zala. U konačnici sve se svodi na donošenje zakona o lustraciji u Hrvatskoj, jer, kao što je rečeno: Bez lustracije, nema Kroacije.Budimira Lončara, Milorada Pupovca, Vesnu Teršelić, Vojislava Stanimirovića i Josipa Broza. U interesu općeg društvenog dobra presude je trebalo žurno i provesti, ali nažalost ostaju potpuno nedjelotvorne. Tako su se neki od osuđenih pojavili na izbornim popisima.

S tim u skladu su i zaključci Sedmog hrvatskog žrtvoslovnog kongresa, nedavno održanog u Zagrebu i Varaždinu, kojeg su mediji također u potpunosti ignorirali. Zaključci ukazuju na uzroke sadašnjeg stanja u Hrvatskoj. Primjerice, živimo u vremenu velikih neistraženih žrtava komunizma te zbog šutnje i zapostavljanja tog najvećeg zla, nanijetog hrvatskom narodu u vremenu i poslije Drugog svjetskog rata. Upravo zbog toga nismo u stanju riješiti opće društvene probleme u sadašnjosti. Istaknuto je: Najteža su stradanja u sukobima i ratovima. Hrvatska je povijest ispunjena žrtvama i mučenicima. Blaženik Alojzije Stepinac s pravom je rekao: Hrvatska je žrtva velikih zala. U konačnici sve se svodi na donošenje zakona o lustraciji u Hrvatskoj, jer, kao što je rečeno: Bez lustracije, nema Kroacije.

Zemlja koja ne raščisti sa svojom prošlošću, nema mirne, sigurne, perspektivne budućnosti. Djeca roditelja, koji su kao boljševici iz šume provalili u tuđe stanove, onih oslobođenih života u Hudim Jamama i Maceljima, danas svoje mlađahne antife uče ateističkim komunističkim lažima. Uče ih liberalnoj demokraciji na tuđoj grbači, humanim revolucijama i tehnikama grabljenja vlasti. Dotle oni drugi, etiketirani ustaše, neka samo iseljavaju. Nema sreće u takvoj državi. Mogu li Plenković i Petrov to promijeniti? Možda bi mogli, ako ne prihvate prošlost kakvu je partija nametala i krojila pola vijeka. Potrebno se suočiti s istinom i tek potom odrediti se prema zloslutnom Zokijevom poučku – mi ili oni! Samo s pronalaženjem povijesnih uzroka – zašto je Hrvatska žrtva velikih zala, moguć je iskorak u bolju sadašnjost i budućnost. Mogu li Plenković i Petrov to pojmiti? Uskoro ćemo i to doznati.

Prof. dr. sc. Matko Marušić: Tajna leži u našoj snazi, a ne u jadikovanju zbog ponašanja neprijatelja naše Domovine

Svi znamo što se događa: neprijatelji naše Domovina (različitih gradacija) nisu samo izgubili izbore, nego su i shvatili da ne mogu dobiti rat protiv nje, i bijesni su. Nadalje bi se moglo govoriti o njihovoj prijetvornosti da su pristojni, demokrati, liberalni i napredni, a da se pomnijom analizom lako otkrije da su upravo sve suprotno! Zapravo se ta suprotnost vidi i golim okom, bez dublje analize, u situacijama kada izgube izbore, odnosno kad god su istinom stjerani u kut.

Međutim, mi to ionako znamo i na „produbljivanje“ toga znanja ne bi trebalo trošiti vrijeme. Neprijatelje se ne može promijeniti, a prepričavanje njihovih ružnih djela i nedjela, riječi i psovki nema učinka i samo podiže nervozu i nezadovoljstvo poštenih građana. Naposljetku se stvara slika da se u primjeru Hrvatske radi o neuređenom društvu i manje civiliziranoj sredini. A ovdje ne mogu dokazivati da tome nije tako (a nije!).

Dakle, ako smo mi bolji od tih neprijatelja Hrvatske i ako znamo što su oni i kakvi su, tom problemu treba pristupiti sasvim drukčije: treba im se oduprijeti na primjeren način, i za to treba imati primjerenu snagu.

Primjeren način je – oslanjanje na zakone i ljudska prava – jer svi hrvatski građani imaju ista ljudska prava. Oni svoje zloćudno ponašanje zakrinkavaju u ljudska prava, a mi svoje patnje ne branimo na koncepciji ljudskih prava, nego se tužimo jedni drugima „da – gle što hrvatski neprijatelji govore i rade“. Ljudi moji, pa naravno da to govore i rade – oni su neprijatelji, što biste drugo i očekivali?!

Da bismo od njih obranili sebe, svoje obitelji, tradiciju, vjeru, zavičaje i Domovinu, moramo imati odgovarajuću Sloga„Vjera u Boga i hrvatska sloga“, nije ocvala nacionalistička krilatica, nego tajna svih naših snaga i slabosti. Iz te krilatice treba izvući program i plan jačanja naše snage za svaku inačicu hrvatskoga društvenoga, političkoga i svakog drugog oblika života, za svaku razinu organizacije i postojanja, od Sabora do najmlađega djeteta.snagu. Na jačanju i objedinjavanju te snage nitko ne radi sustavno, uporno ni znalački. Sve obrane Hrvatske spale su na pojedince i njihove (pojedinačne) akcije. Hrvatska je država slabo organizirana (i nedovoljno domoljubna), institucije ljenčare u zavjetrini dobrih plaća za nerad, društva gledaju kako se minimalno financirati a maksimalno izvući honorare, a građani gledaju kako preživjeti, odnosno kako što bolje materijalno proći; potonje za posljedicu ima da se i siromašni i bogati jednako tuže na neimaštinu i uglavnom misle o zaradi, a kad dospiju do teme domoljublja – tuže se da se neprijatelji ponašaju neprijateljski.

Ovdje nema prostora za raspravu o putovima i mehanizmima jačanja hrvatske snage koja čuva državu i Domovinu, ali u toj raspravi leži ključ naše budućnosti. Reći ću kratko i jasno: „Vjera u Boga i hrvatska sloga“, nije ocvala nacionalistička krilatica, nego tajna svih naših snaga i slabosti. Iz te krilatice treba izvući program i plan jačanja naše snage za svaku inačicu hrvatskoga društvenoga, političkoga i svakog drugog oblika života, za svaku razinu organizacije i postojanja, od Sabora do najmlađega djeteta. Tada i tako će nestati potreba jadikovanja nad nevoljama koja nam stvaraju neprijatelji, a ja ću simbolično ustvrditi da će nas oni koji preostanu zapravo – zabavljati, primjerice kao što se ljudi zabavljaju u dobro organiziranom zoološkom vrtu.

Joško Čelan: Prirodna politička praksa Hrvatske

Svi primitivni protuhrvatski i protudemokratski ispadi „snaga koje su navodno izgubile izbore“ zapravo prirodna su politička praksa hrvatske Druge Republike, koju se ponekad naziva i „Trećejanuarskom Hrvatskom“, i koja traje evo već 16. godinu. Njeno osnovno obilježje je činjenica nezaustavljene detuđmanizacija, koja je, uz presudnu pomoć stranog (sorosevskog) čimbenika, zdušno pripremana devedesetih, a ostvarena nakon pogubnih izbora od 3. siječnja 2000. godine.

Osnovni politički sadržaj toga uočljiva je jugo- i udbo-restauracija, koja se ponekad naziva i „lijevom hegemonijom“. Ovo „lijevo“ treba primiti s ovećim zrnom sumnje (primjer: donedavni vodeći „kukurikavac“ Zoran Milanović sebe je otvoreno opisao kao „briseljaka“ i „liberala“). Ipak, vladajući sloj u Hrvatskoj, koji često i, čini mi se, sve razložnije nazivam „udbomasonerijom“, od nekadašnje zapadnoeuropske šezdesetosmaške ljevice uspješno je preuzeo političku metodu „marša kroz institucije“. Rečena „udbomasonerija“ je tako nakon 2000. godine dijelom samo očuvala stare, a dijelom osvojila nove ustanove (gospodarskog, političkog, sudskog, obrazovnog, kulturnog...) sustava i vlada neovisno od toga koja stranka dobije izbore.

U protekla gotovo dva desetljeća tako je već uspostavljen i prepoznatljiv model: na početku desetljeća četiri godine vlada „ognjem i mačem“ SDP kao glavna udbomasonska partijska poluga, za koje vrijeme ona bezobzirno krca ustanove sustava desetinama tisuća svojih uhljeba, čime cementira svoju vlast za vijeke vjekova. Preostale godine mogu se onda bez većih problema prepustiti uvelike sanaderovski razblaženoj narodnjačkoj stranci HDZ-u, čime se narod uljuljkuje u osjećaju da, UobičajenoSvi primitivni protuhrvatski i protudemokratski ispadi „snaga koje su navodno izgubile izbore“ zapravo prirodna su politička praksa hrvatske Druge Republike, koju se ponekad naziva i „Trećejanuarskom Hrvatskom“, i koja traje evo već 16. godinu. Njeno osnovno obilježje je činjenica nezaustavljene detuđmanizacija, koja je, uz presudnu pomoć stranog (sorosevskog) čimbenika, zdušno pripremana devedesetih, a ostvarena nakon pogubnih izbora od 3. siječnja 2000. godine.eto, i on preko nje „dolazi na vlast“, a zapravo je SDP, svojom prevlašću u ustanovama sustava stalno drži u šahu. Vladajuća kasta ustvari samo omogući novoj garnituri (prema donedavnom ministru Šukeru, njih 40.000) ovaj put „narodnjačkih“ uhljeba da se obogati dobro potkoženim mjestima u državnim poduzećima i sličnim uigranim načinima.

Bitno je ovo: vladajuća klika nikada ne prepušta HDZ-u tzv. „kulturnu hegemoniju“ – dakle, položaje u medijima, na sveučilištima i u kulturi, jer time također osigurava svoju vlast „na vijeke vjekova“.

Slučaj Filozofskog fakulteta u Zagrebu u tome je pogledu posebno poučan. Riječ je, naime, o jednom od najvećih i najvažnijih „poduzeća“ u Hrvatskoj, sa 7.500 studenata, koji bi sutra trebao činiti nacionalnu humanističku duhovnu „elitu“. U akademskom svijetu proglašeno je načelo „neovisnosti sveučilišta“, koja se, kao i sve slične parole, uglavnom provodi lažljivo (isto je većinom i s „neovisnim novinarstvom“, „nepristranim sudstvom“ ili „profesionalnom policijom“) – vladajuća kasta uvijek nađe načina da na razne načine progura svoje ljude, svoj svjetonazor, svoju politiku...

Prema tome, onih 200-300 mladih „crvenih brigadista“, sa svojim metodama „revolucionarnog terora“ (prekidanja nastave, zaposjedanja zgrade, vladanje putem nezakonitog „plenuma“), samo su bezobzirni udarni odredi SDP-a i njegovih domaćih i stranih gazda. Oni se ovim rano iskazanim revolucionarnim žarom istodobno i žustro preporučuju za vodeća mjesta budućih novinskih komentatora u glavnim oligarhijskim medijima i na sličnim elitnim radnim mjestima (s posebnom nježnošću prisjećam se stanovitog Frenkija Laušića i Davora Krile, koji su protutuđmanovski briljirali na demonstracijama za Radio 101 razmjerno davne 1996. godine, da bi za koju godinu, ni malo slučajno, postali vodeće „komentatorske“ marke Nina Pavića i EPH-a u splitskoj Slobodnoj Dalmaciji). Najslikovitiji pak lik u ovoj novoj epizodi milanovićevske sage „napravimo im pakao“ („give them hell“) jedan je od njihovih vodećih ideologa profesor Bora Mikulić, čiji dugogodišnji subverzivni rad za Georgea Sorosa u Feral Tribuneu tijekom devedesetih i kasnije nije današnjoj javnosti dovoljno zorno predstavljen (ipak jasno ga opisuje njegov današnji bojni poklič „lomite noge zaštitarima“).

Iako ovi bijesni prevratnici čine tek četiri posto studentske populacije, u prvom činu prevrata bili su uspješni: uspjeli su, čini se, ukloniti dekana Previšića. Novi v.d. dekana Holjevac je, nekim čudom, izgleda prohrvatski usmjeren i oni će jamačno nastaviti prevrat i rušit će i njega.

U raspletu najvažniji mi se čine ove pojedinosti: SDP ima svoje čvrsto organizirane i lako prepoznatljive revolucionarne „ćelije“ i na televiziji, i na radiju, i u svim mogućim tiskovinama, i u kazalištu, i na filmu, a evo vidimo i na svim fakultetima, posebno onim društvenih znanosti...(iako se rektor Boras javno kune da on „ne će politiku u svoju butigu“, mor'te si zamisliti!) Postavlja se pitanje: kako to da SDP ima svoje „proizvođače pakla“ svugdje, a stožerna hrvatska stranka HDZ, sa svojim „stotinama tisuća“ članova i svojim silnim „radnicima na terenu“, nema nikoga – recimo, među onih 7.000 „šutljivih“ studenata – koji bi se, zašto ne, po mogućnosti kršćanski i demokratski suprotstavili „nečastivom na Filozofskom fakultetu“ ?

Druga stvar, važna za rasplet zbivanja na Filozofskom čini mi se ova: o ishodu i ove „revolucije“ ne će odlučivati ni hrvatsko društvo, niti hrvatska država, jer, Bogu hvala, Sveučilište je „autonomno“. O tome tko najvjerojatnije odlučuje o ovim prevažnim stvarima pisao sam na stupcima Hrvatskog tjednika od 21. kolovoza 2014. godine u tekstu pod naslovom „Ministar (znanosti Vedran) Mornar i rektor (Damir) Boras iz istog zagrebačkog Rotaryja drmaju hrvatskom znanošću, naobrazbom i športom“ (riječ je, dakle, o paramasonskoj rotarijanskoj udruzi, loža Medvedgrad, koja svakog četvrtka u 19 sati zasjeda u hotelu The Regent Esplanade, ukupno 26 „braće“, na adresi Mihanovićeva 1 u Zagrebu). Nekadašnji ministar znanosti bio je, dakle, rotarijanac, rektor je zacijelo i danas, a je li to i današnji ministar Šustar nije ni bitno, jer će odlučivati novi.

U svakom slučaju, ne morate se brinuti o demokratskom ishodu: i na „autonomnom sveučilištu“, i u „butigi“ u kojoj „nema politike“, ipak će se naći onaj – zlu ne trebalo! – koji će na kraju balade povući (političke) konce i odlučiti tko će i kako obrazovati onih 7.500 budućih hrvatskih humanističkih duhovnih uzdanica. Zasad znamo najmanje za jednog: Boru Mikulića, sorosevca, feralovca i uvjerenog kostolomca... S takvima Hrvati zacijelo mogu vedro hrliti u budućnost.

Davor Dijanović

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Ned, 15-09-2019, 12:45:32

Najave

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.