Postoji li ekstremizam u Hrvatskoj?

Ovih dana u medijima dosta se je govorilo o postojanju navodnog ekstremizma, posebno u Hrvatskoj demokratskoj zajednici (HDZ). U tom smislu naše smo sugovornike pitali koje ekstremizme vide na hrvatskoj političkoj sceni te gdje se ti eskremizmu mogu vidjeti i kako se oni očituju?

Đuro Vidmarović: Neo-ORJUNA i neo-titoizam

Vezivanje pojma nacionalni ekstremizam uz HDZ pripisano je predsjedniku ove Stranke, gospodinu Andreju Plenkoviću. Pokazalo se kako je riječ o krivom prijevodu njegovih riječi iz razgovora koji je vodio za jedno njemačko glasilo. Objektivno gledajući u HDZ-u ovakvog ekstremizma nikada nije bilo. HDZ je središnja hrvatska stranka koja se oslanja ja Radićevo političko naslijeđe glede poistovjećivanja s borbom za nacionalni integritet hrvatskoga naroda, zatim na državotvornu politiku Ante HDZHDZ je središnja hrvatska stranka koja se oslanja ja Radićevo političko naslijeđe glede poistovjećivanja s borbom za nacionalni integritet hrvatskoga naroda, zatim na državotvornu politiku Ante Starčevića o rješavanju hrvatskoga nacionalnog pitanja isključivo u suverenoj i nezavisnoj državi, te na socijalnu dimenziju hrvatske državotvorne ljevice čija je paradigma Andrija Hebrang st. Svatko tko je izdvajao samo jednu od navedenih sastavnica odstupao je od programa HDZ-a.Starčevića o rješavanju hrvatskoga nacionalnog pitanja isključivo u suverenoj i nezavisnoj državi, te na socijalnu dimenziju hrvatske državotvorne ljevice čija je paradigma Andrija Hebrang st. Svatko tko je izdvajao samo jednu od navedenih sastavnica odstupao je od programa HDZ-a.

Vrhunac politike ove Stranke bila je ideja nacionalnog pomirenja i izmirenja koju je inaugurirao prvi predsjednik RH, dr. Franjo Tuđman i koja je uspješno ostvarena u veličanstvenom Domovinskom ratu.

Istina je sljedeća: Kod nas je u žestokoj sveobuhvatnoj ofenzivi jugoslavenski ekstremni nacionalizam u raznim vidovima, u građanskom vidu kao neo-ORJUNA i marksističkim, kao neo-titoizam.

Ekstremizam, kako mu naziv kazuje vezuje se u nešto krajnje lijevo ili krajnje desno, uz neku od politika koje vode totalitarizmu i jednoumlju, zatim uz politiku koja zagovara obnavljanje Jugoslavije u ovom ili onom obliku, proglašavanje ustaškom svaku ideju o Hrvatskoj kao suverenoj državi, negiranje i kriminalizacija Domovinskog rata, izjednačavanje agresora i žrtve, vrijeđanje Vukovaraca kao žrtve etnocida, zloporaba Jasenovca, juriš na Crkvu, odbacivanje Hrvata u dijaspori, etc. HDZ do sada nikada nije vodila ovakvu politiku. Postojale su tendencije pojedinaca, iskoraci, odnosno verbalistika pojedinih članova kao njihov osobni stav. No, ekstremističke tendencije očitovale su se u politici SDP-a, posebno u huškačkoj krilatici „ILI MI ILI ONI“, u izjavama bivšeg predsjednika Josipovića o tobožnjoj ustaškoj guji koja živi u hrvatskome narodu, u tvrdnjama Vesne Pusić kako je Hrvatska vršila agresiju na BIH, u politici bivšeg ministra Jovanovića prema hrvatskome jeziku i kulturi. Ekstremizam se javlja u Istarskom demokratskom saboru kao govor o separatizmu, Istrijanstvu i federalizaciji Hrvatske.

Ekstremističke tendencije uočljive su u političkim izjavama lidera Srba u Hrvatskoj, Milorada Pupovca koje su na granici izazivanja nacionalnih sukoba (sjetimo se kada je u Saboru nosio žutu traku, kako bi pred kamerama optužio Hrvatsku kao ustašku državu), u Mesićevom politikantskom afirmiranju komunističkih partizanskih postulata, na štetu Domovinskog rata. Ekstremizam iskazuju neke nevladine udruge i njihovi uglednici, poput Vesne Teršelić, Zorana Pusića, Slavka Goldsteina, Žarka Puhovskog.

Snažan ekstremizam lijevog totalitarističkog naboja prisutan je kod javnih glasila, npr. na HTV-u dok je njome gospodario komunist Radman, u novinama Slobodna Dalmacija, Novi list, Jutarnji list, a naročito srpske Novosti. Lijevi ekstremizam godinama njeguju i njime izazivaju unutarnji nemir novinari poput grupacije oko Miljenka Jergovića, Zrinke Vrabec Mojzeš, Drage Pilsela, Ante Tomića, Jurice Pavičića, književnici oko Dubravke Ugrešić, Daše Drdnić, i Slavenke Drakulić, filmaši oko Hribara, Zafranovića, Grlića, Brešana. Na žalost, imamo slučaj HNK u Rijeci gdje je čelu ove nacionalne ustanove bio imenovan čovjek koji je otvoreno i javno iskazivao protuhrvatsko raspoloženje i huškao i djelovao protivno Ustavu RH.

Najtužniji je primjer sveučilišnih profesora koji njeguju lijevi ekstremizam, npr. neki od prof. na Fakultetu političkih znanosti (sjetimo se sačekuše koju organizirali američkoj znanstvenici koja se prozivi legalizaciji homoseksualnih brakova i pedofilije), tu su prof. na FF u Zagrebu, kao npr. Budak koji je rušio izbor rektora Ivančića samo zbog toga što predaje teološke znanosti, zatim javni nastupi prof. Jakovine, Goldsteina, Nadežde Čačinović i t. d. Na žalost, prostor je prekratak za nabrajanje svih nositelja ovih tendencija.

Stipe Kutleša: Pravi tvorci i proizvođači ekstremizama su totalitarni umovi koji dolaze iz ljevičarskih krugova

Uopće nije čudno da se govori o ekstremizmu u Hrvatskoj. To je uvijek, a i sada, bila uobičajena pojava pogotovo kada se pojavi opasnost da bi u vlasti mogli sudjelovati ili posve je preuzeti „zatucani“ nacionalisti, navodni fašisti, još uvijek opasne ustaške zmije i sl. Onda se navodno i u samom HDZ-u pojavljuju ekstremizmi. Na što se misli to je teško saznati.

Vjerojatno je opet problem ministar Hasanbegović, poznati „ekstremist“ i još mnogo štošta drugo (teško je navesti sve sočne epitete koji ga krase). A zapravo je sve to čista i dobro i sustavno smišljena laž koja ima samo jedan cilj: diskvalificirati „neprijatelja“ (ne samo protivnika), sačuvati sebe (tj. antife) i svoje nezaslužene privilegije. O čemu se radi? Instikt za očuvanjem nezasluženih privilegija nije nemoguće razumjeti. Oni koji nikada i ničim nisu zaslužili nikakve privilegije (a oni su navodno borci za ravnopravnost) osjećaju da postoji opasnost da ih izgube. Zapravo, oni su od totalitarnih bivših struktura „zaslužili“ nasljednu imovinu stečenu ne radom nego ubijanjem, pljačkom, stekli su zajamčen društveni status bez rada svojstvenog svakom normalnom čovjeku, nego sustavnom borbom za diskriminacijom (a prosipaju floskule o ravnopravnosti). Zato i sada TotalitarciI danas su pravi tvorci i proizvođači ekstremizama totalitarni umovi koji dolaze iz ljevičarskih krugova. Zapravo oni i nisu ljevičari jer hrvatska politička scena, na veliku štetu pluralizma, danas nema ljevičara – to su sve uglavnom destruktivni ljevičarski totalitarci.stvaraju nerede, govore o ekstremizmu kako bi sebe prikazali kao „spasitelje“ i jedine „napredne“ čuvare društvenog poretka.

Ekstremizme na hrvatskoj političkoj sceni proizvode uglavnom „domaći plaćenici“ iz vlastitih „uvjerenja“ uz potporu „domaćih“ i stranih centara moći. Kako se moguće ucjene o kadroviranju, npr. tko će biti, a tko nikako ne smije biti npr. ministar kulture? I to rade etnobiznismeni sa svega nekoliko „nezasluženih“ mandata u Saboru. I najnovija afera na zagrebačkom Filozofskom fakultetu (FF) još jednom pokazuje da šačica anarhista želi zamutiti što god se može zamutiti kako bi u muteži lakše plivali, kako su i naučili. Oni su, naravno, dobili svaku vrstu potpore političkih „aktivista“ iz lijevih partija. Jer njima je, navodno, do stručnosti, a ne do politikanstva. To je sve u stilu „slavne“ tradicije FF nakon Drugoga svjetskoga rata. Tako su npr. neposredno poslije „oslobođenja“ (ne zna se koga su i što oslobodili) „napredni“ studenti FF protjerivali nepoćudne profesore koji su morali po kazni zarađivati svoj kruh kao knjižničari ili su prisilno odlaziti u „hrvatski Sibir“, a to je Skopje. Makedonska kultura i znanost danas su im zahvalni jer su ti prognanici uspostavili razne institucije, katedre na sveučilištu i sl. A u Hrvatskoj su bili nepoželjni.

I danas su pravi tvorci i proizvođači ekstremizama totalitarni umovi koji dolaze iz ljevičarskih krugova. Zapravo oni i nisu ljevičari jer hrvatska politička scena, na veliku štetu pluralizma, danas nema ljevičara – to su sve uglavnom destruktivni ljevičarski totalitarci.

Prof. dr. sc. Matko Marušić: Moramo se na sve legalne načine oprijeti blaćenju Hrvatske i Hrvata

Ekstremizam ne postoji ni u Hrvatskoj, niti u Hrvatskoj demokratskoj zajednici (HDZ). O tome zapravo ne bi trebalo ni razgovarati, a na optužbe toga tipa trebalo bi reagirati, argumentima, prjezirom i tužbama državnim i nevladinim čimbenicima. Stvarni ekstremizam treba osuđivati i suzbijati, ali ne smije se dopustiti da ljudi zlih namjera izmišljaju incidente, izobličuju stvarne događaje, tuže i sude, ne zato da bi suzbili ekstremizam, nego da bi naškodili Hrvatskoj.

Domoljublje nije ekstremizam. Povijest se ne može promijeniti, ali o njoj se mora doznati istina. Ni želja za istinom nije ekstremizam. Nekad se Hrvate ubijalo, tuklo i zatvaralo zbog izražavanja domoljublja i postavljanja pitanja o istini, a danas ih se vara i vrijeđa izvrtanjem načela ljudskih prava i demokracije, zloporabom suvremenih sredstava priopćivanja i denunciranjem u inozemstvu. Smutljivci su obrazovani, umreženi i dobro financirani; agresija se vješto prilagođava promjenama u politici i javnom životu: ne popušta nikad i ne propušta ni jednu priliku. Dobar dio „ekstremizma“ je podmetnut, a podmetanja koja se naslute ili otkriju ostaju nerazjašnjena i zataškaju se. Glavni mediji nisu zainteresirani za istraživanje istine nego za senzacije, a represivni sustav nije pokazao ni najmanji napor da zaštiti čast države i građana kojima služi. Od dokazano podmetnute operacije „Labrador“ do logički jasno podmetnute operacije „Svastika“, nikad i ništa nije učinjeno da se spere ljaga s Hrvatske, a krivci kazne ili barem jasno prokažu. Stvari su dobile međunarodne razmjere, tako da nas i napadaju i brane – stranci! Gospodo Hrvati, moramo ustrajati na pravu na obranu, a moramo se i sami braniti.

1. Kako je nacionalizam postao ružna riječ

Radi se o komunističkoj tradiciji progona domoljublja i nacionalne pripadnosti, koja potječe od Marxa i Engelsa. Susljedno je rafinirana u Sovjetskom Savezu kao opravdanje za ubijanje protivnika diktature proletarijata (Lenjin). Potom se preko Treće Internacionale (Staljin) proširila po svijetu i kao filozofija („jedinstvo radnika i seljaka u ujedinjenju proletera svih zemalja“) i kao mehanizam osude na smrt, odnosno objašnjenja ubijanja bez suđenja. Riječ „nacionalist“ postala teška optužba i uvreda a time i biljeg osude na smrt, zatvor, degradaciju ili izopćenje. U demokraciji se zakrinkala u „antifašizam“.

2. Podrijetlo optužbi Hrvatske i HDZ-a za ekstremizam

Hrvatski „nacionalistički ekstremizam“, „ustaštvo“, „klerofašizam“ i noviji izumi „filoustaštvo“ i „katolibanstvo“, skovali su lokalni komunisti nastali u Moskvi ili iz prerušenih četnika. Cilj je sprječavanja uspostave, ili uništenje, samostalne hrvatske države, makar i po cijenu istrebljenja svih Hrvata koji kroz jugoslavenstvo ne bi postali jugoslaveni, tj. Srbi. O tome je pisao Krleža, otkrivši da su još u I. svjetskom ratu Srbi ubijali Hrvate koji su pristupali u njihovu vojsku (ideja jugoslavenstva) – ako ne bi odmah potpisali da su – Srbi.

I srpska i komunistička politika smrtni su neprijatelji samostalne hrvatske države; srpska s ciljem da stvori Veliku Srbiju a komunistička da stvori komunističku Jugoslaviju. U II. svjetskom ratu protiv samostalne hrvatske države odmah su se, prije svih zločina, pobunili i Srbi i komunisti, a s vremenom su se udružili i postali jedno, pod krinkom Saveza komunista Jugoslavije (Hrvatske), Stranke demokratskih promjena i Socijaldemokratske partije. Oni i danas imaju isti cilj i istu metodologiju – razoriti hrvatsku državu. Zato i najbezazlenije hrvatsko domoljublje proglašavaju ekstremizmom ili drugim pogrdnim imenima.

3. Danas optužbe za ekstremizam služe da se spriječi istraživanje i objava istine

Danas se utvrđivanje broja žrtava u II. svjetskom ratu, i to na obje strane, odmah proglašava „revizionizmom“ do ObjedeObjede o ekstremizmu treba argumentirano analizirati i javno prokazivati, te sudski goniti. Dok god se svakoj ne suprotstavimo, one će se množiti i postajati sve brojnije, podmuklije i štetnije. Naravno, pritom se treba držati objektivnih dokaza i kloniti se pristranosti i ljutnje. No, zakoni i ljudska prava vrijede za sve ljude i moraju se primijeniti na sve ljude i u svim prilikama.„ustaštvom“, jer komunisti i Srbi znaju, a Hrvati polako postaju svjesni, da je istina sasvim drukčija nego li su učili u jugoslavenskim školama. Utvrđivanje povijesne istine, pa čak i sam napor oko nje, srušilo bi laži koje tvore omču oko vrata slobodne i demokratske Hrvatske, otvorilo bi put pomirenju i smirenju i komunističku i velikosrpsku politiku paraliziralo bi na povijesnom stupu srama, kamo i pripadaju.

Ne smije se dopustiti da hrvatski neprijatelji spriječe ili uspore utvrđivanje i obznanu povijesne istine, prozirnim trikovima poput „ne vraćajmo se u prošlost“, „ne revizionizmu“ i „okrenimo se budućnosti“. Vrijeme je da od naših političara, intelektualaca, akademije, policije i sudstva jasno i odlučno zatražimo zaštitu hrvatskoga dostojanstva od krivotvorenja i podmetanja. Nitko od navedenih nije za tu svrhu još ništa napravio, politički, pravno, znanstveno ili filozofski, čak ni na riječnima. Obveza borbe za povijesnu i svakodnevnu javnu istinu u Hrvatskoj mora postati predmet političkoga i društvenoga zalaganja poput zalaganja za jačanje gospodarstva ili socijalne skrbi, zalog građanske lojalnosti i, nadasve, izborni argument: tko nam ne obeća konkretno ustrajanje na povijesnoj istini, ne smije na izborima dobiti našu građansku potporu!

4. Upravo u Hrvatskoj nema ekstremizma

Hrvati se trebaju ponositi svojom pomirljivošću, tolerancijom i izostankom nacionalnoga ekstremizma. Dokaze o tome ovdje ne mogu navoditi jer ih ima previše. Objede o ekstremizmu treba argumentirano analizirati i javno prokazivati, te sudski goniti. Dok god se svakoj ne suprotstavimo, one će se množiti i postajati sve brojnije, podmuklije i štetnije. Naravno, pritom se treba držati objektivnih dokaza i kloniti se pristranosti i ljutnje. No, zakoni i ljudska prava vrijede za sve ljude i moraju se primijeniti na sve ljude i u svim prilikama.

Oprimo se neprijateljima koji umjesto volujskih žila, kame i topova danas rabe laž, podmetanja i krivotvorine! Oprimo se ponajprije tako da budemo još bolji, ali i svim mehanizmima suvremene europske uljudbe i pravde i prava koji vrijede i za nas. Vjera u Boga i hrvatska sloga daju nam moralnu snagu, a ljudska prava i demokratske vrijednosti omogućuju nam djelovanje i obranu.

Davor Dijanović

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Ned, 15-09-2019, 12:38:51

Najave

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.