O besadržajnoj predizbornoj kampanji u kojoj se ne raspravlja o ključnim pitanjima

Stvara se dojam da niti jedna predizborna kampanja u Republici Hrvatskoj nije prolazila s toliko malo sadržaja i toliko političke ispraznosti kao što je ova tekuća za zastupnike Hrvatskog sabora. Postavlja se pitanje nema li itko od čelnika stranaka koje bi mogle parirati Milanovićem SDP-u političke želje, ili barem profesionalnosti, hrvatskoj javnosti podastrti teme koje su relevantne za nastupajuće razdoblje, s osobito ozbiljnim promjenama na svjetskoj skali? Hoće li se cijela kampanja završiti bez rasprave o hrvatskim prioritetima ili što se želi napraviti u mandatu sljedeće vlade. Hoće li netko reći zašto su rezultati „najbolje vlade do sad“ i smjer koji je ona postavila i želi nastaviti konačan put u društvo razuzdane anarhije bez ikakve perspektive?

Ova pitanja za Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća komentiraju predsjednik  naše udruge Đuro Vidmarović, novinar Damir Pešorda i naši stalni suradnici Javor Novak, Nenad Piskač, dr. sc. Davorin Lovrić i dr. sc. Stipe Kutleša.

Đuro: Vidmarović: Bježanje od krucijalnih tema

Pitanje koje ste postavili krije u sebi stanovitu bojazan, pa i srdžbu. Retoričkim pitanjem: „Hoće li se cijela kampanja završiti bez rasprave o hrvatskim prioritetima, što se želi napraviti u mandatu sljedeće vlade, i napokon, zašto su rezultati „najbolje vlade do sad“ i smjer koji je ona postavila i želi nastaviti, konačan put u društvo razuzdane anarhije bez perspektive?“ – iskazali ste stav koji sam čuo od mnogo ljudi. No, s druge strane, prethodna predizborna kampanja nije nam ostala u dobrom sjećanju zbog grubih verbalnih obračuna najsnažnijih parlamentarnih stranaka. Legitimno jer pravo svake stranke odrediti taktiku u strategiju parlamentarne kampanje. Stranačka vodstva procjenjuju koji je program najbolji, kakav javni nastup treba prakticirati, što koristiti kao promidžbu, etc. dakle sve one čimbenike kojima mogu doprijeti do birača i dobiti njihove glasove.

Bio sam u dva navrata kandidat za Sabor i dobro se sjećam programa i taktike koju smo moji suradnici i ja tada pripremali. Bila je to aktivna kampanja, otvorena, politički prodorna, nacionalno jasna i izbalansirana, iskrena i precizna. Uspio sam u svojoj izbornoj jedinici 1992. dobiti 62 posto glasova. Kazat će neki kako su bila ratna vremena. Istina, bila su teška vremena, ali ni sada nisu lagana. Ovaj narod i njegova država podrhtavaju od ObnovaTrebamo istinski državotvorni Sabor, mudre i odvažne zastupnike koji će ginuti za državne i nacionalne interese. Trebamo u Saboru moralne ljude. Trebamo vodstvo koje će znati okupiti narod, a ne svađati ga i sluđivati, koje će voditi politiku nacionalne integracije i kooperacije, koje će Europu doživljavati kao zajednicu država, a ne federaciju. Trebamo moralnu obnovu.gospodarske krize, moralnog urušavanja, demografskog izumiranja, iseljavanja, i općenacionalne tjeskobe. A neki susjedi čekaju kao hijene, dok smo nekadašnje sigurne političke saveznike na međunarodnoj sceni „prokartali“.

Da sam kojim slučajem kandidat, da me se kojim slučajem pitalo barem za savjet, kazao bih kako je ovome narodu prijeko potrebno čvrsto političko vodstvo, muževi i žene - sabornici u koje će vjerovati, čiju će riječ cijeniti, jer će znati da ih neće izdati, odnosno da ne sjede u saborskim foteljama zbog visokih plača i privilegija, već zbog viših nacionalnih interesa. Ovo danas zvuči pomalo patetično, što je dokaz moralnog srozavanja hrvatske političke elite.

Stranačka vodstva su odlučila drukčije: voditi kampanju bez visoke temperature, sniženih tonova, pojačanom uljuđenošću, i bježanjem od krucijalnih tema. Nije popularno govoriti o takvim temama, a one su s nama i u nama. Prezaduženi smo, više uvozimo nego izvozimo, pred dovršetkom smo deindustrijalizacije, ali, na žalost, i deagrarizacije. Slavonija propada, poljoprivreda je uništena, seljački sloj diše na škrge, inteligencija je razjedinjena i potkupljiva, vojska svedena na niske grane, mladi bježe u bijeli svijet, nacija postaje stara i memljiva, čangrizava i depresivna.

Politička ljevica je raskolila narodnosno tijelo na ideološkoj osnovi, parolom „ili mi ili oni!“. Mediji su u rukama stranaca i domaćih petokolonaša–jugofila, udbaša-sinova i udbaša-unuka, orjunaša, prodanih duša, raznih kastora i strmorinaca, kojima sve to odgovara. Na cijeni su zastupnici implementatori, a ne kreatori. Hrvatskoj mnogi žele propast, urušavanje države, radi novih geopolitičkih karata, novih granica interesa i sfera. Suverenitet je u pitanju.

Trebamo istinski državotvorni Sabor, mudre i odvažne zastupnike koji će ginuti za državne i nacionalne interese. Trebamo u Saboru moralne ljude. Trebamo vodstvo koje će znati okupiti narod, a ne svađati ga i sluđivati, koje će voditi politiku nacionalne integracije i kooperacije, koje će Europu doživljavati kao zajednicu država, a ne federaciju. Trebamo moralnu obnovu. Previše toga sam rekao, što dokazuje kako se bojim za budućnost ove zemlje i ovoga naroda u što sam ugradio sve svoje ideale i svoje zdravlje.

Javor Novak: Kampanja je boks meč

Politička izborna kampanja je boks meč. Tko to ne shvaća i ne prihvaća jest unaprijed gubitnik. Osobno, iznimno sam nezadovoljan našom izbornom kampanjom. Nju možemo oslikati frazom „birači će prepoznati“. Birači ništa ne će prepoznati ako im se pod nos ne stavi impozantna nizanka argumenata koja realno tereti Milanovića. Ako prihvatimo logiku „birači će prepoznati“ mi priznajemo da kampanja nije ni potrebna jer birači će ionako prepoznavati i na temelju svih dosadašnjih izjava. Logistika Andreja Plekovića, očito je, ne radi svoj posao ili radi, ali suprotno hrvatskim interesima.

Zar treba ponavljati: Milanovićeva vlada, najlošija je, najdestruktivnija u povijesti hrvatske države. Na stotine DobitiIzbore moramo ne samo dobiti jer to nisu predsjednički izbori da je dovoljan jedan glas više, mi moramo suvereno i nadmoćno pobijediti kako u Vladi RH i u Hrvatskom državnom Saboru ne bi ponovno (pre)vladao kružok SDP-ova željenog i programiranog, razornog kaosa.gafova, destrukcija i obmana ta je Vlada rado pokazala. Predizborna logistika HDZ morala je, a nije, početi od prvog dana Vlade Zorana Milanovića poimenično navoditi sve njezine gangrenozne posljedice. Ofenzivno. A nije. Umjesto toga imamo obranaški pristup. Parlamentarna kampanja ne može se dobiti u svilenim rukavicama, samo golim odgovorima na optužbe, nego se dobiva konkretnim činjenicama koje ne moraju biti ni podžitne niti psovačke. Hrvatske se interese brani argumentima, a tog je štofa u Milanovićevoj vladavini bilo na tone. Postavljam pitanje zašto Plenkovićeva logistika spava? Zašto se ne drži elementarnih postulata: analizirati Milanovićevu Vladu, analizirati njegove gafove u predizbornoj kampanji i utemeljeno uzvratiti. Služi li se tu netko moćnim prijetnjama i hudim zastrašivanjem kao opravdanjem za ne djelovanje? Koji je pravi uzrok našoj stalnoj defenzivi?

Logistika g. Plenkovića očito ne broji minute nastupa u elektronskim medijima. Izgleda ni to nije važno. Milanović je neki dan na N1 govorio (u 'stajaćem intervjuu') punih dvadeset minuta! Iznio je cijelu paletu kontradikcija, novih uvrjeda, očitih kompleksa, osobnih osveta i frustracija koje možemo vidjeti i iz svemira. Koji je naš odgovor? Plenković uglavnom odbacuje taj način „igre“ i daje neke općenite odgovore. Ali to ne funkcionira. Izražavam žestoko neslaganje s takvim slabašnim pristupom. Kampanja, politika je boks. Protivnika ne treba tući ispod pasa, ali mu treba zadati odlučan udarac u glavu: taksativno mu navesti čime je sve i dokle razarao Hrvatsku. Zar je to otkriće? Nema drugog načina, odnosno ima ali taj vodi u gubitak izbora uz frazu „birači će prepoznati“.

Birače treba mobilizirati i gospodarskim programima, Hrvatska ionako već dva desetljeća boluje od indiferentnosti, od prkosa i neizlaženja na izbore, od glasovanja iz inata. Ako još imamo kandidata koji propušta eklatantne prilike, to vodi ne samo u izbornu, već u višegodišnju nacionalnu katastrofu. Izbore moramo ne samo dobiti jer to nisu predsjednički izbori da je dovoljan jedan glas više, mi moramo suvereno i nadmoćno pobijediti kako u Vladi RH i u Hrvatskom državnom Saboru ne bi ponovno (pre)vladao kružok SDP-ova željenog i programiranog, razornog kaosa.

Nenad Piskač: Kampanja je počela i završila njonji-njonji sučeljavanjem Milanovića i Plenkovića

SDP s partnerima nema što ponuditi a da već nije viđeno u Račanovom i Milanovićevom mandatu tijekom kojih su stanje države i nacije programirano odveli u bezdan. Jedina snaga na organizacijskoj razini koja se (i) u ovome trenutku može suprotstaviti politici rastakanja države i nacije je HDZ. I tu tek nastaje pravi problem! Dok nacionalno osviješteni dobro znaju kako se od SDP-a ne može ništa pozitivno očekivati, istodobno žive u strahu od HDZ-ove postizborne izdaje, viđene već više puta. Taj strah nije iracionalan, potencira ga i sadašnja kampanja svedena samo na gospodarske teme. Država je, međutim, prije svega politička zajednica. O tome treba voditi računa i kod sastavljanja strategije izborne kampanje. Čini se da u HDZ-u nedostaje stratega, ljudi koji mogu u cjelini sagledati stanje države i nacije, te definirati i provoditi nacionalne interese na domaćem i međunarodnom planu. KampanjaTijekom kampanje HDZ je mogao, da je htio ili smio, pomesti SDP do te mjere da se ovi ne bi oporavili dva mandata. Zašto je tomu tako, mogu samo nagađati. No, jedno je sigurno. Od prvih demokratskih izbora do danas HDZ se „demokratizirao“, „europeizirao“, transformirao, detuđmanizirao i gubio biračko tijelo, dok je Partija ostala Partija vjerna onom postotku koji nikad nije želio slobodnu Hrvatsku, kako je to točno primijetio predsjednik Tuđman.Da je Hrvatska trgovačko društvo, onda ovih izbora ne bi trebalo biti budući da BDP u okolnostima tehničke vlade raste, a padao je u okolnostima loše (a stabilne!) kukuriku vlade. Međutim, u HDZ-u su odlučili trenirati političku korektnost. Da se Tuđman držao logike političke korektnosti, danas bismo bili dio Jugoslavije.

Fakini s Iblerova trga kuže kako HDZ još od Sanadera nije „stranka opasnih namjera“, već stranka političke korektnosti i da će s Plenkovićem na čelu, kao svojedobno sa Sanaderom, bolje od njih provoditi, uz ostale, i esdepeovu politiku. Stoga se Milanović zavodeći birače prihvatio spinova, uostalom, spinanje je jedino što zna dobro raditi. Uz pomoć prekobrojnih granatiranja spinovima odvraćao je pozornost s bitnoga na sporedno izguravši tako četverogodišnji mandat unatoč katastrofalnim rezultatima. HDZ ga tijekom mandata nije kritizirao, tijekom kratkotrajne vlade s Mostom ostavio je esdepeove kadrove, a sad vidimo kako i tijekom kampanje štedi SDP od potrebne i nužne kritike. Kao da se boji pobjede.

Kampanja je, ruku na srce, počela i završila s HTV-ovim njonji-njonji sučeljavanjem Milanovića i Plenkovića, gdje se prvi opetovano dokazao uličnim političarom, a potonji daleko boljim u disciplini politkorektnosti. Šteta je što je sve počelo i završilo prije početka službene kampanje. Biračko tijelo je u ovom trenutku prepušteno munižabama, bagima i agencijama za prodaju muda pod bubrege, te njihovim projekcijama proizvodnje pristanka na podjelu izbornog kolača prema načelu fifti-fifti.

Tijekom kampanje HDZ je mogao, da je htio ili smio, pomesti SDP do te mjere da se ovi ne bi oporavili dva mandata. Zašto je tomu tako, mogu samo nagađati. No, jedno je sigurno. Od prvih demokratskih izbora do danas HDZ se „demokratizirao“, „europeizirao“, transformirao, detuđmanizirao i gubio biračko tijelo, dok je Partija ostala Partija vjerna onom postotku koji nikad nije želio slobodnu Hrvatsku, kako je to točno primijetio predsjednik Tuđman. U takvim okolnostima, svjedoci smo, raste izborna apstinencija, gubi država, nacija i nacionalni interesi, a na dobitku su partitokratske elite i polusvijet umrežen s njima i ostatcima partijskoga represivnoga aparata preseljenoga iz SRH u RH.

Dr. sc. Davorin Lovrić: Posao svakoga tko želi dobro Hrvatskoj morao bi biti i raskrinkavanje onih koji Hrvatsku uništavaju

Predizborna kampanja koja je u tijeku u osnovi je preslika one za prošlogodišnje izbore. I tada je „ton“ kampanji dao Zoran Milanović, tada svojim klicanjem „mi ili oni“, a sada još vulgarnijim i primitivnijim nastupom pred skupinom hrvatskih branitelja. I tada su, baš kao i sada sve prostote dolazile samo od jednog čovjeka, onog školovanog za diplomaciju, Milanovića.

No to nije teško razumjeti kad se uvidi da je to jedina moguća strategija Zorana Milanovića, budući da mu je jasno da pod svaku cijenu mora izbjeći temu koja bi morala biti druga najvažnija u kampanji, nakon one najvažnije, a to su ciljevi prema kojima bi trebala težiti Hrvatska, i putovi postizanja tih ciljeva. Ta druga tema bi naravno morala biti ona o tome koja politička snaga može ostvariti hrvatske nacionalne ciljeve.

O obje te teme u predizbornoj kampanji ne može se gotovo ništa čuti. I dok je posve logično da o njima šuti Milanović, zapanjujuće je da o tome šute svi ostali, posebice čelnici i članovi dviju uz SDP najjačih kandidata za mjesta u Saboru, HDZ-a i Mosta.

Zapravo jedino Milanovićevi stranački kolege govore o tome kako će dolaskom na vlast počistiti kaos koji je ŠutnjaAko se HDZ želi prikazati kao „dobra“, „pristojna“ odnosno politički „korektna stranka“ koja se ne bavi drugima, ne piše nam se dobro. Posao svakoga tko želi dobro Hrvatskoj morao bi biti i raskrinkavanje onih koji Hrvatsku uništavaju. Šutnja o tome znači ne samo amnestiju onih koji su 4 godine uništavali Hrvatsku, već je i izravna pomoć Milanoviću i SDP-u u predizbornoj kampanji.napravila još uvijek aktualna, iako tehnička, vlada i nastaviti s poslom kojeg su oni prije toga napravili. A Plenković i Petrov šute, baš kao što su pred nekoliko mjeseci šutjeli Karamarko i Petrov.

Zašto nitko od njih jasno ne kaže da su 4 godine s Milanovićem na čelu bile 4 najgore godine za Hrvatsku od njenog rođenja 1990.? Bez obzira na to kakvi i čiji mediji bili, nitko ne bi mogao zanemariti takvu izjavu. Zašto javno, jasno i glasno, ne kažu Hrvatima da je u 2016. javni dug smanjen za 10 milijardi kuna, a da je za Milanovićeve vladavine prosječno rastao više od 22 milijardi kuna godišnje, s time da je najveći porast bio 2015.? Zašto u kampanji prešućivati da prije dolaska Milanovića na vlast hrvatski javni dug nikada nije bio veći od 45%, a da ga je „najbolja vlada u povijesti Hrvatske“ podigla na gotovo 90%? Zašto se javno ne zapitati gdje je nestao taj ogroman posuđeni novac? Zašto glasačima ne reći da je tijekom Milanovićeve vlasti broj zaposlenih u Hrvatskoj pao za gotovo 100 tisuća ljudi? Moglo bi se nanizati još mnoštvo sličnih pitanja, da ne spominjemo uopće, primjerice, katastrofalnu vanjsku politiku Milanovićeve vlade.

Te i takve brojke i činjenice svima bi bile jasno razumljive, daleko više govore ljudima nego, primjerice, da li bi PDV trebao biti 23, 24 ili 25%. Da SDP šuti o tim činjenicama posve je razumljivo, no zašto o tome šute i svi ostali, prvenstveno HDZ?

Ako se HDZ želi prikazati kao „dobra“, „pristojna“ odnosno politički „korektna stranka“ koja se ne bavi drugima, ne piše nam se dobro. Posao svakoga tko želi dobro Hrvatskoj morao bi biti i raskrinkavanje onih koji Hrvatsku uništavaju. Šutnja o tome znači ne samo amnestiju onih koji su 4 godine uništavali Hrvatsku, već je i izravna pomoć Milanoviću i SDP-u u predizbornoj kampanji.

Dr. sc. Damir Pešorda: Čini se da hrvatske vlade najbolje funkcioniraju kada nemaju previše ovlasti

Predizborna kampanja mora biti nesadržajna jer Hrvatska odavno već nije dovoljno suverena da samostalno ZaokretDa bi se ozbiljno pristupilo ozbiljnim pitanjima, potrebno je da dođe do ozbiljnog zaokreta u hrvatskoj politici. Točnije, nužno je da se u hrvatskoj politici pojavi netko poput Orbana u Madžarskoj ili Kaczinskog u Poljskoj. I da ga narod prepozna. Svi najvažniji ljudi u aktualnoj hrvatskoj politici karijerni su ''briselci'' – predsjednica države i predsjednici dviju najvećih stranaka, od kojih će jedan, po svemu sudeći, biti sljedeći premijer.odlučuje o stvarima od vitalnog interesa. U takvoj situaciji Milanovićevo igranje na kartu hrvatsko-srpskih i ustaško-partizanskih sukoba donekle odgovara i ostalim akterima političke scene – lišava ih potrebe da iznesu jasan stav o uistinu važnim stvarima hrvatske budućnosti. Tako da je vaše pitanje ''Hoće li se kampanja završiti bez rasprave o hrvatskim prioritetima?'' zapravo retoričko. Jer je već jasno da hoće!

Da bi se ozbiljno pristupilo ozbiljnim pitanjima, potrebno je da dođe do ozbiljnog zaokreta u hrvatskoj politici. Točnije, nužno je da se u hrvatskoj politici pojavi netko poput Orbana u Madžarskoj ili Kaczinskog u Poljskoj. I da ga narod prepozna. Svi najvažniji ljudi u aktualnoj hrvatskoj politici karijerni su ''briselci'' – predsjednica države i predsjednici dviju najvećih stranaka, od kojih će jedan, po svemu sudeći, biti sljedeći premijer. Ipak, ne znači da je svejedno tko će pobijediti na skorim izborima. Pobijedi li SDP jugovanje i partizanština postat će neizdrživi, a to treba izbjeći po svaku cijenu.

No, ne treba previše očekivati od tih izbora. Štoviše, možda bi nam svima bilo bolje da ova tehnička vlada nastavi funkcionirati još koju godinu. Čini se da hrvatske vlade najbolje funkcioniraju kada nemaju previše ovlasti.

Prof. dr. sc. Stipe Kutleša: Borba za povratak u propalu državu

Predizborna kampanja za predstojeće izbore za IX. saziv Hrvatskog (ali ne još državnog) sabora, kao ni jedna do sada, u znaku je primitivnog i bezobraznog poigravanja s biračima. Pri tome se ne nude ostvarivi programi koji bi realno obećavali poboljšanje naše opće situacije; umjesto toga sipa se prašina u oči biračima prozirnim lažima, nerealnim obećanjima, raznim manipulacijama i sl. Nema toga što pretendenti nisu spremni učiniti da se domognu vlasti. Čak i (neo)komunisti i Jugoslaveni, svakako antihrvati, postaju ustaše, ako zatreba, samo da se dodvore biračima. Kakva gnjusoba?! To je, nažalost, naša stvarnost.

Kao nikada do sada ova kampanja odiše borbom za povratak u propalu državu ili slične balkanske „bratske“ integracije. Kako razumjeti npr. neke naše vrhunske sportašice, koje se nisu ni rodile kada je ta jugoslavenska državna tvorevina još postojala, kada žale što još nismo u toj državi jer bismo bili sportska velesila? Kolika bismo tek velesila bili da smo još u Austo-Ugarskoj? Ili u EU (pa to je naša naddržava)? To samo pokazuje da je u Hrvatskoj jugoslavenstvo još uvijek živo, čak i među onima rođenim iza propasti te lažne države. Obiteljski odgoj!
A ta je tvorevina simbol totalitarnog, komunističkog, protuhrvatskog i protuljudskog sustava. Možda to zvuči kao paranoično pretjerivanje? Možda, ali ne treba zaboraviti da u RH još nitko nije stvarno osudio komunistički režim i nasljeđe te države. Niti je tko odgovarao za njegove zločine: Osim zločinačkog tvojca i to zahvaljujući, ne hrvatskom pravosuđu, nego njemačkom. Po hrvatskom pravosuđu nikada ne bi bili osuđeni kao ni brojni drugi umrli i još živući „narodnooslobodilački demokrati“. Da su bivša država i režim bili utemeljeni na zločinu trebali su nas poučiti Nijemci. A sada SDP-ov šef „plače“ nad tim što se suđenje nije ipak dogodilo u Hrvatskoj. Valjda je naše sudstvo ipak za mrvicu kvalitetnije od fašističkog njemačkog? U Hrvatskoj bi još uvijek vladajuća Udba stvar riješila kako ona to već zna. I nastavilo bi se, kao što se još uvijek nastavlja, prikrivanje djelatnosti onih koji su sudjelovali u zločinačkom sustavu, ali i njihovih potomaka kojima su oni osigurali bogatstva i položaje na račun drugih.

U pristojnom društvu svi bi se oni koji su bili sudionici, čak i simpatizeri bivšeg totalitarnog komunističkog sustava trebali povući u mišje rupe; oni, međutim, hoće ni manje ni više nego vlast po uzoru na „bratstvo i jedinstvo“. Ne upućuju li ponašanja članova bivše „najbolje vlade“ upravo na to? Treba li sve to dokazivati? Očito velikom broju slabopamtećih i kratkopamtećih Hrvata treba. Ne treba vjerovati ni navodnom „zahlađenju“ odnosa SDP-ove vlade s čaršijom pa ni „ustaševanju“ bivšeg premijera, ni njegovoj „brizi“ za branitelje, ni sadašnje promicanje, po njemu, „zločinca“ F. Tuđmana i sl. Otkuda toliki bezobrazluk kao da se ne zna što je javno govorio prije svega nekoliko mjeseci, a o godinama da i ne govorimo? Možda bi mu netko naivno i povjerovao kada bi javno izrekao „Za dom spremni“, što bi on vjerojatno bio spreman učiniti.

Zašto bi se sadašnja predizborna kampanja usredotočila na bitne probleme hrvatske stvarnosti? Pa to nije produktivno jer mnogi takmaci u toj utrci nemaju što reći. Njima i nije uostalom stalo do toga da se stvari poboljšaju, osim naravno za njih osobno kada dođu u saborske klupe. To je, nažalost, domet većine današnjih hrvatskih političara i kandidata na izborima. Ne znači da svjetonazorska PolitičariZašto bi se sadašnja predizborna kampanja usredotočila na bitne probleme hrvatske stvarnosti? Pa to nije produktivno jer mnogi takmaci u toj utrci nemaju što reći. Njima i nije uostalom stalo do toga da se stvari poboljšaju, osim naravno za njih osobno kada dođu u saborske klupe. To je, nažalost, domet većine današnjih hrvatskih političara i kandidata na izborima. Ne znači da svjetonazorska pitanja nisu važna. Itekako su važna, ali pravljenje karikature od njih nije poželjno. Do sada vladajuće stranke nisu puno učinile da Hrvatsku pozicioniraju u svijetu i EU kao respektabilnu državu. Jedini koji još Hrvatsku čine respektabilnom u svijetu su hrvatski športaši zahvaljujući kojima čitav svijet zna za Hrvatsku. Po političarima znaju jedino da je to „slučajna država“.pitanja nisu važna. Itekako su važna, ali pravljenje karikature od njih nije poželjno. Do sada vladajuće stranke nisu puno učinile da Hrvatsku pozicioniraju u svijetu i EU kao respektabilnu državu. Jedini koji još Hrvatsku čine respektabilnom u svijetu su hrvatski športaši zahvaljujući kojima čitav svijet zna za Hrvatsku. Po političarima znaju jedino da je to „slučajna država“.

Pitanje koje se postavlja je tko to u Hrvatskoj još uvijek sa simpatijama gleda na zločine bivših komunističkih struktura i njihovih današnjih nasljednika u RH? Nije teško naći odgovor. Prošli su izbori, a vjerojatno će i ovi, dali „krvnu sliku“ hrvatskih birača: tko je u biti za prohrvatsku budućnost, a tko za nehrvatsku i (neo)komunističku jugo (a to znači velikosrpsku) prošlost. Birajući SDP i njihove trabante birači se nedvojbeno odlučuju za ovo drugo. Je li moguće da su trećina, a možda i više, hrvatskih državljana upravo takvi?

Zato bi bilo poželjno kada bi se hrvatski državljani „osvijestili“ i kada bi na ovim izborima kaznili sve one koji nisu dostojni da vladaju u ovoj državi. I danas imamo najobičnije provalnike, uličare, kradljivce i slične tipove koji postaju vođe stranaka i kandidiraju se za važne državne funkcije. Najradije bi čovjek od srama rekao: „Zemljo otvori se“.

Da bismo se oslobodili bezperspektivne anarhije u hrvatskom društvu i krenuli normalnim putem ne preostaje ništa drugo nego se zauzeti, svako ponaosob i kao narodna zajednica, koliko je to moguće. Samosvjesni i savjesni birači ipak mogu mijenjati okolnosti ako to žele. Kome bi birači, trebali, a kome ne dati svoj glas? Kome bi trebali je malo teže pitanje, ali je, čini se, ipak lakše kome ne bi trebali dati svoj glas. Ne bi ga trebali dati onima koji su na nemoralan način koristili, i još uvijek koriste, političke položaje za privatne, partijske i ideološke interese, tj. koji su sudjelovali u pljački društvene imovine, potpisivali štetne ugovore u zemlji i inozemstvu, koji su povezani s bilo kakvim kriminalnim aferama, koji varaju birače lažima, obmanama, kupovinom glasova, ucjenama i sl. koji su djelovali i još uvijek djeluju protuhrvatski, koji na branitelje šalju policiju, koji napadaju vlastite nacionalne vrjednote, a u isto vrijeme toleriraju i potiču napade na građane RH i hrvatski narod, nisu u stanju pronaći počinitelje djela koje sramote RH u svijetu, koji kao peta kolona služe interesima stranih centara moći zalažući se za obnovu balkanskih integracija, koji štite totalitarne sustave i komunističke zločince. Svima takvima trebalo bi uskratiti pravo da se uopće kandidiraju na bilo kojim izborima. Zašto ne postoji praksa da se za kandidature za političke funkcije traži rješenje o nekažnjavanju (za čistača ulice npr. treba imati rješenje o nekažnjavanju, kao i za svaki drugi posao)?

Kome bi glas trebalo dati, bez obzira na to da je malo onih koji imaju jasnu viziju, a što je još važnije iskrenu i dobru namjeru, da vode državu bez sebičnih interesa u prvom planu? Onima kojima je stalo do RH, bilo bi normalno očekivati da će poduprijeti one koji nemaju ništa s protuhrvatskim nasljeđem, koja će raditi za interese RH, hrvatskog naroda i svih njezinih građana bez obzira na sve nacionalne, vjerske i druge razlike, koji će štititi cjelovitost i suverenitet države, koja će biti spremni na cjelovitu i temeljitu reformu u svim područjima, od demografske, gospodarske, sudske, zdravstvene, obrazovne, socijalne, upravne obnove, koji su spremni provesti lustraciju i sl. Lustracija nije nikakvo zlo nego je vrsta ispovijedi i pokajanja. Tko to ne želi? Samo oni koji nemaju čiste namjere.

Bez obzira na sve nepogodnosti (loš izborni zakon koji je nepravedan i koji preferira samo neke, a neke minorizira, na moguće manipulacije glasovima i sl.) samosvjesni birači su ipak oni koji mogu, i trebali bi, uzeti sudbinu u svoje ruke. Masovnim izlaskom na birališta, a ne bojkotom, nezainteresiranošću i sl., mogu jako utjecati na to kakva će biti buduća vlada. Stoga bi valjalo izaći na izbore u što većem broju. Neizlaskom na izbore birači zapravo svoj glas daju onima za koje ne žele glasati (Nije sigurno da će prazni listići ostati prazni). Glas bi trebalo dati ne prvenstveno listama nego pojedincima s lista (tzv. preferencijalni glas). Tako biramo povjerljivije i nama poznatije ljude.

Ima li razloga za optimizam što se tiče izlaska na izbore? Vjerojatno nema. Jedno je ipak sigurno: na izbore će izaći tzv. „antifašisti“. A za što su oni i protiv koga i čega su oni, to je općepoznato.

D. Dijanović i O. Barišić

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Sri, 23-10-2019, 05:59:35

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.