Hrvatska vanjska politika

Pobjedom Domoljubne koalicije, koja je zajedno s MOST-om konstituirala Vladu, otvorila se je mogućnost za formiranje nove strategije hrvatske vanjske politike. Novi ministar vanjskih poslova dr. sc. Miro Kovač pred koji je dan s predsjednicom Kolindom Grabar Kitarović uskladio modalitete suradnje i usklađeno vanjskopolitičko djelovanje, a poseban naglasak je stavljen na inicijativu Jadran-Baltik.

Kakve su perspektive hrvatske vanjske politike u narednom razdoblju? U kojim bi zemljama Hrvatska  trebala tražiti strateške partnere? Trebaju li nam novi kriteriji pri kadroviranju u diplomaciji, s obzirom na pritužbe da je ista nakon 2000. očišćena od državotvornih kadrova i postala mjesto za stjecanje sinekura ljudima iz „bivšeg sustava“? O ovim pitanjima za Portal HKV-a govore: Đ. Vidmarović, S. Kutleša, P. Kovačević, J. Jović, M. Međimorec i A. Babić.

Đuro Vidmarović: Jadran-Baltik inicijativa - pokrenuta u vrijeme Tuđmana

Usuglašavanje modaliteta vanjske politike između Predsjednice Republike Hrvatske, Kolinde Grabar-Kitarović i Ministra vanjskih i europskih poslova, dr. sc. Mire Kovača posljedak je obostranog poštivanja Ustava RH. Predsjednica je sukreator vanjske politike i dosadašnja praksa bivše Ministrice koja to nije uvažavala, bila je kršenje Ustava. To se vidjelo u nizu vanjsko političkih poteza koji su mogli jedino zbunjivati naše inozemne partnere i time šteti državnim interesima.

Inicijativa Baltik-Jadran-Crno more pokrenuta je još u vrijeme pokojnog predsjednika Tuđmana. Osobno sam sudjelovao u razgovorima predstavnika Hrvatskog Sabora s predstavnicima Verhovne Rade Ukrajine na tu temu. Kako je to sada već povijest, mogu kazati da je hrvatsku stranu zastupao Ante Beljo, a ukrajinsku Ivan Drač. Ova je inicijativa korisna, čak prijeko potrebna, iz niza razloga za čiju elaboraciju nemam prostora. Hrvatska je Predsjednica povukla snažan diplomatski potez čije se pozitivne posljedice već osjećaju.

Poznati je aksiom kojega se civilizirane države pridržavaju: NE POSTOJE STALNI PRIJATELJI, NITI STALNI NEPRIJATELJI, VEĆ SU JEDINO STALNI DRŽAVNI INTERESI. U skladu s tim aksiomom, ako mu dodamo geopolitičke čimbenike, ali i moguću diplomatsku mudrost našega Vrhovništva, tada su perspektive naše vanjske politike u narednom razdoblju vrlo povoljne. Glede vanjskopolitičkih partnera postoje omi koji su nam nametnuti zemljopisnim smještajem, zatim oni koji su nam nametnuti geopolitičkim čimbenicima, oni koje nam nameću povijesni, ekonomski, prometni, hidrološki, ali i konfesionalni razlozi. Dakako, iznad svega su zemlje koje odredimo našim strateškim partnerima. Oni mogu biti uvjetovani gore navedenim faktorima, ali i ne moraju. Budući smo članica Europske Unije neizbježno dijelimo strateško partnerstvo sa svim članicama. No, ni med cvetjem ni pravice... Povijesno gledajući naši su strateški partneri Njemačka, Austrija, Mađarska, Slovačka, Bugarska i Vatikan.

Među strateške partnere moramo ubrojiti i susjede. Za BiH smo odgovorni Daytonskim i Washingtonskim sporazumom, premda se bježi od njihovoga ispunjavanja. Srbija mora postati naš strateški partner zbog gospodarskih, hidroloških, elektroprivrednih, prometnih i manjinskih razloga. Ako to želi i druga strana, potrebni PartneriGlede vanjskopolitičkih partnera postoje omi koji su nam nametnuti zemljopisnim smještajem, zatim oni koji su nam nametnuti geopolitičkim čimbenicima, oni koje nam nameću povijesni, ekonomski, prometni, hidrološki, ali i konfesionalni razlozi. Dakako, iznad svega su zemlje koje odredimo našim strateškim partnerima. Oni mogu biti uvjetovani gore navedenim faktorima, ali i ne moraju. Budući smo članica Europske Unije neizbježno dijelimo strateško partnerstvo sa svim članicama. No, ni med cvetjem ni pravice... Povijesno gledajući naši su strateški partneri Njemačka, Austrija, Mađarska, Slovačka, Bugarska i Vatikan.su otvoreni, stručni, delikatni i dugotrajni diplomatski pregovori. Uteg velikosrpske agresije, politika sadašnjeg srbijanskog čelništva koje vodi s Hrvatskom rat „drugim sredstvima“, odnos Beograda prema hrvatskoj nacionalnoj manjini, instrumentalizacija srpske manjine u RH, bizantinska politika Srpske Pravoslavne Crkve koja de facto ne priznaje teritorijalni integritet RH, okupacija hrvatskog državnog teritorija uz Dunav, imperijalno posizanje za hrvatskom kulturnom baštinom, produžavanje zloporabe jasenovačkog mita kao oblik daljnjeg brušenja noževa za budući rat, ne priznavanje Domovinskog rata i VRA „Oluja“, et ceteram, velike su i teške teme, ali ih se mora rješavati u ime budućih strateških odnosa.

Sa Slovenijom je Hrvatska pokazala izuzetno visoki stupanj želje za strateškim partnerstvom. Za sada Ljubljana drži pod okupacijom hrvatski državni teritorij sv., Gera, želi izlaz na otvoreno more na račun hrvatskog teritorija, a postoje sporne točke i na nekim drugim dijelovima zajedničke granice. Crna Gora je najbliža strateškom partnerstvu. Ta je zemlja kandidat za euroatlantske integracije, stoga joj je Hrvatska dragocjeni susjed. Kosovo je mlada demokracija. Zbog velike nacionalne zajednice Albanaca u RH, ali i zbog povijesnih razloga, ova je Država naš važan vanjsko-politički suradnik. Makedonija ne pokazuje entuzijazam u odnosu prema RH, ali zbog geostrateškog položaja ona mora postati naš strateški partner. Grčka je stanovita nepoznanica. RH mora uložiti veće diplomatske napore prema Ateni, akreditirati ondje najkompetentniji diplomatski kadar i stvoriti dugoročni plan suradnje. Glede Turske, treba se vratiti na politiku predsjednika Tuđmana i Demirela.

Među tzv. istočnoeuropskim državama zemlje inicijative Baltik-Jadrana - Crno more naši su strateški partneri. Ne zaboravimo na Ukrajinu, veliku i nama blisku zemlju. Rusija je velesila i s njom treba umješno graditi vanjsko-političku suradnju. Dakako, naš strateški partner su SAD-e, ali i Kanada i Australija. Tu su i ekonomski divovi Kazahstan, Kina, Japan, Indija, Indonezija, Singapur, Formoza, Južna Koreja, Tajland...

Islamske zemlje posebno su poglavlje. Treba usmjeriti pažnju prema Iranu, koji nakon skidanja sankcija postaje važan čimbenik u geopolitičkom prostoru, a ima potrebu za novim tehnologijama. U Iraku, Siriji, Emiratima, Omanu, Kataru, Kuvajtu, Libiji, Alžiru naši su interesi veliki. Izrael je posebno pitanje. Ovu državu treba pretvoriti u strateškog partnera zbog stotinu razloga. Treba dobro proučiti naš interes u subsaharskim zemljama, kao što su Geopolitika1Južnoafrička Republika, Nigerija, Angola, Mozambik, Namibija, Tanzanija, Kenija, Etiopija, Eritreja, Somaliland (Somalija de facto ne postoji!).

U Južnoj Americi nikako ne smijemo zapostaviti tzv. ABC zemlje: Argentinu, Brazil i Čile.

Godine 2001. pobjednici Mesić-Račan i Tomćić uništili su hrvatsku diplomaciju, smijenivši oko 35 veleposlanika i generalnih konzula zbog političke podobnosti. Tadašnji Ministar Picula je brahijalno provodio uništavanje tzv. Tuđmanovih diplomata bez obzira što ih većina nije uopće pripadala HDZ-u. Od posljedica ove političke čistke MVP se nije oslobodilo do danas. Umjesto veleposlanika koji su kao građanske osobe imale svoj značaj, imenovani su tzv. karijerni veleposlanici pod stranačkoj kvoti, tzv. uhljebi. U praksi su to bili stranački zaslužnici kojima je veleposlaničko mjesto bila nagrada, obiteljski ili poslovni prijatelji stranačkih čelnika, rođaci, ljubavnice, ljubavnici, kumovi, strine i tetke, gledajući od domara do veleposlanika.

Većina bivših kolega organizirana je u Hrvatski diplomatski klub. Novi Ministar bi trebao, kao čovjek s razvijenom empatijom, ovim ljudima dati zadovoljštinu, a to može riječima zahvale i aktiviranjem onih koji to žele. A takvih nema mnogo, jer je dio ljudi već umro, dio ostario, dio postao rezigniran za rad u državnim službama, a ostatak bi eventualno mogao biti reaktiviram. Ali svima njima treba omogućiti držanje predavanja na Diplomatskoj akademiji i edukaciju novih veleposlanika.

Npr. ne može netko biti akreditiran u Ukrajini, a da nije zamolio mene da mu prije dolaska pomognem u stjecanju osnovnih znanja o toj zemlji. Poglavito, ako takav ne zna ni ukrajinski, ni ruski jezik, a o povijesti Ukrajine nema pojma. Dalje: prilikom odabira Veleposlanika potrebno se vratiti Tuđmanovom načinu odabira: birati ljude iz redova tzv. etničke elite – istaknute znanstvenike s međunarodnim ugledom, privrednike, kulturnjake, aristokrate, književnike,... ljude širokog enciklopedijskog znanja, uz znanje, po mogućnosti jezika zemlje primateljice, dakako, dobro se prije toga treba uvjeriti jesu li ti ljudi u stanju provoditi državnu diplomatsku politiku, je li im stalo do Hrvatske ili samo do položaja, jesu li po ljudskim karakteristikama podobni za takva osjetljiv posao, nisu li „uštekani“ u nečiji obavještajni aparat, mogu li se držati diplomatskog protokola i svega što on zahtijeva, etc.

Stipe Kutleša: Mogućnosti za osmišljavanje i formiranje nove strategije

Uspostavom nove Vlade RH otvorile su se mogućnosti ne samo za osmišljavanje i formiranje nove strategije hrvatske vanjske politike nego u svim područjima državnog i društvenog života. Novi ministar vanjskih poslova, premijer i predsjednica traže načine suradnje i usklađuju svoje stavove i osmišljavaju planove za daljnje djelovanje u vanjskopolitičkom pogledu. Što je normalnije od toga u svakoj normalnoj državi? I eto to se dogodilo, na svu sreću, i u Hrvatskoj. Zašto na sreću? Zato što do sada takva suradnja nije postojala pogotovo u protekloj godini otkada je izabrana nova predsjednica. Ako je neka suradnja postojala između prijašnjeg predsjednika i prijašnje ministrice vanjskih poslova onda to nije uglavnom bilo na neku veliku korist RH; ponekad više na štetu. U protekloj godini ministrica vanjskih poslova nije imala snage ni volje dogovarati se sa predsjednicom oko vanjske politike. Ugledala se na svoga koalicijskog šefa koji nije želio s predsjednicom komunicirati. Ako je ikada i komunicirao onda je to bilo na način političkog primitivizma. Ne treba podsjećati na scene koje je inscenirao čovjek bez trunka političke, a kamoli državničke mudrosti.

Zamislimo da se takva situacija nastavila nakon posljednjih izbora (a malo je nedostajalo se nastavi). Kako bi komunicirali ministrica vanjskih poslova i premijer s predsjednicom? Kakvu bi vanjskopolitičku strategiju dogovarali? Nikakvu. To bi bilo ravno katastrofi kao što je J. - BaltikInicijativa Jadran-Baltik je nešto što Hrvatskoj može dobro doći i pokazati da Hrvatska spada i u druge regije osim balkanske. Hrvatska se već jednom mora odlijepiti od Balkana. Što bismo imali da je ostala bivša Vlada? Imali bismo Jugosferu ili Jugoregion. U tom smislu je nova perspektiva hrvatske vanjske politike obećavajuća. Samo treba puno pameti, htijenja i strpljenja.bilo u proteklom razdoblju. Zato i nije čudno da RH nije ni imala nikakvu državotvornu vanjsku politiku i da nije uživala ugled u međunarodnoj zajednici. Sada su se stvari promijenile i normalno je da vanjsku politiku kreiraju u međusobnoj suradnji i uvažavanju svi oni koji su za to zaduženi. Upravo je zato (i ne samo zato) i najavljen pakao u Saboru. Kako to uskladiti s nedavnom izjavom bivšeg premijera da će biti konstruktivna oporba? Ako je pakao konstruktivan što li je onda destruktivno?

Inicijativa Jadran-Baltik je nešto što Hrvatskoj može dobro doći i pokazati da Hrvatska spada i u druge regije osim balkanske. Hrvatska se već jednom mora odlijepiti od Balkana. Što bismo imali da je ostala bivša Vlada? Imali bismo Jugosferu ili Jugoregion. U tom smislu je nova perspektiva hrvatske vanjske politike obećavajuća. Samo treba puno pameti, htijenja i strpljenja.

U kome RH treba tražiti strateške partnere? U svima s kojima se može surađivati na načelima čistih računa i otvorene i dobronamjerne suradnje. To su prije svega zemlje koje tradicionalno podupiru Hrvatsku. No o međunarodnom kontekstu ovisi kako se RH treba ponašati. Pri tome treba štititi svoje interese onako kako to rade i druge države, ni manje ni više od toga. Za provedbu tako zacrtanih smjernica trebaju ljudi koji su spremni i sposobni to i uraditi. To je pitanje kadrovske politike u diplomaciji, ali i općenito. Postojeći su kadrovi uglavnom kadrovi koje je postavila bivša Vlada i koji su isključivo služili toj Vladi, a ne interesu države i naroda. Sve te kadrove treba pod hitno maknuti i postaviti državotvorne ljude, a ne one kojima su vlastita sinekura i pasivnost (a često i po državu štetno djelovanje) glavni ciljevi. I tu praksu treba već jedanput prekinuti.

Pero Kovačević: Na putu da stvorimo diplomaciju

Nažalost, mi nakon Tuđmana nismo imali hrvatsku vanjsku politiku. Nismo imali diplomaciju DiplomacijaNakon provedenih parlamentarnih izbora i konstituiranjem nove Vlade Domoljubne koalicije i Mosta predsjednica Republike je konačno dobila odgovarajuće suradniku u novoj Vladi, ministra Kovača i predsjednika Vlade Oreškovića u oblikovanju i provođenju hrvatske vanjske politike. Konačno smo na pravom putu da imamo hrvatsku vanjsku politikui da stvorimo hrvatsku diplomaciju. Naime, treba javno reći da je 2000 godine provedena „lustracija“ u hrvatskoj diplomaciji, koja je očišćena od domoljubnih i državotvo rnih kadrova i zamijenjena podobnim kadrovima Milanovića, Pusićke i Mesića.koja bi štitila hrvatske nacionalne interese. Skupo smo platili i plaćamo ceh sulude politike kojoj je ulazak Hrvatske u Europsku Uniju bio jedini mogući cilj, cilj svih ciljeva kojemu je sve ostalo trebalo podrediti. Zbog Europske Unije izručili smo generala Gotovinu, odustali smo od ZERP-a i proglašenja gospodarskog pojasa, odrekli smo se, de facto, Savudrijske vale, a zauzvrat smo dobili jako malo. No, više puta sam upozoravao da dolaskom Vesne Pusić na čelo Ministarstva vanjskih i europskih poslova mi prestajemo imati vanjsku politiku. Vesna Pusić je vodila isključivo politiku Zapadnog Balkana, a ne Republike Hrvatske.

Kolinda Grabar Kitarović, predsjednica Republike je očito bila svjesna kakvu je situaciju i stanje zatekla i pokrenula je promjene i bitne te potrebite iskorake u stvaranju i oblikovanju hrvatske vanjske politike. U tome kontekstu je uz neke druge poteze, pokrenula hvale vrijednu inicijativu Jadran-Baltik. Misija joj nije bila laka jer doživljava stalne opstrukcije kukuriku Vlade, prije svega Zorana Milanovića i Vesne Pusić. Naime, sukladno odredbama članka 99. stavka 1. Ustava RH: predsjednik Republike i Vlada Republike Hrvatske surađuju u oblikovanju i provođenju vanjske politike. Došli smo da biti problema, jer se Zoran Milanović umislio „hrvatskim kancelarom“ i odbija suradnju i provođenje u djelo pokrenutih iskoraka i inicijativa predjednice Kolinde Grabar Kitarović.

Nakon provedenih parlamentarnih izbora i konstituiranjem nove Vlade Domoljubne koalicije i Mosta predsjednica Republike je konačno dobila odgovarajuće suradniku u novoj Vladi, ministra Kovača i predsjednika Vlade Oreškovića u oblikovanju i provođenju hrvatske vanjske politike. Konačno smo na pravom putu da imamo hrvatsku vanjsku politikui da stvorimo hrvatsku diplomaciju. Naime, treba javno reći da je 2000 godine provedena „lustracija“ u hrvatskoj diplomaciji, koja je očišćena od domoljubnih i državotvo rnih kadrova i zamijenjena podobnim kadrovima Milanovića, Pusićke i Mesića.

Josip Jović: Najava bitnog zaokreta

Od svih ministara nove vlade možda je najpogođeniji izbor Mira Kovača ministrom vanjskih poslova. Relativno je mlad i obrazovan čovjek, solidnog diplomatskog iskustva, jasnih političkih stavova, neopterećen prošlošću i bez ikakvih afera iza sebe. Gotovo idealan model hrvatskog političara budućnosti.

Već svojim prvim izjavama Kovač je najavio bitan zaokret u hrvatskoj vanjskoj politici. Dok je ta politika proteklih RegijaUmjesto, dakle, „regije“ ili „regiona“, Kovač promovira pojam i ideju susjedstva i dobrosusjedskih odnosa sa svim zemljama istočno zapadno, sjeverno i južno od nas. A to je već drugi par opanaka. Vrlo su znakoviti njegovi prvi posjeti, najprije Sarajevu (i Mostaru) a onda Budimpešti. U Mesić-Pusić-Josipovićevu konceptu „regiona“ Srbija je bez ikakva jasnog razloga i temelja bila iznad svih stavljena u centar svijeta kao središnja točka s kojim je valjalo graditi naročito prijateljske i naročito dobre odnose, a veza Zagreb-Beograd zamišljana je kao osovina balkanskih reintegracija.godina, što po nalozima izvana što po osobnim sklonostima ljudi u čije je ruke pala sudbina zemlje, bila okrenuta „regionu“ kao nekoj vrsti zamjene za propalu Jugoslaviju s točno definiranim granicama i političkima asocijacijama, Kovač je svojim djelatnicima „zabranio“ upotrebu riječi regija i „naši prostori“. Mogao je tome dodati i „zapadni Balkan“ kao nepostojeći politički pojam. U geografskom smislu postoji samo Balkan u kojega spada dio Hrvatske, ali nikada nije upotrebljavan „zapadni Balkan“ dok nije ušao kao politički pojam.

Umjesto, dakle, „regije“ ili „regiona“, Kovač promovira pojam i ideju susjedstva i dobrosusjedskih odnosa sa svim zemljama istočno zapadno, sjeverno i južno od nas. A to je već drugi par opanaka. Vrlo su znakoviti njegovi prvi posjeti, najprije Sarajevu (i Mostaru) a onda Budimpešti. U Mesić-Pusić-Josipovićevu konceptu „regiona“ Srbija je bez ikakva jasnog razloga i temelja bila iznad svih stavljena u centar svijeta kao središnja točka s kojim je valjalo graditi naročito prijateljske i naročito dobre odnose, a veza Zagreb-Beograd zamišljana je kao osovina balkanskih reintegracija.

U jačanju dobrih veza i odnosa jednako sa svima, Kovač naglašava još otvorena pitanja s nekim državama. Trebao bi reći i ponavljati o kojim se otvorenim pitanjima radi i bez rješavanja kojih Hrvatska neće bianco podržati ulazak pojedinih zemalja u euro-atlantske integracije. Sa Srbijom su još neriješena granična pitanja, nije vraćeno oteto umjetničko blago, nije stigla isprika za agresiju kao ni imena nestalih. U BiH stoji neriješeno pitanje ustavnog položaja Hrvata. Razgraničenje s Crnom Gorom u Boko-kotorskom zaljevu kao da je zaboravljeno, a protupravni i nepravedni provizorij prijeti postati trajnim stanjem.

I namjesto orijentacije prema jugoistoku, novi ministar snažno naglašava vertikalu Jadran-Baltik, što je doista važna povijesno- kulturno- trgovinsko-infrastrukturna poveznica.

E sad, Miro Kovač u svemu tome nije jedini čimbenik. Pretpostavljamo kako u pretežno HDZ-ovoj vladi neće imati zapreke, nego naprotiv. Njegovi su pogledi u velikoj mjeri usuglašeno i s pogledima predsjednice Republike. Hrvatska je, međutim, članicom EU i NATO pakta, što može biti prednost u ostvarivanju ciljeva kad i ako znamo što želimo i kad imamo hrabrosti insistirati na vlastitim interesima, ali naši ciljevi na žalost mogu biti i u stanovitoj koliziji s nekim širim geopolitičkim planovima velikih sila. I još nešto, teško je novu politiku provoditi sa starim diplomatskim kadrovima naslijeđenim iz jugoslavenskih vremena.

Dr. sc. Miroslav Međimorec: Povratak u srednju Europu

Usvom nastupnom govoru pred djelatnicima ministarstva vanjskih poslova novi ministar dr. Miro Kovač u prvoj je rečenici raskinuo „protuprirodni brak“ Hrvatske s „regionom“ i vratio je onamo kamo pripada, među srednjeeuropske i mediteranske zemlje. Tim određenjem se potpuno uskladio s vanjskom politikom predsjednice Kolinde Grabar Kitarović i njenom inicijativom Jadran-Baltik-Crno more. I Kovačevi prvi službeni posjeti susjedima – u BiH - time je istaknuo važnost odnosa i strateško značenje dobre suranje s BiH, prvenstveno zbog brige za jednakopravnost Hrvata u BiH - te Mađarskoj, potvrđuju riječi također izrečene pri njegovom nastupu da ćemo sa svima susjedima ravnopravno razvijati dobre „susjedske“ odnose, uvijek imajući u vidu hrvatske nacionalne interese.

Što se tiče strateških partnera valja ponoviti misao pokojnog predsjednika Tuđmana o odnosima suverenih država: „Među državama nema prijateljstava već samo interesi koji se katkad poklapaju a katkada razilaze“. Hrvatska mora to imati na umu i pouzdavati se u stalnost svojiih nacionalnih interesa, dobra profesionalna diplomacija će se znati prilagoditi i odgovoriti tim mijenama Sa svim zemljama razvijati dobre odnose sukladno našim interesima, no ipak u ovim opasnim vremenima za svjetski mir (terorizam, napetost između Rusije i Nato-a oko Ukrajine, jačanje Kine) valja se posebice držati SAD-a, a u okviru EU s hrvatskim tradicionalnim partnerima poput SR Njemačke, u kojoj je značajan broj hrvatskih iseljenika i postoji važna gospodarska suradnja, s Austrijom , Mađarskom, Italijom,i naravno s novim, tranzicijskim članicama EU-u s kojima trebamo ostvariti već spomenuto okupljanje oko inicijative Jadran-Baltik-Crno more. I ne zaboraviti tradicionalan i Hrvatskoj važan oslonac na Vatikan i Sv. Oca. Nisam zaboravio ni Srbiju, i ona nam je susjed s kojim ravnopravno i kroz pregovore moramo riješiti niz neriješnih pitanja – poginuli i nestali u Domovinskom ratu, povratak odnesenih umjetnina, vraćanje arhiva, razgraničenje na Dunavu. Podcrtavam, ravnopravno i bez kompleksa, kao suverena država s državom, bez kompleksa i sentimenta, nikada ne zaboravljajući onu „Regnum regno non praescribit leges“.

Što se tiče „kadroviranja“ u ministarstvu vanjskih i europskih poslova– ja sam s 36 kolega bio jedan od veleposlanika i generalnih konzula koje je Račanova, trećesiječanjska vlast lustrirala – bez obzira na zakonitost, sposobnosti, uspjehe, znanja, karijere – većina nas su bili akademici, profesori, doktori, uvaženi hrvatski intelektualci i umjetnici.- Bili smo kažnjeni oduzimanjem veleposlaničkih zvanja, smanjenjem plaća, time i osnovica za mirovinu, ponizili su nas, šikanirali, silili na odlazak iz ministarstva. Po nalogu Račana i Mesića danas cijenjeni eurozastupnik Tonina Picula i njegova desna ruka današnja veleposlanicaRH u Beču Vesna Cvjetković, tada Kurelec–smijenjivali su nas (ne i bez osobne zluradosti )- uz pomoć naših dojučerašnjih kolega i suradnika - i bacali u zakutke ministarstva. Bio je to hir i pir pobjednika. To je bio ozbiljan udarac mladoj hrvatskoj diplomaciji.

Na žalost, hrvatska javnost je to političko čišćenje iz 2000.- bilo je sveobuhvatno: vojska, policija, uprava - kao i mnogo toga iz nedavne prošlosti - zaboravila! Naslijedili su DiplomatiZa ozbiljan sam izbor ljudi u diplomaciju u kojoj stranačka pripadnost ne bi smjela biti važna ni odlučujuća, ali domoljublje da – mnogo je današnjih diplomata koji se u inozemstvu libe upotrijebiti imenicu Hrvat ili pridjev hrvatski. Znanje, sposobnost, vještina komuniciranja, svojevrstan šarm, jezici, ali i moralne te psihološke osobine potrebite su za takvu specifičnu profesiju kao što je diplomacija.nas jugodiplomati i neiskusni članovi ili simpatizeri SDP-a i HNS-a koji su Tuđmanovu zamisao Hrvatske zanijekali, bila im je odiozna, valjalo ju je razgraditi. Vođenje posttuđmanovske diplomacije preuzeli su Mesić, Račan, Picula, Budimir Lončar, nove su stali učiti diplomaciji i vođenjuvanjske politike koja je bila sve samo ne hrvatska.

Tuđmanova vanjska politika zamijenjena je vraćanjem u region (još jednom pohvale Kovačevom odbacivanju regije i regiona), a naša nastojanja – dotadašnje hrvatske diplomacije - da svijetu prikažemo novu državu Hrvatsku u njenoj raznolikosti i kulturnom bogatstvu, da je uzdižemo i nađemo joj mjesto u obitelji slobodnih država svijeta pretvorili su u vanjsku politiku države koja je slijepo slijedila diktat kako bi ušla EU – Nema aletrnative – istovremeno gradeći snažnu politiku sljubljivanja s jugosferom, regionom, popuštajući agresivnoj i sposobnoj srpskoj diplomaciji i njihovim političarima.

Nisam za lustraciju iako znam da je u hrvatskoj diplomaciji danas mnogo onih koje je „crvena“poplava naplavila na obale Zrinjevca 7 -„uhljebi“, nesposobni političari, karijeristi, bjegunci od hrvatske stvarnosti, djeca moćnika, ljudi sumnjivih nakana i zamisli. Mnogo je nepodopština učinjeno, nezakonitosti čak i kriminala. Za ozbiljan sam izbor ljudi u diplomaciju u kojoj stranačka pripadnost ne bi smjela biti važna ni odlučujuća, ali domoljublje da – mnogo je današnjih diplomata koji se u inozemstvu libe upotrijebiti imenicu Hrvat ili pridjev hrvatski. Znanje, sposobnost, vještina komuniciranja, svojevrstan šarm, jezici, ali i moralne te psihološke osobine potrebite su za takvu specifičnu profesiju kao što je diplomacija. U devedesetim smo imali psihologa koji je razgovarao sa svakim kandidatom i donosio procjenu njegovog karaktera. I maknite konačno Lončare, Joviće, Jakiće iz Diplomatske škole u kojoj uče mlade hrvatske diplomate vještini profesije, ali i idejama protivnim nacionalnim interesima. Umirovite one koji su za mirovinu, posebice jugodiplomate i pažljivo birajte onoga koji će kadrovirati i probirati ljude za diplomaciju. Uz ministra to je najvažniji dužnosnik u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova.

Antun Babić: Svijet i Hrvatska nalaze se na prekretnici, stvara se novi svjetski poredak!

Dolaskom na vlast Domoljubne koalicije i MOST-a Hrvatska je u prilici iz temelja promijeniti svoju vanjsku politiku, koja će konačno i dominantno šititi hrvatske nacionalne strateške interese. Hoće li se to u iduće četiri godine, ako tako dugo potraje sadašnja Vlada, i ostvariti neće samo ovisiti o novim ministru vanjskih i europskih poslova dr. Miru Kovaču, koji ima sve uvjete da postane najbolji i najuspješniji hrvatski ministar vanjskih poslova od početka stvaranja hrvatske države 1991. godine.

Nikada od uspostave samostalne hrvatske države 1991. godine nismo imali ministra vanjskih poslova s Kovačevim nespornim hrvatskim državotvornim i domoljubnim osjećajima i uvjerenjima, dugogodišnjim diplomatskim iskustvom na visokoj razini i relevantnom visokom naobrazbom. Prvi ministri vanjskih poslova početkom devedesetih godina bili su visoko obrazovani ljudi, ali bez stvarnog diplomatskog iskustva, jer se u to vrijeme tek izgrađivala hrvatska diplomacija, pa njih ne želim ni u kom slučaju uspoređivati s nekim mediokritetima iz redova HDZ-a i SDP-a tj. HNS-a koji su obnašali tu dužnost. Najvažnije od svega je pak činjenica da dr. Miro Kovač nije «MOST-ov nezavisni stručnjak», nego iskusan HDZ-ov političar.

Udbaši i jugokomunisti su od početka sabotirali i još uvijek sabotiraju rad MVEP-a

Moje vanjskopolitičko iskustvo govori kako je jako teško biti dobar ministar vanjskih poslova ako nemaš dobro ustrojenu, djelotvornu i lojalnu diplomaciju, tj. kadrove koji su tvoji, a ne ne nečiji tuđi tj. neprijateljski, štoje, nažalost, dobrim dijelom bio slučaj od 1991. do danas. Već na Dan međunarodnog priznanja Republike Hrvatske 15. siječnja 1992. bivši jugodiplomati i visoki dužnosnici KP Hrvatske, sabotirali su rad Ministarstva vanjskih poslova Republike Hrvatske, jer su se čak I tada nadali kako će Hrvatska na kraju ipak izgubiti rat te da će se njihova komunistička Jugoslavija održati uz potporu tradicionalnih međunarodnih saveznika te umjetne države. Tijekom mojeg službovanja na visokim diplomatskim dužnostima u Pekingu, Dublinu i Melbourneu osobno sam bio nazočan kad su neki hrvatski veleposlanici pred domaćinima kritizirali prvog hrvatskog predsjednika dr. Franju Tuđmana kao diktatora i hvalili jugoslavenskog komunističkog zločinca Tita. Nažalost, ti isti ljudi i danas su još u hrvatskoj diplomaciji, a da o poznatim i dokazanim udbašima i ne govorimo.

Dakle, iako sam skeptičan da će mu to biti dozvoljeno od strane Pantovčaka i Banskih dvora (tu prvenstveno mislim na MOST), Dr. Miro Kovač bi morao što žurnije napraviti sveobuhvatnu reformu u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova. Ukoliko mu se ne dozvoli da na ključne položaje, kako na Zrnjevcu tako i u diplomatskim predstavništvima diljem svijeta ne postavi ne samo dokazane stručnjake na području diplomacije i međunarodnih odnosa, nego, što je jednako važno, i osobe koje će srcem i dušom raditi na promociji i zaštiti hrvatskih nacionalnih interesa u svijetu, hrvatska vanjska politika bit će i dalje, u najmanju ruku, skupa, loša i nedjelotvorna. Ukoliko novi ministar vanjskih poslova ne bude imao ovlasti smijeniti ili barem maknuti u stranu one kadrove i ljude koji u MVEP-u već više od petnaest godina ne samo drže svoje noge na radnim stolovima i brinu se isključivo za svoj vlastiti materijalni interes, nego i, po naputku ovog ili onog ministra vanjskih poslova, rade protiv nacionalnih interesa hrvatske države, kao što je progom i mobingiranje državotvornih kadrova, dr. Miro Kovač će, ne svojom voljom, ući u beskonačni niz neuspješnih ministara vanjskih poslova RH u zadnjih petnaest godina.

Sanaderov pristup u kadroviranju bio bi najgore rješenje

Međutim, ono što želim posebno istaknuti je kako bi najgora opcija bila ponoviti Sanaderovu politiku u MVPE-u kad je ne samo ostavio na njihovim dužnostima sve SDP-ove kadrove nego ih i unaprijedio, a hrvatske domoljube TerminologijaMislim da je nova terminologija dr. Mire Kovača o susjedstvu, a ne regiji ili Mesićevom “region” dobar nagovještaj kako novi ministar vanjskih poslova razmišlja. Bez obzira na njihove još uvijek postojeće pretenzije na hrvatski teritorij, sa susjedima treba uvijek imati politiku otvorenih vrata za razgovore o svim problemima. No, to uvijek mora biti s pozicije da smo mi samostalna i slobodna država i da ćemo se svim silama oduprijeti svakom novom pokušaju guranja Hrvatske natrag u “balkanski region”, bez obzira da li takva politika dolazila iz Beograda Bruxellesa, Londona ili Washingtona. Na tome će i sadašnja hrvatska predsjednica, novi ministar vanjskih poslova i cijela Vlada na čelu s Tihomirom Oreškovićem na kraju njihovog mandata biti ocijenjeni kao uspješni ili neuspješni branitelji hrvatskih nacionalnih strateških interesa.bacio u zapečak. Nažalost, imali smo već takvih primjera od kako je došlo do smjene na Pantovčaku. Na jedno od najugodnijih veleposlaničkih mjesta u svijetu, u Beč, prije nekoliko mjeseci je optišla najbliža tadašnja tajnica MVEP-a i najbliža suradnica Vesne Pusić, koja je progonila hrvatske domoljube u tom ministarstvu.

Cijeli svijet je u jednom velikom komešanju. Europska unija traži izlaz iz do sada najveće i prijeteće krize. Bez obzira na rezultate početka unutarstranačke izborne kampanje, u SAD-u će novi predsjednik biti iz redova Republikanske stranke i vjerojatno vrlo radikalno tj. proamerički domoljubno raspoložena osoba. Nije bitno hoće li to biti Cruz, Trump ili netko treći. Jednostavno američki anglosaksonci (bijelci) se osjećaju strašno ugroženima i traže predsjednika koji će Americi vratiti staru slavu i moć na međunarodnoj sceni (koju Amerika iz godine u godinu sve više gubi). Hillary Clinton, ako i postane kandidat Demokratske strane za predsjednicu, neće biti izbarana, jer su Amerikanci jako ljuti na sadašnjeg predsjednika Obamu, kojeg okrivljuju za pad utjecaja Amerike u svijetu. Zašto se osverćem na američke predsjedničke izbore I zašto je to važno za Hrvatsku.

I malo bolji poznavatelj međunarodnih odnosa dobro zna da su SAD i njezin predsjednik u zadnjih sedam desetljeća odlučivali o vanjskoj politici puno većih država nego što je Republika Hrvatska. Sinoć sam na Ruskoj televiziji čuo izjavu američkog predsjednika Obame, “kako je ponekad potrebno nekim državama zavrtati ruku da bi napravile ono što od njih SAD traže”.

Veliki utjecaj američkog veleposlanika u Zagrebu na hrvatsku vanjsku politiku

Europska je unija kriva za rat u bivšoj Jugoslaviji, a kriva je i za sadašnju zastrašujuću emigrantsku krizu zato što nije imala snage oduprijeti se globalnim interesima SAD-a. Stoga ne treba imati neke velike iluzije kako će nakon opvih izbora Hrvatska imati potpuno samostalnu vanjsku politiku. Kad se za to ukaže potreba tj. kad to nalaže nacionalni i strateški interes SAD-a, američki veleposlanik u Zagrebu ima veći utjecaj na hrvatsku vanjsku politiku nego Pantovčak i obje strane na Markovom trgu zajedno. To je realnost od koje ne treba bježati sve dok NR Kina ne zamijeni SAD na položaju svjetskog hegemona.

Što se pak tiče politike Baltik - Jadran – Crno more to je isključivo američka politika, iza koje stoji novi svjetski poredak, za koji nisam siguran da će biti dobar za Hrvatsku, jer će Hrvatska biti sve manje samostalna država. Jako je bolno slušati izjave i komentare kako se trebamo vratiti tamo gdje smo bili prije 1918. godine. Te godine bili smo strpani pod beogradsku čaršiju, ali ni u Austro-ugarskoj nismo imali svoju samostalnu državu, niti svoja hrvatska diplomatska predstavništva po svijetu. Zašto su onda svojedobno Stjepan Radić drugi studenti prosvjedovali protiv uvođenja mađarskog jezika u Hrvatskoj, palili mađarske zastavu i protivili se diktaturi Hedervarya u Hrvatskoj.

Za nekoliko desetljeća pojavit će se novi vladari svijeta

No, kako sada stoje stvari u svijetu, uz rast Kine i drugih sve važnijih zemalja, te potencijalnog savezništva Kine i Rusije, neće proći više od dva desetljeća kada će glavni igrači na svjetskoj pozornici u zadnjih dvjesto do tristo godina biti u drugom planu. Zato je važno održavati dobre političke, a posebno gospodarske odnose s budućim vladarima svijeta. Međutim, ono što je za nas ipak dobro, je činjenica da je hrvatska predsjednica tj. Zagreb, a ne Beograd, ona koja u našem susjedstvu danas ima inicijativu u pogledu provođenja američke politike u ovom dijelu Europe. Da je Jugoslavija ostala na životu i da nema samostalne hrvatske države, Zagreb i Hrvatska bi i dalje u svijetu bili tretirani kao jugoslavenska tj. srbijanska provincija. I u tom kontekstu posebno je važno da nova hrvatska vanjska politika daleko više doprinese stabilnosti i sigurnosti Republike Hrvatske nego što je to bio slučaj do sada.

Mislim da je nova terminologija dr. Mire Kovača o susjedstvu, a ne regiji ili Mesićevom “region” dobar nagovještaj kako novi ministar vanjskih poslova razmišlja. Bez obzira na njihove još uvijek postojeće pretenzije na hrvatski teritorij, sa susjedima treba uvijek imati politiku otvorenih vrata za razgovore o svim problemima. No, to uvijek mora biti s pozicije da smo mi samostalna i slobodna država i da ćemo se svim silama oduprijeti svakom novom pokušaju guranja Hrvatske natrag u “balkanski region”, bez obzira da li takva politika dolazila iz Beograda Bruxellesa, Londona ili Washingtona. Na tome će i sadašnja hrvatska predsjednica, novi ministar vanjskih poslova i cijela Vlada na čelu s Tihomirom Oreškovićem na kraju njihovog mandata biti ocijenjeni kao uspješni ili neuspješni branitelji hrvatskih nacionalnih strateških interesa.

U vrlo povoljno ozračje za bolju vanjsku politiku svakako spada i okolnost da će vrlo dobro funkcionirati odnosi između Pantovčaka i Banskih dvora, te da će novi ministar vanjskih poslova redovno konzultirati predsjednicu države Kolindu Grabar-Kitarović kad se bude odlučivalo o ključnim pitanjima i odlukama hrvatske vanjske politike. Tako se radi u uređenim državama, bez obzira kojoj stranci pripadaju predsjednik države tj. predsjednik vlade i ministar vanjskih poslova.

Ministarstvo vanjskih poslova mora preuzeti ulogu vraćanja povjerenja hrvatskom iseljeništvu

Na kraju držim također jako važno istaknuti, pa ako treba i ponuditi savjet dr. Miri Kovaču, kako je hrvatsko iseljeništvo strašno razočarano s radom i ponašanjem hrvatskih diplomatskih predstavništava u zemljama u kojima ima veliki broj građana hrvatskog podrijetla. Mnogi u iseljeništvu današnju hrvatsku diplomaciju vide kao nastavak bivše jugoslavenske diplomacije, a posebno po arogantnosti hrvatskih diplomata. Budući da se odgađa, tko zna za koliko dugo vremena, osnivanje Ministarstva povratka i useljeništva, novi ministar vanjskih poslova treba pod žurno naći načina i ljude koji će, barem u svijetu, odigrati onu ulogu koju je trebalo odigrati Ministarstvo povratka i useljeništva u Zagrebu. Što se mene tiče, osim strašnog usporavanja rada i smanjenja učinkovitosti nove Vlade, najveći i najopasniji krimen MOST-a je činjenica da je ta regionalna i provincijska stranka zaustavila stvaranje jednog od najvažnijih ministarstava za gospodarski i demografski oporavak Hrvatske, a možda i za sam opstanak hrvatskog naroda.

Jako čudi izostanak javne reakcije Hrvatskog svjetskog kongresa

U tom kontekstu jako me iznenađuje i čudi što se po tom pitanju još nije javno oglasio Hrvatski svjetski kongres, koji pretendira na predstavljanje izvandomovinskih Hrvata. Svoj prosvjed trebali bi Tihomiru Oreškoviću, Tomislavu Karamarku i Boži Petrovu (ili još bolje Nikoli Grmoji) uputiti i ogranci HDZ-a diljem svijeta i druge hrvatske iseljeničke organizacije. Dokle će iseljeništvo naivno i šutljivo prihvaćati i nadati se ispunjenu lažnih i neostvarenih obećanja domovinskih političara kad je riječ o stvaranju uvjeta za učinkovito boboljšanje institucionalnih odnosa između Republike Hrvatske i polovice hrvatskog naroda koji živi diljem svijeta?

Davor Dijanović

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

 

Uto, 17-09-2019, 22:29:12

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.