O važnosti kulture i Ministarstva kulture za hrvatski identitet i političku scenu

Pred nekoliko dana na našem smo Portalu objavili zanimljivi članak mag. art. Eve Kirchmayer Bilić pod naslovom „Kultura vapi za lustracijom“, u kojemu se naglašava velika važnost kulture za identitet naroda.

Dojma smo da se je resoru kulture do sada pridavalo premalo važnosti kad je na vlasti bila nacionalna opcija. Ministarstvo kulture prema mišljenju mnogih često je vodilo protuhrvatsku politiku, pa je tako odbijalo sadržaje koje afirmiraju hrvatske interese, a financiralo one protuhrvatskog karaktera: od knjige koja negira posebnost hrvatskog jezika do filma koji Hrvate optužuje za pokolj u Dvoru na Uni. Kad je u pitanju financiranje internetskih portala, onda je vrlo jasna činjenica da su se financirali isključivo portali koji su bili na liniji vladajuće lijeve političke opcije, neovisno o njihovoj (ne)kvaliteti.

Jesu li političari nacionalnog predznaka svjesni važnosti kulture, tj. onoga što je Antonio Gramsci nazvao „kulturnom hegemonijom“? Koja osoba bi bila idealna za funkciju ministra kulture? Ova dva pitanja kao i općenito važnost kulture i resornog ministarstva za hrvatski identitet i političku scenu za Portal HKV-a komentiraju: Đuro Vidmarović, Marija Peakić Mikuljan, Damir Pešorda, Stipe Kutleša, Mile Prpa i Josip Jović.

Đuro Vidmarović: Kulturocid

Kultura, prosvjeta, znanost i šport jednako su važni za normalan, uravnotežen i neupitan, glede opstanka, život KulturocidMinistar mora biti svjestan kulturocida, zapuštenosti, ruiniranosti, namjerno krivo ustrojenih i usmjerenih kulturnih programa i ustanova, s ciljem uništavanja jednog od temeljnih čimbenika narodnosnog identifikacijskog koda i nacionalne historijske svijest Hrvata. O ovome sam poslao predsjedniku HDZ-a Promemoriju kao bivši dužnosnik Stranke i saborski zastupnik, a danas književnik i predsjednik HKV-a, pa se nadam kako je imao vremena pročitati ju.našega naroda i naše Države, kao financije, ekonomija, pravo, unutarnji poslovi ili zdravstvo. Stječe se dojam da u pregovorima o sastavu buduće narodne Vlade RH, zanimanje za Ministarstva koja pokrivaju ova područja nisu u prvom planu. Nadam se kako takav dojam ne odgovara stvarnosti, već je rezultat novinarskih izvješća. Kada bi tako bilo, tada bi svi imali razloge za zabrinutost.

U mnogim područjima kulture prošla je Vlada, a nije daleko od nje bila niti prethodna, učinila toliko propusta, pogrešnih poteza i namjernog uništavanja kulturne baštine, njezine nadgradnje i samobitnosti da slobodno možemo govoriti o kulturocidu. Čini se kako u ovom trenutku ne postoji niti jedna europska država čiju bi Vladu mogli optužiti za ovako nečasno, pa i veleizdajničko djelo. O tome sam svojevremeno imao izlaganje na tribini HNES-a u Muzeju Mimara.

Od životne je važnosti ne samo koju će osobu za dužnost Ministra kulture za dužnost Ministra kulture mandataru Oreškoviću predložiti MOST i Domoljubna koalicija, već kakav će program taj Ministar predložiti, a Vlada i Sabor ga sankcionirati. Ministar mora biti svjestan kulturocida, zapuštenosti, ruiniranosti, namjerno krivo ustrojenih i usmjerenih kulturnih programa i ustanova, s ciljem uništavanja jednog od temeljnih čimbenika narodnosnog identifikacijskog koda i nacionalne historijske svijest Hrvata. O ovome sam poslao predsjedniku HDZ-a Promemoriju kao bivši dužnosnik Stranke i saborski zastupnik, a danas književnik i predsjednik HKV-a, pa se nadam kako je imao vremena pročitati ju.

Marija Peakić Mikuljan: Rak rana hrvatske politike od njene samostalnosti do danas upravo je odnos prema hrvatskoj kulturi

Pročitala sam članak gospođe Bilić i potuno se slažem s njezinim vapajem da se u kulturi napravi lustracija. No, ProblemiOsobno već barem dva desetljeća govorim i pišem o raznim aspektima tog problema, od medijskih klipova pod kotačima svake dobro usmjerene ideje do otvorenih neprijateljskih provokacija koje nikada nitko nije sancionirao pa do drskog orjunaškog kadroviranja najizraženijeg upravo na području kulture i medija. Žalosno je da iz takve prakse ne možemo izuzeti ni našu najjaču stranku s nacionalnim predznakom. Sjetimo se samo mandata ministra Biškupić i nepodnošljivog divljanja njegova izabranika i pomoćnika za knjigu izabranog iz redova SDSS-a?!razumljivo je da se taj postupak ne može provesti samo u jednom društvenom segmentu nego je potrebno boriti se za dekontaminaciju cijeloga društvenoga organizma. Bit će to sada vrlo teško učiniti,ali ja se ubrajam u one koji čvrsto vjeruju da je to ipak izvedivo i da bez lustracije ne možemo očekivati toliko žuđene pomake ka boljitku u svim sferama života.

Osobno već barem dva desetljeća govorim i pišem o raznim aspektima tog problema, od medijskih klipova pod kotačima svake dobro usmjerene ideje do otvorenih neprijateljskih provokacija koje nikada nitko nije sancionirao pa do drskog orjunaškog kadroviranja najizraženijeg upravo na području kulture i medija. Žalosno je da iz takve prakse ne možemo izuzeti ni našu najjaču stranku s nacionalnim predznakom. Sjetimo se samo mandata ministra Biškupić i nepodnošljivog divljanja njegova izabranika i pomoćnika za knjigu izabranog iz redova SDSS-a?!

U to vrijeme je Ministarstvo financiralo knjige koje negiraju postojanje hrvatskog jezika kao i knjige koje potkradaju korpus hrvatske književnosti potkrepljujući bezočno drsko staru velikosrpsku tezu o dubrovačkoj književnosti kao dijelu srpske književnosti. Mislim da se slični primjeri ne mogu naći u povijesti niti jedne zemlje.Svaki put sam reagirala no ni jedan redak iz mojih izlaganja nikada nije ugledao svjetlo dana u našim medijima. Bila sam pisac s crne liste i za mene i meni slične hrvatski mediji su bili zatvoreni, a odbijenicu kojom se mojaknjiga sabranih pjesama eliminira sa liste onih zanimljivih Ministarstvu kulture potpisao je kratko i bez obrazloženja, ali vrlo sladostrasno već spomenuti pomoćnik ministra zadužen za hrvatsku knjigu.

Navela sam ovaj primjer ostavljajući dragim čitateljima da se sami prisjete što se sve događalo za vrijeme mandata ministrice Violić i njoj sličnih ministara drugačije političke provenijencije. Do danas nitko nije valorizirao zasluge i utjecaj kulture u stvaranju hrvatske države nego je naprotiv činjeno sve da se te zasluge umanje ili čak izbrišu, a kulturna politika povjeri ministrima u čijim očima sjetno i nostalgično svijetle ferali sa ušća Save u Dunav. Rak rana hrvatske politike od njene samostalnosti do danas upravo je odnos prema hrvatskoj kulturi.

Zaprepašćuje koliko je veliko i opasno to nerazumijevanje... ako se uopće radi o nerazumijevanju. Da ne duljim jer sam već umorna od ove teme i od bojazni da ćemo i opet na čelo tog, po mom mišljenju prevažnog ministarstva dobiti nekog crvenokožca iz plemena Nelustriranih ili nekog tek toliko da se netko i time bavi....predlažem između mnogih pametnih,obrazovanih, čestitih hrvatskih intelektualaca koji zaslužuju tu čast da napokon za kormilo hrvatke kulture stane književnik Hrvoje Hitrec, čovjek čija bi prva riječ i prva gesta za tim ukletim kormilom napokon okrenula naš brod u pravom smjeru.

Dr. sc. Damir Pešorda: Bez osvajanja hrvatske kulture nema ni uistinu slobodne i neovisne hrvatske države

O velikom utjecaju kulture za nacionalni identitet pišem otkako objavljujem tekstove u tisku i na portalima. Toj HDZHDZ tek treba doći u priliku da djeluje s pozicije vlasti i kreira kulturnu politiku. Već po izboru ministra bit će razvidno u kojemu smjeru ide HDZ-ova kulturna politika. Bude li to neka bezlična osoba, poput Sanaderovih ministara kulture, nikakve bitne promjene se neće dogoditi.temi u cijelosti je posvećena moja knjiga Nametnučka kultura, objavljena prošle godine. Drago mi je da u krugu nacionalno osviještenih hrvatskih intelektualaca sve više sazrijeva slična spoznaja. Međutim, osobno sam se pomalo umorio od ponavljanja notorne činjenice da bez ponovnog osvajanja hrvatske kulture iz šapa nametnika na hrvatskom nacionalnom tkivu nema ni uistinu slobodne i neovisne hrvatske države. Uspostavom vlasti koja će proizaći iz suradnje Domoljubne koalicije i Mosta pružila bi se prilika za uspostavu nekih drukčijih odnosa i u hrvatskoj kulturi. Propusti li se ta prilika, onda krivnja neće biti na ''nametnicima'' nego na nama, osobito na političkoj i kulturnoj eliti domoljubnog usmjerenja.

Jesu li političari nacionalnog predznaka svjesni važnosti kulture, teško je reći. Do sada uglavnom nisu bili, upravo za vrijeme Sanaderove vlasti hrvatska kultura u potpunosti je devastirana i izručena u ruke antihrvatski nastrojenim kulturnjacima. Andrea Zlatar Violić i Berislav Šipuš samo su nastavili i produbili tu uhodanu praksu. Karamarkov HDZ tek treba doći u priliku da djeluje s pozicije vlasti i kreira kulturnu politiku. Već po izboru ministra bit će razvidno u kojemu smjeru ide HDZ-ova kulturna politika. Bude li to neka bezlična osoba, poput Sanaderovih ministara kulture, nikakve bitne promjene se neće dogoditi.

Kad me već pitate za moga favorita, ja bih osobno volio vidjeti na tom mjestu nekoga kao Mate Kovačević ili Hrvoje Hitrec. Nadam se da će budući ministar kulture biti sličnoga profila.

Stipe Kutleša: Gospodarstvo ne rješava sve ljudske probleme

Kada se u Hrvatskoj danas govori o krizi većina ljudi misli na našu gospodarsku i financijsku krizu koja se odražava i na mnoge druge vrste kriza kod pojedinaca, obitelji i društva kao cjeline. Tako se stječe dojam da bi sve bilo krasno samo kada bismo riješili gospodarsku i financijsku krizu. Da to nije baš posve tako svjedoče nam mnogo ekonomski razvijenija i prosperitetnija društva. U mnogim od njih stvari nisu baš najbolje, bez obzira na materijalno bogatstvo, pogotovo što se tiče stanja obitelji, morala, sigurnosti u društvu na što nas ozbiljno upozorava trenutna situacija u Europi, ali i u drugim dijelovima svijeta.

Gospodarstvo samo po sebi ne rješava sve ljudske probleme već je potrebno da svi segmenti društva budu, koliko je to god moguće, u ravnoteži. Svaki segment društva utječe na druge dijelove društva tako da se gotovo nijedan ne može izdvojiti kao nevažan. Tako je i s kulturom jednog društva i naroda. Točno je da su neke stvari u društvu, gledano kratkoročno, hitnije za rješavati pa se samim time čine i važnijima. Ali dugoročno gledano temelji nacije i države nalaze se u jasnom cilju što hoćemo i načinu kako to ostvarujemo. Nijedan segment društva pri tome ne smije biti zanemaren na račun drugih.

Ne ulazeći u složenu problematiku kulture, odgoja, obrazovanja i znanosti i njihove važnosti za nacionalni identitet i prosperitet u svakom smislu smije se kazati da oni doprinose oblikovanju i (p)održavanju nacionalnog identiteta, pa ako hoćemo i prosperiteta, više nego ekonomija. Zdravo i napredno gospodarstvo mogu stvarati samo dobro obrazovani, čestiti i nacionalno samosvjesni pojedinci i dobro organizirane skupine.

Ako toga nisu potpuno svjesni tzv. političari nacionalnog predznaka onda sigurno jesu oni protunacionalnog KrizaČinjenica je da se u govoru o krizi jedva čuje o kulturi, znanosti, prosvjeti. Uobičajeno je mišljenje da će sve doći na svoje samo kada se obuzda gospodarska kriza. To nije posve netočno jer sve ipak zahtijeva i financijska sredstva i potporu. Misli se da je svekolika kriza posljedica gospodarske krize. Drugi dio istine jest u tome da je stvar upravo obrnuta, tj. da je gospodarstvo samo posljedica, a ne uzrok lošega stanja u društvu. Uzroci su u negdje drugdje. Možemo imati koliko god razvijeno gospodarstvo i koliko god financijskih sredstava ništa ne koristi ako se njima loše upravlja tj. ako su raspoređeni nepravedno. Tisuće ljudi ne mogu toliko stvoriti koliko samo jedan može upropastiti. Treba li podsjećati na današnju i nedavnu hrvatsku tmurnu stvarnost u tom smislu?predznaka. Zato je njima uvijek bila važna kultura, odgoj i obrazovanje jer su preko njih oni nastojali vladati dušama ljudi. Zato su to smatrali jednako važnim, ako ne i važnijim, od posjedovanja gospodarske moći.

Činjenica je da se u govoru o krizi jedva čuje o kulturi, znanosti, prosvjeti. Uobičajeno je mišljenje da će sve doći na svoje samo kada se obuzda gospodarska kriza. To nije posve netočno jer sve ipak zahtijeva i financijska sredstva i potporu. Misli se da je svekolika kriza posljedica gospodarske krize. Drugi dio istine jest u tome da je stvar upravo obrnuta, tj. da je gospodarstvo samo posljedica, a ne uzrok lošega stanja u društvu. Uzroci su u negdje drugdje. Možemo imati koliko god razvijeno gospodarstvo i koliko god financijskih sredstava ništa ne koristi ako se njima loše upravlja tj. ako su raspoređeni nepravedno. Tisuće ljudi ne mogu toliko stvoriti koliko samo jedan može upropastiti. Treba li podsjećati na današnju i nedavnu hrvatsku tmurnu stvarnost u tom smislu?

Lustracija u gospodarskoj sferi nije prvenstveno gospodarsko pitanje nego pitanje poštenja, čestitosti, morala, pravde, nesebičnosti, svijesti o pripadnosti nacionalnoj zajednici i sl. Kako se dolazi do tih kreposti? Isključivo uspostavom sustava vrijednosti i vrednota kroz odgojene, obrazovane, znanstvene, kulturne, stručne institucije društva. Zato su u tim segmentima društva korjenite promjene potrebnije nego bilo gdje drugdje. Tko će na koncu ostvarivati gospodarski prosperitet i zdravo društvo ako ne obrazovani, pošteni ljudi s jasnim ciljevima? Bez demografije nema ni gospodarskog ni kulturnog napretka.

Dosadašnji i neki prijašnji pojedinci i dominirajuće skupine na vlasti vodili su prikrivenu, a često i otvorenu protuhrvatsku politiku. Pa kakvu su drugu i mogli voditi kada im je bilo stalo prvenstveno do vlastitih i klanskih interesa, a njih su najlakše mogli ostvariti tako da djeluju protuhrvatski? Ministarstvo kulture financiralo je objavljivanje knjiga, produkciju filmova, kazališne družine, tzv. „građanske“ udruge, tiskane medije, portale i sl. koji su blatili sve što je hrvatsko i to za enormno velike novce poreznih obveznika. Pri tome su drugi „nepodobni“ mediji životarili i propadali. Da se samo dio tih novaca upotrijebio za prosvjetu i kulturu koliko bismo samo imali više škola, vrtića i zadovoljnijih i kvalitetnijih učitelja i nastavnika, znanstvenika i zdravstvenog osoblja itd. Dugoročno gledano oni oblikuju samosvijest nacije i njezin položaj u svijetu. A oni su jedna od najviše podcijenjenih populacija.

A što reći o medijima koji bi trebali informirati ali i formirati? Umjesto toga oni ponajviše šire dezinformacije i laži, preodgajaju u smislu nametanja ideoloških i protunarodnih matrica, kvare jezik kao jednu od najvažnijih komponenata nacionalne samobitnosti. Institucije zadužene za istraživanje i otkrivanje istine svojom pasivnošću rade suprotno. Prešućuju se „nepoželjne“ stvari. Bez spoznaje istine nema zdravog i stabilnog društva i u njemu nema i ne smije biti krivotvorenja povijesti da bi se očuvala bilo koja ideologija i njezini nositelji. Od otrova posijanog indoktrinacijom još se do danas nismo izliječili. Lustracija je oblik uklanjanja tog otrova. Bez istine se ipak u krajnjoj liniji ne može kvalitetno živjeti.

Tko je podoban za političke funkcije odgovorne u kulturi, obrazovanju, znanosti? Kao i u drugim segmentima oni ljudi kojima je prije svega stalo do vlastitog naroda, države, očuvanja i razvijanja identiteta, provođenje programa koji idu u tom smjeru i otklanjanje svih ili većine dosadašnjih prepreka koje su stajale na putu ostvarenja onoga što svi želimo. Za to mora postojati politička volja na svim razinama, stvarna podrška i s vrha i s dna piramide. Oni koji budu preuzeli odgovorne funkcije moraju biti spremni na transparentnost u obavljanju dužnosti, odricanje, moraju biti čestiti i stručni i moraju osluškivati tzv. bazu koja također mora sa svoje strane biti djelatna i dobronamjerna.

Mile Prpa: Kulturi treba pridavati najveći značaj

Kultura je jedna od najvažnijih sastavnica u životu svakog naroda. To su povijesne činjenice. Najlakše su preživjavali narodi koji iza sebe imaju široki dijapazon razvijene kulture. Pod kulturom podrazumijevam stvorenu umjetnost, književnost, pjesništvo, glazbenu kulturu, kulturu etike, religijsku kulturu, likovnu kulturu, ali u tom smislu u kulturu uključujem i znanost na svim područjima, pa čak i kulturu politike. Narod u čijim temeljima postoje znanstveni i umjetnički divovi, kao stupovi njegove opstojnosti - takav narod ima respekt među drugim narodima u cijelome svijetu.

Prava kultura je poput štita ispred vojnika, ratnika, ona je lice i naličje svakog naroda i kao takvoj treba joj pridavati najveći značaj.

Bolesti hrvatskog naroda na kulturnom planu proizlaze iz hrvatskog duhovnog sluganskog mentalita koji već dugi niz decenija prihvaća samo onakvu kulturu koju nazivamo kultura iz druge ruke. To znači priznavanje domaćih stvaralaca samo ako su prethodno prepoznati unutar tzv. velikih kulturnih naroda. To je rak rana hrvatske kulture. S takvim principom kulture mi nikada ne možemo, ne samo postati kulturna velesila, već ne možemo postati ni prepoznatljiva hrvatska kulturna osobnost.

Pogledajte samo Ministarstvo kulture, od početka hrvatske države do danas na njegovom čelu nikada nije stajao Rak ranaBolesti hrvatskog naroda na kulturnom planu proizlaze iz hrvatskog duhovnog sluganskog mentalita koji već dugi niz decenija prihvaća samo onakvu kulturu koju nazivamo kultura iz druge ruke. To znači priznavanje domaćih stvaralaca samo ako su prethodno prepoznati unutar tzv. velikih kulturnih naroda. To je rak rana hrvatske kulture. S takvim principom kulture mi nikada ne možemo, ne samo postati kulturna velesila, već ne možemo postati ni prepoznatljiva hrvatska kulturna osobnost.neki veliki kulturni ili znanstveni uglednik, već samo stranački čovjek, koji na kulturu gleda kroz stranačke, činovničke naočale i kao takav, da i sam nije kriv, ne može učiniti ništa u pravcu prosperiteta hrvatske kulture.

Hrvatska kultura u novostvorenoj hrvatskoj državi, javlja se na prirepku, umjesto da ponosno korača ispred cijele {title}{text}nacije – domovinske i iseljene. Zato jer je to tako, mogu se pojaviti učestale devijacije da Hvatsko ministarstvo kulture financira antihrvatske projekte.

Još jednom ponavljam što sam dosad kazao u nekoliko navrata i napisao u svom CODEXU MORALIS CROATICUM – Hrvatska treba hitno uspostaviti novo i najvažnije - Mininistarstvo domovinske sigurnosti i informiranja, ministarstvo koje bi istog momenta takvu devijaciju zaustavilo na njenom samom začetku, a njene aktere, kreatore udaljilo s bilo kakve funkcije s koje mogu antihrvatski djelovati.

Takva devijacija više nije kulturno pitanje, već to postaje opasno siguronosno nacionalno pitanje. A sa sigurnošću nacije nitko se nema pravo igrati, a ponajmanje hrvatska vlast – bilo da je u pitanju akcija ili propust.

Zato pozivom Domoljubnu koaliciju i Most, jer je upravo sada vrijeme, da vrlo ozbiljno razmotre ovaj prijedlog o osnivanju takvog ministarstva. Dokle god to hrvatska politika ne shvati, dotle u Hrvatskoj nema ni nacionalne ni kulturne budućnosti. Praksa na stotinama sličnih primjera devijacije u posljednjih nekoliko godina pokazuje da je formiranje takog ministarstva pitanje biti ili ne biti, pitanje samog nacionalnog opstanka. Zato treba odmah pristupiti formiranju tog ministarstva.

Ali, inače, u ime naroda, molimo da se na čelo hrvatskog Ministarstva kulture ovaj put dovede osoba koja uživa veliki kulturni i znanstveni ugled, čovjeka iza koga stoje velika znanstvena ili umjetnička djela, čovjeka koji će biti svjetionik narodu, a ne stalno neka činovnička potucala kakve smo imali do sada.

Josip Jović: Konzervativna revolucija, a zašto ne?

U proteklom se vremenu formirao jedan zatvoreni, isključivi krug nazovimo kulturnih djelatnika i autora u skoro Konz. rev.Da, reći ću otvoreno, treba nam ono čime nas evo plaši i dr. Drago Prgomet, treba nam „konzervativna revolucija“, konačno napuštanje staljinoidnog avangardizamžžma, povratak tradiciji i duhu nacije, ali ne na uštrb estetskih kriterija, ne na uštrb povezanosti s modernim kulturnim kretanjima u Europi i svijetu i ne na uštrb slobode alternativnog stvaralaštva. Ali, država državnim novcem mora voditi prvenstveno državnu politiku kako u gospodarstvu, školstvu i zdravstvu, tako i u kulturi. Ona je jednako važna za učvršćenje i razvoj države i naroda.svim područjima kulture, uključujući tu i „katedralu duha“. Isti ljudi bivali su autorima ocjenjivačima, kritičarima i financijerima. Afirmirana je politika „ti meni ja tebi, vrlo selektivno su financirani određeni programi bilo da je riječ J jovico knjigama, filmovima ili kazališnim predstavama, kao i što je po ekskluzivnim kriterijima vršen izbor ljudi na ključna mjesta pa čak i izbor komentatora kulturnih (i političkih) zbivanja.

Rezultat svega toga jeste krajnja ideologizacija kulture kakva nije zabilježena ni u doba realnog socijalizma i to ideologizacija koja je išla u pravcu žustre borbe protiv fašizma, nacionalizma, ksenofobije, klerikalizma i sličnih fantomskih pojava, uz žigosanje svih pojedinaca koji su označeni kao njihovi nosioci, a njezin izvor je ili u dobro poznatom hrvatskom mazohizmu ili pak u otvorenom neprijateljstvu prema svakoj hrvatskoj nacionalnoj ideji.

Najistureniji simboli takve „kulturne politike“ su, primjerice, Oliver Frljić, čija umjetnost nije otišla dalje od najjeftinijih provokacija tipa uličnih grafita, Goran Radman, čiji povratak na mjesto odakle je otišao 1990. znači povratak ravno u jugo-komunizam, što se jasno očitovalo i u programu nacionalne Tv kuće, Rade Šerbedžija koji je izdignut na razinu idola unatoč ili baš zbog činjenice da je u ratu za opstanak izabrao stranu agresora, ili Snježana Kordić, koja negira čak i postojanje hrvatskog jezika.

Međunarodna priznanja doživljavale su baš knjige i filmovi, koji su potvrđivali određene dugo njegovane predrasude prema našoj zemlji i narodu, ili su pak išli linijom nekog lažnog i apstraktnog humanizma, zapravo linijom izvrtanja istine. Naravno, u svemu tome nastradali su estetski dosezi, a da o nacionalnoj kulturi i ne govorimo.

Da, reći ću otvoreno, treba nam ono čime nas evo plaši i dr. Drago Prgomet, treba nam „konzervativna revolucija“, konačno napuštanje staljinoidnog avangardizamžžma, povratak tradiciji i duhu nacije, ali ne na uštrb estetskih kriterija, ne na uštrb povezanosti s modernim kulturnim kretanjima u Europi i svijetu i ne na uštrb slobode alternativnog stvaralaštva. Ali, država državnim novcem mora voditi prvenstveno državnu politiku kako u gospodarstvu, školstvu i zdravstvu, tako i u kulturi. Ona je jednako važna za učvršćenje i razvoj države i naroda.

Kad me već pitate za ime ministra kulture moj bi favorit bio Hrvoje Hitrec. Nikako ne neki sanaderovski tip koji će učiniti sve kako bi se svidio svojim protivnicima.

Davor Dijanović

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Ned, 15-09-2019, 12:46:33

Najave

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.