Referendumska problematika

Referendumska inicijativa „U ime obitelji" glede promjene izbornog zakonodavstva – kojoj je prvenstveni cilj uvesti djelomično preferencijalno glasovanje – ponovno je polarizirala političku scenu u RH. Inicijativa je dobila potporu određenih manjih stranaka, sindikata i udruga, no protiv inicijative je istupio vladajući SDP, ali i najveća oporbena stranka HDZ.

Je li, za razliku od prvoga referenduma ove udruge, ovaj puta došlo do podjele u desnom biračkom tijelu?

Hoće li ova referendumska inicijativa imati posljedica na odnos između Katoličke crkve i najjače oporbene stranke?

Može li se promjenama izbornog zakona promijeniti politička karta Hrvatske?

O ovim pitanjima za Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća govore Javor Novak, Josip Jović, Joško Čelan i prof. dr. Stipe Kutleša.

Javor Novak: U jagmi za vlast postali su isti

Činjenica da je inicijativa „U ime obitelji" i svojim drugim referendumskim pitanjem ponovno u iznimno kratkome roku dobila nedvosmislene odgovore, najbolje govori o tome koliko se đilitnula posred cilja. Činjenica pak, što su dva najveća mastodonta i predstavnika traljave demokracije u hrvatskoj (SDP i BlizanciZa političke je blizance dakle opasno, njima je mrsko da građani biraju po imenu i prezimenu, a ne po stranci. Ukratko, oni su u strahu da više ne će moći hrvatskom vladati na dosadašnji način jer će ih moći preteći netko (iz doduše njihovih stranačkih redova), ali s više glasova. Koja je onda funkcija predsjednika stranke ako ga birači ne podržavaju? Kako dakle dalje manipulirati nakon ovog sjajnog referenduma? Još malo i birači će vlast (napokon i u hrvatskoj) natjerati da radi u narodnome interesu...HDZ) korifeji partitokracije, a ne slobode i demokracije, unisono i žestoko protiv inicijative, dokazuje pak da su oni upravo to što sam i napisao.

U jagmi za vlast postali su isti, pa tako Šeks srdačno komplimentira jednome Grbinu! Jedinom čovjeku u novijoj povijesti Hrvatskoga sabora kojem je njegov ingeniozni pravni prijedlog dan medijima prijepodne - Ustavni sud pobio već isto popodne!

Za političke je blizance dakle opasno, njima je mrsko da građani biraju po imenu i prezimenu, a ne po stranci. Ukratko, oni su u strahu da više ne će moći hrvatskom vladati na dosadašnji način jer će ih moći preteći netko (iz doduše njihovih stranačkih redova), ali s više glasova. Koja je onda funkcija predsjednika stranke ako ga birači ne podržavaju? Kako dakle dalje manipulirati nakon ovog sjajnog referenduma? Još malo i birači će vlast (napokon i u hrvatskoj) natjerati da radi u narodnome interesu...

Što se tiče navodne podjele biračkog tijela, ne mislim da se ona uopće dogodila. Došlo je doduše, do najjače stranačke podjele unatrag nekoliko godina, oni sada imaju fibru, to da, ali još nisam čuo za birača koji nije u stranci, a da je protiv ovog referenduma. Štoviše, ljudi su ovu inicijativu jedva dočekali i dosta im je da netko drugi dobije mandat da promijeni njihovo mišljenje. Da koalira s bilo kime bez odobrenja birača, da dobije mandat, ukratko, da dalje radi što hoće. Godinama.

Na pitanje hoće li zbog referenduma biti posljedica u odnosima Katoličke crkve i HDZ-a, odgovaram kako se toplo nadam da hoće. Naravno, po HDZ. Naime, krajnje je vrijeme da ovakav partitokratski HDZ bude sankcioniran zbog toga što je (i) po ovom pitanju, otvoreno prešao na stranu nenarodne i protunarodne vlasti. Vrlo iznenađuje i stranačka šutnja dr. Miroslava Tuđmana. Treba biti prilično obnevidio pa ovako ocijeniti politički trenutak kako ga je ocijenio Tomislav Karamarko.

Toplo se nadam da će snositi izborne posljedice dogodine jer toliko ih je vlast oslijepila da više ne slušaju ni bilo naroda, niti bilo Crkve. Oni naime hrabro neuvjerljivo javno djeluju kao da su to dva različita pojma. Znakovit je i velik istup kardinala Bozanića, kazao je sve. Hora est. No strančari, partitokrati, foteljaši, navodni lideri, mudruju po svojem. Na štetu Hrvatske, na štetu sviju nas.

KampanjaNjima su vlastite fotelje očito mnogo važnije od činjenice da je upravo njihova kandidatkinja na najboljem putu postati prva hrvatska predsjednica. Oni tobože nisu svjesni koliku su štetu time nanijeli kampanji sjajne Kolinde Grabar Kitarović. Ali i to će se promijeniti kada gđa Grabar Kitarović osvoji mandat na Pantovčaku.Njima su vlastite fotelje očito mnogo važnije od činjenice da je upravo njihova kandidatkinja na najboljem putu postati prva hrvatska predsjednica. Oni tobože nisu svjesni koliku su štetu time nanijeli kampanji sjajne Kolinde Grabar Kitarović. Ali i to će se promijeniti kada gđa Grabar Kitarović osvoji mandat na Pantovčaku.

Pitate može li se promjenama izbornog zakona promijeniti politička karta Hrvatske? Naravno da može, to i jest suština i intencija. Nemam dvojbi o tome da referendum mora, treba i hoće proći. Samim time šansu će napokon dobiti novi (treba dodati i čisti) ljudi. Udbi će se teže biti infiltrirati u mnoštvo novih saborskih stranaka i zastupnika, neslobodnim medijima bit će teže konstantno marginalizirati pametne hrvatske ljude koji se odbijaju svrstati i zauzdati pukom stranačkom stegom i nazovi političkom korektnošću.

A što je Hrvatskoj veći prioritet od toga, nakon punih četrnaest godina lopovluka, razaranja ideje socijaldemokracije, uništavanja hrvatskoga suvereniteta, Hrvatske vojske i guranja (oduvijek) europske Hrvatske na Balkan? Nakon snishodljive Hrvatske, Hrvatske na koljenima pred okupatorom, vrijeme je da se stvore predispozicije za gospodarsko-suverenitetnu koaliciju koja će opravdano s političke pozornice pomesti barem većinu partitokrata, britanskih slugu i nelustriranih tehnomenađera a jugokrata.

Naravno, s novim vjetrovima otpast će i brojni nesposobni Hrvati, nesvjesni pune štete od vlastite šutnje. Manje će biti i neizlaženja na izbore. Nadam se da će biti i daleko manje lobista kakav je bio primjerice dr. Neven Šimac (možda se spontano oglasi i po pitanju ovoga referenduma?), a koji je svakodnevno i u svim emisijama haračio brojnim medijima pred onaj namješten i neravnopravan referendum u ulasku RH u EU, uvjeravajući nas u Europsku uniju, da bi sada hrabro ušutio i nema ga nigdje. A baš bi nam jako trebao, itekako, da nam rastumači kako smo si sami za sve krivi zato što nam je danas još lošije nego što nam je bilo izvan Unije.

S ovim referendumom, ukratko, la commedia e finita... i to je i signifikantno i obećavajuće.

Josip Jović: HDZ se nehotice našao u lošem društvu

Onaj prethodni referendum, koji je označio pobjedu zdravog razuma, jer se u biti svodio na pitanje: jeste li za to da sunce izlazi na istoku, bio je jednostavan, a rezultat sasvim očekivan. Ovaj referendum o izborima je ponešto kompliciran, jer je sastavljen od više pitanja. Iako on nesumnjivo smjera prema demokratizaciji izbora, puno će građana na jedno pitanje odgvoriti potvrdno, a na drugo negativno pa će u konačnici odustati od GlasovanjePreferencijsko glasovanje koje se predlaže izazvalo je najviše pozornosti. Međutim, ni taj sistem neće neutralizirati presudnu riječ vodećih stranačkih struktura u sastavljanju lista, iako predstavlja stanoviti napredak. Računica kako će se na ovaj način postići veća odgovornost izabranih spram izborne baze prilično je dvojbena.stavljanja svog potpisa.

Preferencijsko glasovanje koje se predlaže izazvalo je najviše pozornosti. Međutim, ni taj sistem neće neutralizirati presudnu riječ vodećih stranačkih struktura u sastavljanju lista, iako predstavlja stanoviti napredak. Računica kako će se na ovaj način postići veća odgovornost izabranih spram izborne baze prilično je dvojbena.

Smanjenje praga s pet na tri posto potrebnog za izbor zastupnika, što je također prijedlog pokretača referenduma, smanjuje rasipanje glasova i jednostavno pripisivanje glasova datih strankama koje su ostale ispod praga onima koji su dobili najviše, a takvih je na proteklim izborima bilo čak i do 25 posto.

I zabrana predizbornog koaliranja ima svoju logiku. Njome bi se zaista spriječilo da stranke bez ikakva legitimiteta zauzimaju važne pozicije u vlasti, kao što je to, primjerice, sada slučaj s HNS-om. Ne može se ozbiljno prigovoriti ni zahtjevu da se ujednači broj birača u svim izbornim jedinicama, jer ovako glas svih birača nije jednako vrijedan.

Možda je ipak najzanimljiviji prijedlog o uvođenju elektroničkog glasovanja i to prvenstveno radi omogućavanja iseljenicima i hrvatskim državljanima u BiH veće izborne participacije. U promidžbenom materijalu za refrendum novodi se zaista apsurdan podatak kako od 410 tisuća iseljenika s biračkim pravom glasuje tek 1,5 posto, ili samo GlasovanjeMožda je ipak najzanimljiviji prijedlog o uvođenju elektroničkog glasovanja i to prvenstveno radi omogućavanja iseljenicima i hrvatskim državljanima u BiH veće izborne participacije. U promidžbenom materijalu za refrendum novodi se zaista apsurdan podatak kako od 410 tisuća iseljenika s biračkim pravom glasuje tek 1,5 posto, ili samo 6,5 tisuća.6,5 tisuća.

Taj podatak recentne nositelje vlasti, tradicionalno nesklone ovom dijelu populacije, uopće ne zabrinjava. Oni su ovih dana iseljenicima dodatno, iznova ograničili mogućnost sudjelovanja u izborima, jer će, jasno je i zašto, i na skorim izborima za predsjednika Republike moći glasovati samo u konzularno-diplomatskim predstavništvima!

U spomenutom materijalu se konstatira i činjenica kako cijelo iseljeništvo daje samo tri zastupnika u Hrvatski sabor, gdje je za predstavnike nacionalnih manjina osigurano čak osam mjesta. Ali začudo u odnosu na ovakvo stanje nije ponuđeno nikakvo rješenje, što je ponajveći propust predlagača promjena izbornog zakonodavstva.

Najbolji izborni sustav koji bi riješio sve dileme i postigao sve ciljeve bio bi podijeliti Hrvatsku na onoliko podjednakih izbornih jedinica koliko ima zastupnika, iz kojih bi svaka jedinica onda birala jednog zastupnika uz, dakako, primjernije zastupstvo dijaspore.

Hoće li različiti stavovi unutar desnih stranaka te između Katoličke crkve i HDZ poremetiti njhove odnose? Mislim da ne, ima puno važnijih pitanja na kojiam se može graditi i sačuvati jedinstvo. Kad je riječ o najjačoj oporbenoj starnci postoji jedan drugi rizik.

Moguće je, naime, da jedan dio birača reagirajući refleksivno na istovjetnost stavova HDZ-a, SDP-a i predsjendika Republike kaže: evo vidite pa svi su oni isti i da odustane od eventualno namjeravane potpore HDZ-u, koji se naprosto i nehotice našao u lošem društvu i to sebi nije smio nikako dozvoliti.

Joško Čelan: U svojim neslaganjima desnica mora stalno imati pred očima tko je stvarni protivnik

Nova referendumska inicijativa „U ime obitelji" uočljivo je dovela do podjele u desnom biračkom tijelu. Nije vjerojatno da će ona bitno utjecati na odnos Katoličke crkve i najjače oporbene stranke, iz niza razloga, a HDZOva situacija dovodi u fokus činjenicu da HDZ, najjača i najvažnija hrvatska stranka, nema ni približno razvijen „intelektualni pogon", ne samo u obliku nekog prijeko potrebnog „think tanka", nego i u neslužbenom udjelu u nacionalnoj kulturi, na katedrama i u medijima. A na boljoj obaviještenosti i razumijevanju Hrvatske i svijeta cijeli bi taj desni i desno-centristički „sektor" – od stranačkih vrhova preko županijskih i lokalnih dužnosnika pa sve do samog članstva i simpatizera – trebao ozbiljno poraditi.najvažniji je taj što nije riječ o istovrsnim društvenim pojavama. Prva je vjerska organizacija, duboko povijesno ukorijenjena u hrvatskom narodu, a druga vodeća i državotvorna politička stranka, koje se tek dijelom svoga poslanja obraćaju istoj „publici". Njihovo trenutno neslaganje u političkim stvarima vjerojatno je tek jedan „incident na putu", sličan onome iz vremena famoznog „grijeha struktura".

Ista vrsta demokratske zrelosti trebala bi vladati i između svih stranaka i građanskih udruge desnog centra i desnice. Prirodna su neslaganja pa i polemičan ton, pri čemu činjenica da se i jedni i drugi obraćaju manje-više istom biračkom tijelu ne bi trebala stvarati svađe, zadrtost ili, ne daj Bože, stanja na rubu fizičkih obračuna, već bi i jedni i drugi stalno trebali imati pred očima tko je stvaran protivnik (a tu i tamo čak i neprijatelj).

Stanje u Hrvatskoj takvo je da doista traži rušenje one krivo shvaćene „stabilnosti", zbog koje se brinu čak i neki od najistaknutijih narodnjačkih političara i publicista. Promjene izbornog zakona vjerojatno će dovesti do unaprjeđenja političkog procesa, a o mogućim lošim posljedicama valjalo bi progovoriti puno jasnije i konkretnije, nego što je to do sada bio slučaj.

Ova situacija dovodi u fokus činjenicu da HDZ, najjača i najvažnija hrvatska stranka, nema ni približno razvijen „intelektualni pogon", ne samo u obliku nekog prijeko potrebnog „think tanka", nego i u neslužbenom udjelu u nacionalnoj kulturi, na katedrama i u medijima. A na boljoj obaviještenosti i razumijevanju Hrvatske i svijeta cijeli bi taj desni i desno-centristički „sektor" – od stranačkih vrhova preko županijskih i lokalnih dužnosnika pa sve do samog članstva i simpatizera – trebao ozbiljno poraditi. Sva njihova djelatnost suviše se još oslanja na „priče uz janjetinu" i usmenu predaju, a premalo na temeljite i racionalne analize. One bi doprinijele da se svi prijepori pa tako i ovi u vezi s traženim promjenama primaju s manje emocija i prosipanja žuči.

Prof. dr. Stipe Kutleša: Referendumsko pitanje dira u taštinu čelnika vladajuće koalicije i saborske oporbe

Prije svega o desnom i lijevom u politici treba govoriti s oprezom. To je nešto što je nama tendenciozno nametnuto i od mnogih nekritički prihvaćeno. Ali to je rasprava za sebe. No, ova se terminologija može uvjetno koristiti i prilično se dobro zna što se pod tim misli. Prvi je referendum udruge „U ime obitelji" (UIO) bio isključivo svjetonazorski, ali se nije ticao samo tzv. desnog dijela biračkog tijela nego i drugih: tako su za klasičnu instituciju braka bili i mnogi od onih koji nisu „zaostali" ili „zatucani" katolici (arsenal ovakvih i još sočnijih, ljudski gledano, ponižavajućih i omalovažavajućih epiteta dolazio je od političke vrhuške i novinarske profesije (sic!)), nego i pripadnici drugih vjerskih zajednica, različitih svjetonazorskih opredjeljenja od vjernika sve do nekih ateista i agnostika.

Ipak se ne može poricati polarizacija između tzv. „naprednih" ljevičara i „zaostalih mračnjaka" desničara nastala medijskom prezentacijom toga referendumskog pitanja. Bilo bi dobro podsjetiti (a to ovdje nije tema i trebalo bi posebno elaborirati) da su ovakve lijevo – desne kvalifikacije posve promašene i netočne i u krajnjoj crti zlonamjerne, ali u političkoj borbi prilično djelotvorne; u mnogim su stvarima tzv. ljevičari mnogo nazadniji i konzervativniji od tzv. desničara.

Što se prvog referenduma o braku tiče može se približno točno reći da su gotovo svi desničari bili suglasni oko toga pitanja. S ovim drugim referendumskim pitanjem udruge UIO stvar je posve drukčija. Ovo pitanje nije toliko svjetonazorsko koliko političko, gotovo bi se reklo egzistencijalno za ovaj trenutak i za ovaj prostor.

Dva krilaOvo referendumsko pitanje udruge UIO je dodatno polariziralo hrvatske državljane i lijevo i desno i međusobno, a s druge je strane, što se može izgledati paradoksalno, ujedinilo političku vladajuću ljevicu i najjaču oporbenu desnicu. Kako je to moguće? Vrlo jednostavno. Potvrđuje se, već desetljećima poznata činjenica, da su i vladajući i najjači oporbeni zapravo dva krila iste partije.Ovo referendumsko pitanje udruge UIO je dodatno polariziralo hrvatske državljane i lijevo i desno i međusobno, a s druge je strane, što se može izgledati paradoksalno, ujedinilo političku vladajuću ljevicu i najjaču oporbenu desnicu. Kako je to moguće? Vrlo jednostavno. Potvrđuje se, već desetljećima poznata činjenica, da su i vladajući i najjači oporbeni zapravo dva krila iste partije.

Ovo je referendumsko pitanje korisno po tome što je jedna vrsta testa za stranačke politike i njihove čelnike kojima već dugo gotovo nitko više ama baš ništa ne vjeruje osim onih koji su u službi partijskih politika i to isključivo radi vlastitih interesa. Najutjecajniji politički čimbenici danas u Hrvatskoj (vladajući i najjača oporbena partija koja opet očekuje ustoličenje na vlasti) postali su složni po tome što su vrlo jasno i nedvosmisleno pokazali da su im narod i demokracija toliko nevažni da su gotovo vrijedni prezira.

Englezi se nisu usudili radi demokratskih načela zabraniti škotski referendum. A u Hrvatskoj se sa samih vrhova političke vlasti prijeti, i to s obje strane, zabranom referenduma; a tu se radi o daleko minornijim stvarima nego je odcjepljenje jedne države od druge. Ne treba trošiti riječi na one ljevičare koji hrvatsku državu nikada nisu htjeli nego su se svim silama uvijek borili i sada se bore za uništenje hrvatske države i naroda, ali vladati hrvatskom državom i narodom, uništavati je na svaki mogući način nije im nikakva načelna zapreka. Upravo je to tragedija hrvatske povijesti i sadašnjosti.

Ali i neki od desnih i to politički najjačih potvrđuju (ako nekome do sada nije bilo posve jasno) da im nikakva promjena nije dobro došla pa bila ona tako neznatna kao što je ova. Oni promjene ne žele radi neke tobožnje stabilnosti. Čije stabilnosti? Valjda stabilnosti njihovih fotelja i privilegija, a država i društvo u rasulu svake vrste. To je druga tragedija. Zaključak koji se nameće jest da uglavnom nitko u Hrvatskoj ne želi promjene. A to znači da nam nije tako loše.

Neki neće moći prihvatiti ovakav zaključak jer svi pokazatelji govore da većina državljana Hrvatske nije zadovoljna i da lože živi u svakom pogledu. I da želi promjene. A zašto ih nije u stanju pokrenuti i ostvariti? Zašto tzv. desnica koja je u hrvatskom narodu, po političkom opredjeljenju, ipak u velikoj većini nije u stanju na demokratski način pokazati što hoće i koga želi na vlasti? Jednostavno zato što je razbijena, nejedinstvena što pokazuje da mnogima iz desnog biračkog tijela također nije stalo do hrvatskog naroda i države nego do vlastitih interesa, privilegija, fotelja i sl. To se vidjelo u više slučajeva, a dolazi do punog izražaja danas u vezi s ovim referendumskim pitanjem udruge UIO.

Ako je promjena hrvatske političke i društvene zbilje nužna, a vjerojatno je malo onih koji tako ne misli, osim onih nemoralnih struktura (grijeha struktura) u svim segmentima društva, zašto onda svi ne podrže inicijativu UIO? Ovo je referendumsko pitanje, naprotiv, definitivno razbilo i razjedinilo čitavo hrvatsko društvo ali i tzv. desnicu.

Udruga UIO je jednu tako važnu činjenicu kao što je promjena opće situacije u Hrvatskoj posve privatizirala i bez ikakve suradnje s drugima postavila na PrivatizacijaUdruga UIO je jednu tako važnu činjenicu kao što je promjena opće situacije u Hrvatskoj posve privatizirala i bez ikakve suradnje s drugima postavila na dnevni red ne vodeći računa o tome kako se to najbolje i za hrvatski narod najkorisnije može učiniti. Umjesto suradnje sa svima koji žele dobro Hrvatskoj Referendum izborni zakononi su radili po svome (ili možda po nečijem drugome) i pokrenuli su pitanje koje uopće ne rješava bit hrvatskog problema. Upravo zato jer je previše parcijalno, nejasno, nedostatno i ne dotiče mnoge druge važnije stvari.dnevni red ne vodeći računa o tome kako se to najbolje i za hrvatski narod najkorisnije može učiniti. Umjesto suradnje sa svima koji žele dobro Hrvatskoj Referendum izborni zakononi su radili po svome (ili možda po nečijem drugome) i pokrenuli su pitanje koje uopće ne rješava bit hrvatskog problema. Upravo zato jer je previše parcijalno, nejasno, nedostatno i ne dotiče mnoge druge važnije stvari.

Inicijativu su ipak podržali čelnici nekih stranaka, udruga, sindikata i Katolička crkva. A to je jedno od jačih jamstava da referendumsko pitanje može uspjeti, pod uvjetom da ga vladajući ne odbace pa makar i mimo volje naroda u koga se zaklinju, pogotovo kad im zatrebaju glasovi.

Hoće li ova referendumska inicijativa imati posljedicu na odnos Katoličke crkve i najjače oporbene stranke? Bezrezervnim pristajanjem Katoličke crkve uz referendumsko pitanje UIO odnosi između nje i glavne oporbene stranke će se najvjerojatnije promijeniti. A zašto bi Crkva trebala biti opterećena HDZ-om išta više nego bilo kojom drugom hrvatskom političkom strankom? Ali u dosadašnjoj praksi Crkva je ipak bila bliže HDZ-u nego drugim političkim strankama.

U nekim razdobljima to se moglo razumjeti i prihvatiti. A danas? Nisu li i neki ljudi iz HDZ-a krivci za ovakvo stanje u Hrvatskoj? Na koncu jesu li oni dostojni povjerenja i Crkve i čitavog hrvatskog naroda jednako tako kao i sadašnja vladajuća koalicija? Crkva bi to u ime načela trebala jasnije i izričitije reći. I na koncu trebala bi razgovarati sa svima, pogotovo onima koji nisu daleko od načela pravednosti, istine, poštenja, dobronamjernosti, domoljublja, čovjekoljublja i drugih kršćanskih ali i općeljudskih načela. Zašto ona to ne radi drugo je pitanje.

Može li se promjenama izbornog zakona promijeniti politička karta Hrvatske?

Da bi se politička karta Hrvatske promijenila potrebno je mnogo više. To svi vide i priželjkuju. Ne samo promjena izbornog zakona. Ne može se ovako trula zgrada kao što je Hrvatska učiniti prikladnom za život ako joj se načini samo druga fasada. Trulež je trulež i bez korjenite promjene nema nikakve nade da će išta biti dobro. No takve korjenite promjene u Hrvatskoj gotovo nitko ne želi. Za parlamentarne stranke i njihove poslušnike sasvim je jasno zašto. A zašto to ne žele drugi?

Ova najnovija referendumska inicijativa UIO je samo jedna takva fasada ili kozmetička promjena koja ne pogađa bit stvari. To je zapravo promjena da se ništa bitno ne dogodi što svakako ide na ruku upravo parlamentarnim strankama. A oni tu inicijativu, navodno, ne podržavaju. Nije li to protuslovlje? Ako je to istina oni bi je trebali podržati. Najprije odgovor zašto je ne podržavaju. Zato što ona ipak nešto malo dira u njihovu apsolutnu i apsolutističku moć vladanja nad narodom i državom.

PitanjeReferendumsko pitanje dira u taštinu čelnika vladajuće koalicije i saborske oporbe zato što postoji opasnost da im izmakne kontroli da oni ne odlučuju baš u svemu nego i birači putem tzv. preferencijalnih glasova. A zašto im ovo referendumsko pitanje ide na ruku? Tko postavlja kandidate na stranačke liste? Kao i do sada stranke, tj. njihovi čelnici. Imaju li birači utjecaja tko će biti na stranačkim listama? Nemaju. Kakvo je to onda preferencijano glasovanje ili glasovanje za kandidata imenom i prezimenom? Kome i čemu ono služi? Upravo tim strankama.Referendumsko pitanje dira u taštinu čelnika vladajuće koalicije i saborske oporbe zato što postoji opasnost da im izmakne kontroli da oni ne odlučuju baš u svemu nego i birači putem tzv. preferencijalnih glasova. A zašto im ovo referendumsko pitanje ide na ruku? Tko postavlja kandidate na stranačke liste? Kao i do sada stranke, tj. njihovi čelnici. Imaju li birači utjecaja tko će biti na stranačkim listama? Nemaju. Kakvo je to onda preferencijano glasovanje ili glasovanje za kandidata imenom i prezimenom? Kome i čemu ono služi? Upravo tim strankama.

Istina je da je takva mogućnost glasovanja bolja nego glasovanje za stranačku listu kao cjelinu, ali pod uvjetom da birači imaju mogućnost da utječu na izbor kandidata na listama i da biraju kandidate koje oni hoće a ne one koje im stranački čelnici nametnu. Mnogi birači ne žele ni jednog kandidata sa stranačke liste. A nemaju mogućnosti da zaokruže „ne glasujem ni za jednog od predloženih kandidata". Zašto je takvo pravo biračima uskraćeno?

Je li i to u ime očuvanja stabilnosti sustava? Stoga oko 70% birača ne žele imati posla s takvim izbornim zakonom po kojemu se smatraju prevarenima. Netko će reći da je demokratsko pravo ipak zajamčeno time što ne moram zaokružiti kandidate s jedne liste nego postoje i druge stranačke liste. Točno, ali s tim listama je posve ista stvar. Postoji doduše i mogućnost nezavisnih kandidata. Na koju listu oni dolaze i kako se oblikuje takva nezavisna lista? Po kojem redosljedu? Je li to zabranjeno pitanje ili je svakome samorazumljivo?

Meni npr. nije posve jasno. A ima i drugih kojima nije. I još nešto vrlo važno. Referendumsko pitanje je protuustavno jer diskriminira sve druge političke stranke, pokrete i pojedince koji bi se kandidirali na bilo kojim budućim izborima. Zašto? Zato što jedino parlamentarne stranke (vladajuće i oporbene) koje imaju u Saboru RH barem jednog zastupnika na dan raspisivanja referenduma mogu svoje liste oblikovati po izbornom automatizmu, a to znači bez skupljanja potpisa za kandidaturu svojih kandidata. Ostali (neparlamentarne stranke, nezavisni kandidati i dr.) moraju skupiti 3000 potpisa da bi postali kandidati na listama.

Kolika je šansa da neki nezavisni kandidat s lakoćom skupi dovoljan broj potpisa? Je li on u ravnopravnom položaju sa stranačkim kandidatima? Nije li to klasični primjer diskriminacije i nedemokratskog načina ponašanja. Ima li to igdje u demokratskom svijetu? U Hrvatskoj ima. Ta formulacija stoji na plakatima na stolu na svakom biračkom mjestu. I to bi trebalo ući u Ustav RH. I tu činjenicu nitko do sada, koliko mi je poznato, nije ni spomenuo. Je li ona toliko nevažna ili je nešto drugo u pitanju?

Ona je između ostalog tako pravnički sročena da mnogi i ne znaju što ona kaže. A uz to tko čita pojašnjenja na plakatima uz referendumsko pitanje? To je još jedna prevara birača. Umjesto toga glavna su pitanja je li prag od 3% umjesto dosadašnjih 5% u redu, zašto je dobar, zašto je loš i sl. Sastavljači i podupiratelji referendumskog pitanja se opravdavaju da neparlamentarne stranke i nezavisni kandidati nisu diskriminirani navodno zato što parlamentarne stranke mogu skupiti bez ikakvih problema 3000 potpisa pa je posve besmisleno da ih skupljaju.

Kad je to tako zašto onda one ne bi trebale skupiti 10000, 50000, 100000 ili neki drugi broj potpisa kad im to tako i tako nije problem? Ili barem radi pravednosti: zašto svaka stranka (parlamentarna i izvanparlamentarna) PutOstaje drugi put: demokratski zatražiti raspuštanje Sabora RH, uspostavu privremene vlade nacionalnog spasa (tehničke vlade ili sl.) koja bi bila odraz želja biračkog tijela i koja bi trebala pripremiti promjene Ustava, izbornog zakona, drugih zakona, kojima bi bilo zajamčeno da se izravno biraju pojedinci imenom i prezimenom (ali ne na ovakav način kako je predloženo referendumskim pitanjem udruge UIO) s potpunim biografijama, zajamčenom stručnošću, domoljubljem, nekompromitiranošću i sl.ne bi trebale skupiti 3%, 5%, 10% ili sl. od ukupnog broja svoga članstva? Zašto je stranačka ravnopravnost i pravednost tako strana predlagačima pitanja? Predlagač je protiv „šlepanja" minornih stranaka pa je predložio ukidanje predizbornih koalicija. S tim se posve možemo složiti.

Nije li, međutim, time onemogućeno mnoštvu od preko 140 hrvatskih političkih stranaka da skupe 3000 potpisa. Ako ih ne mogu skupiti sasvim je u redu da ne mogu ući u izbornu utrku. A što je s onim parlamentarnim strankama koje su se „šlepale" uz druge koalicijske stranke i za koje u ovom trenutku nije sigurno bi li samostalno mogle skupiti tih bijednih 3000 potpisa? Evo još jednog dokaza da referendumsko pitanje ide na ruku upravo onima koje većina naroda baš ne želi i da je to diskriminacija na djelu prema onim drugima.

Srž referendumskog pitanja je da se u Ustav RH stave dva članka predložena na spomenutom plakatu. Druga sporna pitanja u vezi s izbornim načelima nigdje nisu ni spomenuta. Nigdje ni riječi o drugim spornim člancima Ustava RH. Ispada kao da je Ustav RH u svemu fantastičan osim u ta dva članka koje UIO predlaže. A predsjednik države, znajući da je Ustav neadekvatan, nedemokratski pa i protuslovan, pokušava provesti radikalniju promjenu Ustava (jasno iz svojih motiva da bi dobio još jedan mandat, a preko četiri godine mu je Ustav bio dobar osim kada je trebalo spriječiti izručenje zločinaca). Njemu, dakle Ustav nije dobar, a referendumskoj inicijativi UIO je dobar.

Ima još i drugih pitanja oko kojih bi trebalo dobro razmisliti. No da ne bi ispalo da referendumska inicijativa nije ni u čemu dobra valja spomenuti i dobre strane referendumskog pitanja. To je svakako mogućnost biranja kandidata dopisnim i elektroničkim putem čime bi se u demokratsko pravo sudjelovanja u izborima trebalo uključiti što veći broj birača, stvaranje svijesti da birači ipak načelno mogu odlučivati o društvu u kojemu žive i sl.

Ali s ovako formuliranim pitanjem demokracija u Hrvatskoj i promjena političke karte Hrvatske čekat će barem sljedećih 4-5 godina ili još i više ako Hrvatske tada još uopće bude bilo.

Umjesto takvih mrvica koje neće ništa promijeniti hrvatsko biračko tijelo i čitav hrvatski narod i državljani Hrvatske trebaju i, nakon svega što se događalo u posljednjih 20 godina, a posebno u posljednje 3-4 godine, zaslužuju posve nove ljude i novu politiku. Zato svima bivšima treba reći: dosta vas je bilo, pustite narod na miru jer mu je bolje bez vas. Što bi se trebalo promijeniti da se steknu barem pretpostavke za to.

Najbolje bi za narod bilo kad bi svi dobrovoljno dali ostavke, raspustili Sabor, raspisali nove izbore, smijenili sve direktore javnih poduzeća i mnogo toga drugoga. No kako to mogu učiniti samo odgovorni i moralni ljudi (sjetimo se najsvježijeg nedavnog škotskog primjera, a u svjetskoj demokratskoj praksi ima ih na pretek) smatrajmo to u Hrvatskoj iluzijom.

Ostaje drugi put: demokratski zatražiti raspuštanje Sabora RH, uspostavu privremene vlade nacionalnog spasa (tehničke vlade ili sl.) koja bi bila odraz želja biračkog tijela i koja bi trebala pripremiti promjene Ustava, izbornog zakona, drugih zakona, kojima bi bilo zajamčeno da se izravno biraju pojedinci imenom i prezimenom (ali ne na ovakav način kako je predloženo referendumskim pitanjem udruge UIO) s potpunim biografijama, zajamčenom stručnošću, domoljubljem, nekompromitiranošću i sl.

Oni bi u pravom smislu predstavljali i zastupali ljude iz svojih izbornih jedinica te bi ih oni i mogli opozvati u svakom trenutku ako se ogriješe o interese države i nacije, ako krše Ustav i zakone RH, ako bi zloupotrebljavali svoj položaj i sl. Njihov rad kao najplemenitiji rad za opće dobro birači bi mogli i trebali nadzirati, nagraditi ali i sankcionirati i to ne čekajući kraj mandata nego isti čas. Umjesto da se takve osobe nakon zatvora nastavi procesuirati do konačne odluke suda one odlaze saborske klupe i tako bivaju zaštićene. Ima li to igdje u svijetu osim u Hrvatskoj?

Sve ove i druge korjenite promjene pretpostavke su za bolji i dostojanstveniji život u Hrvatskoj, poboljšavanje uvjeta za razvoj gospodarstva i životnog standarda, ostanak mladih i novu demografsku politiku i sve ostalo što rade svi narodi, države i njihove vlade koji drže do svojih državljana ali i do sebe. S ovakvim parcijalnim i nejasnim referendumima kao što je ovaj inicijative UIO to se nikada neće dogoditi. Jedino korjenite promjene, koje osim promjene izbornog zakona uključuju i novi Ustav i sve druge promjene, mogu promijeniti političku kartu Hrvatske.

Davor Dijanović

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.