Slučaj vukovarske trojke - Kriminalne radnje haaških dužnosnika (4/5)

 

U posvemašnjem nedostatku medijske zainteresiranosti za uzroke i posljedice optužnica koje su podignute i presuda koje su donijete od strane Haaškog suda u slučaju "vukovarske trojke", ovaj se portal potrudio se dati poseban doprinos u rasvjetljavanju ove teme. Ona je osobito važna, jer se nije nimalo teško složiti s javno izrečenom tvrdnjom Florance Hartmann kako će se povijest pisati na osnovu haaških presuda. A da Vukovarska priča bude kroz Haaška suđenja ispričana na način u kojem je istina prva žrtva, kao što smo vidjeli kroz prva četiri nastavka ovog serijala [1], [2], [3], [4], svojski se pobrinulo Tužiteljstvo s Carlom del Ponte na čelu. Način na koji je ono promijenilo optužnicu Louise Arbour iz 1997. čini političke motive toliko očiglednima da se nikako ne može govoriti o ičem drugom do namjeri Carle del Ponte i njezinih suradnika da se dobije presuda koja s međunarodno-pravnog aspekta ničim ne tereti JNA i Republiku Srbiju. No, bilo bi nepotpuno cijeli slučaj gledati jedino kroz pravnu prizmu, kao što smo to činili u prva četiri nastavka. Naime, Haaški sud institucija je preko koje se prvo i osnovno vodila politika, a pravo je tek bilo sredstvo za ostvarivanje zadanih ciljeva. Zato u ovom petom nastavku govorimo o političkim aspektima haaške presude vukovarskoj trojci, dotičući se pri tome i ukupnog djelovanja Haaškog suda.

Amnestija srpskog i kriminalizacija hrvatskog vrha

U normalnim okolnostima, Carlu del Ponte trebala bi ne samo biti otpuštena s Haaškog suda po hitnom postupku, već bi trebala snositi i mnogo teže sankcije. To što su njezini politički sponzori bili izvan Haaških zidina ničim ne umanjuje njezinu odgovornost, već će jedino osigurati da Carla del Ponte svečano napusti svoj trenutni položaj. Cjelokupni njezin rad potpuno je obezvrijedio žrtve srpskih masakra u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Osnovna poruka Haaškog suda srpskim zločincima je da se njihovi zločini na Balkanu isplate. Protiv najvećeg broja onih koji su bili uključeni u projekt stvaranja Velike Srbije optužnice nikada nisu podignute. Onoj nekolicini koje se sumnjičilo za najteže zločine ili nikada nije suđeno, ili nikada nisu dočekali pravomoćnu presudu, kao primjerice Milošević ili, ako govorimo o samom Vukovaru, Dokmanović. Ovaj drugi navodno se sam ubio u haaškom pritvoru dan prije izricanja presude u procesu koji se vodio po optužnici iz 1997., i koja bi vjerojatno ozbiljno naštetila projektu amnestije srpske strane.

Bez pravomoćne presude srbijanskom političkom ili vojnom vrhu Republika Srbija izbjegla je biti imenovana agresorom, kako na Republiku Hrvatsku, tako i na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Zapravo, što se srpske strane izravno tiče, rad Haaškog suda je završio. Novih optužnica ne će biti, očigledno je kako Karadžić i Mladić nikada ne će biti isporučeni Haagu, a to da li će Mrkšić i Šljivančanin dobiti veće ili manje kazne baš ništa ne mijenja u međunarodnom smislu, odnosno haaškom tumačenju povijesti. A, da je Carla del Ponte cijelo vrijeme svog mandata itekako svjesna važnosti određivanja međunarodnih okolnosti nekog sukoba odlično pokazuju suđenja bosanskim Hrvatima za zločine u Srednjoj Bosni, koja su još uvijek u tijeku.

Iako je i letimičan pogled na odnos i raspored snaga u Lašvanskoj dolini dovoljan da se vidi kako je tamo lokalni HVO branio potpuno odsječen od ostatka HVO-a u Hercegovini, odnosno HV-a u Hrvatskoj, nit vodilja Tužiteljstva uvijek je bila ideja da treba dokazati kako je Republika Hrvatska bila agresor u Bosni i Hercegovini. Da bi se to dokazalo, u pomanjkanju materijalnih dokaza, zatrebali su svjedoci. Pa se tako u Haagu pojavio današnji predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić kao čovjek koji će iz prve ruke govoriti o umiješanosti Hrvatske vojske u rat u Bosni i Hercegovini. Pa je onda Ante Nobilo obranu Tihomira Blaškića za zločine u Ahmićima temeljio na postojanju dvostruke zapovjedne linije u Lašvanskoj dolini, od kojih se jedna protezala izravno u Zagreb

No, oni koji upravljaju Haaškim sudom nisu se zaustaviti samo na Hrvatima u BiH. Hrvatska javnost na trenutke se čini kao da je zaboravila da u Haagu tri njezina generala ne sjede pod optužbom za nekakav pojedinačni zločin. Optužuje ih se da su se zajedno s hrvatskim političkim vrhom 1995. udružili u zajednički zločinački pothvat s namjerom etničkog čišćenja srpske manjine iz Republike Hrvatske. Optužnica Carle del Ponte protiv Čermaka, Markača i Gotovine se ne ograničava, kao recimo u optužnici za Vukovar, na jedan konkretan događaj isčupan iz šireg konteksta. Upravo, obrnuto.

Konkretni zločini u optužnici za Oluju su tek neophodan dekor za proganjanje po zapovjednoj odgovornosti. Optužnica ima prvenstveno političke ambicije, cilj su joj znani i neznani, svi koji su nešto učinili u obrani Hrvatske, odnosno sama svrha Domovinskog rata. Dakle, kičma hrvatske samostalnosti.

Srpski povjesničari, mediji i političari, na vlasti jednako kao i oni u oporbi u vidu Šešeljevih radikala, vrlo brzo su iskoristili priliku. Interpretacija oslobodilačke akcije Oluja, kao najvećeg etničkog čišćenja nakon 2. svjetskog rata, širi se marljivo, i kako godine prolaze od podizanja optužnice sve uspješnije na međunarodnoj razini, čime se stvara novi mit o tome kako Hrvatska država počiva na zločinu. Koliko su mitovi sličnog tipa kroz povijest već koštali hrvatski narod valjda ne treba posebno objašnjavati.

  Prve izravne posljedice potpune amnestije

O presudi vukovarskoj trojci oglasilo se nedavno i 20-tak bivših američkih diplomata i nekadašnjih međunarodnih predstavnika na prostoru bivše Jugoslavije, znanstvenika i pravnih stručnjaka. Oni su uputili pismo podtajniku UN za pravne poslove Nicolasu Michelu u kojem su istakli kako su "deprimirani" haškom presudom 'vukovarskoj trojci' te izrazili nadu da će tu presudu Žalbeno vijeće Haaškog suda "najpotpunije preispitati, kako se ne bi dopustilo bacanje blata na ime i djelovanje Haaškog suda". Time su za početak ustvrdili kako da je sud puno toga pozitivnoga učinio, odnosno da bi se jednom pogrešnom presudom mnogo toga moglo upropastiti.

Također, u oči upada kako je američka briga nekom od sudski presuda u Haagu poklapa s krizom na Kosovu, za koju više nemaju rješenja. Zato, ne treba imati ikakvih iluzija da je ova nagla američka briga za haaške presude posljedica osjećaja nepravde prema žrtvama Vukovara. Prije će biti kako je nakon amnestije velikosrpskog projekta na Haaškom sudu američka politika ostala je bez ikakve poluge s kojom bi pritisnula srpsku stranu u kosovskoj krizi. Pa se sada sjetila tražiti pravdu preko drugostupanjske presude vukovarskoj trojci, odnosno sada već vukovarskoj dvojci nakon što je Carla del Ponte odustala od žalbe na oslobađajuću presudu Miroslavu Radiću. Na kraju krajeva, među potpisnicima pisma je i Richard Holbrooke, za kojeg već godinama ptice na granama znaju da je Karađiću obećao imunitet ako se povuče iz političkog života u Republici Srpskoj. Obećano, ispunjeno. Zato ako Richard Holbrooke bude puno kritizirao, još bi ga na kraju i Karađić mogao ucjenjivati.

Hrvatski političari, mediji i pravni stručnjaci

Florence Hartmann posvjedočila je iz prve ruke o svoj političnosti Haaškog suda svojom knjigom "Mir i kazna: tajni ratovi međunarodne politike i pravosuđa". Ova knjiga bila je i najprodavanija knjiga na Interliberu 2007., o čemu su hrvatski mediji opširno izvještavali. Florence Hartmann u Hrvatskoj je čak izjavila kako je velika greška Haaškog suda bila što se nije sudilo vrhu JNA. No, o kakvoj se greški a ne namjeri, nakon više od deset godina rada ovog suda, može govoriti hrvatski mediji Florence Hartmann nisu pitali. Kao da ona sama nikada nije bila dio Haaškog tužiteljstva. Na kraju krajeva, spomenutu grešku bivša novinarka Le Mondea spomenula je samo za hrvatsku javnost, dok o njoj ne razglaba u svojoj knjizi koju promovira po cijelom svijetu. Toliko o iskrenosti francuske novinarke.

O ulozi hrvatskih političara i pravnih stručnjaka koji su eksponirani u medijima teško da se može naći i jedna lijepa riječ. Cijelo vrijeme držali su ljestve Carli del Ponti koja masakrirala pravdu na Haaškom sudu, jednako kao što su srpski zločinci masakrirali svoje žrtve. Hrvatski kadrovi činili su to svjesno i bez ikakvih skrupula prema hrvatskoj javnosti, koja im je dobrim dijelom vjerovala sve do presude vukovarskoj trojci. Čine to i danas, prikriveno. Ali, o tome ćemo nekom drugom prilikom.

M.M.

{mxc}


Sri, 18-09-2019, 12:16:24

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.