Danas donosimo i treći od pet nastavaka malog serijala članaka, kojima nastojimo istražiti pravnu pozadinu i činjenično stanje Haaške presude «vukovarskoj trojci», za zločine na Ovčari. Nakon uvida u sam zakonski okvir – putem izlaganja članaka Statuta Međunarodnog suda koji smo donijeli u prvom dijelu, te najzanimljivijih i pravno najrelevantnijih dijelova optužnice koju je 1997. godine sastavila tadašnja glavna tužiteljica Louise Arbour, sada, u trećem dijelu to isto činimo i sa zadnjom optužnicom Carle del Ponte po kojoj je na kraju kazneni postupak protiv Mrkšića, Šljivančanina i Radića pokrenut i vođen. Kako smo već spominjali, del Pontina optužnica u mnogim dijelovima prepisana iz prvobitne verzije tog spisa iz 1997. godine, ali je isto tako u ključnim dijelovima promijenjena. Ti ključni momenti, koje donosimo u nastavku teksta, zapravo objašnjavaju zašto su tijekom samog suđenja mnoge stvari otišle u krivom smjeru i dovele do donošenja katastrofalne i sramotne presude, o kojoj ćemo govoriti u sljedećem, četvrtom nastavku ovog serijala. Bolju optužnicu od one koju je napisalo tužiteljstvo pod vodstvom Carle del Ponte obrane optuženih, kao i službeni Beograd, vjerojatno nisu mogli zamisliti.

 

 

Slučaj vukovarske trojke - Kriminalne radnje haaških dužnosnika - 3. dio
Optužnica po kojoj se sudilo Mrkšiću, Šljivančaninu i Radiću
 


Za početak smo izdvojili četiri ključna elementa koja su u optužnici Carle del Ponte promijenjena u odnosu na optužnicu Louise Arbour iz 1997, čime se izravno utjecalo na pravnu osnovu samog suđenja. Najvažniji dijelovi optužnice u hrvatskom prijevodu mogu se pročitati u nastavku.

1) Ovčara – Vukovar

Jedan od rijetkih dijelova koji u odnosu na staru optužnicu nije promijenjen jest dio koji se odnosi na kvantitativno ograničenje optužnice na Ovčaru. Dakle, umjesto da su obuhvaćeni i brojni drugi zločini počinjeni na vukovarskom području, i optužnica proširi i na druge osumnjičene, ured Carle del Ponte ostao je po ovom pitanju na istom mjestu gdje je stala Louise Arbour osam godina prije. Za prethodnu verziju optužnice koja je sastavljena 1997. godine u tom smislu još i postoji kakvo-takvo opravdanje, jer se tada sa samim suđenjima tek počinjalo i bilo je mnogo vremena da svi zločinci dođu na red i budu kažnjeni. S obzirom da je optužnica Carle del Ponte podignuta 2005. godine, za kvantitativno ograničenje počinjenih zločina samo na Ovčaru, a ne i cjelokupnu tragediju cijelog tog područja – opravdanja nema.

2) Međunarodni sukob – građanski sukob

U optužnici iz 1997. godine precizno je navedeno kako je:

"Republika Hrvatska 25. lipnja 1991. godine proglasila svoju nezavisnost - čije je stupanje na snagu na zahtjev EZ-a odgođeno do 8. studenoga 1991. godine. Sva djela i propusti navedeni u ovoj optužnici su se dogodili u toku mjeseca studenog 1991. godine u općini Vukovar u Republici Hrvatskoj na području bivše Jugoslavije. Za sve vrijeme na koje se odnosi ova optužnica na području bivše Jugoslavije je trajalo stanje međunarodnog oružanog sukoba i sve osobe obuhvaćene ovom optužnicom kao žrtve su bila zaštićena Ženevskim konvencijama iz 1949. godine."

Toga odlomka, međutim, u optužnici napisanoj u uredu kojeg vodi Carla del Ponte nema. Citirane rečenice su izostavljene i umjesto njih se navodi kako optužnica odnosi na oružanom sukobu na području bivše Jugoslavije, odnosno – građanskom ratu:

"Sve vrijeme na koje se odnosi ova optužnica na teritoriju bivše Jugoslavije postojalo je stanje oružanog sukoba. Sva djela i propusti za koje se tereti u ovoj optužnici bila su usko povezana sa tim stanjem oružanog sukoba. Sve vrijeme na koje se odnosi ova optužnica Mile Mrkšić, Miroslav Radić i Veselin Šljivančanin bili su dužni pridržavati se zakona i običaja kojima se regulira način vođenja oružanih sukoba. Sva činjenja i nečinjenja koja se terete kao zločini protiv čovječnosti bila su dio rasprostranjenog i sustavnog napada na hrvatsko i drugo nesrpsko civilno stanovništvo na velikim područjima Hrvatske, uključujući općinu Vukovar."

Ne treba valjda ni isticati kako su posljedice ovog poteza u pravnom, političkom i povijesnom smislu dalekosežne. Ne samo da je time uskraćena zaštita žrtvama, posebice pripadnicima oružanih snaga putem Ženevskih konvencija iz 1949. godine (moguća je primjena samo nekih osnovnih načela koja se odnose na sve vrste sukoba, a ne samo na međunarodne), nego će povijest koju će Haaške presude pisati, zapravo govoriti o zbivanjima u Vukovaru kao o građanskom sukobu na području bivše Jugoslavije.

3) Točka 2. optužnice iz 1997. godine i Ženevske konvencije

Iako su civili i pripadnici oružanih snaga određenim općim odredbama Ženevske konvencije zaštićeni i u građanskom sukobu člankom 2. Statuta Međunarodnog suda, u novoj optužnici Carle del Ponte u tom je smislu došlo do značajnih promjena. Naime, sve optužbe za zločine po Ženevskim konvencijama iz 1949. godine, a prema članku 2. Statuta Međunarodnog suda, jednostavno su izbrisane i maknute. Jedino spominjanje Ženevskih konvencija podvedeno je pod članak 3. Statuta suda, koji se bavi zaštitom od napadanja gradova i sela, objekata od religijskog, kulturnog ili humanitarnog značenja, te zabranjuje pljačku javne ili privatne imovine. Dakle, životi pripadnika oružanih snaga, u novoj se inačici optužnice više ne štite. Gotovo nevjerojatno, imali se na umu da su većina žrtava bili hrvatski vojnici.

4) Izravna odgovornost – zapovjedna odgovornost

Louise Arbour u svojoj optužnici Mrkšića, Šljivančanina i Radića prema članku 7.(3) Statuta drži izravno odgovornima za zločine počinjene na Ovčari. S druge strane, ured Carle del Ponte pak u svojoj optužnici već na samom početku spominje članak 7.(1) i udruživanje u zločinački pothvat. Ovo ih, zapravo, već na samom početku amnestira od bilo kakve izravne odgovornosti:

«Koristeći u ovoj optužnici riječ “počinili”, tužitelj ne želi kazati da je bilo koji od optuženih fizički počinio neki od zločina ili sve zločine za koje se osobno terete. Izraz “počinili” u ovoj optužnici ograničen je na sudjelovanje svakog od optuženih u udruženom zločinačkom pothvatu»

 

 

Dijelovi optužnice protiv Mileta Mrkšića, Miroslava Radića, i Veselina Šljivančanina za zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja koju je podnijelo tužiteljstvo s Carlom del Ponte na čelu

Opći navodi:

Sve vrijeme na koje se odnosi ova optužnica na teritoriju bivše Jugoslavije postojalo je stanje oružanog sukoba. Sva djela i propusti za koje se tereti u ovoj optužnici bila su usko povezana sa tim stanjem oružanog sukoba. Sve vrijeme na koje se odnosi ova optužnica Mile Mrkšić, Miroslav Radić i Veselin Šljivančanin bili su dužni pridržavati se zakona i običaja kojima se regulira način vođenja oružanih sukoba. Sva činjenja i nečinjenja koja se terete kao zločini protiv čovječnosti bila su dio rasprostranjenog i sustavnog napada na hrvatsko i drugo nesrpsko civilno stanovništvo na velikim područjima Hrvatske, uključujući općinu Vukovar.

Osnovne činjenice: (Napomena: dio koji se odnosi na osnovne činjenice gotovo je u cijelosti, tek s ponekim manjim izmjenama prepisan iz optužnice iz 1997. godine)

U kolovozu 1991. JNA je započela sa djelovanjima protiv naselja u istočnoj Slavoniji, koja su okončana njihovim zauzimanjem od strane JNA i drugih srpskih snaga. Hrvatsko i drugo nesrpsko stanovništvo tih područja protjerano je pod prijetnjom sile. Krajem kolovoza, JNA je započela opsadu grada Vukovara. Sredinom listopada 1991. srpske snage su zauzele sva naselja u istočnoj Slavoniji sa većinskim hrvatskim stanovništvom izuzev Vukovara. Nesrbi su bili podvrgnuti brutalnom režimu okupacije koji se sastojao od progona, ubojstava, mučenja i drugih djela nasilja. Na kraju je gotovo cjelokupno nesrpsko stanovništvo na okupiranim područjima pobijeno ili istjerano. Opsada Vukovara trajala je do 18. studenog 1991. godine, kada je grad pao u ruke srpskih snaga. Tokom tri mjeseca opsade, JNA je granatiranjem u velikoj mjeri razorila grad, a stotine ljudi su poginule. Kada su srpske snage okupirale grad, njihovi pripadnici su pobili još nekoliko stotina nesrba. Ogromna većina stanovništva nesrpske nacionalnosti protjerana je iz grada u roku od nekoliko dana nakon pada Vukovara.

Individualna kaznena odgovornost
Član 7(1) Statuta Međunarodnog suda:

Mile Mrkšić, Miroslav Radić i Veselin Šljivančanin snose individualnu kaznenu odgovornost za zločine navedene u članovima 3 i 5 Statuta Međunarodnog suda i opisane u ovoj optužnici, koje su planirali, poticali, naredili, počinili ili čije su planiranje, pripremu ili izvršenje pomogli i podržali na druge načine. Koristeći u ovoj optužnici riječ “počinili”, tužitelj ne želi kazati da je bilo koji od optuženih fizički počinio neki od zločina ili sve zločine za koje se osobno terete. Izraz “počinili” u ovoj optužnici ograničen je na sudjelovanje svakog od optuženih u udruženom zločinačkom poduhvatu.  Cilj ovog udruženog zločinačkog poduhvata bio je progon Hrvata i drugih nesrba koji su se, nakon pada Vukovara, nalazili u vukovarskoj bolnici, a putem počinjenja ubojstava, mučenja i okrutnog postupanja iz člana 3 i ubojstva, istrebljenja, mučenja i nehumanih djela iz člana 5. Statuta Međunarodnog suda.

Kaznena djela navedena u točkama ove optužnice počinjena su u okviru cilja udruženog zločinačkog poduhvata, a svaki od optuženih je posjedovao stanje svijesti potrebno za izvršenje svakog od tih kaznenih djela. Alternativno, krivična djela navedena u točkama od 2 do 8 bila su prirodne i predvidive posljedice izvršenja udruženog zločinačkog pothvata, a svaki od optuženih je bio svjestan da su ta kaznena djela moguća posljedica izvršenja udruženog zločinačkog pothvata. Udruženi zločinački pothvat je postojao u vrijeme izvršenja radnji u osnovi kaznenih djela navedenih u ovoj optužnici i u vrijeme kada je svaki od optuženih svojim radnjama sudjelovao u njegovom ostvarivanju.

Pojedinci koji su sudjelovali u ovom udruženom zločinačkom pothvatu bili su, između ostalih, Mile Mrkšić, Miroslav Radić, Veselin Šljivančanin, Miroljub Vujović i Stanko Vujanović, te druge poznate i nepoznate osobe. (Miroljub Vujović je tijekom razdoblja na koje se odnosi ova optužnica bio zapovjednik odreda srpskog TO-a “Petrova gora” u Vukovaru. Stanko Vujanović je tijekom razdoblja na koje se odnosi ova optužnica bio zapovjednik jedinice TO-a u Vukovaru. Njegova kuća u Novoj ulici 81, u djelu Vukovara zvanom Petrova gora, služila je kao zapovjedno mjesto srpskih snaga koje su djelovale na tom području. I Miroljub Vujović i Stanko Vujanović su zapovjedali jedinicama TO-a SAO SBZS koje su odgovorne za zlostavljanje i ubijanje nesrba odvedenih iz vukovarske bolnice na poljoprivredno dobro Ovčara.)

Član 7(3) Statuta Međunarodnog suda

Mile Mrkšić, Miroslav Radić i Veselin Šljivančanin, osim što su se nalazili na nadređenom položaju, snose i individualnu kaznenu odgovornost i za djela i propuste svojih podređenih, na osnovu člana 7.(3) Statuta Međunarodnog suda. Nadređeni je odgovoran za kaznena djela svojih podređenih ako je znao ili je mogao znati da se njegovi podređeni spremaju počiniti takva djela ili su ih već počinili, a nadređeni nije preduzeo potrebne i razumne mjere da spriječi ta djela ili kazni njihove počinitelje.

Optužbe:

Točka 1
(Progoni)

Posljednjih dana opsade Vukovara, nekoliko stotina ljudi je potražilo utočište u vukovarskoj bolnici, koja se nalazi u blizini središta grada, vjerujući da će bolnica biti evakuirana u nazočnosti međunarodnih promatrača. Tako je bilo dogovoreno u Zagrebu, na pregovorima između JNA i hrvatske vlade 18. studenog 1991. godine. Prema tom zagrebačkom sporazumu, JNA je bila odgovorna za evakuaciju vukovarske bolnice, koju su trebale nadzirati razne međunarodne organizacije. Popodne 19. studenoga 1991. jedinice JNA pod komandom Mileta Mrkšića preuzele su kontrolu nad vukovarskom bolnicom. Iz bolnice nije pružan nikakav otpor.

Dana 19. studenoga 1991. Mile Mrkšić je od zapovjedništva JNA dobio naređenje da evakuira vukovarsku bolnicu u skladu sa sporazumom koji je postignut u Zagrebu 18. studenoga 1991. Mile Mrkšić je kasnije prenio ovlaštenje za izvršenje te evakuacije na Veselina Šljivančanina. Najmanje od početka operacije evakuacije, Mile Mrkšić, Veselin Šljivančanin i Miroslav Radić su znali ili je bilo razloga da znaju kako radikalni elementi među pripadnicima srpskih snaga, koje su se sastojale od vojnika JNA, TO-a, te dobrovoljačkih i paravojnih jedinica, predstavljaju ozbiljnu prijetnju sigurnosti pacijenata i ostalih ljudi evakuiranih iz bolnice, kao i za želju tih elemenata među pripadnicima srpskih snaga za osvetom nad evakuiranim ljudima. U studenom 1991., prije pada Vukovara, Miroslav Radić je, zajedno sa Stankom Vujanovićem i drugima, bio prisutan kada je Vojislav Šešelj došao u kuću Stanka Vujanovića i javno izjavio da "nijedan ustaša ne smije živ izaći iz Vukovara".

Navečer 19. studenoga 1991. do Mileta Mrkšića i Veselina Šljivančanina su stigli izvještaji da neki pripadnici TO-a, dobrovoljačkih i paravojnih jedinica muče i ubijaju nesrpske zarobljenike držane u "Veleprometu". Rano ujutro 20. studenoga 1991. Veselin Šljivančanin je bolničarima i liječnicima naredio da se okupe na sastanak. On je bolničko osoblje zadržavao na tom sastanku, dok su snage JNA žurno odvodile iz bolnice oko četiri stotine nesrba. Među odvedenima je bilo pacijenata-ranjenika, bolničkog osoblja, rodbine bolničkog osoblja, bivših branitelja grada, hrvatskih političkih aktivista, novinara i drugih civila. Oko tri stotine tih Hrvata i drugih nesrba vojnici JNA su ukrcali u autobuse i lišili slobode pod stražom JNA. Miroslav Radić i Veselin Šljivančanin osobno su sudjelovali u selekciji zatočenika koje treba ukrcati u autobuse. Kasnije istog jutra autobusi su napustili krug bolnice i otišli u pravcu vojarne JNA na južnoj strani Vukovara.

Tamo su vojnici JNA držali zatočenike u autobusima oko dva sata. Dok su se autobusi nalazili u krugu vojnog objekta, pripadnici srpskih snaga, koje su se sastojale od pripadnika TO-a, dobrovoljačkih i paravojnih jedinica, ušle su u krug tog vojnog objekta i počele ponižavati zatočenike i prijetiti im, da bi zatim neke zatočenike izvele iz autobusa i tukle ih u prisustvu pripadnika JNA. Po naređenju Veselina Šljivančanina, Miroslav Radić je oko petnaest zatočenika izveo iz autobusa i vratio ih u vukovarsku bolnicu, po svemu sudeći zato što su ti ljudi bili iz redova bolničkog osoblja ili u srodstvu s nekima od njih. Nakon približno dva sata koliko su autobusi zadržani u vojarni JNA, JNA je zatočenike, pod stražom pripadnika JNA, prevezla na poljoprivredno dobro Ovčara. Tamo su pripadnici srpskih snaga, koje su se sastojale od vojnika JNA, TO-a, te dobrovoljačkih i paravojnih jedinica, izveli zatočenike iz autobusa i prisilili ih da trče kroz špalir vojnika koji su te muškarce tukli dok su prolazili kroz špalir. Pripadnici tih srpskih snaga nastavili su tući i fizički napadati zatočenike i kada su se zatočenici nalazili u zgradi poljoprivrednog dobra.

Otprilike sedam zatočenika je izdvojeno i vraćeno u Vukovar na intervenciju nekih prisutnih Srba. Pripadnici JNA popisali su osobne podatke preostalih muškaraca i dviju žena. Poslije toga, pripadnici srpskih snaga, koje su se sastojale od vojnika JNA, TO-a, te dobrovoljačkih i paravojnih jedinica, podijelili su zatočenike u grupe od deset do dvadeset osoba. Te grupe su zatim, jednu po jednu, ukrcavali u jedan kamion i odvozili u pravcu Grabova, do jedne jaruge obrasle šumom otprilike jedan kilometar jugoistočno od Ovčare. Na vrhu te jaruge, oko 900 metara od puta Ovčara-Grabovo, pripadnici tih srpskih snaga su zatočenike iskrcali iz kamiona. Na tom mjestu, pripadnici tih srpskih snaga su se okupili na sjevernoj strani lokacije. Pripadnici tih snaga su zatim lišili života najmanje dvije stotine šezdeset i četvoro Hrvata i drugih nesrba iz vukovarske bolnice. Pošto su ih pobili, pripadnici tih srpskih snaga su leševe žrtava bagerom zakopali u masovnu grobnicu na istoj lokaciji.

Rano sljedećeg jutra, Miroslav Radić, Stanko Vujanović i drugi okupili su se u kući Stanka Vujanovića u Novoj ulici 81 u Vukovaru, gde su razgovarali o masakru prethodne noći na Ovčari. Mile Mrkšić i Miroslav Radić nisu poduzeli potrebne i razumne mjere da kazne svoje podređene, počinitelje masakra na Ovčari, već su, štoviše, pokušali da sakriti i zatajiti te zločine. Od 18. studenoga 1991., ili približno od tog datuma, do 21. studenoga 1991., Mile Mrkšić, Miroslav Radić i Veselin Šljivančanin, djelujući individualno ili u dogovoru sa drugim poznatim i nepoznatim supočiniteljima udruženog zločinačkog pothvata, planirali su, poticali, naredili, počinili ili na druge načine pomogli i podržali planiranje, pripremu ili izvršenje progona Hrvata i drugih nesrba koji su se, nakon pada Vukovara, nalazili u vukovarskoj bolnici.

Ti progoni imali su političku, rasnu ili vjersku osnovu, a uključivali su sljedeće:

a) Istrebljenje ili ubojstvo približno dvije stotine šezdeset i četvoro Hrvata i drugih nesrba, uključujući žene i starce.

b) Okrutno ili nehumano postupanje sa Hrvatima i drugim nesrbima, uključujući mučenje, premlaćivanje, seksualno nasilje i psihičko zlostavljanje.

c) Namjerno uskraćivanje potrebne medicinske pomoći bolesnim i ranjenim Hrvatima i drugim nesrbima. Navedenim činjenjem i nečinjenjem Mile Mrkšić, Miroslav Radić i Veselin Šljivančanin počinili su:

Točka 1: Progone na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi, Zločini protiv čovječnosti kažnjivo po članovima 5(h), te 7(1) i 7(3) Statuta Međunarodnog suda.

Točke od 2 do 4
(istrebljenje i ubojstvo)

Od 18. studenoga 1991., ili približno od tog datuma, do 21. studenoga 1991., Mile Mrkšić, Miroslav Radić i Veselin Šljivančanin, djelujući samostalno ili u dogovoru s drugim poznatim i nepoznatim sudionicima udruženog zločinačkog pothvata, planirali su, poticali, naredili, počinili ili na druge načine pomogli i podržali planiranje, pripremu ili izvršenje istrebljivanja i ubojstva Hrvata i drugih nesrba koji su se, nakon pada Vukovara, nalazili u vukovarskoj bolnici. U večernjim satima 20./21. studenog 1991., najmanje dvije stotine šezdeset i četvoro Hrvata i drugih nesrba je u grupama od 10 do 20 odvedeno na jedno mjesto jugoistočno od poljoprivrednog dobra Ovčara, gde su ih pogubili pripadnici srpskih snaga, koje su se sastojale od pripadnika JNA i TO-a, te dobrovoljačkih i paravojnih jedinica. Imena žrtava navedena su u Prilogu ove optužnice. Navedenim činjenjem i nečinjenjem Mile Mrkšić, Miroslav Radić i Veselin Šljivančanin počinili su:

Točka 2: Istrebljenje, Zločin protiv čovječnosti, kažnjiv po članovima 5(b), te 7(1) i 7(3) Statuta Međunarodnog suda.

Točka 3: Ubojstvo, Zločin protiv čovječnosti, kažnjiv po članovima 5(a), te 7(1) i 7(3) Statuta Međunarodnog suda.

Točka 4: Ubojstvo, Kršenje zakona i običaja ratovanja, sankcionirano zajedničkim članom 3(1)(a) Ženevskih konvencija iz 1949, kažnjivo po članovima 3, te 7(1) i 7(3) Statuta Međunarodnog suda.

Točke od 5 do 8
(mučenje, nehumana djela iokrutno postupanje)

Od 18. studenoga 1991., ili približno od tog datuma, do 21. studenoga 1991., Mile Mrkšić, Miroslav Radić i Veselin Šljivančanin, djelujući samostalno ili u dogovoru s drugim poznatim i nepoznatim sudionicima udruženog zločinačkog pothvata, planirali su, poticali, naredili, počinili ili na druge načine pomogli i podržali zatvaranje na poljoprivrednom dobru Ovčara približno tristo Hrvata i drugih nesrba koji su se, nakon pada Vukovara, nalazili u vukovarskoj bolnici. Uvjeti u tom zatočeničkom objektu bili su surovi i obilježavali su ih nehumano postupanje i konstantni fizički i psihički napadi. Nakon prvog premlaćivanja ispred zgrade poljoprivrednog dobra, pripadnici srpskih snaga su još nekoliko sati nastavili tući zatočenike i nasrtati na njih tako teško da su najmanje dva muškarca podlegla batinama. Najmanje jedna zatočenica bila je podvrgnuta seksualnom nasilju.

Među zatočenicima je bilo žena, starijih muškaraca i pacijenata vukovarske bolnice koji su bili ranjeni ili bolesni. Ti pacijenti nakon odvođenja iz vukovarske bolnice nisu dobili nikakvu medicinsku pomoć za svoje bolesti ili povrede. Ovo se odnosi i na vrijeme koje su ti zatočenici proveli u autobusima u vojarni JNA, kao i na vrijeme koje su proveli zatočeni na poljoprivrednom dobru Ovčara.  Navedenim činjenjem i nečinjenjem Mile Mrkšić, Miroslav Radić i Veselin Šljivančanin počinili su:

Točka 5: Mučenje, zločin protiv čovječnosti, kažnjiv po članu 5(f), te članovima 7(1) i 7(3) Statuta Međunarodnog suda.

Točka 6: Nehumana djela, Zločin protiv čovječnosti, kažnjiv po članu 5(i), te članovima 7(1) i 7(3) Statuta Međunarodnog suda.

Točka 7: Mučenje, Kršenje zakona i običaja ratovanja, sankcionirano zajedničkim članom 3(1)(a) Ženevskih konvencija iz 1949, kažnjivo po članu 3, te članovima 7(1) i 7(3) Statuta Međunarodnog suda.

Točka 8: Okrutno postupanje, ršenje zakona i običaja ratovanja, sankcionirano zajedničkim članom 3(1)(a) Ženevskih konvencija iz 1949, kažnjivo po članu 3, te članovima 7(1) i 7(3) Statuta Međunarodnog suda.

M.M.B.

{mxc}


Sri, 18-09-2019, 12:13:41

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.