Odlučili smo se još jednom posvetiti temi popisa jasenovačkih žrtava zbog nekih novih saznanja koja smo prikupili tijekom posljednjih dana. Podsjećamo, nakon otvorenog pisma mještana Siverića Upravi Spomen parka Jasenovac povućene su internetske stranice američkog Jasenovačkog istraživačkog instituta (Jasenovac research institute) zajedno s listom navodnih jasenovačkih žrtava [Popis povučen, pitanja ostala]. Budući da po našim saznanjima nitko od odgovornih nije komentirao zadnje događaje, iako bi to trebala biti najnormalnija stvar, a mještani Siverića nisu dobili nikakav odgovor od Uprave Spomen-područja Jasenovac, ostalo je nejasno u kakvoj je vezi popis žrtava Jasenovačkog istraživačkog instituta i popis koji je krajem 2007. godine objavila Javna ustanova Spomen-područje Jasenovac. Ono što prvo treba reći je kako se ipak radi o dva različita popisa. Onaj sada povućeni, američkog Jasenovačkog istraživačkog instituta, nastao je na temelju popisa svih žrtava Drugoga svjetskog rata s područja bivše Jugoslavije Saveznog zavoda za statistiku FNRJ iz 1964., odnosno upisivanjem osoba na listu jasenovačkih žrtava bez obzira na stvarno mjesto stradanja.(mm)

 

 

Godinama slušamo priče s najviše razine o pokradenoj Hrvatskoj i milijardama koje su iznesene u inozemstvo. Tragom pisanja dr. Branimira Molaka i na ovom Portalu, i nakon pojave predsjednika Inine Uprave Tomislava Dragičevića pred milijunskim auditorijem u središnjem Dnevniku HRT-a, odlučili smo se ponovo vratiti temi hrvatskog plina u Jadranu. Naime, prema onome što smo skupili došli smo do zaključka da je predsjedniku Republike u potragama za nestalim milijardama dovoljno poslati svoga savjetnika umjesto u Beč u sjedište Ine, Avenija V. Holjevca 10, Zagreb, nepunih desetak kilometara od Predsjednikovih dvora. Tamo bi se gospodina Tomislava Dragičevića moglo pitati za razjašnjenje po čemu je ugovor između Ine i talijanske Eni dobar za Inu, još uvijek dobrim dijelom u hrvatskom vlasništvu, i zbog čega su hrvatski građani izviješteni u istom Dnevniku kako je talijanski partner Hrvatskoj prepustio navodno svoju polovicu proizvodnje iz polja u Sjevernom Jadranu. Na prvo pitanje, odnosno pitanju koliko je plinskih milijardi iz hrvatskog Sjevernog Jadrana prepušteno Italiji posvetit ćemo se prvo, dok ćemo se pitanju talijanske polovice trenutne proizvodnje pozabaviti u drugom posebnom prilogu. (mmb,mm)

 

 

Jutarnji je list ovih dana iznimno dobro obaviještena tiskovina. Naime, oni su prvi poslali svog novinara kako bi nazočio prvim uhićenjima, već u 5 sati ujutro, a koja su izvršena povodom ovih dana vrlo aktualne akcije Indeks. Također, za Jutarnji piše o ovom slučaju zavidno informirani kolumnist Davor Butković, koji je hrvatsku javnost obavijestio i o točnom vremenskom razdoblju u kojem se spomenuta akcija pripremala, točnije, od drugoga mjeseca 2008. godine. Mnogima bi se zanimljivom mogla učiniti koincidencija, kako je slična ili bolje rečeno ista akcija početkom veljače 2007. provedena i u Srbiji - a što se u hrvatskim medijima nije spominjalo, pa ni u odlično obaviještenom Jutarnjem listu. Čini se nevjerojatnim da je od silnih afera i prljavština koje se u Hrvatskoj odvijaju gotovo svakodnevno, najbolji recept za borbu protiv istih očito bio doslovno prekopirati srbijansku akciju. Pa kad je tome već tako nije loše baciti oko na tamošnji razvoj događaja i pogledati koje je rezultate polučila ta akcija, koja je hrvatskim nadležnim organima poslužila kao predložak i koji su to zaključci i eventualne pouke koje se iz svega mogu iščitati. (mmb)

 

 

Ako bilo koji zaljubljenik u nogomet ili sportska zbivanja općenito želi dobiti uvid u činjenicu kako su se navijači različitih nogometnih reprezentacija ponašali na ovogodišnjem Europskom prvenstvu i u toj namjeri ode na UEFA-ine stranice ili jednostavno «ugoogla» pojam "racism UEFA 2008", mogao bi ostati vrlo iznenađen. Jer prvi rezultat koji će iskočiti na računalu biti će upravo «rasistički» hrvatski navijači! Dakle, bez obzira na činjenicu što su navijači hrvatske nogometne reprezentacije tijekom čitavoga prvenstva sa svih strana, zbog svojeg ponašanja i kulture bili samo hvaljeni, organizacija FARE (Football against racisam in Europe) očito misli drugačije. No, ono što je u čitavoj priči najtragičnije, jesu sama objašnjenja i "argumenti" za takvo mišljenje.(mmb,mm)

 

 

U posvemašnjem nedostatku medijske zainteresiranosti za uzroke i posljedice optužnica koje su podignute i presuda koje su donijete od strane Haaškog suda u slučaju "vukovarske trojke", ovaj se portal potrudio se dati poseban doprinos u rasvjetljavanju ove teme. Ona je osobito važna, jer se nije nimalo teško složiti s javno izrečenom tvrdnjom Florance Hartmann kako će se povijest pisati na osnovu haaških presuda. A da Vukovarska priča bude kroz Haaška suđenja ispričana na način u kojem je istina prva žrtva, kao što smo vidjeli kroz prva četiri nastavka ovog serijala [1], [2], [3], [4], svojski se pobrinulo Tužiteljstvo s Carlom del Ponte na čelu. Način na koji je ono promijenilo optužnicu Louise Arbour iz 1997. čini političke motive toliko očiglednima da se nikako ne može govoriti o ičem drugom do namjeri Carle del Ponte i njezinih suradnika da se dobije presuda koja s međunarodno-pravnog aspekta ničim ne tereti JNA i Republiku Srbiju. No, bilo bi nepotpuno cijeli slučaj gledati jedino kroz pravnu prizmu, kao što smo to činili u prva četiri nastavka. Naime, Haaški sud institucija je preko koje se prvo i osnovno vodila politika, a pravo je tek bilo sredstvo za ostvarivanje zadanih ciljeva. Zato u ovom petom nastavku govorimo o političkim aspektima haaške presude vukovarskoj trojci, dotičući se pri tome i ukupnog djelovanja Haaškog suda.(mm)

 

 

U današnjem, četvrtom dijelu serijala o Haaškim presudama «vukovarskoj trojci» za zločine počinjene na Ovčari, govorimo o presudi Sudskog vijeća i njezinom obrazloženju. Optužnica je, kao što smo već naveli u trećem nastavku, teretila optužene za zločine opisane u članku 3. i članku 5. Statuta Haaškog suda. Odnos ubijenih civila naspram vojnika na Ovčari bio je približno 1:4. Usprkos ovom omjeru, Međunarodni sud je «činjenično utvrdio» kako su gotovo svi bili pripadnici vojnih snaga ("at least the vast majority of them, if not all") - pa je zato odbacilo optužbe po članku 5. koji se odnosi na zločine protiv civila. Po našim saznanjima, u svakoj se civiliziranoj državi za ubojstvo služi značajna kazna zatvora. No, po haaškoj sudskoj presudi brojka od barem 30-40 ubijenih civila nije vrijedna pažnje, odnosno nije dovoljna da se ne odbaci dio optužnice koji proizlazi iz članka 5. Statuta Haaškog suda. Tako dolazimo do apsurda da haaško Tužiteljevo sve ubijene na Ovčari vodi kao civile, a sudsko vijeće sve ubijene vodi kao vojnike. Rezultat ove pravne farse je da su Mile Mrkšić i Veselin Šljivančanin osuđeni samo po članku 3. Statuta - čiji sadržaj izravno ničim ne pokriva ono što se zbivalo na Ovčari. Zato ne bi bilo iznenađenje da obrana ove dvojice u svojoj žalbi istakne ovu činjenicu, tražeći oslobađajuću presudu.(mmb)

 

 

Danas donosimo i treći od pet nastavaka malog serijala članaka, kojima nastojimo istražiti pravnu pozadinu i činjenično stanje Haaške presude «vukovarskoj trojci», za zločine na Ovčari. Nakon uvida u sam zakonski okvir – putem izlaganja članaka Statuta Međunarodnog suda koji smo donijeli u prvom dijelu, te najzanimljivijih i pravno najrelevantnijih dijelova optužnice koju je 1997. godine sastavila tadašnja glavna tužiteljica Louise Arbour, sada, u trećem dijelu to isto činimo i sa zadnjom optužnicom Carle del Ponte po kojoj je na kraju kazneni postupak protiv Mrkšića, Šljivančanina i Radića pokrenut i vođen. Kako smo već spominjali, del Pontina optužnica u mnogim dijelovima prepisana iz prvobitne verzije tog spisa iz 1997. godine, ali je isto tako u ključnim dijelovima promijenjena. Ti ključni momenti, koje donosimo u nastavku teksta, zapravo objašnjavaju zašto su tijekom samog suđenja mnoge stvari otišle u krivom smjeru i dovele do donošenja katastrofalne i sramotne presude, o kojoj ćemo govoriti u sljedećem, četvrtom nastavku ovog serijala. Bolju optužnicu od one koju je napisalo tužiteljstvo pod vodstvom Carle del Ponte obrane optuženih, kao i službeni Beograd, vjerojatno nisu mogli zamisliti.(mmb)

 

 

Danas donosimo drugi od pet nastavaka serijala članaka, kroz koji - kako smo već jučer najavili - nastojimo istražiti pravne aspekte nedavne presude Haaškog suda "vukovarskoj trojci" za zločine na Ovčari. Naša raščlamba pokazat će jasno i na kome sve leži odgovornost za presudu koja je šokirala čak i onaj dio hrvatske javnosti koji od Haaga zbog niza drugih slučajeva nije puno očekivao. U prvom nastavku, razmatrajući odredbe Statuta Haaškog suda, utvrdili smo kako su one pružale sasvim dovoljan pravni temelj za progon svih odgovornih za ratne zločine u Vukovaru, uključujući i zapovjedni vrh JNA. U ovom nastavku donosimo najvažnije i najzanimljivije dijelove optužnice koju je 12. prosinca 1997. podnijela tadašnja glavna tužiteljica Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju Louise Arbour za predmet Mrkšić-Šljivančanin-Radić-Dokmanović. Naime, optužnica iz 1997. u mnogim dijelovima prepisana je u optužnici po kojoj je započelo suđenje 11. studenoga 2005. Mrkšiću, Šljivančaninu, i Radiću - ali je istovremeno i u ključnim dijelovima izmijenjena. To optužnicu iz 1997. čini posebno važnom za razumijevanje uloge koju je odigrao Ured tužiteljstva pod vodstvom Carle del Ponte, o čemu će biti više riječi u trećem nastavku ovog našeg serijala.(mmb)