Izjava hrvatskih katoličkih intelektualaca o slučaju Dajla, koju smo objavili na Portalu, imala je šireg medijskog odjeka iako je protivna uobičajenim stereotipima. Naime, često se u Hrvatskoj pokušava stvoriti dojam da slobodnomisleći intelektualci postoje samo na lijevim, pretežno anacionalnim pozicijama. Međutim, izjava o Dajli pokazala je da su i u vrlo složenim okolnostima, kada se isprepliću nacionalni i crkveni odnosi, hrvatski intelektualci katoličke provinjencije sposobni ponuditi brz, miran i staložen odgovor.

Iako se slučaj Dajla za sada, barem na površini, donekle primirio, sigurno da je zbog svoga značenja i implikacija i dalje radi o složenom i važnom problemu. U nastavku donosimo tekst jednoga od inicijatora "Pisma hrvatskoj javnosti povodom imovinskog prijepora u župi Dajla Porečko-pulske biskupije", dr. med. Darka Richtera, u kojem autor dodatno razlaže okolnosti i činjenično stanje vezano za cijeli slučaj. Tekst se podrobno bavi i nudi odgovore na dva važna pitanja:

1. Odakle moralno pravo benediktincima iz Praglie da traže nešto što nije njihovo?

2. Zašto slučaj Dajla nije isključivo unutarcrkveno pitanje?

M. M.

Tko ima pravo na Dajlu

Možemo ovdje ponoviti dvije ključne točke otvorenog "Pisma hrvatskoj javnosti povodom imovinskog prijepora u župi Dajla Porečko-pulske biskupije": 1. odakle moralno pravo benediktincima iz Praglie da traže nešto što nije njihovo; 2. nije riječ o isključivom unutarcrkvenom pitanju.

Vlasništvo Dajle

Abbazia di Praglia nikada nije bila vlasnikom Dajle. Dajla je oporučno darovana benediktincima, ali uz jedan uvjet, a to je, da pastoralno i socijalno djeluju među katoličkim vjernicima u Dajli i da je ne napuste. To je uvjetna darovnica i od te činjenice nije moguće pobjeći. Redovnički je život u Dajli započeo tek 2 desetljeća nakon poziva darovatelja, grofa Grisonija, tj. 1860., a glavnina redovnika došla je tek 1867. g. kada su se, izgnani od talijanskih nacionalista, iz Praglie sklonili u Dajlu, u tadašnjoj Austro-Ugarskoj. Ključne točkeMožemo ovdje ponoviti dvije ključne točke otvorenog pisma: 1. odakle moralno pravo benediktincima iz Praglie da traže nešto što nije njihovo; 2. nije riječ o isključivom unutarcrkvenom pitanjuTada Abbazia di Praglia nije više ni pravno ni faktički postojala. Dakle, Dajla postoji u zemljišnim knjigama koje pripadaju lokalnoj teritorijalnoj organizaciji i pravosuđu, kako god da se mijenjale države, režimi i granice, bez ikakve pravne veze s Opatijom Praglia.

Benediktinci u Dajli mirno žive do raspada Monarhije, a izgleda da niti od 1918.-1943. g. nisu imali većih problema. Zatim, 1948. g., nakon komunističke maltretaže, suđenja i nacionalizacije nihovih dobara, napuštaju Dajlu i odlaze u Italiju, jer se već neko vrijeme osjećaju Talijanima, unatoč tome što su, niti stoljeće ranije, iz Praglie pobjegli pred talijanskim nacionalistima, ili jer, kao mnogi optanti, ne samo talijanskih, već i hrvatskih etničkih korijena, u tom času žele pobjeći od komunističkog režima. U isto vrijeme, tj. 1946. g., u Zagrebu je uhićen i na dugogodišnji strogi zatvor osuđen nadbiskup Stepinac. Njemu je, nakon burnih međunarodnih prosvjeda u koje su se glasnim svjedočenjem uključile i židovske organizacije u Americi, 1947. g. Bakarić, u ime Tita, ponudio da ga se iz zatvora oslobodi, uz uvjet da sam napiše molbu za amnestiju i potom pristane trajno napustiti Hrvatsku.

Hrvatsko svećenstvo u komunističkoj Jugoslaviji

Ukazala se, dakle, i bl. nadbiskupu Stepincu rezervna opcija, i posve je sigurno da je bio mogao računati da bi se udobno udomio u Vatikanu ili okolici, ali je on Bakarićevu ponudu odlučno odbio, i završio život u svojoj zemlji i sa svojim vjerničkim pukom.Također u isto vrijeme, cjelokupno hrvatsko istarsko svećenstvo na čelu s mons. Božom Milanovićem, ostaje na svojem mjestu i pri punoj svijesti svjedoči 1947 g. pred Savezničkom komisijom u Parizu o hrvatskom etničkom značaju Istre, te prevodi Istru u okrilje matične hrvatske države. Na pitanje katoličkog novinara Waltera Eberharda: ,,Zašto vi svećenici želite radije dospjeti pod komunističku Jugoslaviju, nego pod katoličku Italiju?'' Milanović odgovara: „Državne se granice određuju za stoljeća dok se režimi mijenjaju, a pod Italijom je u opasnosti život našeg naroda"'. Božo MilanovićNa pitanje katoličkog novinara Waltera Eberharda: ,,Zašto vi svećenici želite radije dospjeti pod komunističku Jugoslaviju, nego pod katoličku Italiju?'' Milanović odgovara: „Državne se granice određuju za stoljeća dok se režimi mijenjaju, a pod Italijom je u opasnosti život našeg naroda"'. Od komunističkog „oslobađanja" Istre ne bi bilo ništa da nije bilo tog svjedočanstva više od 50 hrvatskih istarskih svećenika koje su Saveznici smatrali autentičnim i istinitimOd komunističkog „oslobađanja" Istre ne bi bilo ništa, unatoč mobilizaciji poznatim krilaticama „Tuđe nećemo, svoje ne damo", ili „Život damo, Trst ne damo", da nije bilo tog svjedočanstva više od 50 hrvatskih istarskih svećenika koje su Saveznici smatrali autentičnim i istinitim.

Mons. Božo Milanović i don Miroslav Bulešić

Umjesto da se mons. Boži Milanoviću na trgovima hrvatskih gradova, osobito u Istri, podigne barem neki spomenik, postoji tek skromna spomen-ploča na njegovoj rodnoj kući u Kringi kraj Tinjana. Viđenim potpisnikom te povijesne izjave istarskog svećenstva bio je tada mladi don Miroslav Bulešić, kojeg su komunisti, malo potom, usred bijela dana zaklali u Lanišću 1947. kada je u pratnji delegata Sv. Stolice Jakoba Ukmara, stigao u župni dvor radi podjele krizme. Postupak beatifikacije don Bulešića pokrenut je 1956. g., da bi zbog okolnosti u Jugoslaviji, bio 1957. g. prebačen u Rim gdje je skupljao prašinu do 2000. g. kada ga biskup Milovan vraća u Biskupiju porečku i pulsku i zaključuje 2004. g te upućuje prijedlog za beatifikaciju Kongregaciji za proglašenje svetima. I papiri se (još) iščitavaju ... .

Je li to zato da se, oduglovačenjem, od Crkvene povijesti i Crkvenog kalendara sakrije osoba koja je o hrvatskoj Istri pred Savezničkom komisijom 1947. g. svjedočila istinu? Je li izbjegavanje podizanja spomenika Boži Milanoviću i Miroslavu Bulešiću na tragu neke prešutne politike „ne živciranja" Italije, što , također, odgovara lokalnim i nacionalnm udbašima i komunistima kako se ne bi, afirmacijom povijesne istine, prepoznala obmana o njihovim „zaslugama", a onda prekopala i povijesna istina o komunističkim zlodjelima u Istri nakon kapitulacije Italije? Je li se time, implicitno, priznaje da iredenta gaji ozbiljne nade i projekte, koje je bolje ne ometati? I kako to da su se otkriveni i prikriveni udbaši nepogrješivo i trenutno solidarizirali s tvrdnjama onih u crkvenoj hijerarhiji, koji su inzistirali na tome da je Dajla „čisto unutarcrkveno pitanje"? I kako to da odgovorni u crkvenoj hijerarhiji ne vide da to ne izgleda nimalo dobro?

Benediktinci iz Praglie

Što reći na izjavu benediktinaca iz Praglie da oni ne priznaju zakone Jugoslavije i da oni do 1954. g. nisu važili na području zone B? Ako ti zakoni tamo nisu važili, zbog čega su benediktinci tada otišli? Ali, ako su važili, kao što jesu, jer, ne radi se o tome da li to netko priznaje, ili ne, već je to pitanje državne sile koja te zakone provodi, radi čega to niječu? U logičkom su raskoraku, a takva je pozicija moralno upitna, kako zbog cilja kojemu ta nelogičnost može poslužiti, tako i zbog svih drugih koji su se tada našli na istom području: u prvom redu onih koji su svjesno ostali na svojoj zemlji, ali i svih kojima bi možda bilo lakše da su optirali za bijeg na Zapad, ali nisu bili u toj prigodi. Ta je rečenica uvreda svakom hrvatskom građaninu, bez obzira da li je lijevo ili desno, vjernik, agnostik ili ateist, bez obzira na etničke korijene i bez obzira da li je zbog tih zakona tada trpio, ili je njima bio zadovoljan. Ti zakoni bili su povijesna činjenica. Izjave iz PraglieŠto reći na izjavu benediktinaca iz Praglie da oni ne priznaju zakone Jugoslavije i da oni do 1954. g. nisu važili na području zone B? Ako ti zakoni tamo nisu važili, zbog čega su benediktinci tada otišli? Ali, ako su važili, kao što jesu, jer, ne radi se o tome da li to netko priznaje, ili ne, već je to pitanje državne sile koja te zakone provodi, radi čega to niječu?Zaista, nakon takve tvrdnje, postavlja se pitanje odakle nekome moralno pravo da se vraća u Istru, da osniva „hrvatsko" poduzeće pod nazivom „Abbazia d.o.o." – umjesto da se kao redovnici vrate u Dajlu i tu nastave raditi kao svećenici i humanitarni djelatnici u korist katoličkog puka kako je želio Grisoni – preko kojega se želi doći do materijalnih dobara za čije obeštećenje se, temeljem Osimskih i Rimskih sporazuma, eventualno može pitati samo državu potpisnicu koja je obvezu uzela na sebe? A to je Italija.

I primili su, u okviru međudržavnih ugovora, dio odštete, dok su se zatim opsjetili da drugi dio odbiju. Što, na pitanje o već realiziranom obeštećenju u okviru spomenutih sporazuma, znači odgovor opata u Pragli da, kao crkveni red, nisu državni niti nacionalni, već nadnacionalni? Tko su ti „nadnacionalci" za koje ne vrijede zakoni i ugovori koji im ne odgovaraju? Pa cijela je Rimokatolička Crkva nadnacionalna. Ako pojedinci nemaju državljanstvo ili ustanove državu svoje registracije, teško da ih se bilo gdje može uknjižiti. Osim, izgleda, temeljem vrlo specifičnih ugovora Svete Stolice i Republike Hrvatske. Ne ulazeći u pravni meritum odluke ministra Bošnjakovića o poništenju vraćanja već obeštećene bivše crkvene imovine lokalno nadležnoj župi i biskupiji, koja je druga mogućnost ostavljena hrvatskoj vladi? Da to vlada nije učinila, koja bi bila sigurnost Crkvi u Hrvatskoj da ubuduće primi bilo koji dio nekadašnje imovine, ako se, pravnim kanalom koji predstavljaju ugovori između Svete stolice i Hrvatske, pod firmom „isključivo unutarcrkvenog pitanja" može ta imovina prenijeti na strane vlasnike, sa i bez potpisa stvarno lokalno nadležnog crkvenog dužnosnika? Digla se graja da je takvom odlukom vlade dovedena u pitanje pravna sigurnost u Hrvatskoj, ali, što reći na instrument „jednominutne suspenzije" kojim se nadležnog biskupa stavlja izvan funkcije, dok netko drugi stavi potpis na tešku presudu njegovoj biskupiji. Jesu li oni, koji su pravili ugovore između Republike Hrvatske i Svete Stolice, ispravno sagledali sve moguće pravne posljedice?

«Unutarcrkveno pitanje»

NedosljednostiTeško je prihvatiti kao čisto unutarcrkveno pitanje spor koji je prethodno izgubljen na građanskim sudovima, jer, oni koji se sada upinju da to proglase nadnacionalnim i unutarcrkvenim pitanjem, nisu tako mislili kada su se obratili građanskim sudovima, sve dok nisu parnice izgubiliTeško je prihvatiti kao čisto unutarcrkveno pitanje spor koji je prethodno izgubljen na građanskim sudovima, jer, oni koji se sada upinju da to proglase nadnacionalnim i unutarcrkvenim pitanjem, nisu tako mislili kada su se obratili građanskim sudovima, sve dok nisu parnice izgubili. Radi se o zaobilaženju hrvatskog pravnog sustava, a nikakvom unutarcrkvenom pitanju. Stekao se dojam da igru vode strukture sa sasvim svjetovnim političkim ciljevima koristeći propise koji im to omogućuju. Nije riječ samo o Istri, Dajli, don Miroslavu Bulešiću i mons. Boži Milanoviću. U hrvatskoj je javnosti gotovo nepoznata činjenica da Zadarska nadbiskupija ima posebni status i da je izravno podvrgnuta Svetoj Stolici. Osim što je ta činjenica posljedica opredjeljenja u Zadarskoj nadbiskupiji, neobično je da Vatikan to šutke prihvaća. Znači li to da bilo koja nadbiskupija može istupiti iz svoje stvarne i formalno-pravne cjeline i javiti se Vatikanu pod upravu? Je li i to ustupak iredentizmu? Je li to netko, ispod površine, komada Hrvatsku, tako da Zadarsku nadbiskupiju gurka pod izravnu jurisdikciju Rima, da Biskupiju porečku i pulsku tjera u bankrot, iza kojega, predvidivo, slijedi stečajna uprava, podvrgavanje Kuriji i dizanje kredita? A sve financira Hrvatska.

Spomenimo da je sadašnji opat u Pragli, Norberto Villa, bio bankar dok se 1987. g., sa svojih 39 godina, nije zaredio za svećenika, a 2004. preuzeo vodstvo opatije. A aktualni Državni tajnik Svete Stolice, kardinal Tarcisio Bertone, doktorirao je iz kanonskog (crkvenog) prava. Obojica su izuzetni znalci točno u onome u čemu se sastoji metodologija presuđivanja Biskupiji porečkoj i pulskoj.

Darko Richter

Vezano

Slučaj Dajla: Izjava hrvatskih intelektualaca