Dnevnik Ivana Jaklina - srijeda, 11. svibnja - utorak, 17. svibnja 1016.

Srijeda, 11. svibnja 2016.

Voda zvira iz kamena, lepa, plavena, hladna, studena.
Raste ruža iz korena, lepa, rumena
Drugi ljudi nam velijo da smo zaljubljene
Ja ti želim, draga moja, da se zaljubimo
Ja te ljubim z čistog srca dok bum na svetu
Boli moje mlado srce koj je zaljubljeno.

Prije mnogo godina imao sam sreću biti dijelom jednog velikog pjevačkog zbora od blizu 1000 pjevača koji su se okupili u Zadru na tradicionalnom susretu Hrvatskih pjevačkih zborova. Pjevali smo u tadašnjoj staroj Dvorani Jazine četveroglasnu obradu prekrasne skladbe s početka ovoga teksta, a koju je skladao jedan od važnijih hrvatskih skladatelja prve polovice XX. stoljeća, Josip Štolcer Slavenski, koji se rodio upravo na današnji dan 11. svibnja 1896. godine u Čakovcu, dakle prije točno 120 godina.

Skladatelju čija su djela inspirirana međimurskom tradicijskom glazbom, u čast, još od 1974. godine u rodnom mu gradu upriličuju Svibanjski muzički memorijal Josip Štolcer Slavenski, koji se još uvijek naziva „majskim“?!

Povijesni grb Grada Varaždina iz 1464. godine

Prijepodnevna svakodnevnica ispunjena mnoštvom mojih poslovnih radnji, susreta s redovito, nekim novim ljudima i novim situacijama čini moj posao zanimljivim. A danas je od ranog jutra tmuran dan, prijeti kiša, pa ljudi ne mogavši zbog vremenskih (ne)prilika danas raditi na polju, vrtu ili pak bilo što na otvorenom dolaze sa svih strana Županije u grad Varaždin obaviti posao kojeg ne mogu kada je lijepo vrijeme. Stvarno je zanimljiv taj način ponašanja ljudi. Osjećam da je veća gužva u gradu kada je ružno vrijeme, dakako samo u prijepodnevnim satima.

U večernjim satima, i to vrlo rano, već oko 7 sati, moj grad postaje pust. No, i to mu daje poseban čar i ljepotu, osobito u povijesnoj jezgri, koja nas očuvanom arhitekturom iz XVI. stoljeća (Gradska vijećnica), te posebno XVIII. stoljeća kada je naš „mali Rim“, nazvan tako zbog velikog broja sakralnih građevina, ili pak „mali Beč“, nazvan tako zbog kvalitete i načina života aristokracije i obrtnika Prvog slobodnog i kraljevskog grada Varaždina, vraća u vremena kada je Varaždin bio glavnim gradom Hrvatske. Zašto danas više nismo hrvatska metropola?

Listam Kroniku grada Varaždina: Na sam blagdan Svetog Marka, zaštitnika polja, 25. travnja 1776. godine u Varaždinu se dogodio velik požar, koji je potpuno promijenio tijek povijesti grada. Požar je nastao na gradskom majuru, tadašnjem poduzeću za čišćenje ulica i kanalizacije, gdje su gradski kmetovi gasili vapno. Jedan od njih je bio mladić iz prigradskog naselja Sračinca, koji je zapalio cigaretu, iako je pušenje tada bilo zabranjeno. Tko zna bi li do požara došlo da se u cijelu priču uz mladića nisu umiješali prasica i škaf, koji su, prema legendi, najviše krivi za tragediju. Vjetar je pomogao širenju požara pa se vatra proširila iz Zagrebačke ulice, koja se tada zvala Dugi konec, prema središtu grada i sjevernim predgrađima. Izgorjele su dvije trećine grada, a od 614 kuća, vatrom je uništeno njih 316. Kraljica Marija Terezija oslobodila je grad od plaćanja poreza na tri godine te je poslala novac za pomoć pri obnovi grada. Svi majstori su bili mobilizirani kako bi se Varaždin, kao glavni grad, ponovo digao iz pepela. Varaždin je tako tutulu glavnog grada Hrvatske prepustio Zagrebu, a mladić iz Sračinca je zbog izazivanja velike nesreće kažnjen s 12 batina na glavnom gradskom trgu i isto toliko u svom mjestu. Zbog brojnih požara koji su uništavali grad, Varaždin je 17. lipnja 1864. dobio prvo dobrovoljno vatrogasno društvo u Hrvatskoj.

Toliko o povijesti. Danas je i osobiti dan. Za moju obitelj posebno.

Okupili smo se poslijepodne oko zajedničkog obiteljskog stola, u mojem domu, oko „dide Ivana i bake Blaženke“, da svi zajedno proslavimo treći rođendan našeg unuka Filipa. Svi smo na okupu. Cijela obitelj. I svih petoro naših unučića. Dogovaramo odmah i proslavu sljedećeg po redu rođendana. Biti će to o Danu državnosti, 30. svibnja, kada će naš mali Fran Krsto imati prvi rođendan. Dva tjedna kasnije slaviti ćemo Evin četvrti rođendan, pa onda Adamov drugi i Vidin prvi rođendan u ranu jesen. Zaista osjećamo veliku radost i bogatstvo. I Božju ljubav.

Četvrtak – 12. svibnja 2016.

Sv. Leopold Bogdan Mandić

Danas je rođendan našeg velikog sveca Bogdana Mandića. Tijekom mojega života bio sam nekoliko puta na njegovom grobu u Kapucinskoj crkvi u Padovi. Taj maleni rastom, ali za mene div iz kojeg je zračila Ljubav Kristova, učinila ga je mojim omiljenim svecem i nebeskim zagovornikom. I zato dolazak njegovih neraspadnutih zemnih ostataka, prije mjesec dana u Zagreb, nisam nikako mogao propustiti. Bio sam te vruće subote tek jedan od mnogih koji su u dvjestotinjak autobusa doputovali u Zagreb da se uz zemne ostatke svečeva tijela pomole za našu Domovinu, koju je naš svetac tako žarko ljubio.

Domovina je naša danas jako teško bolesna. Obitelji su naše u kriznom situacijama. Grijesi naši, osobito kletva i pobačaj, vape u nebo. Upravo sveti Leopold, junak ispovjedaonice, i s ovoga mjesta u Zagrebu kao da nam je želio poručiti: „Sine moj, kćeri moja, Bog te ne osuđuje, jer te ljubi. Bog osuđuje tvoj grijeh. Pokušaj, obrati se, nemoj griješiti protiv sebe i protiv Boga!“

Grb Stolnog kaptola katedralne crkve Varaždin

Navečer polazim na redovitu probu pjevačkog zbora Varaždinske biskupije „Chorus liturgicus“. Večeras imamo „generalnu probu“ za nedjeljnu svečanost u našoj Katedrali.

Na svetkovinu Duhova u nedjelju 15. svibnja u katedrali Uznesenja BDM u Varaždinu održati će se svečanost uspostave novoutemeljenog Stolnog kaptola katedralne crkve i uvođenja prvih kanonika u službu. Misno slavlje će započeti u 19 sati obredom uvođenja kanonika u službu, a nastavit će se svetom Misom koju će predvoditi varaždinski biskup mons. Josip Mrzljak.

Zaista, povijesni događaj za našu Varaždinsku biskupiju.

Petak - 13. svibnja 2016.

Upravo mi stiže poruka elektronske pošte. To me „moj prijatel“ Damir Borovčak izvješćuje o jučerašnjem predstavljanju Monografije MACELJ 1945 u Pučkom otvorenom učilištu u Imotskom, koju je Udruga Macelj 1945 objavila prošle godine o 70. obljetnici te najveće tragedije i najvećeg grobišta u Hrvatskoj u vremenu poraća 1945.

Već smo predstavljali Monografiju diljem Lijepe naše. I u nekoliko sam predstavljanja sudjelovao u svojstvu glasnogovornika Udruge, no zbog poslovnih obveza nisam ovaj put mogao krenuti put hrvatskog juga.

Ohrabruje me da u svim gradovima gdje predstavljamo Monografiju, nailazimo na mnoštvo dobronamjernih ljudi koji dostojanstveno upoznaju istinu o stradanju našeg naroda u ta zlosretna vremena.

Prisjećam se danas jednog događaja. Dana 13. svibnja 1981. godine na blagdan Gospe Fatimske, papa Ivan Pavao II. vozio se u otvorenom papamobilu i rukovao se s brojnim vjernicima. Bilo je nekoliko minuta iza 17 sati, prije opće audijencije srijedom. Turčin Mehmet Ali Ağca pucao je pištoljem iz blizine i ranio papu u trbuh, kažiprst i desni lakat. Papa je prebačen u kliniku Gemelli. Na putu do nje, bio je pri svijesti, a u klinici je izgubio svijest. Operacija je trajala oko pet sati. Papa je preživio atentat, ali je kasnije imao ozbiljne zdravstvene posljedice. Nije otkriveno tko je stajao iza atentata. Papa je atentat povezao s Gospinim ukazanjem u Fatimi 13. svibnja 1917. godine. U trećoj fatimskoj tajni, govori se o stradanju čovjeka u bijelom, a atentat se dogodio baš na dan Gospe Fatimske 13. svibnja. Godinu dana nakon atentata, papa je posjetio svetište Gospe u Fatimi u Portugalu. U Gospinu krunu stavio je jedan od metaka, kojeg su liječnici izvadili tijekom operacije iz njegova tijela.

Subota - 14. svibnja 2016.

Dan je sjećanja na hrvatsku žrtvu Bleiburga i Križnih puteva iz vremena poraća 1945. To je dan kada se posebno sjećam mojeg pokojnog oca Dragutina, časnika Hrvatske domobranske vojske, preživjelog patnika Bleiburga i Križnoga puta. Posebno mi je tužna „dionica četvroreda“ od Dravograda prema Mariboru, o kojoj mi je otac govorio. Vozeći se uz lijevu obalu Drave zamišljam taj „krvavi svibanj 1945.“. Ovim putem, žedan i gladan, zajedno sa svojim supatnicima hodio je i moj Dragutin. Imao je tek nepune 23 godine. Što se događalo u tom trenutku u njegovoj glavi? O čemu li je razmišljao? Prije samo pola godine, koncem listopada i početkom studenoga 1944. u Srijemskoj Mitrovici, gdje je u vrijeme Nezavisne države Hrvatske živjela naša obitelj, „crveni oslobodioci“ pobili su sve muškarce naše obitelji, osim mojeg oca. Najstariji od ubijenih, moj djed Ivan, bio je star 54 godine! Ubijen je zajedno sa svojim drugim sinom Vjekoslavom, i za njihov grob(?) znamo gdje se nalazi. Dakle, na mjestu stratišta mitrovačkih Hrvata i Folksdojčera danas je igralište Fudbalskog kluba SREM!

Ostale su četiri udovice, dvoje malene dječice i treće, još nerođeno, moja tri bratića, Tomislav, Branimir i Zlatko. Ne znam kako su dozvolili da moj otac ostane živ. Ipak kao jedini preživjeli muškarac uspio je izvući ostatke svoje obitelji i dovesti ih u Varaždin i pronaći im smještaj kod naših rođaka.

I, eto ti mojeg Dragutina, 15. svibnja 1945. u četveroredu. Još ne zna da je pred njim mukotrpan Križni put od Dravograda, uz Dravu i Dunav sve do granice s Rumunjskom. Izdržati će on, snažan je on muškarac. Premda je unatrag nekoliko mjeseci potpuno posijedio. Mlad je, pa tek su mu 23 godine. On mora preživjeti. On mora sačuvati istinu u vremenima laži i „crvenog mraka“.

Bože čuvaj Hrvatsku!

Uvečer ovog tužnog dana listam stranice mojih uspomena. Zbog dana obilježavanja Bleiburške tragedije, nekako neprimjetno obilježavamo rođendan dr. Franje Tuđmana, koji je rođen upravo na današnji dan prije 94 godine. Među mojim uspomenama pronalazim jednu pjesmu, koju je o prvoj obljetnici Predsjednikove smrti napisao moj dragi, danas pokojni profesor hrvatskog jezika u Prvoj varaždinskoj gimnaziji, prof. Drago Bišćan. Jedan od utemeljitelja Matice hrvatske u onim sedamdesetim godinama kada smo očekivali uskrsnuće Domovine. Bilo je to vrijeme Hrvatskog proljeća, a taj dragi profesor u naše je mlade živote unosio ljubav prema hrvatskoj kulturi i povijesti, te Hrvatskoj, iznad svega. U vrijeme kad mi je dao tu pjesmu, bio je već jako star i bolestan. Ne znam, zašto je tu pjesmu dao baš meni? Bio sam mu jedan od najgorljivijih suradnika u Matici hrvatskoj i daleke 1969., ali i 1990. kada smo obnavljali rad Matice u Varaždinu. Vjerovao je da ću tu pjesmu sačuvati. Premda je odmak od nastanka te pjesme već 15 godina, pronalazim u njoj proročanske poruke koje su tako aktualne i danas, pa je se valja podsjetiti:

U SPOMEN PREDSJEDNIKU TUĐMANU

U katedralu kad su teške noći
Na Banov grob zna jedna žena doći
S teškim križem cijele jedne nacije.
A kip joj veli: Majko, audiant reges:
Regnum regno non praescribit leges,
i dok je srca, bit će i Kroacije!

(Matoš: Pri Svetom Kralju)
Na Mirogoj kad su teške noći,
na Franjin grob zna jedna žena doći.

Njen glas iz dalekih davnina
tuga je na grobu vjernoga sina.

Svakim danom ona biva veća
na ukletom putu novoga raspeća.

I ojađena žena zbori:
Pomirba je Tvoja pala,
opet se nižu odmazde klete
kao davne četrdestpete.
Lavež pasa iz sna me često budi,
netko gnjevan zbog pobjede Tvoje
izdaleka pasju hranu nudi.
Dočekasmo muku novog kobnog časa
da rane hrvatske krvavije budu
ugrizima bijesnih domaćih pasa.
To sablast starog prokletstva
na novom kljusetu jaše,
a zloguki gavrani grakću
nad poljima Lijepe naše.

Neporažen duh iz groba joj veli:
Znam muke oslobođene nacije,
ali ne tuguj Majko,
dok je srca bit će i Kroacije!

Nemirne zvijezde zraka
Dira grob i dahom svemira diše,
I tko će reći da ga nema više?

Drago Bišćan

Varaždin, 9. prosinca 2000.

Nedjelja – 15. svibnja 2016.

Blagdan je Pedesetnice, Duhovi.

Prije podne gledam prijenos svete Mise iz Katedrale u Željeznom u austrijskom Gradišću. Izvrstan potez HRT-a. Jučer su vršili izravan prijenos Mise iz Bleiburga, a potom se „tehnika HRT-a“ preselila (kad su već u Austriji) u Željezno, u posjet našoj braći u Gradišću. Bravo!

Katedrala sv. Martina u Željeznom – Eisenstadtu

S gradišćanskim Hrvatima veže me prijateljstvo dugo preko 40 godina. Ne znam koji dio Gradišća mi je draži, je li to južni dio od Pinkovca ili Nove Gore ili pak na sjeveru Parndorfa i sela uz Nežidersko jezero. Godinama sam odlazio u ta hrvatska sela, nabavljao note za njihove tamburaške orkestre ili pak male gramofonske ploče za automate po njihovim gostionicama, gdje je mladež tako rado svirala i pjevala zabavne pjesme, ili kao to oni kažu „jačke“ iz „stare Domovine“. Posebno su voljeli Runjićeve pjesme sa splitskog festivala. Pa onda hodočašća s „mojim gradišćancima“ u svetište iz XII. stoljeća Maria Zell, ili kako to oni govore Mariji Celjanskoj, pa u pohode biskupu Štefanu Laszlu, koji je bio gradišćanski Hrvat, kojem sam jednom prilikom odnio kao poklon nas Varaždinaca, mitru izvezenu s hrvatskim pleterom i Višeslavovim križem i koji je redovito kada je dolazio u Hrvatsku nosio tu biskupsku kapu na glavi.

Danas je ponovno jedan gradišćanski Hrvat biskupom Gradišća. To je mons. Egidije Živković, koji je prije dvije godine predvodio naš susret o Danu hrvatskih mučenika na Hrvatskoj Udbini. Jučer smo ga vidjeli u jednom „neobičnom izdanju“ kada je prije podjele sakramenta Svete Potvrde, ili kako to gradišćanci govore „bermanja“, s dvoje krizmanika igrao rukomet/nogomet, u željezanskoj Katedrali. Neobično, ali izvrsno. A u pozadini te igre, duboka poruka zajedništva.

Pola tisućljeća je prošlo od uzmaka Hrvata pred turskom najezdom put sigurnijeg sjevera. Tako su svoju budućnost naši predci pronašli u lijepom dijelu zemlje između austrijskih i ugarskih zemalja, sve tamo do Slovačke i juga Poljske. Pretežiti dio ostao je u Burgenlandu, pokrajini čiji naziv je veliki sin gradišćanskih Hrvata Matija Meršić Miloradić preveo u „naš naziv“ Gradišće. U tih proteklih pola tisućljeća, prema broju prispjelih Hrvata u Gradišće, uspoređujući prirast domicilnog stanovništva, Hrvata bi danas u Gradišću trebalo prema procjenama demografa biti skoro dva milijuna! Danas se tek oko 45.000 austrijskih državljana izjašnjava gradišćanskim Hrvatima.

Redovito kada posjećujem nova mjesta, i ako tamo postoji, pohodim groblje. Gradišće ili pak zapadni dio Mađarske ima mnogo grobova na čijim križevima i spomenicima stoji napisano hrvatsko prezime. Jedno od najčešćih prezimena je upravo – Horvath!

Prvi kanonici Stolnog kaptola s biskupom Josipom Mrzljakom

Navečer, istoga blagdana Duhova, velika, povijesna svečanost u varaždinskoj Katedrali. Stolni kaptol Blažene Djevice Marije na Nebo uznesene u Varaždinu utemeljen je na zamolbu varaždinskog biskupa 29. prosinca prošle godine, a biskup Mrzljak imenovao je 3. ožujka prvim kanonicima Stolnog kaptola šestoricu svećenika, i to: generalnog vikara mons. Ivana Godinu, ravnatelja Svećeničkog doma mons. Mirka Horvatića, kancelara mons. Antuna Perčića, dosadašnjeg kanonika Zbornog kaptola čazmansko-varaždinskog i predstojnika Obiteljskog centra mr. sc. Josipa Kopreka, predstojnika Biskupijske knjižnice i voditelja Matičnog ureda i Arhiva mr. sc. Damira Bobovca, te predstojnika Ureda za liturgijski pastoral i sakralnu arhitekturu dr. sc. Marija Kopjara.

Biskup je čestitao novim kanonicima zaželjevši da njihovo djelovanje bude usmjereno na dobrobit Varaždinske biskupije koja se nalazi pred proslavom 20. rođendana iduće godine. Svečanoj Misi, tijekom koje su pjevali udruženim snagama sva tri katedralna zbora, nazočili su članovi obitelji, rodbina i prijatelji kanonika te djelatnici laici Varaždinske biskupije.

Ponedjeljak – 16. svibnja 2016.

Hrvatska televizija, postaje (napokon!) sve više onakvom kakvom treba biti. Dakle, državna televizija koja promiče vrijednosti države i interese državljana. Uvijek aktualna i iskrena, pravovremena, ne manipulirana, svima otvorena, s velikom dozom poštovanja različitosti koje nas ujedinjuje i čini odgovornim i razboritim ljudima.

U tom smislu, iskrene čestitke svim djelatnicima državne televizije o njihovom velikom „60-90“ - jubileju! Živjeli! Žao mi je da tu lijepu obljetnicu nije doživio moj bratić Branimir (sin mojeg strica Vjekoslava, onog ubijenog 1945.), koji je imao znanja i sreće još daleke 1967. godine započeti raditi kao snimatelj na tadašnjoj Televiziji Zagreb u športskoj redakciji s legendama televizije Zagreb Hrvojem Macanovićem i Mladenom Delićem.

„Tuđmanov snimatelj s HTV-a“

Tijekom radnoga vijeka moj Branimir postaje vrsnim snimateljem, da bi u godinama stvaranja Hrvatske države bio snimateljem koji je s prvim hrvatskim Predsjednikom bio na svim mjestima gdje se onih devedesetih godina rađala Domovina, od hrvatskih ratišta, Europskih metropola, UN-a, Daytona... Uvijek uz „svojeg Predsjednika“!

Posljednje što je kao snimatelj HTV-a snimio, bio je sprovod dr. Franje Tuđmana, zabilježen i sačuvan za povijest, na dvije VHS kazete.

Ubrzo nakon „smjene na Pantovčaku“ početkom 2000. godine, „Tuđmanov snimatelj“ postao je (politički) nepoćudna osoba. Ubrzo je i završio u mirovini, a prije dvije godine preselio je u Vječnost.

Utorak – 17. svibnja 2016.

Napokon je svanuo lijep i sunčani dan nakon hladnog, vjetrovitog i kišovitog tjedna koji podsjeća više na početak travnja, nego li na cvatući svibanj. U gradu je od jutra gužva. Dan maturanata. Trgovi i ulice, perivoj Staroga grada varaždinskoga i Gradsko šetalište prepuno je razdraganih, manje ili više ukusno odjevenih maturantica i maturanata. Kišovito i vjetrovito vrijeme proteklog vikenda tjeralo ih je u zatvorene prostore, no sunce ovoga dana napokon ih je dovelo na ulice našega grada. Jedna nova generacija mladog naraštaja došla je do „stupnja zrelosti“. Ispunjeni su danas neizmjernom radošću, premda su im neizvjesni životni putovi, skorih dana koji su pred njima. Već na jesen krenuti će mnogi od njih na studij.

Kuda? Hoće li ostati na našem Sveučilištu sjever? Hoće li put Zagreba, Osijeka, Rijeke, Zadra ili pak u inozemstvo, kako to godinama čine naši varaždinski maturanti? Dao im Bog sreće i zdravlja. Da se školuju u svojoj Domovini, da po završetku studija kao visokoškolsko obrazovani ljudi svoje znanje podare svojoj Domovini, na njenu dobrobit, a ta jedina Domovina nek' im bude i dobri otac i dobra majka, a ne maćeha koja će u njima ugasiti ljubav prema našoj jedinoj Domovini.

Ivan Jaklin
povjerenik HKV-a Varaždin