Dnevnik Siniše Posarića - Srijeda, 27. travnja – utorak, 3. svibnja 2016.

Srijeda, 27. travnja 2016.

Hladna proljetna srijeda, posljednja ovoga odlazećeg travnja; kao da je protekla zima još jednom ošinula ledenom šibom uz terminatorsko upozorenje: „I'll be back“. Zamalo sam uključio grijalicu, ali nisam, treba štedjeti. Čekam nove uplatnice i obračun potrošene električne energije tijekom posljednjih šest mjeseca. Dobro bi došla vijest da sam preplatio, hm... nemoguće...

Kad smo već kod obračuna, danas sam imao čak dva, ali niti jedan nije nalikovao na onaj kaubojski kod Ok korala. Zapravo, jedan je izračun troškova za odlazak na Festival hrvatskih kazališnih amatera 21. svibnja o. g. koji će se održati u Pazinu. Kazališna grupa Viktora Cara Emina, ponovno je dokazala da je najbolja u Rijeci i riječkome prstenu te da je sustavno zanemarivanje od strane Odjela gradske uprave za kulturu Grada Rijeke posljednjih dvanaest (12) godina neopravdano.

Mali osiromašeni ansambl beskućnika redovito priprema predstave, trve se sa zimskim uvjetima čak i u zatvorenu privremenom prostoru gdje je kaput najpoželjniji dio garderobe. Dakle, radi se, a u posljednje tri godinice odlične glumačke izvedbe nisu promaknule izbornicima kao što su Sanja Nikčević, Gordana Ostović i Igor Ružić. Posljednjeimenovani imao je veliku brigu – pa nam je priredio trostruko slavlje: Eni i Damirka, najbolje su glumice na županijskoj smotri, a i predstava nam nije tako loša pa je proglašena najboljom! Eh, sad, je li krivac tome opaka farsa „Govori mi o Augusti“ Luka Paljetka ili podpisnik ovih redaka koji je odradio ulogu redatelja i smrzavao se isto koliko i glumčad tijekom zime; vrag bi znao? U svakome slučaju, izračun troškova putovanja i dvodnevnog boravka u Pazinu jest „slatka briga“, a ondje ćemo se potruditi da zasladimo gledateljstvu i stručnom povjerenstvu subotnju večer odličnom izvedbom!

Drugi dnevni obračun koji to nije, a nije niti izračun, mogao bi se nazvati – razračun. Oni koji me poznaju, vrlo dobro znadu koliko sam oštar i tvrdoglav. Istom, dobro znadu, pače i odlično, da sam u svakome trenutku spreman braniti moju Rijeku, grad u kojemu sam prvi puta udahnuo zrak, ugledao sunce na nebu i namirisao vonj mora. Zaista je odvratno što sam sve pročitao po raznim portalima, raznim novinama i na FB-u o krvnoj slici Rijeke, pa sad, ako jedva pismeni luđaci lupetaju, mogu to pretrpjeti i žaliti ih kao pogrješku prirode, no kada o Rijeci isto tako lupetaju obrazovani ljudi, onda to nije pogrješka prirode, nego Pedantno Programirana Provokacija, dakle „tripe“ (3 x P), inače iznutrična hrana koju baš i ne volim.

Zaratio sam s čudacima neobičnihnamjera koje ne mogu drugčije nazvati nego mračnim. Npr. jedan se zove Vedran, iz Rijeke je, tvrdi da bi se „za vrijeme mise po..ao na oltar crkve“ koja se gradi na Vežici i koju vjernici u tom dijelu grada desetljećima čekaju. Koliko bih bio odgovoran čovjek da zanemarimtakvu poruku, zapravo porugu? Može li se prijeći preko toga? Dakle, kakav jesam, odmah se bacam u vatru i smrknem tog Vedrana te je ovaj „pobjedonosno“ uzmaknuo rekavši da sam „mentalno zaostao u sredini 20. stoljeća“! E, to je napredak, više nisam u 19. stoljeću kako su nekoji smjelo uztvrdili!

Drugi, pak, „junačina“ zove se Hrvoje, zanimljiv mladić sa riječkih ulica i programator možebitnog političkog kaosa u nas (ne samo u Rijeci!), ako ga se na vrijeme ne spriječi. Taj je Hrvoje djelatan u tzv. „radničkoj fronti“; nakon što je izgubio boj s Obersnelom na izborima za riječkog šefa "Zabavno"Sve u svemu, međumrežje je vrlo „zabavno“, imamo otkrivenje dviju „poslanica“, Vedran u svojoj tvrdi da bi vršio veliku nuždu na crkveni oltar, a Hrvoje– da bi ubijao! Očigledno je u oba slučaja zakazao obiteljski odgoj, škola, društvo... Ne mogu promijeniti njihovo mišljenje, ne mogu ih uvjeriti da griješe, nisam čarobnjak, ali mogu ih kršćanski žaliti i moliti se za njihove izvrnute duše.SDP-a, nanjušio je kružok koji mu paše, a ondje sa svojim istomišljenicima radi na podizanju socijalističke revolucije!? Ideeeeš! S obzirom da se ne slažem s time poslao sam mu poruku s dugotrajnim HAHAHAHA. Onda on meni preporuča literaturu, jer ja ne znam što je socijalizam. Ali to nije sve, za koji trenutak ustanovi:„ti si neki desničar iz ustaške žgadije... ne brini potaracat ćemo vas ko 1945. Onda ti ne će biti tolko smiješno.“

Sve u svemu, međumrežje je vrlo „zabavno“, imamo otkrivenje dviju „poslanica“, Vedran u svojoj tvrdi da bi vršio veliku nuždu na crkveni oltar, a Hrvoje– da bi ubijao! Očigledno je u oba slučaja zakazao obiteljski odgoj, škola, društvo... Ne mogu promijeniti njihovo mišljenje, ne mogu ih uvjeriti da griješe, nisam čarobnjak, ali mogu ih kršćanski žaliti i moliti se za njihove izvrnute duše.

Istom, s tugom u srcu molim se za jedan nasilno prekinut život 27. travnja 1945. godine Gospodnje. Otac Martin Bubanj (r. 12. studenog 1898. u Križišću, Mali dol), prvi župnik župe sv. Ćirila i Metoda u Kostreni smaknut je i bačen u Bezdanku s još mnogim ritualno ubijenim žrtvama kojima su presudili „oslobodioci“ u ime – socijalističke revolucije. Postupak ubijanja je isti kao i na svim poznatim stratištima; dolazak u kolonama i smaknuće pred jamom, punih pet dana! Kad im je bilo dosta ubijanja, zločinci su jamu minirali i zatrpali da bi zatim ista postala smetlište! Nakon što su „potaracali“ mnoge nevine ljude, civile, naknadno su „oslobodioci“ organizirali nekakvo suđenje gdje su ubijene, pa i otca Martina Bubnja, osudili za suradnju sa Švabama, Talijanima, ustašama, čak i četnicima?!

Kasno je, srijeda uzmiče; Jagoda me zove, traži dva-tri keksa, malo čokolade i čašu mlijeka te da izključim dalekovidnicu, spava joj se. A ja ću još malo za stolom u dnevnoj sobi razmišljati o razradbi nove scenske priče o Karolini Riječkoj udatoj Belinić – prema uputniku Draga Gervaisa...

Četvrtak, 28. travnja 2016.

Ustajem ranom zorom, već je prošla šesta ura... Kuham onu svoju jaku kavu u koju dodajem kapljicu mlijeka i prstohvat šećera, uključujem računalo, odmah na međumrežje, e da bih vidio što se u domovini i svijetu dogodilo za ovih nekoliko sati mojega labavog sna. Ništa naročito osim nekoliko redovitih poruka elektroničkom poštom. Napolju vjetar šiba težke borove, svija ih, između borova još uvijek vidim ono malo namreškana mora i – zabijeljenu Učku...

Danas imam „na repertoaru“ brzoglasne razgovore s jednim Gjanijem i jednim Đanijem, prvome sam pripremio knjigu za tisak, a drugi će je tiskati, a najgore je što zapinje s „financijskom konstrukcijom“; Gjani nema dovoljno novaca, a Đaniju se ne da raditi bez novaca. Pokušavamo pronaći najbolje moguće rješenje da obje stranke – i Gjani i Đani – budu zadovoljene, a kako to obično biva, knjiga će biti tiskana kada se riješi „financijska HNKOfrljić poziva riječke novinare i zamuckuje, zamislite, on se boji da će se u riječkome kazalištu nakon njegova odlaska izvoditi Pavelićeva „Liepa plavka“?! Ideeeeš! Kako se je samo sjetio? Htjedoh mu ponuditi dramatizaciju romana, ali ne bi on znao takvo što režirati, za to treba zaista biti talentiran, a on nije. Nevjerojatno je u toj Obersnelovoj igri izvlačenje Ofrljića na radno mjesto upravitelja tima za realizaciju projekta Europske prijestolnice kulture 2020. Naravno, nije trebalo provesti nikakav natječaj. Naravno, do daljnjega v.d. intendanta HNK I. pl. Zajca bit će dr. sc. Marin Blažević, a taj izbor je takav diletantski potez da je mene sram iako s time nemam nikakve veze.konstrukcija“ i to bi bilo u redu. Moja je obveza da Gjanija i Đanija ovih dana pozovem na uljudan razgovor u kavotočje „Jež“, samo neka prođe ovaj proljetni zimogrozni val, na malenoj terasi bit će nešto sunca i finog razgovora kako priliči gospodi od knjige.

Dolazi nam Iva, djevojka koja mi pomaže okupati Jagodu. Prvih dana bila je nekako šutljiva ta cura, ali s vremenom svikla se je na nas. Dok pripremam doručak čujem kako Iva i Jagoda lijepo i živahno razgovaraju o koječemu. Jagoda voli razgovarati, fali joj društvo, mada je prvih dana po dolazku iz bolnice odmah dala do znanja da ne želi nikoga vidjeti, niti da je itko gleda onako nemoćnu u postelji. Svakodnevno prošećemo od spavaće do dnevne sobe i nazad, noge još uvijek ne slušaju. Samo neka nam zatopli, izlazimo iz doma na naše maleno „korzo“, već smo prošetali dva puta i uvjerio sam se da može sama hodati držeći se desnicom za ogradu. Vidim po izrazu njezina lica da joj je dosta, umorna je.

Odkrio sam da je 28. travnja Svjetski dan sigurnosti i zaštite zdravlja na radu, a da je Hrvatski (...) sabor 2007. izglasao taj dan Nacionalnim danom zaštite na radu. Nikad čuo za takvo što? Zanimljivo, nema dana u godini, a da nije nekakav međunarodni. Ali strašno je pročitati sljedeće podatke:

„Prema podacima Međunarodne organizacije rada, svaki dan umre 6.300 ljudi od posljedica nesreće na poslu ili profesionalne bolesti, što je godišnje više od 2,3 milijuna. Uza to na poslu se godišnje dogodi 317 milijuna nesreća.“

Ne volim statistiku, jer to je vražja računica, odvlači pozornost od same činjenice da toliko tisuća ljudi umire svakodnevno, a nisu, npr. u ratnom okruženju. Prema ovome ne znamo jesu li većina iz ovoga statističkog broja umrli od posljedica nesreće – u prometu, što mi se čini, na žalost, posve logičnim.

Zato je Hrvatska valjda u pravom ratnom kotlu, iskopane su ratne sjekire, bubnjevi su se oglasili na svakom uglu, plešu se ratni plesovi oko goleme lomače i samo što ne jurnemo jedni na druge s lijeva i desna, odozgo i odozdo i počupamo se pošteno. Tzv. „antifašisti“ se okrupnjavaju, izazivaju, prijete, luduju... Miran, pošten i uljudan hrvatski svijet ne obazire se na budale. Zato je bijeli svijet jako zabrinut, pa je k nama došao u petodnevni posjet izmiritelj „međunarodnog ugleda“ Nils Muižnieks, povjerenik Vijeća Europe za ljudska prava. Eto, kaže gospodin Muižnieks: „Društvena kohezija i pluralizam ozbiljno su ugroženi u Hrvatskoj“.

Strahota! Sav sam protrnuo i pokušavam sebe izvući iz zagrljaja suočavanja sa sadašnjošću. Ali gospodin Muižniekis nastavlja (lupetati!):

„Zbog svega uočenog, zahtijevam od hrvatskih vlasti da pokrenu otvoreni dijalog sa svim dionicima, s ciljem zaštite pluralizma i sprječavanja daljnje polarizacije društva. Politički vođe moraju poslati nedvosmislenu poruku protiv nasilja, diskriminacije i netolerancije, posebno kada su oni usmjereni prema pripadnicima nacionalnih manjina i novinarima. Izrazito sam zabrinut zbog prijavljena porasta etničke netolerancije, govora mržnje i drugih oblika zločina iz mržnje usmjerenih prema nacionalnim manjinama, posebice Srbima, Židovima i Romima.“

Eto, sad znademo da pučka pravobraniteljica, gđa Lora Vidović, ipak nešto radi – opanjkava nas pred svijetom!? Moramo se zaista upitati je li pučka pravobraniteljica hrvatskaili svjetska pravobraniteljica? Ne znam što taj Muižnieks misli onama kad je rekao isto ono što lupeta Milorad Pupovac: „da Hrvatska učinkovito odgovori na povećan broj neriješenih problema povezanih s ratom tijekom devedesetih, među kojima su nekažnjavanje za ozbiljna kršenja ljudskih prava i povrede međunarodnog humanitarnog prava, osiguranje adekvatnih odšteta SVIM žrtvama rata, utvrđivanje istine o nestalim osobama i stvaranje nužnih društvenih uvjeta života za održivi povratak izbjeglica.“

Tek kasno navečer Jagoda mi viče iz sobe: „Ode ti onaj tvoj Frljo! Ne će više biti intendant u kazalištu!“ Čudna vijest, baš čudna. Hrvatska drama HNK Ivana pl. Zajca, valjda je prvi puta u povijesti hrvatske države ostala bez dotacija Ministarstva kulture što znači da program predviđenih predstava nije prepoznat kao kvalitetan, drugim riječima ne valja ništa, uostalom, koja država dodjeljuje novac onome tko pljuje po toj državi? Ofrljić je zgrožen, Obersnel ukiseljen, a pročelnik Šarar gleda kao „namćor“, Stazić urla po Hrvatskome državnom saboru, spominje nekakve ustaške kape, punta svoje drugarice i drugove okupljene u nekakvoj platformi.

Tako mi svega, javlja se i fratello Giacomo Scotti, prestravljen je zbog uskrate državne dotacije riječkome talijanskom dnevniku „La voce del popolo“. Nitko od tih bukača, pa niti ta nesreća ljudska Scotti ne vodi računa o pravim i pravnim razlozima ukidanja dotacija; razlozi su kudikamo drugčiji od uskrate tjedniku „Zarez“, eto slučajno se je poklopilo jedno s drugim u isto vrijeme – dobar razlog za opetovanu halabuku „kulturnih radnika“.

Ofrljić poziva riječke novinare i zamuckuje, zamislite, on se boji da će se u riječkome kazalištu nakon njegova odlaska izvoditi Pavelićeva „Liepa plavka“?! Ideeeeš! Kako se je samo sjetio? Htjedoh mu ponuditi dramatizaciju romana, ali ne bi on znao takvo što režirati, za to treba zaista biti talentiran, a on nije. Nevjerojatno je u toj Obersnelovoj igri izvlačenje Ofrljića na radno mjesto upravitelja tima za realizaciju projekta Europske prijestolnice kulture 2020. Naravno, nije trebalo provesti nikakav natječaj. Naravno, do daljnjega v.d. intendanta HNK I. pl. Zajca bit će dr. sc. Marin Blažević, a taj izbor je takav diletantski potez da je mene sram iako s time nemam nikakve veze. Već se unaprijed znade da će se ubrzo Blažević potvrditi za intendanta, formalno će se razpisati natječaj uz dva navodna (nagovorena) kandidata što je već i ranije bio slučaj.

Sad je posve jasno koliko Obersnel i čitava gradska uprava uobće drže do kazališta. Ako su već znali koliko je taj Ofrljić važan u osmišljavanju nekakva kulturnog programa, onda je trebalo odmah razpisati natječaj što bi bilo u skladu sa Zakonom o HNK! Ofrljić odlazi nakon svršetka u etičkom i estetskom smislu promašene sezone. Bio je predviđen nekakav program na temeljukojega je Gradsko Vijeće Grada Rijeke prihvatilo njegovu intendanturu, a od tog programa nije izvršio ni p!? Stvarno seljački, barbarski potez neodgojena balkanca i onih koji su ga doveli u Rijeku!

Petak, 29. travnja 2016.

Danas je Dan Akademije. Biskup Josip Juraj Strossmayer daleke 1861. godine Gospodnje službeno je na sjednici Hrvatskoga sabora pokrenuo pitanje osnivanja Akademije. Značajan nadnevak, 155. godišnjica, a ipak ta je svečanost nekako izmigoljila većini medija, odnosno vidjeh slučajno na dalekovidnici predsjednika HAZU Zvonka Kusića u kratkom razgovoru s novinarima. U palači HAZU održana je svečana sjednica na kojoj su dodijeljene nagrade za najviša znanstvena i umjetnička dostignuća za 2015. i to bi bilo sve, za zaborav. Zapravo, ne ću nikada niti želim zaboraviti one riječi akademika Kusića: „HAZU se ne će baviti dnevnom politikom.“

Nije to bilo tako davno, možda malo prije nego je Lijepa naša u časopisu The Economist proglašena ekonomskim smećem. Pa ako je zabrinutost čitavog naroda „dnevna politika“, onda kako ćemo se pouzdati u ove učene ljude okupljene u HAZU? Vjerujem da su nagrađeni akademici zaslužili nagrade u svojoj domeni i čestitam uz skromno razmišljanje da se u nas dodjeljuje previše nagrada, priznanja, plaketa, diploma, itd... Jedino ne znam jesu li ove akademijine nagrade još i novčane.

Nekako odveć skromno saznajemo da naša predsjednica, gospođa Kolinda Grabar-Kitarović, proslavlja rođendan i dobro je što je taj podatak još manje bio primjetan u javnosti od godišnjice HAZU, rođendani suza obiteljsko slavlje ili barem za uži krug prijatelja i suradnika ako uobće ima razloga slaviti takvo što. Osobno mi je drago što je Predsjednica skoro desetljeće mlađa od mene, još uvijek je mlada i još mnogo toga može naučiti, osobito u jačanju osobnog stajališta glede nekojih povijestnih događaja, jer se doslovno nalazi „između dvije vatre“; ne bih volio biti na njezinu mjestu. A još manje bih volio imati onakve savjetnike...

No, kad smo već kod Predsjednice, ona JEST Predsjednica, može i gospođa Grabar-Kitarović, treba je osloviti s poštovanjem, a ne onako seljački imenom kako to vole po raznim paradajzerskim portalima i novinama. Vole to volovi, a gdjekad joj se obraćaju „ti“...? Očigledno nije to samo nemarnost i/li neodgovornost urednika, pače i nepristojnost novinara te kojekakvih „satiričara“ – to je doslovno program „levičarske kulture“ kojim se pokušava pred čitateljima srozati ugled određene osobe, u ovome slučaju Predsjednice države. Ako i jesmo pošteno ismijavali i nagrđivali predhodnu dvojicu „predsjednika“, onda je to bilo zaista s razlogom, njihovih ukupno petnaest godina bio je ogroman korak nazad u zgubidaniju i nikada se ne će riješiti svoje sramote. Burduš i Pudlica! Koliko vidim, niti ne namjeravaju, oni su još uvijek na istoj „fronti“. No, da ne bih sada još žešće udario po njima, jedino mogu reći da me je sram što sam imao takve predsjednike Države. A gospođa Grabar-Kitarović niti za milimetar ne smije zagaziti na stazu svojih predhodnika! Niti za milimetar! Nemam razloga hvaliti moju sugrađanku, a tako bih volio...

Ono što posljednjih godina ne čujem nigdje, a tako jednostavno zvuči i lahko se izgovara – Savjest. Upravo čitam novi broj Zbornika Pravnog fakulteta u Rijeci, voluminozna knjižurina od 800 stranica. Nekako sam se zagledao u prikaz dr. Joze Čizmića, profesora sa Pravnog fakulteta u Splitu pod nazivom „Pravo zdravstvenih radnika na priziv savjesti“. Zanimljiv članak u cijelosti, no, ovdje ću se ograničiti na jedan dio koji se odnosi na „pravo na priziv savjesti u reproduktivnoj medicini“. Znademo koliko su se nekoje feministice u nas tvrdo zalagale za pravo žena na prekid trudnoće. Dr. Čizmić ovdje navodi da su od svih zdravstvenih radnika glede priziva savjesti upravo ginekolozi na ciljniku feministica koje tvrde „da je trudnoća u potpunoj vlasti žene, a u pogledu djeteta drži se da ono nije osoba dok se ne rodi, jer ne može racionalno razmišljati i donositi odluke, niti je sposobno za samostalan život“. Uf, teških li riječi!

No, tzv. feministicama niti to nije dovoljno, još traže otkaz onim ginekolozima koji zbog priziva savjesti odbijaju izvršiti pobačaj na zahtjev. Na Dnevno.hr 28. siječnja 2015. izišao je članak u kojemu tzv. feministice traže da se liječnike koji odbijaju pobačaj izbaci iz javnog zdravstva te poručuju da potraže posao u bolnicama koje će financirati Crkva!? Malo je reći da je takav rječnik nasrtaj na liječničku struku, ustavno pravo na rad, pače i pravo na priziv savjesti. „To jest“, navodi dr. Čizmić, „multidisciplinarni problem kod kojeg se rješenje može pronaći zajedničkim i suvremenim pristupom više znanstvenih disciplina i struka (medicinara, pravnika, etičara, teologa, sociologa i sl.) kao i interesnih skupina (udruga pacijenata i zdravstvenih radnika, komora i sl.)uzimajući u obzir međunarodne i nacionalne propise, sudsku praksu domaćih i međunarodnih sudova, pravila i protokola struke, rješenja iz etičkih kodeksa, nauka vjera i dr.“

Eto, razvidno je da nam o savjesti u ovome slučaju trabunja jedna manjina, skupina feministica koje bi htjele mijenjati čak i hrvatski Ustav, dijelile bi otkaze, naravno i Crkva im je glavni krivac za priziv savjesti kod zdravstvenih radnika. Gospođe feministice, fetus nije niti kruška niti jabuka, a o tome kako zaštititi nerođeno dijete imamo pravo SVI govoriti, ne samo vi kao nekakva manjinska nametljiva skupina!

Prisjećam se kako je moj sin Matkodošao na ovaj svijet; bio je onako sitan, majušan i „ne može racionalno razmišljati“ kako vele gore spomenute ženetine, prošlo je od tada već zamalo 28. godina, bio je težak porod i Jagoda je ostala još tjedan dana u bolnici, a naš „Kec“ još dva mjeseca. Prvih tjedan dana nisam ništa jeo, „štrajkao sam glađu“, priznajem, sve dok baba Milka nije suznim očima molila da sjednem za stol... Hrabrio sam se mišlju da je moja pokora uspjela, naš maleni momak kad-tad doći će u svoj novi dom i Božjom voljom odrastati uz našu roditeljsku skrb i ljubav. I bi tako!

Subota, 30. travnja 2016.

Baš me je moj stari prijatelj Bosnimir Ličanin, umirovljeni glumac HNK Ivana pl. Zajca, podsjetio neki dan na nesretne junake Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopanapovodom njihova pogubljenja u Bečkome Novom Mjestu.1671. Navodim odveć znakovite riječi: „Sam da narod svoju sudbu kroji i da ne bude ničiji rob,to je htio Zrinski. Dinastije i kraljevi nestaju, zemlje i narodi ostaju. Ona zemlja dolje nikad dosad ropstvom okaljana nije htjela biti ničije vlasništvo koje će se preko glava naroda dijeliti i ostavljati.Ona mora ostati svoja i slobodna.“

Već daleke 1993. godine ratne, pozvali su me moji prijatelji iz Kraljevice na obilježbu pogibije Zrinskog i Frankopana, a meni nije trebalo mnogo da im potvrdno odgovorim. Namjeravao sam pripremiti Frankopanov „Gartlic za čas kratiti“, ali Likota me je spasio donijevši izbor tekstova i pjesama koje ćemo pripremiti za nastup. „Gartlic...“ je ipak bio pretežak poduhvat; trebalo bi nešto više vremena. Pridružila se je i Olivera Baljak kao Katarina. Dvorac Nova Kraljevica bio je ispunjen do posljednjeg mjesta mada je kiša zaprijetila. Zapravo, Kraljevičani su rado dolazili na sve kulturne priredbe u prostrani dvorac nakon što je konačno 1990. došao u ruke Gradske uprave, odnosno Društva za revitalizaciju Dvorca Nova Kraljevica“, a meni je osobito u sjećanju ostaomoj nastupna toj prvoj priredbi s monologom, zapravo izvedbom Matoševe satire „Ja pucam!“.

Ove subote još jedna obilježba velike tragedije, ovoga puta to je pokolj i palež u selu Lipa 1944. Godinama razmišljam zašto se je to dogodilo, zašto je ubijeno i spaljeno 269 mještana. Nikakav razlog ne može opravdati niti jedan, pa niti ovaj zločin, Tako je naša nesretna Lipa prema procjeni OUN jedno od tri podpuno uništena mjesta (uz Lidice u Češkoj i Oradour sur Glane u Francuskoj) za vrijeme 2. svjetskog rata. Ono što me muči jesu zlotvori DernekZamalo mi je izbjegao neobičan likovno-antifašistički dernek u riječkome izložbenom salonu „Kortil“ skupine konceptualnih amatera pod nazivom „Prvomajski zbor“. ...em ti jarca trorogog! Navodno je ta priredba međunarodna, a pred ulazom stoji natpis „Hrvatima ulaz dozvoljen“. Sve u duhu „grada kulture“ i po mjeri netalentiranog Ofrljića. No, ovdje je glavni konceptualist još jedan miljenik Vojka Obersnela, a koji se odaziva na ime Nemanja Cvijanović.koji su odgovorni za to; u prvome redu jedna njemačka postrojba, nešto Talijana i 30-ak ličko-krčkih četnika! O prisustvu četnika i četničkih štabova u našem kraju (Sušak, Rijeka, Opatija, Ilirska Bistrica, Kočevje i dr.) davno sam pronašao u nekojim zapisima upravo svjedoka toga vremena i uporno to iznosim s uvjerenjem da će se o tome netko ozbiljnije pozabaviti.Zanimljivo je i prvo partizansko izvješće:

„Dvije čete Trećeg udarnog bataljona iste brigade (I. istarska brigada „Vladimir Gortan“, op.) upućene su u pravcu Lipe sa zadatkom da napadnu Nijemce, ali se neprijatelj povukao“(?)

Da, dobro ste pročitali, to je sve; niti jedne jedine riječi o tako strašnom pomoru?!Uzgred, još uvijek nitko od službenih predstavnika Hrvatskoga državnog sabora ili Vlade ne dolazi na ovu obilježbu tragedije nevinih ljudi...

Uf, zamalo mi je izbjegao neobičan likovno-antifašistički dernek u riječkome izložbenom salonu „Kortil“ skupine konceptualnih amatera pod nazivom „Prvomajski zbor“. ...em ti jarca trorogog! Navodno je ta priredba međunarodna, a pred ulazom stoji natpis „Hrvatima ulaz dozvoljen“. Sve u duhu „grada kulture“ i po mjeri netalentiranog Ofrljića. No, ovdje je glavni konceptualist još jedan miljenik Vojka Obersnela, a koji se odaziva na ime Nemanja Cvijanović. Najava te priredbe ide pod geslom „Uvjeti za novi antifašizam“, pa od šume tih naslova ne znamo koji je prvi i pravi, no nije važno, glavno je da su antifašisti okupirali prestižni izložbeni salon u „gradu kulture“, a presretni Nemanja toliko puca od sreće da ne zna više normalno govoriti, zamuckuje, cereka se i na znam nedostaje li mu koja daska u glavi. Očigledno nedostaje. Kao i onima koji su mu omogućili tu diletantsku „izložbu“, kao i svima koji sudjeluju u tome. Nije lahko biti duhovit, a to pokazuje upravo glupava provokacija „Hrvatima ulaz dozvoljen“. Nije teško primijetiti ideološku koncepciju „antifašističke“ mucavosti koja ovime zaista već postaje žalostna, posve neučinkovita. Ne razumijem što se je ovime postiglo, o čemu se radi, što ovi hoće? Koliko sam do sada čuo, Riječani uglavnom u širokom luku zaobilaze tu poganiju, ne zanima ih. Ma baš smo nekulturni, nismo po mjeri diletanta Nemanje i njegovih drugara. Bljak i fuj! Ah, da bio je na manifestaciji glupavosti i onaj mali Hrvoje Štefan koji bi „nas potaracao kao 1945.“ Vidiš vraga, ha?

No, jedna je priredba meni daleka, na žalost, a kojoj sam trebao nazočiti, ipak uljepšala ovu subotu. Javlja mi Zdravkec da je „Hrvatsko pjesničko biserje“ konačno predstavljeno u Donjem Miholjcu. Itekako bi mi bilo drago da sam mogao biti među ljubiteljima pjesništva, pjesnicima samozatajnim koji su ovom antologijom suvremenog hrvatskog pjesništva obilježili desetu godišnjicu rada Književne udruge Mihael. Osim samih Miholjčana, odnosno Mihaelovaca, svoje mjesto u ovoj lijepoj knjizi našlo je mnoštvo stihova sa svih strana Lijepe naše, pače i inozemstva, i od različitih pjesmotvoraca koji sa stihom i u stihu žive. I kad god se zagledam u tu knjigu i kad je listam tražeći uvijek nešto novo, a knjiga je tu pored mene, pomišljam da bi nam u životu više trebalo pjesničkoga biserja namjesto politikantskog zanovijetanja i isključivosti. Možda bismo bolji bili, ljepši, barem pametniji. Svima koje je arkanđeo Mihael nadkrilio i dozvao ih da se stihom izraze na stranicama ove knjige od srca čestitam, radujem se s vama – nikakvinovci, nikakvo blago ne mogu biti vrjedniji od čistoće stihovanja.

Moj daleki put prema Miholjcu nije ostvaren, Jagodu ne mogu ostaviti samu i bez ikakve skrbi; pa tko će joj uvečer čašu mlijeka pružiti, isključiti televizor, svijetlo u sobi, zatvoriti prozor?... K vragu, počela se je baviti politikom, sve čuje, sve vidi i sve zna. Prepričava mi na svoj način tko je što rekao, kada i gdje. Na trenutak se je nasmijala grickajući napolitanke i kaže da nikada do ovih posljednjih nekoliko mjeseci nije toliko naučila iz političke abecede – na hrvatski način. Ha, ha, ha!... Pa kad ima toliko vremena, mogla bi se kandidirati sljedeće godine za Gradsko vijeće!...

Nedjelja, 1. svibnja 2016.

PROSLAVA PRAZNIKARADA

farsa na paradajzeski način

Mjesto radnje: zaselak Ronjgi kod Viškova

Tumači glavnih uloga: drugovi OBERSNEL, MILANOVIĆ i KOMADINA

Sporedne uloge: okupljeni ljubitelji graha, fažola i pasulja

Tumači glavnih uloga pozdravljaju okupljene ljubitelje graha, fažola i pasulja: DRUGARICE I DRUGOVI, ZDRAVO! Odgovor okupljenih glasi: ZDRAVO!!!

OBERSNEL: Dakle, ja ne ću govoriti o Prvom maju vraćajući se samo stotinjak godina unatrag, kad se Praznik rada počeo slaviti, nego milijun i pol godina ranije! Tad je nastala opozicija palca i čovjek je mogao koristiti oruđe. Tako je nastao rad, a od rada su se razvijale sive moždane stanice i moderna civilizacija. Nažalost, kroz povijest pokazala se tendencija da neki žele gospodariti tim radom, a rezultat je da danas 0,7 posto stanovnika planete raspolaže s najvećim dijelom ljudskog bogatstva. Zato je važno slaviti rad, jer rad bez radnika je ništa. Zato poručujem aktualnoj Vladi da „ne će pasat“ njihovo ukidanje slobode mišljenja, civilnog društva i medija.

MILANOVIĆ: Dali smo im vremena, četiri mjeseca smo ih štedili, ali nakon ovih sto dana možemo slobodno reći: ovo je sto dana zgubidana. Mi nemamo Vladu, ona ne postoji: da bi upravljao moraš imati ideju, srce, razradu, provedbu – ništa od toga ja ne vidim. Ne mrzimo ih, nismo neprijatelji, ali oni ne rade, brate, ništa. Zato im poručujem: uhvatite se posla ili pustite nas da nastavimo raditi gdje smo stali.

Gromoglasan pljesak i povici „Živio“ i „Živeo!“, „Tako treba!“, govornik podiže ruku, svjetina se smiruje, on nastavlja:

MILANOVIĆ: Moja šaka je mala, gradska, ali maloprije sam se rukovao s čovjekom iz limene glazbe, to je prava šaka, radnička šaka, kakva je bila i šaka mog dide, koji je bio mršav i vretenast, ali je imao snažnu radničku šaku. Ta je generacija radila u teškim uvjetima, a danas se sve promijenilo, pa tako i radništvo. No, tko se tome ne prilagodi, tko ne shvati da se u 50 godina radništvo jako promijenilo, taj će zaostati. Zadatak je nas kao političara da stvorimo za sve ljude istu šansu. Nejednakost u svijetu sve je veća u zadnjih 50 godina i ne budemo li počeli djelovati, svijetom će zavladati frustracija i bijes, a tada više o radničkim pravima neće govoriti tromboni, kao danas ovdje dok svira limena glazba, nego trombloni.

KOMADINA: Ja ću reći samo ovo. Nije točno da danas više nema radničke klase – nju čini tko god živi od svoga rada. Neoliberalni kapitalizam maksimizira profite, a radnike tretira kao trošak. No, radnici nisu trošak. To sam želio reći.

??? Tako mi svega, ako ovi potraju na svojim opozicijskim opozicijama, obvezno se moram sljedeće godine pojaviti va Ronjgima i konačno se uvjeriti što ovi stvarno jedu i piju. L-u-d-i-l-o!

Danas je odlučeno tko će biti novi/stari prvak Prve HNL iakose ima igrati još dva kola – naravno GNK Dinamo iz Zagreba jedanaesti puta za redom najbolja je momčad, ali to više nikoga ne zanima. Malo je razloga za slavlje, vjerujem čak i među najvatrenijim dinamovcima, vjerujem da se i oni pitaju kao i ostatak Hrvatske koliko to ima smisla i čemu uobće nogometno prvenstvo.HNK Rijeka postaje vječito druga momčad i valjda su u klubu zadovoljni razvojem događaja, osiguran je izlazak na euro-scenu, a biti prvakom, e to je valjda prevelika odgovornost. Nikada veća žetva bodova moje Rijeke, a uz samo jedan poraz – čak 13 neriješenih utakmica, od toga je samo Slaven Belupo sve četiri prvenstvene utakmice s Rijekom odigrao je neriješeno što bi Rijeci bila sasvim dovoljna zaliha bodova za osvajanje prvenstva!?

NK Hajduk, vječito treća momčad, u ostatku Hrvatske vidi urotu, svi su protiv njih i zato valjda ne mogu biti prvaci?! Znadu oni biti duhoviti. Od sljedeće godine ne ćemo gledati u prvoligaškoj karavani Zagrebi Istru 1961. Za Puljane mi je stvarno žao, treba nam u tom dijelu Hrvatske dobra, stabilna momčad i nadam se da će se uskoro vratiti bolji, borbeniji i poletniji, uz nekoliko pojačanja i istarsku nogometnu mladež!

Dragutin Hirc, hrvatski učitelj i prirodoslovac 1. svibnja 1921. napustio je ovaj svijet, taj rođeni Zagrebčanec (r. 1853) ostavio je za sobom osam prekrasnih knjiga te još četiri djela u suautorstvu. Vrijedno je zabilježiti ovo ime neumorna istraživača i putopisca. Sredinom 90-ih tiskali smo njegove tri prekrasne knjige: „Hrvatsko primorje, „Gorski Kotar“ „Lika i plitvička jezera“. Ako se ikada igdje domognete spomenutih divot-izdanja, uživat ćete u njegovu odveć romantičnom pripovijedanju, a možda i poželjeti krenuti njegovim stopama. Hirc nije bio najveći hrvatski znanstvenik, ali s koliko pozornosti i ljubavi primjećivao je i pisao o svakoj stopi hrvatske grude. Preko tisuću stručnih radova, ogleda i prikaza ostavio je za sobom, a ono što me itekako zanima,njegovi su još uvijek nesređeni književni uradci. Eto, traži se nakladnik i urednik koji će nesebično uložiti truda, sabrati i objaviti Hirčevo književno djelo i spasiti ga od podpuna zaboravlja. Samo predlažem, razumije se.

Ponedjeljak, 2. svibnja 2016.

2. svibnja 1943. u Banjoj Luci rodio se je Mustafa Nadarević. Malo je poznato da je svoju glumačku karijeru započeo u Rijeci u tadašnjem Amaterskom kazalištu „Viktor Car Emin“, a s obzirom da je nakon svršene ADU svoju glumačku karijeru uglavnom nastavio u Zagrebu, dakle je hrvatski glumac, a ne „bosanskohercegovački“ kako se navodi o njemu na wikipediji. Piše čak da je tijekom srbijanske agresije na BiH bio „jedan od najvećih kritičara Tuđmanova režima“. Dakle, kad se takvo što pročita, onda čitava glumčeva karijera pada u vodu, a koliko znademo, taj isti Mustafa Nadarević organizirao je prvu kazališnu predstavu u oslobođenu Kninu 1995. tako da zbrkani „wikipedijac“ koji je objavio gore navedenu glupost, stvarno nema pojma ni o čemu. Eto, takvi se podatci povremeno šire međumrežjem i zaista se čovjek mora upitati gdje je odgovornost, zapravo gdje ono što sam neki dan spomenuo: SAVJEST?

Mujice, sretan rođendan, dobro ti zdravlje i još mnogo lijepih uspjeha na sceni.

Stiglo mi je nevjerojatno pismo koje započinje ovako:

„Viša građevinska inspektorica Ministarstva graditeljstva i prostornoga uređenja Uprave za inspekcijske poslove, Područje jedinice u Rijeci – Odjel Primorsko-goranske županije, rješavajući po službenoj dužnosti u predmetu izvršenja rješenja KLASA (...) od 15. svibnja 2007. godine, uklanjanje svih oštećenih dijelova građevine izgrađene na k.č. (...) na adresi (...) izvršenika Kazališne grupe Viktor Car Emin sa sjedištem u Rijeci (...) na temelju članka 19. stavak 3. Zakona o građevinskoj inspekciji („Narodne novine“, broj 153/13), donosi:

RJEŠENJE

Obustavlja se postupak izvršenja inspekcijskog nalaza KLASA (...) od 15. svibnja 2007. godine kojim je bilo naređeno vlasniku Kazališno grupi Viktor Car Emin iz Rijeke (...) uklanjanje svih oštećenih dijelova... (itd, kao gore navedeno, op.) do te mjere da ista građevina ne predstavlja opasnost za svoju stabilnost, život i zdravlje ljudi,okolne zgrade, dvorišta i građevine, jer je izvršenim očevidom utvrđeno da je postupljeno po rješenju.“

„Obrazloženje“ mi se ne da pisati, no, u ovome Rješenju od tri stranice čak pet puta se KG V. Cara Emina smatra „vlasnikom“ jedne građevine iako to nije točno! Istina je sljedeća. Ansambl osnovan 1949. u sklopu KUD „Istravino“ Sušak, prve svoje predstave izvodi u Domu kulture Vl. Nazor (ex. Pionirsko kazalište, danas Hrvatski kulturni dom), 1959. dobio je od tadašnje Općine Rijeka NA KORIŠTENJE zgradu sa dvoranom dotadašnjeg Kina Tuhobić (do 1945. Kino Luxor) na adresi Ulica Franje Račkog 20-22.

Prva i posljednja obnova te zgrade, zapravo interijera i ugradnja nekakve polovne kotlovnice, izvršena je 1960-61. uoči održavanja Prvoga festivala hrvatskih kazališnih amatera u organizaciji Hrvatskoga sabora kulture. Mijenjale su se uprave, dolazili i odlazili glumci, održavali su se plesnjaci, koncerti, zabave za djecu i mladež (Sijelo 18 – nešto kao „moj prvi uspjeh“), i sve je bilo lijepo i krasno, zgrada i dvorana mnogim je Riječanima ostala u lijepom sjećanju na mladost, ali (eto ga na!) da bi ta nekoć lijepa dvorana sa 250 sjedećih mjesta zajedno sa balkonom ostala lijepa i funkcionalna, trebalo je nešto i uložiti, odnosno održavati je „pažnjom dobrog gospodara“ što spomenuto kazalište kao koristnik nije bilo niti je moglo biti s obzirom na skromne prihode od prodaje ulaznica i nastupa. Prema nekojim zapisima sa sjednica Upravnog odbora saznajem da je u više navrata obaviještena Općina Rijeka o oštećenjima krova i pojavi vlage u dijelu koji se oslanja na stijene ispod Stuba Petra Kružića ta da isto treba sanirati. Čak je bio prijedlog u dva navrata da se zgrada uvrsti na popis objekata koji bi se sanirao sredstvima iz mjestnog samodoprinosa. No, kako se ništa nije poduzelo, dvorana je postala sve manje uporabljiva za javne izvedbe te je posljednja predstava održana na proljeće 1975. Od toga vremena do daljnjega Kazalište uglavnom gostuje u tuđim dvoranama u Gradu i okolnim mjestima („Riječki prsten“).

Pristupio sam kazalištu 1982. kada je ansambl bio zamalo u rasulu. tadašnji umjetnički voditelj Anđelko Štimac (Slakovci, 1909. – Rijeka, 1995), umirovljeni glumac i redatelj (Gavellijanac), unatoč zdravstvenim tegobama i sve slabijem vidu, pokušavao je održati ansambl na okupu, pomladiti ga nekako i zatim prepustiti kakvu pouzdanom nasljedniku. Sam pogled na zapuštenu dvoranu bio je grozan, od jedne rupe na krovu nastala je rupa na podu tavana, a zatim na balkonu, na posljetku u dvorani se je podigao uvis parket nalik Bogdanovićevu „cvijetu“!...

Preskačem povijestne dogodovštine do 1993. kada sam preuzeo umjetničko vodstvo KG V. Cara Emina. Nekoliko godina bili smo podstanari u dvorani Čakavske scene na Belvederu, a onda su nas iz Gradske uprave zamolili da prostor oslobodimo od stvari i ljudstva. Eh, gdje ćemo sad? No, dobro, spakirali smo sve što smo mogli i vratili se u staru zgradu niti ne znajući da je u postupku denacionalizacija zgrade te da će biti vraćena potomcima prvih vlastnika.

Dobili smo nekoliko prijetnji iz Gradske uprave za kulturu te gđe Željke Marković, tadašnje šefice direkcije za poslovne prostore; ako ne napustimo prostor, poslat će nam policiju. Ipak, izdržali smo, izborili smo se jedno vrijeme, odlazili na festivale, punili dvoranu Filodrammatice raznovrstnim predstavama za djecu i odrasle, a onda – paf! Uoči ljeta 2002. godine Gospodnje dočekalo nas je pismo na vratima u kojemu smo obaviješteni da je prema sudskome nalogu izvršena promjena brave te da se javimo a taj i taj tel. glede dogovora o preuzimanju naše cjelokupne opreme. Nazvao sam gospođu pravnicu koja mi je, između ostalog, rekla kako su „prošla socijalistička vremena te da su nastupila neka druga, tržišna, npr.“ Kad sam joj rekao da bi možda bilo najbolje riječkoj mladeži dati travu i igle namjesto kulture, shvatila je što mislim i uljudno se izpričala za glupavu izjavu. Eto, tako smo opetovano postali bezkućnici, tražili smo bilo kakvu mogućnost i prostorije za rad. Naravno, svima je žao, gradskoj upravi, županijskoj, Ministarstvo kulture nema ništa s time, itd...Od tada do danas uglavnom smo podstanari u raznim mjestnim odborima... snalazimo se.

Najveća je zaganka što potomci bivših vlastnika uporno traže, a imaju pravo na to, povrat njihove imovine u cijelosti, dakle zgradu kakva je bila prije nacionalizacije, tj. kad ju je preuzelo „beogradsko vojno vazduhoplovstvo“(!?) 1945. ili da im se isplati novčani iznos kao za obnovljenu uređenu zgradu. Već četrnaest godina taj se slučaj vodi na Županijskome sudu u Rijeci ne računajući vrijeme od postupka denacionalizacije iz 1993! Tako to ide kod nas... U posjedu sam nekoliko dokumenata iz kojih je razvidno da je Kazalište samo koristnik spomenute zgrade sa dvoranom i nuzprostorijama te da nigdje nije upisano kao vlastnik nacionalizirane imovine. I što, sada na ovaj dopis nemam pravo žalbe, ali imam pravo demantirati netočan navod iz predočenje dokumentacije – Gradu Rijeci, Tvrtki za održavanje stambenih zgrada RUMAT d.o.o. Rijeka, Ministarstvu hrvatske kulture (Ured za zaštitu kulturne baštine, Konzervatorski odjel u Rijeci) te u spisu imenovanim tražiteljima povrata imovine!

U međuvremenu od te stare zgrade bivšega kina i kazališta ostali su još samo zidovi i gomila drvene truleži razbijenih crijepova na dnu dna!

HNK Rijeka odlučila je sveukupan prihod sa posljednje prvenstvene utakmice sa Istrom 1961. (14, svibnja) donirati za sanaciju vodotornja u Vukovaru. Hvalevrijedan čin uprave kluba, pa ako se na utakmici pojavi 5.000 grlatih navijača koji će platiti ulaznice po 70,00 kuna, iznos nije teško izračunati, jedino ne znam treba li odbiti iznos za 25 % PDV-a? No, uvijek se jave pojedinci koji će uputiti kritiku, pa tako jedna gospoja piše:

„treba biti praktičan, možda se izgradi nešto potrebnije......nagledali smo se simbola, na koje se troše strašni novci, a bolnice su u rasulu!!!!!!!!!!!!!“

I sad bi svi trebali zapljeskati ovoj mudroslovki. Jedan nogometni klub, pače i bilo koji športski koji može privući gledatelje na svoja nadmetanja, valjda ima pravo odlučiti što će učiniti sa prihodom od prodanih ulaznica. Uostalom, igrači HNK Rijeka u više navrata su već organizirali utakmice u humanitarne svrhe, odlazili u vrtiće za nezbrinutu djecu (Rijeka i Lovran) te pomagali pri pituranju Dječje bolnice na Kantridi. Eto, sad su odlučili donirati u vukovarski simbol odpora pred podivljalom četničkom armijom, a nekome to smeta. Prije desetak godina slučajno sam na međumrežju pronašao nekakav članak pod nazivom „Christ Didn't on my life“, naslov engleski, tekst na hrvatskom, a piše nekakva sotonistica iz Rijeke. Njoj pak smeta, pače ide joj na živce, svakodnevna zvonjava na znamenitoj Katedrali sv. Vida. Slučajno stanuje kao podstanarka u nekakvu podkrovlju i svoju traumu izazvanu zvonjavom crkve odlučila je podijeliti s čitateljima njezina bloga. Baš nju briga kada je i zašto podignuto ovo prekrasno svetište, ali znademo da je kudikamo starije od ove nesretnice iz podkrovlja.

Eto, morao sam ovo dopisati; primjećujete li da su ovi glasi nekojih društvenih osamljenica nalik žestokim glasima tzv. „antifašista“? Kad bi odlučivali ovakvi i slični pojedinci i skupine koje se smatraju „antifašistima“, onda bismo valjda trebali srušiti vodotoranj u Vukovaru, a HNK Rijeku prijaviti i kazniti na „međunarodnom sudu“ u Beogradu, pače i Katedralu svetoga Vida u Rijeci treba srušiti, a čuvare svetišta odmah poslati na dugogodišnji prisilan rad. Tada bi antifašisti bili presretni jer su skrojili stariju i slavniju povijest nego što smo mogli i pomisliti, začetoj u 1945.godini „taracanja“ njihovih neprijatelja, tj. nas!

Utorak, 3. svibnja 2016.

1945. – Dan „oslobođenja“ Rijeke. Eto ga na, „zapalila“ se je javna grupa na FB-u„Riječka enciklopedija Fluminensia“, padaju čestitke antifašističkog kalibra, izlaze slikice tenkova, ruševina, strvina ljudskih na riječkim ulicama, monumentalni spomenik na Školjiću fotografiran sa svih strana, čak i odozgo; sve mi se čini da taj UlogaZa mene je ovaj treći dan mjeseca svibnja poseban iz osobnih razloga. 1985. prvi puta nastupio sam u cjelovečernjoj kazališnoj predstavi. Anđelko Štimac mi je povjerio ulogu – pazi ovo – primarijusa doktora Rateka u drami „Operacija“ slovenske spisateljice Mire Pucove. Kad su počele prve probe, obuhvaćao me je strah i užas; bio sam premlad za primarijusa! Štimac vjeruje u mene, ali kadikad smo obojica malodušani te sam gotovo izgubio ulogu... Nisam se snalazio niti u ulozi niti u načinu rada. Ipak bio sam uporan i na posljetku dobro sam se snašao na sceni, a da me mnogi u dvorani nisu prepoznali pod nalijepljenom bradom, u bijeloj kuti i nekoliko žustrih prolaza kao u pravoj bolničkoj viziti! Nakon toga više me nitko nije mogao maknuti sa scene! Već sljedeće godine čekale su me tri uloge i tako dalje, tako dalje... do današnjih već 72 scenska uprizorenja.spomenik nekim čudom raste, baš kao i broj tzv. „antifašista“, koji čak i odobravaju ubijanje pripadnika njemačkih te inih postrojbi koje su se predale „oslobodiocima“ vjerujući da je rat za njih svršen i da će naskoro otići doma, makar u onu svoju razrovanu Njemačku koja je platila za svoj Treći Reich milijunima poginulih vojnika i civila. Pravo pitanje postavlja moj FB-prijatelj Zdravko Santini i slažem se s njime. Što slavimo? Dakle,slavimo oslobođenje od okupatora, e da bi „oslobodioci“ zatim postali okupatori! E, zato bi trebalo obilježavati i dan odlazka okupatorske JNA iz Rijeke, ali nitko više niti ne zna kada je to bilo i koliko dana je trajalo povlačenje. Točan nadnevak je 10. prosinca 1991. Ima vrlo mladih čitatelja koji tone znaju, jer nitko im nije rekao da je Rijeka te 1991. doslovno bila okupirana sa svih strana, u Kvarneru su se pojavile torpiljarke JNA, luka je bila blokirana, vojarne djelomično minirane i prebukirane armijom propalica spremnom za „dejstvovanje“, a niti okupatorska zračna luka u Udbini nije bila tako daleko, e da ne bi za par minuta, uztreba li, „dejstvovali“ iz zraka (vazduha“).Dva skladišta streljiva i naoružanja (Na sv. Katarini i na Grobniku) odletjela su u zrak, navodno zbog udara groma, čak postoje i navodni svjedoci koji su vidjeli nebesku munju kako tuče u skladište! Slavek Linić je rekao da je grom udario i kad on kaže da je grom udario onda je valjda udario – grom! Dakle, hoćemo zastave na prozore na Dan oslobođenja Rijeke od okupatorske JNA!

Ima jedna zgoda iz prošlosti. Nekoć je izlazio u Rijeci omladinski list Val; početkom svibnja 1983. izišao je broj gdje je u malenom člančiću objavljeno: „RIJEKA, 3. svbinja – Admiral Branko Mamula održao je govor na obali...“ Bilo je malkice galame, ali drugovi su sve učinili da se taj zatipak što manje spominje i da se čim prije zaboravi. Ispod glasa se je šuštalo, a tko su prve dvije svinje? Zato ovi naši riječki tzv. „antifašisti“ radije slave Treći maj nego Treću svinju.

Za mene je ovaj treći dan mjeseca svibnja poseban iz osobnih razloga. 1985. prvi puta nastupio sam u cjelovečernjoj kazališnoj predstavi. Anđelko Štimac mi je povjerio ulogu – pazi ovo – primarijusa doktora Rateka u drami „Operacija“ slovenske spisateljice Mire Pucove. Kad su počele prve probe, obuhvaćao me je strah i užas; bio sam premlad za primarijusa! Štimac vjeruje u mene, ali kadikad smo obojica malodušani te sam gotovo izgubio ulogu... Nisam se snalazio niti u ulozi niti u načinu rada. Ipak bio sam uporan i na posljetku dobro sam se snašao na sceni, a da me mnogi u dvorani nisu prepoznali pod nalijepljenom bradom, u bijeloj kuti i nekoliko žustrih prolaza kao u pravoj bolničkoj viziti! Nakon toga više me nitko nije mogao maknuti sa scene! Već sljedeće godine čekale su me tri uloge i tako dalje, tako dalje... do današnjih već 72 scenska uprizorenja.

Moram ovdje navesti i razlog zašto je baš izabrana „Operacija“ Mire Pucove. Naime, tadašnji tajnik Saveza KUD-ova Općine Rijeka izričito je naglasio da se u toj godini trebaju izvoditi scenska djela posvećena oslobođenju i pobjedi nad fašizmom, jer to je preporuka iz Komiteta i da dobro razmislimo što ćemo izabrati ako želimo financiranje programa.

Večeras smo održali još jednu probu Paljetkove farse „Govori mi o Augusti“. Pripremamo se za pohod na Pazin 21. svibnja gdje ćemo na Festivalu predstaviti naš kraljevski scenski uradak. Moram priznati da su mi ove probe nakon premijere još slađe, opet razrađujemo, dorađujemo, obnavljamo, a u svemu tome nekakvo ćutim dobro raspoloženje i veliku volju da se na Festivalu zaista dokažemo kao pravi kazališni ansambl koji je nezasluženo zanemaren u svome gradu. Namjeravali smo organizirati barem još jedan nastup u Rijeci pred odlazak na Festival, ali nemamo gdje niti kome ponuditi našu predstavu; koga to uobće zanima ovdje? Naš zahtjev za novčanom podporom prihvatili su i u Gradu i u Županiji, što znači da ipak ne ćemo putovati o svom trošku, uostalom mi smo već novčano izcrpljeni... No, dobro, sad imamo vremena nešto manje od tri tjedna pošteno se pripremiti, imamo pravo vjerovati, unatoč našem bezkućništvu i bez redovite novčane podpore, da možemo ponovno biti najbolji ansambl u Hrvatskoj. Eto, što Bog da i sreća junačka!

Siniša Posarić