Plenković (HDZ) je hladnokrvno inkluzivirao i Milanovića (SDP) na Pantovčak!

Trakavica oko predsjedničkih izbora je završila baš onako kako je već u kolovozu prošle godine bilo jasno da će najvjerojatnije završiti. Svi su odglumili svoje uloge. Demokratska forma je zadovoljena. Poslije odigrane predstave najzadovoljnije mogu biti poražene snage iz devedesetih godina. Programska deklaracija politike neoproštene pobjede provodit će se i dalje. Igrokaz je režiran tako da poražene snage nisu ni mogle izgubiti. Za „razvoj demokracije“ čini se kako je važno da je u jednoj četvrtini aktivnoga izbornoga tijela dozrjela spoznaja o slobodi, preciznije rečeno, o tome da se više ne žele upecati na udice nametnutih diktata, taktike svršenoga čina i biranja manjeg zla. Dovoljan je to razlog za uzbunu u režimskim trupama zaduženim za drobljenje zdrave pameti i održavanja statusa quo.

Milanović je pokupio plodove koje je posijao HDZ

Svesti izbore za predsjednika države samo na igrokaz bez ikakva sadržaja, festival forme, grijeh je struktura već dokazanih grješnih struktura i vrhunski pokazatelj preziranja slobode svakoga državljana s pravom glasa. Pokazatelj je i dosegnutoga stupnja prirodnoga neprijatelja slobode. Prirodni neprijatelj slobode jest diktatura. Ona pak ima različite oblike. U proteklim izborima diktatura je osobito brusila zube upravo na onoj četvrtini izbornoga tijela koja je pokazala neposlušnost režimskim diktatima, svršenom činu i glasovanju po načelu manjega zla. Stoga treba ustati protiv sotoniziranja toga dijela biračkoga tijela, dok se ne zahukta u otvoreni progon i nepotrebne razdore.

SDP se uljuljala u svoju funkciju provođenja demokrature. Ona treba samo pokupiti servirane mu plodove HDZ-a. To je učinjeno i kobnoga 3. siječnja 2000., kroz dva izbora Mesića i kroz jedan izbor Josipovića. Došao je red i na Milanovića. Ni po čemu zasluženo pokupio je plodove koje je posijao HDZ. Ona je svojim politikama i postizbornim izdajama iz političke mrtvačnice iščupala i Milanovića i SDP i radikalnu ljevicu. Račun za izborni rezultat predsjedničkih izbora treba ispostaviti HDZ-u, a ne Kolindi Grabar-Kitarović, još manje biračima koji su bili za promjene. Premda ni po čemu nije zaslužila drugi mandat izborna gubitnica je ipak samo kolateralna žrtva odnarođena režima i njegova „trusta mozgova“. Jedini način da osvoji drugi mandat bio je njezin radikalan otklon od politike HDZ-a i SDP-a sa snažnim oslanjanjem na volju naroda. Da je to učinila ne bi došlo ni do Škorine kandidature. A pobjeda bi joj se smiješila moguće i u prvom krugu.

Jednokratno preuzimanje odgovornosti

HDZ je još jednom teško pogriješio. Izjave čelnika stranke nakon gubitka predsjedničkih izbora, crnog im labuda, pokazuju da uopće nisu svjesni pogrješaka, ni gdje su, ni što su. Mogla je HDZ poduprijeti Škoru i stvar bi bila riješena u prvom krugu. Mogla je kandidirati gospodina Jakova, da je slušala bilo svojega članstva, imao je veću potporu od supruge. Ovako pak, Milanović je „preuzeo odgovornost“ serviranu na tanjuru, onako kako je Plenković sa svojim karakterom, sletjevši iz Bruxellesa u središnji tv dnevnik pod normalno objavio da je spreman preuzeti odgovornost. No, otkad je preuzeo odgovornost, u stranci i u državi više nizašto nije odgovoran i bez ikakvoga otpora u stranci i u državi radi što ga je volja. Hoće li se i Milanović tako ponašati na Pantovčaku s obzirom na to da je ponudio svoj karakter kao program Predsjednika Republike, tek ćemo vidjeti. No, on bi na Pantovčak s punim pravom i zahvalnošću mogao sad pod normalno postaviti bistu Plenkovića. Pod normalno uspio ga je inkluzivirati na Pantovčak, što je inače bez njega i njegovih poltrona u stranci nemoguća misija, kao i HNS-u dobiti dva ministarstva, ili SDSS-u postati „faktor stabilnosti“.

Bez obzira na sve to ili baš zbog toga ne mogu biti etiketirani kao - neodgovorni prema Hrvatskoj - i trpjeti optužbu s presudom u ime režima da su - neracionalna nacionalna opcija - ona četvrtina koja se oslobodila stege diktata, svršenoga čina i prebiranja manjega od većega zla. Ili, zato što su odbacili javno iznesenu logiku da je još na ovim (proteklim) izborima dopušteno u ime nekog višeg cilja, npr. obitelji, birati manje zlo, jer zašto bi baš sad trebalo prekinuti zloćudnu praksu (!?). Naravno, trebalo ju je prekinuti čim se pojavila, ali nije bilo dovoljno ljudi da ju prepozna. Sad ih ima u tolikoj mjeri da mogu postati bitan čimbenik izbornih procesa, jer su znatnoj mjeri odbacili i sufliranje klerohadezejstva.

I taj oslobođeni dio biračkoga tijela najveći je uspjeh ovih izbora. Nije tomu „krivac“ Škoro, on je u tom procesu bio katalizator. Katalizator koji je po svim anketama jedini od deset kandidata mogao u drugom krugu pobijediti Milanovića. Zašto ga je HDZ odbacio? Upravo zato da ne pobijedi! Zato da i kandidaturom Jadranke Ko..., oprostite, Kolinde Grabar-Kitarović i odbacivanjem jedinoga kandidata koji može bez frke pobijediti u drugom krugu, dokraja Milanoviću otvori put na Pantovčak. Kad će Plenković opet „preuzeti odgovornost“? Vjerojatno u osvit velike koalicije. Za takav razvoj događaja osigurao je najpouzdanijega partnera na Pantovčaku.

Ništa bez nove središnje nacionalne stranke

Nametanje moralne iznude i kolektivne krivnje biračkoga tijela koje se otelo kontroli režima nije neka demokratska vrlina. Prije bih rekao da je to refleks diktata i vlastite nemoći. Naime, kaj. Demokracije nema bez slobodnih i odgovornih demokrata. Kao što ni diktature nema bez diktatoru vjernih trupa. HDZ mora sad smišljati nove tehnike zavođenja naroda, stare su se metode potrošile a ispostave im se razotkrile. Požnjeli su što su sijali. I taj pad broja osvojenih glasova više se ne da zaustaviti bilo da je riječ o ovim ili onim izborima. Sad je na potezu unutarstranačka slobodarska demokracija ili diktatura za koji stupanj jača od dosadašnje. No, to više nije pitanje hrvatskoga naroda, već stranačkih frakcija i ostataka nekad središnje nacionalne stranke.

Ako se ovaj put ipak iz hadezeovog gulaša sa sve manje mesa ipak izdvoji neka skupina koja je sačuvala osobno dostojanstvo i u stanju je artikulirati ključne probleme i reći „popu pop, bobu bob“, jedino takva skupina odlučnog ostatka ostataka, unatoč dosadašnjim vrludanjima i oklijevanjima, mogla bi biti vrijedna pozornosti u budućem povezivanju nacionalnih snaga, do kojega će morati doći.

Mislim da je odgovorno prema narodu i državi urediti novu središnju nacionalnu stranku ili pokret, negoli očenašekovski čekati nove plenkoviće i milanoviće da „preuzmu odgovornost“ s nekim novim oblicima manipulacija, inkluzivizacija, agitacija i propagande u sinergiji dviju sada dominantnih partija vjernih zavnohaziji i religiji antifašizma. Od rezultata njihovih vlada i predsjednika države narod bježi glavom bez obzira. Onima pak koji ostaju uz njih, ponestalo je racionalnih argumenata. Preostaju im jeftine doskočice, lov na vještice i skretničarenje pravih problema na sporedne kolosijeke, a ideoloških iz ropotarnice na glavne perone s kojih se narod iseljava.

Vjernicima pravoslavne ispovijesti želim sretan Božić Anno Domini 2020.

Nenad Piskač