Kriminaliziraj za Domovinu spremne i privilegiraj za Domovinu nespremne

U Hrvatskoj se umjetno (srp. „veštački“) stvaraju društvene podjele uglavnom na obnovljenoj matrici jugoslavensko-velikosrpskog „antifašizma“. Tako se sad u kratkom roku uz pomoć pravosuđa pojaviše dvije nove podjele. Za i protiv ćirilice u Vukovaru, odmah zatim i - za i protiv za domovinu spremnih. Obje podjele su ideološki spremane, upakirane i odozgo spuštene u optjecaj uoči predsjedničkih izbora najavljenih za prosinac ove Piskačgodine. Neka se, dakle, kandidati izjašnjavaju o nametnutim temama, a ne o onima koje proizlaze iz objektivnih potreba i ustavnih ovlasti. Što dalje od hrvatske sadašnjosti i budućnosti. Sve je to dio taktike profesionalnih poražavatelja na proračunu i njihovih koalicijskih partnera – kunktadora, također na sisi proračuna. Preuzeli su višestranačje, zakonodavnu, izvršnu i pravosudnu vlast očekujući drugi dolazak u bilo kom obliku „druga Tita“ – „na ove prostore“ i kakav-takav srpski poredak u „regionu“.

Neka se bilo koji kandidat usudi jasno i glasno argumentirano usprotiviti ćirilici u Vukovaru, ili kazati da je za dom spreman legitiman i legalan pozdrav iz doba obrane od velikosrbijanske fašističke agresije. S druge pak strane, već u prvom krugu predsjedničkih izbora pobijedio bi kandidat koji bi jasno i glasno rekao ne ćirilici u Vukovaru, nitko nam ne će nametati dopuštene i zabranjene pozdrave, čuvat ćemo hrvatski dom i obitelj u njemu i zbog toga zalagat ću se za izlazak iz Istanbulske, i tako dalje. No, tko je od kandidata spreman nositi etiketu „ustaše“ velikosrpskih i istodobno „populiste“ kunktatorskih snaga? A baš to, spremnost na žrtvu, onaj je korak koji čini razliku između beskičmenjaštva otpravnika poslova i uspravnoga karaktera državnika s velikim D.

Dačićeva zapovijed mora se izvršiti

Kad su hrvatski učenici Srpske pravoslavne gimnazije iz Zagreba prije samo nekoliko mjeseci ove godine (svibanj, 2019.). posjetili Beograd, ministar „spoljnih dela“ Ivica Dačić, poznatiji kao „mali Sloba“ (veliki Sloba, Milošević, najpoznatiji je crveno-kokardaški fašist Beograda „na ovim prostorima“), poručio im je da je „antifašizam dio identiteta Prav. gimnazijaSrba u Hrvatskoj“, te da čuvaju ćirilicu i ugledaju se na Srbe u Hrvatskoj koji pridonose razvoju regije, kao što je mitropolit SPC, Porfirije Perić. Programatski gledano, velikosrpski čisto ko suza i sto posto usklađeno sa svim bivšim i aktualnim velikosrpskim memorandumima.

Odmetnuti dio od Domovine pravosuđa, refleksno i nelustrirano odmah je shvatio Dačićev naputak kao „izvršnu zapoved“ vrhovnog komandanta „ovih prostora“ i „regiona u celini“. I uoči Oluje započelo novu fazu ćirilizacije Vukovara kakvu ne pamtimo ni iz doba Jugoslavije. A potom i kriminaliziranja za dom dokazane hrvatske spremnosti. Time je odmetnuti dio pravosuđa pokazao koliko je za Slobu spreman, a za Domovinu nespreman.

Pozdrav za dom spremni u obrani od velikosrpske fašističke agresije jest temeljito dekriminaliziran, ako je ikad igdje i Cavoglavebio kriminaliziran osim „na ovim prostorima“ u ideološkim glavama jugokomunista i velikosrba. Sjećam se ko danas domoljubne budničarske pjesme Bojna Čavoglave kad smo ju s vatrenoga položaja puštali čedekima preko „motorola“ naslonjenih na radio prijamnik i slušali njihove reakcije s hrvatskoga okupiranog područja. Majko mila, koja trta samo od prva dva takta pjesme Marka Perkovića Thompsona! Kad bi čuli „Za dom spremni“ punili su gaće (danas pjesma ima i preventivni karakter, zato je nepodobna). Punili gaće što od objektivnoga straha, što od vlastite iracionalne indoktrinacije. I doista, na radio postajama RSK nije se puštala „ustaška“ Bojna Čavoglave, a izgleda da je i za dom spreman bio neprihvatljiv pozdrav unutar okupiranoga prostora Hrvatske. Aktualno jugokomunizmu pravovjerno pravosuđe s te bi strane moralo biti zadovoljno stanjem u RSK, pa i ministrima pravosuđa te terorističke tvorevine na hrvatskome tlu. Evo i pokušaja objasnidbe.

Uskladba s pravosuđem RSK i razvitkom regije, umjesto s EU

Republika srpska Krajina bila je oličenje ćirilizacije hrvatskoga prostora, krajnji izraz srpskoga „antifašističkoga“ identiteta i nemjerljivi prinos razvitku „regije“. U njoj su se slušali brojni mega regionalni hitovi. Naslušao sam ih se RSKdovoljno u nešto blažim inačicama u JNA tijekom pripreme za agresiju. Zatim 91. i 92. naslušah ih se za cijeli život u hard-čedo inačicama. Kad ono danas iznova u light inačicama, kao pripravu za hard, zagađuju hrvatski prostor poplavom tzv. turbo folk šunda, na koji se ne plaća porez na šund, ali zato su knjige generala Praljka od žmrljavih kunktatora proglašene šundom. Turbo folk šund je uvod u fašističko-četnički hard folk, to bi morale znati ministrice kulture i znanosti i obrazovanja. Ali, ne znaju, ili se prave da ne znaju ili rade konkvistatorski posel. Što god rade, treba ih maknuti s grbače, kao i inkluzivnu vladu u cjelini.

Podsjetimo se nekih refrena i taktova ćirilizacije, srbijanskoga antifašizma i razvitka regije, koje prešućuje odmetnuto pravosuđe i komandant Mali Sloba: „Pošla majka sina da potraži, pa se javi đeneralu Draži“, „Oj ustaše neka, neka – duboka vas jama čeka“, „Bit će klanja, bit će klanja – bit će silovanja“, „Sastali se, pa govore, šahovnicu da obore“, ili „Na planini, na Jelici, sastali se svi četnici“. Namjerno preskačem onu: „Slobo šalji nam salate, bit će mesa, bit će mesa, klat ćemo Hrvate“. To su bili hitovi u raju RSK-e, kojemu i danas mnogi teže.

Hrvatsko pravosuđe nije procesuiralo nijednu četničko-fašističku pjesmu, kamoli zabranilo javnu uporabu njihovih Karadžićporuka punih nasilja, agresije, klanja... Nijednu! Pa niti onu o pozivu na silovanje, premda je Komisija za ljudska prava EU odavno konstatirala istinu: „Srpska silovanja bosanskih i hrvatskih žena nisu slučajna, već su planirana od Beograda, kao strateško oružje“ (New York Times, 9. siječnja 1993.). Na to je Radovan Karadžić u Der Spiegelu u travnju 1993. hladnokrvno uzvratio, kao da radi u odmetnutom pravosuđu, Dačićevu beogradskom kabinetu „spoljnih dela“, ili u komisiji za razvitak regije: „Ne znam zašto su pobjegli Hrvati i Muslimani, možda su se prestrašili, ali mi nismo nikome prijetili, otišli su spontano“. Kako je moguće da ustavno i visoko hrvatsko pravosuđe nameće srbijansku ćirilizaciju i zabranjuje pjesmu i pozdrav u kojima se spominje „za“, „dom“ i „spremni“, ako nijedno pravosuđe slobodnih država takvo što ne spominje?

Od ćirilizacije, preko odgoja za nespremnost, do srbijanskoga genocida

Zato si, naime, kaj, mislim ovak: Odmetnuto pravosuđe ohrabruje velikosrpske okupatore (bivše i buduće), demoralizira hrvatske branitelje (žive i buduće), ponižava hrvatsku državu i proizvodnjom „ustaša“ opravdava srbijansku agresiju (bivšu, sadašnju i buduću). Gdje god je okupatorska čizma s petokrakom i kokardom došla na hrvatsko tlo prvo je uvela ćirilicu i Hrvate kolektivno proglasila ustašama, zatim pobila ili protjerala po njima proglašene „ustaše“ i spalila sve što je mirisalo na hrvatski latinično-katolički i obrambeno-spremni identitet: Hrvatske obiteljske domove, hrvatske društvene domove, hrvatske domove kulture, hrvatske sakralne domove, hrvatske vječne domove na grobljima, hrvatske domove za rađanje, hrvatske zdravstvene domove, hrvatske staračke domove, hrvatska „obdaništa“ za „odojčad“ (domove dječjih vrtića).... Sve. Do temelja. Onako, „antifašistički“ totalitarno, Pravosuđejugokomunistički efikasno, velikosrpski krvoločno, ćirilično pismeno i regionalno opravdano. I dakako, pravosudno nesankcionirano u monarhističkoj i komunističkoj Jugoslaviji, oprošteno u Republici Hrvatskoj, pa i šire u „regionu“, a da osude Srpske pravoslavne crkve nismo čuli, niti je ne ćemo čuti. Nešto se od toga kontinuiranoga zla sankcioniralo tijekom Nezavisne Države Hrvatske, zbog toga je ona vječna tema poraženih snaga i u Domovinskom ratu.

Još jedan podsjetnik: U pravosuđu RSK godine 1994. radilo je ukupno 883 odmetnika protiv ustavnopravnoga položaja Republike Hrvatske. Nemam prostora ni volje sve ih nabrajati, kako bi ih lakše „lociralo, uhitilo i transferiralo“ tzv. hrvatsko pravosuđe. Pravosuđe RSK nije donijelo nijednu presudu za verbalni delikt, širenje međunacionalne mržnje, promoviranje četničkoga tipa fašizma, etničko čišćenje Hrvata, genocid nad Hrvatima i tome sličnim sitnicama. Zbog zdravoga razvitka „regiona“, hrvatska bi država morala procesuirati propuste RSK, a ne provoditi njezinu pravosudno-kaznenu crno-bijelu logiku: četnik nikad nizašto nije kriv jer je antifašist, Hrvat je uvijek kriv za sve jer je fašist.

Hoću reći ovo – od ćirilizacije do velikosrpskoga genocida mali je korak od najviše nekoliko desetljeća. Bilo bi bedasto čekati skrštenih ruku prosrpski razvitak „regiona“ u koji su nas smušenjaci uvaljali zbog navodno „viših interesa“ od interesa hrvatskoga naroda. Osobito stoga što se u proteklih stotinu godina nekoliko puta ponovio u dlaku isti scenarij od ćirilizacije do razoružanja, od „oslobođenja“ do „prisajedinjenja“.

Puzeća politika neoproštene pobjede

Povijest ćirilizacije i kriminalizacije spremnosti obrane hrvatskoga doma nedvojbeno dokazuju kako su od 1918. planirano dolazile iz Beograda. I ko' za vraga, uvijek su na plodno tlo nailazile kod od Domovine odmetnutih osoba, ustanova, stranaka, medija i organizacija. Neprestano perpetuiranje ćirilizacije i kolektivne kriminalizacije Hrvata i Hrvatske, te proizvodnja Hrvata u „ustaše“, dokazuje kako nešto u hrvatskoj modernoj državnosti ozbiljno ne funkcionira. A, budimo iskreni, kako će i funkcionirati, kad lustracije potrebiti lustriraju latinici vjerne i za obranu doma VUspremne, čije su im politelite izbjegavanjem lustracije iskazali nevjerojatno blesavu milost, a zakonom o oprostu ugradili minu pod vlastitu državnost?!

Postavlja se pitanje zašto Hrvatskoj njezino pravosuđe, promovirajući ćirilizaciju i potičući obrambenu nespremnost za dom, ne oprašta pobjedu nad srbijanskim okupatorom, demokratsku pobjedu nad komunističkim totalitarizmom i pobjednički izlazak iz Jugoslavije? Politika neoproštene pobjede nije hrvatska politika, nije ni pitanje odnosa prema manjinama, nije ni pitanje prava i pravde, zakona i bezakonja, nije ni ustavna vrjednota.... Što onda jest? U svakoj normalnoj državi, neokupiranoj iznutra, politika neoproštene pobjede predstavlja izdaju državnosti stvorene na pobjedi. U Hrvatskoj nije tako budući da je riječ o državi u znatnoj mjeri iznutra ideološki okupiranoj jugokomunizmom i velikosrpstvom, stoga ona istodobno nastaje u Velikoj Srbiji i nestaje u maglama DRpovijesnih bespuća „regiona“, što se može mirne duše i zdrave pameti zaključiti na temelju proteklih dvadeset godina na temelju zakonodavne, izvršne i pravosudne teorije i prakse. Osobito pak na temelju mjerljivih podataka o posljedicama politike neoproštene pobjede, koje ovdje ne ću nabrajati jer bih u tom slučaju člančić završio sutra popodne.

Politika neoproštene pobjede predstavlja povratni udar u Domovinskom ratu poraženoga antifašističkog fašizma na temeljnu težnju hrvatskoga naroda za vlastitom slobodnom državom i njegovom spremnošću za njezinom obranom u bilo kom obliku agresije. Zato se čini u ovom povijesnom trenutku nužnim definirati i osoviti političku snagu koja će narod i državu osloboditi dominantnih politika koje proizlaze iz neoproštene pobjede. Koliko je danas primjerice predsjedničkih kandidata koji se uklapaju u logiku neoproštene pobjede? Neoproštenoj pobjedi temelj je gola mržnja! Izraz težnje većine hrvatskoga naroda danas nitko ne predstavlja, osim prigodničarski, kao i u razdoblju od 1972. do 1990. Na tom humusu odricanja od hrvatske politike Račana, Sanadera, Kosorove, Milanovića i Plenkovića slobodno se razvijala, poticala i privilegirala politika neoproštene pobjede. Povratak u politiku hrvatske pobjede bit će izgleda dug i ne će proći bez žrtava u bilo kom obliku. Nažalost.

Nenad Piskač

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.