Nenad PiskačNenad Piskac karikatura 02

Brisani prostor

 Tito i Plenković: Od aktivne koegzistencije do uhljebničke demokracije

Kad se „drug Tito“ okitio politikom „miroljubive i aktivne koegzistencije“ (MAK) odnosilo se to na vanjsku politiku iznutra neodržive Jugoslavije. Uz pomoć MAK-e po svijetu je prodavao maglu „nesvrstanosti“ i na površini održavao totalitarnu Jugoslaviju logikom, dokle ide - ide. Koegzistencija (biti zajedno u isto vrijeme) u osnovi znači istodobnu nazočnost više pojava. Tito ju je tumačio kao „međunarodne odnose“ koji omogućuju „miroljubivu NOPaktivnost između država i sa različitim društvenim sistemima“, kao što je 1960. objasnio Petom kongresu Socijalističkog saveza radnog naroda Jugoslavije, samoj eliti ondašnjih uhljeba u službi režima. MAK, međutim, koliko god bio popularan i podupiran od meinstreama, nije pridonio potrebitim reformama.

Tito je politiku MAK-e, „kako da kažjem drugovi“, promatrao „dijaljektički“: „Ne znači da se u suvremenim uslovima u društvu neće odvijati dalji progresivni procesi i promjene, jer je koegzistencija sastavni dio tih promjena koje su historijski neminovne. Ono što politika koegzistencije treba da obezbjedi to je da se te promjene odvijaju bez ratova, uz jačanje demokratskih odnosa u svijetu, uz jačanje uloge najširih narodnih slojeva u rješavanju ekonomskih i društvenih problema” (J. B. T., Beograd, 1961.). Njegova formula opstanka na vlasti bila je jednostavna: Unutra tvrda diktatura, prema van meka koegzistencija. Zauzvrat dobivao je kredite sa Zapada („povlačio je sredstva“).

Nekad i danas: Mijenjaju se samo ispraznice iste politike

Danas je Titova politika MAK-e prepjevana na unutarnji plan i zove se inkluzivna politika. U njoj koegzistiraju, mimo izbora, pobjednici i poraženi u velikosrpskoj agresiji, nacionalne, anacionalne, jednonacionalno-manjinske, liberalne i socijalne stranke s klijentelističkima. Titova koegzistencija država različitih društvenih sustava, u našem višestranačkome, ne i pluralnome sustavu, prelila se u međusobne miroljubive i aktivne koegzistirajuće odnose raznorodnih stranaka. Hrvatska, međutim, unatoč tomu koegzistirajućem višestranačkome jedinstvu s elementima Titoklasičnoga totalitarnog jednoumlja, nezaustavljivo zaostaje i za onim državama ispred kojih je bila prije dvadesetak i više godina, kao što je i Juga zaostajala za slobodnim svijetom.

Prvak suvremene politike „miroljubive i aktivne koegzistencije“ nedvojbeno je Andrej Plenković. Njegova gospodarska politika slična je Titovoj. U najvećoj mjeri oslanja se na „povlačenje sredstava iz europskih fondova“, na što bi „populist“ Radić rekao – jadan je narod koji kruha traži u tuđoj torbi. Tito je miroljubivo i aktivno „otvorio granice“ Hrvatima i poticao njihovo iseljavanje nazvavši ga „privremenim radom u inozemstvu“. Inkluzivna politika iseljavanje naziva odlaskom na „slobodno tržište radne snage“. Razlike između politike MAK-e Tita i inkluzivne politike Plenkovića primjećuju se na razini ispraznica. Posljedice obiju politika za narod i državu su iste.

Plenković osuvremenjenu MAK-u provodi na unutarstranačkoj i međustranačkoj razini, u EU i na međunarodnom planu. Nekoliko godina nakon što ga je Karamarko poslao u Europski parlament (iz kojega je preko HRT-a aterirano na Karamarkovo mjesto, slično kao što je i Tito 1937. preko Kominterne aterirao na čelo Partije), nije mu, međutim, uspjelo postati generalnim sekretarom EU. Tito je bio uspješniji. Početkom šezdesetih postao je prvim generalnim sekretarom Pokreta nesvrstanih utemeljenoga na MAK-i. Iako u različitim društvenim sustavima, oba su, međutim, tipični predstavnici politike stabilnosti režima po svaku cijenu.

Koegzistencija s Istanbulskom i Marakešom

Gdje god provodio MAK-u, Plenković ne negira „da se u suvremenim uslovima“ odvijaju daljnji „progresivni procesi i promjene“ u kojima je „koegzistencija“ sastavni dio promjena. On provodi „progresivne procese i promjene“ i pritom pazi da temeljna koegzistencija ostane nedirnutom. Progresivni procesi i promjene vidljivi su, ilustracije radi, u promašenoj „školi za život“ inkluzivne mu vlade, prije toga u načinu formiranja inkluzivne vlade, zatim i njezinu odnosu prema referendumskim inicijativama neprogresivnih snaga „najširih narodnih slojeva“ za rješavanje „društvenih problema“, još prije u formuli da stranka/partija „ne smije biti taocem jednoga čovjeka“ ako taj čovjek nije, jučer Tito, danas Plenković. A razvidni su i u beskonačnoj žalibože trakavici „rekonstrukcije vlade“, kojom se dokazuje da nam pelnkiizbori nisu ni potrebni, jer Tito, odnosno Plenković najbolje zna što nam treba i kakva vlada treba provesti to što nam treba. Samo kad više ne znaš kaj buš, rekonstruiraj vladu tako da ne ugroziš – koegzistenciju, istodobnost svjetonazorske nespojivosti inkluziviranih čimbenika. Stoga udri po svojima: Tito po Hebrangu, Rankoviću, Savki..., a Plenković po murganićima, marićima, kušćevićima, žalčevima. U jedinici vremena Plenković je uspješniji od Tita glede tempa rekonstrukcije vlade i količine potrošenih ministara. Svi su ministri zamjenjivi društvenopolitički radnici. Ta, novi vojnici partije zapeti ko puška pred kopanjom čekaju svoj red, živahno mašući repom.

Plenkovićeva koegzistencija miroljubivim rječnikom i aktivnim angažmanom potiče i suvremene procese rastakanja ne samo morala i stranke, već i obitelji, osobe i društva. Bez referenduma inkluzivni režim jednoumno je prihvatio Istanbulsku. Plenkovićeva „interpretativna izjava“, čajek od kamilice protiv opake bolesti rodne ideologije, neodoljivo IKpodsjeća na Titov ekspoze o „koegzistenciji“ iznesen Soc savezu radnoga naroda. U suvremene procese spada i legalizacija ilegalnih „migranata“, što je usvojeno Marakeškim kompaktom, bez rasprave na plenarnoj sjednici Sabora, kamoli referenduma. I poslije nametnute Istanbulske konvencije, navodno zbog „zaštite žena“, u nedavnom višestrukom ubojstvu u Zagrebu stradale su, ako se ne varam tri žene, no Istanbulska nije dovedena u pitanje, kamoli svezu. I poslije usvojenoga Marakeškoga kompakta inozemne tv postaje tvrde da hrvatska policija tuče „migrante“ i krši njihova ilegalna ljudska prava, što se može razumjeti, ako je istina.

I Tito je prema van potpisivao „miroljubive i aktivne“ deklaracije. Tako je lakše zavaravao svijet i domaće „najšire narodne slojeve“ tvrdnjama kako su on i Partija u Jugoslaviji riješili sva pitanja radnika, seljaka i poštene inteligencije, osobito nacionalno pitanje, a zapravo su mirno i aktivno progonili, zatvarali i ubijali svoje stvarne ili izmišljene političke protivnike, onemogućavajući bilo kakvu političku miroljubivu i aktivnu konkurenciju. Koegzistirale su samo Partija, JNA i njihovi društvenopolitički radnici, na koje ću se vratiti, budući da su oni ključni i u današnjoj inačici „koegzistencije“.

Sramežljivi Karamarko, naddemokratski Plenković

Svaka inačica Titove koegzistencija mora osigurati da se „progresivne promjene“ odvijaju bez sukoba. I doista, nema unutarnjih napetosti, provjetravanja političkoga prostora, kamoli otvorenih sukoba što god da koegzistencijalisti/inkluzivisti potpišu ili ratificiraju, unište ili proglase. Nema ni zdravorazumske kritike politike koegzistencije, a o samokritici da i ne govorimo. Stranke su obezmužene. Mediji potkupljeni. Koegzistencija napreduje, kako god ju danas retorički krinkali. Isprobani su svi oblici unutarnje koegzistencije osim formalne velike Karamarkokoegzistencijalne koalicije. Nju bi Tito, da je živ, sigurno podupro miroljubivim riječima i aktivnim djelima, jer ako je do ičega držao, držao je da je režim važniji i od države i od naroda. I inkluzivni režim je uspješan u otklanjanju sukoba, čak i kad miroljubivo i aktivno nameće rodnu ideologiju, ćirilicu u Vukovaru, iseljavanje Hrvata i stvaranje pretpostavki za useljavanje ilegalaca, koja poprima karakteristike invazije na Europu.

Podanici toga parademokratskoga poretka, koji državu smatra plijenom a narod poreznim obveznicima i masom za preodgajanje, moraju živjeti koegzistencijalno mirno i politički neaktivno. Odnosi se to i na građanina Tomislava Karamarka. Odlučio se (barem se tako čini) sramežljivo kandidirati na unutarstranačkim izborima HDZ-e. Kakva nemirna i preaktivna ambicija! „Tko god se želi igrati demokracije, neka se igra“, izjavio je Plenković o mogućoj Karamarkovoj kandidaturi. Demokratski unutarstranački proces on smatra igrom. Tako je i diktator Tito običnom igrom smatrao unutarpartijske odnose. Demokracija može predstavljati igru, igraonicu i igračku samo onome tko se drži iznad demokracije, onome tko je mentalno usvojio puninu vladavine mirne i aktivne koegzistencije u svakom obliku s njim na čelu. Koegzistencija s Mostom Karamarka je koštala, ali koegzistencija Plenkovića s HNS-om i SDSS-om, koja je desetak puta opasnija za sadašnjost i budućnost, još nije došla na naplatu, a trebala je da smo zdravo demokratsko društvo nezaraženo suvremenom koegzistencijom.

Koegzistencija Predsjednice i svrha SDP-a

Ni politika MAK-e Kolinde Grabar-Kitarović nije daleko od Plenkovićeve koegzistencije s Pupovcem. Ona je u svom mandatu promovirala koegzistenciju s Vučićem. Zašto, nitko ne zna. Riječ je o misteriju suvremene hrvatske političke koegzistencije ravnom onomu pitanju – zašto je ustvari Sanader dao ostavku i mirno i aktivno ustoličio Jadranku sdpKosor u koegzistencijalnom stanju s Borutom Pahorom i pušionom zvanom „arbitraža“. Ipak, koegzistencija Grabar-Kitarovićeve s Plenkovićem, i obrnuto, iako je mirna i naoko aktivna, puna je rupa. Čini se kako bi Plenković puno bolje koegzistirao s Milanovićem na Pantovčaku, ali to ne smije reći prije negoli na scenu stupi velika koegzistencijalna koalicija.

S druge strane političke medalje bivšega SKH, nije utješno, ali je istinito, SDP i njegovi sateliti nisu sposobni provoditi čak ni primitivnu politiku MAK-e druga Tita. HDZ je susjednu frakciju nadmašio i u provedbi MAK-e. Zato je SDP-u jedina briga čuvati svoju kvotu već uhljebljenih uhljeba, pripremiti novu kvotu i paziti da se „partija“ ne raspadne. Naime, kaj. I ćorava kokoš, ako je uporna, kad-tad kljucne zrno, što je SDP-u s Račanom i Milanovićem uspjelo dva puta. A i to ponajviše zato što je HDZ-u, kao i danas, bio potreban time-out, kako bi u miru proveo ne znam više koju po redu unutarnju diferencijaciju „za ili protiv“ politike mirne i aktivne koegzistencije. Nekad se to zvalo kadrovska čistka, nije mi poznat novi naziv u rječniku inkluzivne politike. Naravoučenje jest - ne dati glas predstavnicima, strankama, društvenopolitičkim radnicima, intelektualnim proleterima i običnim uhljebnicima politike mirne i aktivne koegzistencije, koja ne daje rezultate i gura državu i narod na dno EU.

Mala škola o utjecaju uhljeb-kapitala na stanje države i nacije

Jasno je da se ni originalna Titova, niti njegova osuvremenjena inačica MAK-e ne može provoditi bez vojske društvenopolitičkih radnika, ili kako ih se danas od milja naziva – uhljeba. Oni su ključan čimbenik statusa quo, bilo da uhljebare u stranci, državnom aparatu, medijima, sindikatima, braniteljskom ili civilnom sektoru. Koje su njihove osnovne karakteristike, osim što su izravna i neizravna posljedica izostanka lustracije i ugradnje zakonskih rupa na jugozakrpe pravne države? Navest ću nekoliko lekcija što ih je u nedavno objavljenom intervju sažeo fizičar, prof. UhljebiBoris Podobnik, prodekan na Zagrebačkoj školi ekonomije i menadžmenta i profesor na Građevinskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci.

Prva lekcija - o plaći za posao koji nikome nije potreban: „Kao zemlja visoke korupcije, Hrvatska je uistinu zemlja u kojoj neki u javnom i državnom sektoru mogu godinama primati plaću za posao koji ne treba baš nikome“.

Druga lekcija - o uhljeb-kapitalu: „Po različitim procjenama, uhljeb-kapital čini nekih 50 do 100 tisuća ljudi koji su posao dobili bez natječaja na osnovi nepotizma ili pripadnosti vladajućoj stranci... hrvatska politika u samo jednom mandatu može zaposliti oko 20 tisuća ljudi“.

Treća lekcija - o posljedicama ukidanja uhljeb-kapitala: „Rapidnim smanjenjem uhljeba na održiv bi se način smanjio i PDV, što bi trebao biti cilj svih ozbiljnijih reformi, pa bi se uslijed smanjenja PDV-a povećale plaće ne samo u privatnom već i u zdravom dijelu javnog sektora, dakle vojsci, policiji, zdravstvu i školstvu, povećala efikasnost javnog sektora te smanjila zabrinjavajuća emigracija Hrvata na Zapad“.

Četvrta lekcija – o protekciji lokalnoga nad nadnacionalnim: “Upitajmo se nadalje i koliko nepostojanje reformi koje prvenstveno koče uhljebi utječe na eroziju patriotizma, a jačanje lokal-patriotizma. Donedavno su se čak i neki smijenjeni ministri, iz po imenu patriotske stranke, hvalili da su pri dodjeli poslova protežirali lokalne firme“.

Peta lekcija – o povjerenju u „strateške partnere“ i ino iskustva: „Ukoliko netko misli da problem ne leži u uhljebima nego u nečem drugom predlažem da pozovemo stručnjake za javnu upravu, recimo iz skandinavskih zemalja, pa neka oni odluče da li nam je javni sektor idealan ili traži korjenite promjene. Ako smo vjerovali u strance kad smo im predali sve važnije banke i firme, pa valjda ćemo im povjerovati i u njihovo mišljenje o efikasnosti našeg javnog i državnog sektora. Samo da li se vlade to usude i učiniti?“.

Šesta lekcija – o velikoj zabludi: „Velika je zabluda i laž da su Hrvati neskloni reformama, kako to političari i lijevi i desni često govore u medijima, nego su reformama neskloni hrvatski uhljebi, i to s razlogom. A na žalost njihovo je mišljenje vrlo važno“.

Sedma lekcija – o uhljebničkoj kontroli stranaka: „Netko može misliti da nije istina da uhljebi kontroliraju stranke. U redu, ako ne kontroliraju, a zašto onda nema radikalnih reformi? A kako ipak kontroliraju praktično sve stranke, onda je jasno da su upravo uhljebi razlog zašto smo 1996. bili razvijeniji od Estonije oko 50%, a danas je Estonija oko 50% razvijenija od Hrvatske. Mi se nismo mijenjali, a Estonci se jesu“.

Osma lekcija – o strateškom partneru uhljeba: „No nisu samo uhljebi protiv reformi. Na strani uhljeba je i kvaziprivatni sektor koji poslove uglavnom nalazi kroz poslovanje s državom, a takvih na žalost, jer smo korumpirana država, nije malo“.

Deveta lekcija – o dodatnom razlogu nesklonosti prema reformama: „Osim postojanja uhljeba, drugi bi razlog moglo biti to što smo nekad bili najrazvijenija zemlja socijalizma pa se mnogi Hrvati ponašaju poput olinjalog starog plejboja koji radije živi u prošlosti nego išta čini da promijeni sadašnje stanje. Radije grintamo nego se mijenjamo“.

Deseta lekcija – o uhljebničkom modus operandi I.: „Premda su uhljebi daleko od većine, oni su izvrsno organizirani i umreženi i čine većinu u svim većim strankama. Ako netko sumnja neka ispita stranačke baze ukoliko je to dozvoljeno. A lijevi i desni uhljebi su braća po uhljebništvu i zajednički im je cilj da ne bude promjena“.

Jedanaesta lekcija – o uhljebničkom modus operandi II.: „Kad su naše velike stranke uhljebljivale svoje članove i često izmišljale nepotrebne poslove za njih, jasno je da su imale na umu da će takvi ljudi imati na pretek vremena tijekom izbornih promidžbi, a kad obični nestranački ljudi zamrze izbore jer shvate da je nebitno tko je na vlasti, tada ipak ostaje jedna skupina glasača koja sigurno izlazi na izbore, a to su uhljebi“.

Dvanaesta lekcija – o očima željnih uhljebarine: „Osim uhljeba jedna velika skupina naših građana su oni koji od korupcije nemaju koristi, ali sanjaju da će jednom imati, dakle to su oni koji se nadaju poslovima u agencijama, državnim firmama, ili recimo zagrebačkom Holdingu. Takvi bi rado bili dio korumpirane hobotnice samo nema mjesta baš za sve“.

Koegzistencija druga Tita i inkluzivnost gospodina Plenkovića

Ima još vrijednih lekcija prof. Podobnika koje će čitatelj vrlo lako pronaći na Međumrežju. Zanimljivo je primijeti kako analiza političkoga uhljebništva, izostanka reformi i korupcijske hobotnice ne dolazi od brojnih profesora Fakulteta političkih znanosti (npr. dr. Cipeka, ili dr. Jovića). Na tom se fakultetu dežurni politolozi još bave nepostojećim „ustašama“ i skretanjima udesno, te proizvodnjom intelektualnog proletarijata. Stoga bi i njih trebalo poslati na globalno slobodno tržište na kojemu bi mogli provjeriti vrijednost i vjerodostojnost svojih „analiza“. I tako dalje.

Pojednostavnimo stvari. U nas je parola „proleteri svih zemalja ujedinimo se“ prepjevana u režimski stožerno načelo: Uhljebi svih stranaka, županija, općina, gradova, javnih tvrtki i državnih ustanova - ujedinimo se, čuvajmo naše tekovine kao oko u glavi. Pa, dokle ide da ide. Kad društvenopolitički radnik, uhljeb, dakle, bira ili „bira“ svojega stranačkoga šefa (jedan član, jedan glas, jedan kandidat!), u interesu mu je izabrati provoditelja mirne i aktivne koegzistencije svih uhljeba, ma gdje bili i ma koji stranački predznak deklarativno zagovarali. Kad pak bira kandidate za najviša mjesta u zakonodavnoj, izvršnoj, predsjedničkoj i sudbenoj vlasti, kriterij je isti. Kad na svim razinama na mjesta odlučivanja dovedu ljude koji ne dovode u pitanje miroljubivu i aktivnu koegzistenciju uhljeba i njihovih stranaka, onda moramo govoriti o uhljebističkom poretku. Njega, dakle, treba promijeniti.

U zabludi je onaj tko misli da se uhljebistički režim može promijeniti sa strankama pod kontrolom društvenopolitičkih ništkoristi radnika, ili biranjem njihovih istaknutih predstavnika na najviša dužnosnička mjesta. Dakle, nije Plenković kao deklarirani, riječju i djelom koegzistencijalist, sam po sebi problem, već njegova uhljebljena i još neuhljebljena baza – ona je u funkciji očiju i ušiju, glasnogovornika i prislušnika politike miroljubive i aktivne koegzistencije druga Tita, odnosno politike miroljubivog i aktivnog inkluzivizma gospodina Plenkovića. Tu se bazu može u političko-nacionalnom pogledu i interesu poraziti samo s novim nacionalno svjesnim i savjesnim snagama. Klasičan uhljeb, bivši društvenopolitički radnik preseljen u demokratske okolnosti, služi dvojici gospodara: režimu i svojim sebičnim interesima. Hrvatskoj su, ponajprije u politici potrebni ljudi koji služe samo jednom gospodaru – općem dobru hrvatskoga naroda. I, da završim s prof. Podobnikom, stvari stoje ovako: „Uhljebi, jasno, ne žele priznati da su oni glavni problem pa nam nameću teme od prije 80 godina. Pa i podjela na lijeve i desne je danas smiješna. Tko vidi razliku u ekonomiji kad lijevi zamijene desne ili obratno?“.

Nenad Piskač

Ned, 22-09-2019, 17:02:03

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.