Stepinčevu svetost ne priznaju jedino SPC i Srbija

LKad je ustanovio mješovitu komisiju Crkve u Hrvata i Srpske pravoslavne crkve Papa Franjo na pitanju kanonizacije Alojzija Stepinca pokazao je dosad neviđeni stupanj „inkluzivnosti“. Rečeno rječnikom aktualne političke korektnosti, koju je u hrvatski javni diskurs uveo prof. Plenković mlađi, Papina komisija nije dovela do „političke stabilnosti“. Komisija, naime, nije politička arbitraža ili politprostitucija. Svoj rad temeljila je na unaprijed određenim pravilima koja nisu dopuštala izlazak kroz dimnjak (rafjak, kjv) izvan dokumentirane istine.

Svetost mjerena Bećkovićevim kriterijima

Možda zato i nema relevantne izjave hrvatskih političara nakon što je komisija završila rad, osim uključivoga Pupovca. Bilo bi zanimljivo čuti mišljenje, recimo, potpredsjednika vlade Štromara, ali i drugih, osobito velikih „pučana“ i prigodničarskih „demokršćana“. Javio se jedino plačljivim glasom dežurni arbitar Milorad Pupovac s argumentacijom glasnogovornika ne samo onih mršavih nekoliko tisuća koji su za njega glasovali, već i hrvatskih političkih elita jednako kao i SPC i Srbije.

Nema, dakle, zajedničkog stajališta ni poslije rada mješovite komisije. Srbiju ne zanima istina, ona zna tko je u pravu, kako je to lijepo sažeo srpski akademik Matija Bećković. U pravu je i dalje partijska interpretacija povijesti. Aleksandar Raković, srpski „istoričar“, kaže da Srbija i SPC „ni sada ni u budućnosti ne će da prihvati“ Stepinčevu svetost, jer da su Srbi ubijani od režima Nezavisne Države Hrvatske. Nadbiskup Stepinac, međutim, nije bio dio Pavelićeva režima. Ali Stepinac je zato bio kritičan prema svim režimima u kojima je djelovao, bilo da je to bio velikosrpski režim monarhističke Jugoslavije, Pavelićev režim u NDH ili totalitarni jugokomunistički režim maršala Tita.

Velikosrbi i komunisti imaju problem sa Stepincem od trenutka kad je ovaj odbio Titov plan o odvajanju Crkve u Hrvata od pape i Vatikana."Slaganje"S osporavateljima Stepinčeve svetosti možemo se složiti samo u jednom. Stepinac ne bi bio sporan SPC-u, Srbiji, Titu, Partiji i njihovim suvremenim trabantima, da je prihvatio Titovu ponudu o odvajanju Crkve u Hrvata od pape i Vatikana. SPC i KPJ/SKJ, već bi ga za života proglasili svecem, odnosno narodnim herojem, te ga odlikovali najvišim svetosavskim i državnim odličjima, počastili bi ga počasnim članstvom u JAZU, moguće i SANU, a dobio bi i Džamonjin spomenik u Beogradu umjesto Blaževićeva montiranoga procesa u Zagrebu Do svibnja 1945., dok su iz šume vrebali vlast, častili su nadbiskupa Stepinca kao pozitivnu osobu. No, čim su revolucionarnim metodama osvojili vlast, Stepinac je postao objekt njihove montaže. Zašto? Zato jer nije pristao na projekt koalicije komunista i velikosrba o zatiranju povijesno potvrđenoga identiteta hrvatskoga naroda. Identiteta na kojemu je nekoliko desetljeća kasnije utemeljena slobodna hrvatska država.

Izostali argumenti i nastavak jednoumne partijske interpretacije

Hrvatska danas ni o čemu bitnom nema zajedničko stajalište sa Srbijom – bilo da je riječ o jeziku, povijesti književnosti, velikosrpskoj agresiji i njezinim uzrocima i posljedicama, žrtvama, granicama, osim u jednom – ulazak Srbije u EU hrvatski je strateški interes, premda nije jasno je li to i srpski strateški interes. Osim Srbije Stepinčeva je svetost sporna i srbijanskim trabantima u Hrvatskoj, koji otvoreno zagovaraju stajališta i opravdavaju protuhrvatske politike iz razdoblja velikosrpskoga totalitarizma monarhističke Jugoslavije i razdoblja totalitarnoga jugokomunističkoga totalitarizma crvenoga fašiste Tita.

Mitovi i krivotvorine partijske interpretacije povijesti ključni su čimbenik za koje se love lovci u mutnom. Stepinac je za njih prekrupna riba. Dobili su prigodu kakvu više nikad ne će dobiti. Mješovita komisija bila je ne posljednja, već zadnja prigoda, da iznesu urbi et orbi argumente umjesto partijskih interpretacija. Predstavnici SPC pred komisiju nisu donijeli ništa! Ali su tražili produžetak rada komisije. Oni bi u nedogled zavlačili. I zavlačit će, ali više ne pred Papom, već ponajviše u Hrvatskoj. Zavlačenje će imati uspjeha onoliko koliko će im na unutarnjem planu hrvatska država dopuštati, odnosno koliko će hrvatske politelite lovce u mutnom „inkluzivirati“, hraniti, financirati i šopati. A na vanjskome planu i dalje provoditi šutnju o istini i nasrtajima na nju.

Na pitanje je li za vas Stepinac kontroverzna osoba Pupovac odgovara - još je niz pitanja na koja treba odgovoriti. Suglasnosti o Stepincu nema, pojašnjava Pupovac, u pitanju odnosa prema NDH, pokrštavanju, zločinima... Ili nije pročitao odavno dostupne dokumente i drugu povijesnu građu, ili manipulira, ili je vjernik partijske interpretacije i montaže.

Stepinac nije političko pitanje

Poslije završetka rada mješovite komisije potpuno je deplasirano kardinala Stepinca promatrati u relacijama hrvatsko-srpskih i srpsko-hrvatskih kontroverzija. Osporavanje Stepinčeve svetosti bilo je razlog Papina utemeljenja mješovite komisije. Osporavanje utemeljeno na mitovima, lažima, montažama i krivotvorinama srpska je specijalnost uzdignuta na čast državne politike. Stepinac je političko pitanje Srbije, Srpske pravoslavne crkve i njihovih trabanata. Za katolike, Zapad i Vatikan Stepinac nije političko pitanje. On je za zapadnu uljudbu prije svega svjetionik i putokaz ispravnoga odnosa prema totalitarizmima. Bilo da je riječ o velikosrpskom, ustaškom ili jugokomunističkom. Prema tome, ako doista želi slijediti pozitivan Stepinčev primjer hrvatska država mora jasno i glasno, nedvosmisleno i kontinuirano osuđivati velikosrpski (1918. – 1941.) i komunistički (1945. – 1990.) totalitarizam na jednaki način kako to čini i s ustaškim režimom (1941. – 1945.).

S osporavateljima Stepinčeve svetosti možemo se složiti samo u jednom. Stepinac ne bi bio sporan SPC-u, Srbiji, Titu, Partiji i njihovim suvremenim trabantima, da je prihvatio Titovu ponudu o odvajanju Crkve u Hrvata od pape i Vatikana. SPC i KPJ/SKJ, već bi ga za života proglasili svecem, odnosno narodnim herojem, te ga odlikovali najvišim svetosavskim i državnim odličjima, počastili bi ga počasnim članstvom u JAZU, moguće i SANU, a dobio bi i Džamonjin spomenik u Beogradu umjesto Blaževićeva montiranoga procesa u Zagrebu.

Srbija i SPC jedine na svijetu službeno ne priznaju i nikad ne će priznati svetost Alojzija Stepinca. To je jedini opipljivi rezultat jednogodišnjega rada Papine mješovite komisije. Prema tome, glede Stepinca – santo subito. I nastaviti dijalog, ali ne po načelu gluhoga s nijemim, već samo i jedino na načelima međunarodnoga prava, znanstvene aparature i dokumentirane istine. Sve ostalo spada u gubljenje vremena, osim kad je riječ o nužnim naporima raskrinkavanja velikosrpskih i komunističkih mitova, montaža i krivotvorenja.

Nenad Piskač