Životna priča Janka Žnidarića (3/3)

Životna priča Janka Žnidarića (1/3)

Životna priča Janka Žnidarića (2/3)

No, život se za sve nas bespovratno promijenio, Esther i ja smo dobili i kćer. Djeca su rasla i mi smo se mučili kako ih dignuti na noge. Bili su dobri đaci i sa školom nije bilo problema, završili su gimnaziju i fakultet, sin je postao građevinski inženjer, slijedio je tatu, a kćer je, po uzoru na mamu, studirala jezike. Jedno vrijeme radila je kao inokorespondent u nekoj firmi za vanjsku trgovinu, tu je i upoznala svoga prvog muža, Nijemca i s njim otišla u inozemstvo. No ja sam opet počeo kockati, uz kocku je išao i alkohol, ponovno sam se vratio starim navikama. Ljudi s kojima sam kockao više nisu bili isti oni s kojima sam se družio prije i za vrijeme rata, stari kartaši su osiromašili, nestali ili otišli u inozemstvo. Novi krug u kojem sam kockao sastojao se od obrtnika, sitnih funkcionera vlasti, bogatih poljoprivrednika, ponekog sportaša. Igrali smo poker za novac, isprva za male sume, a onda s povećanjem standarda za sve veće i veće iznose. Dobivao sam i gubio, uglavnom gubio.

Kako bih mogao isplaćivati dugove potajno sam stao iz našega stana iznositi ćilim ili sliku, neku plastiku ili brilijant. Esther se nije isprva bunila, a kad je postalo očito kako je potkradam, nju i djecu, izbila je ozbiljna svađa. Isprva sam nijekao svoj porok, tvrdio da to nisam bio ja koji je potkrada, bacio sam krivnju na sina, vidite u što čovjeka pretvori strast, okrivio sam sina za nestanak dragocjenosti, nisam si mogao pomoći, tada je iz mene progovarao alkohol, grijeh, porok, bolesna strast. Esther i ja se više nikada nismo oporavili od te svađe, ona je shvatila s kakvim čovjekom živi sve te godine, a ja si nisam mogao priznati da je strast za kockom i alkoholom jača od ljubavi prema ženi koju sam godinama želio, oženio se njome i jedno je vrijeme obožavao. Vjerojatno su nevolje kroz koje smo prolazili u ratu, stalno dovijanje kako spasiti glavu i preživjeti te strašne godine, pa onda nevolje u novom režimu, a možda je i vijest da je njen prvi muž živ uzdrmala njeno povjerenje u mene.... uglavnom, živjeli smo zajedno ali više ne kao muž i žena.

Ja sam sve više izbivao iz kuće, ulazio u kratke veze sa ženama, zanemarivao djecu, o njima se brinula Esther, kockao, gubio noći u lošem društvu, pijan govorio stvari o kojima se tada trebalo šutjeti. Netko je to prenio na odgovarajuće mjesto i mene su zbog neprijateljske propagande i širenja lažnih vijesti osudili na dvije godine robije. Kad sam se vratio kući više nisam bio potreban ni djeci niti Esther, ona je podučavanjem klavira, jezika, pa čak i šivanjem, prehranjivala obitelj. Još više sam se udaljio od obitelji, noći sam provodio u društvu bohema, notornih alkoholičara i noćnih dama, spavao na najrazličitijim mjestima, u vagonima na ranžirnom kolodvoru, u nedovršenim zgradama ili napuštenim barakama, nekoliko puta sam se ubacio i u prihvatilište za beskućnike dok nisu otkrili da u Zagrebu imam obitelj pa su me izbacili i zaprijetili novim zatvorom. Djeca su me odbacila, Esther bi mi ponekad oprala rublje i dopustila da se okupam, nahranila me, sve bez riječi, nikada nije pitala gdje sam, što radim i kako živim. Uvukla se u šutnju iz koje je rijetko izlazila pokojom općom napomenom, pitanjem ili savjetom. Sjedila je kraj prozora, zaklonjena zelenim lišćem drvoreda na Prilazu, držala u krilu neku otvorenu knjigu, pod stare dane čitala je samo njemačke klasike, Goethea, Schillera, Kleista, Heinea, i odsutno gledala na ulicu. Život je svakim danom sve više bujao dok je ona kopnila.

Kao da je u sebi nosila veliki teret holokausta, strašne sudbine svoga naroda koju je ona slučajno izbjegla ili grižnju savjesti što je muža proglasila mrtvim i udala se za mene ili zbog nesretna života koja je u početku tako mnogo obećavao: uspjeha, popularnosti, ljubavi, sreće. Djeca su otišla od kuće, a ona je lagano kopnila okružena svojim fotografijama iz mladenačkih, sretnih dana. Život je dotle tekao dalje, komunizam se nakon svoje okrutne faze mijenjao u privid slobode, dizao se standard, ljudi su odlazili kao gastarbajteri u tuđi svijet, dolazio je novac, ali se država stala rastakati. Umro je Tito, raspadanje bivše države se ubrzalo, krajem osamdesetih osjetio se lahor slobode, sve više se pojačavao kao i ovaj nalet vjetra što je zapuhao s Medvednice. Zraka, zraka, svježine....Ponio me narodni polet, muvao sam se po gradu, prisustvovao, sudjelovao, potpisivao, glasovao. Na posljetku smo dobili državu Hrvatsku, slobodu i neovisnost. A onda je počeo rat pa se u obrani domovine, zavičaja iskazala ovakva mladost, nadam se da je i u ovima ostalo nešto od tog rodoljubnog osjećaja, tog naboja, te žestine...Oslobodili smo se, postali ponosni i časni, ljudi s dostojanstvom, jednakovrijedni članovi civiliziranog svijeta. Bili smo puni poleta, zajedništva, snage, zdravlja.

Onda se razbolio i uskoro umro prvi predsjednik. Odonda mi se čini da smo se svi bolesni. Esther se razbolila, od smrtne bolesti, to me je vratilo kući, osjetio sam da sam joj u njezinim zadnjim danima dužan pomoći. Donosio sam joj hranu kao i u početku naše veze, brinuo za nju, nabavljao lijekove, plaćao komunalije, zvao liječnika. Nismo imali više novca pa sam iz kuće odnosio zadnje vrijedne stvari, nije mnogo ostalo. Esther nije ništa govorila, samo me je pratila nijemim pogledom. Kad je ponestalo stvari koje su se mogle prodati stao sam se zaduživati, našao sam lihvara koji mi je bio spreman dati zajam ako kod odvjetnika na njega prepišem stan. Učinio sam to i nikad mi nije bilo žao, po prvi put sam osjećao kako nešto činim za dobru stvar, kako bih olakšao posljednje dane ženi s kojom sam imao dvoje djece, koja je bez predbacivanja trpila sve moje nepodopštine, poroke, pijanstva, duge odlaske od kuće....Ležala je u svom krevetu, oslabjela, malena, sva se istopila, i šutjela.

Gledala me svojim velikim, sad ugaslim očima, morao sam otklanjati pogled, jer sam osjećao krvinju, zbog njenog nesretnog života, zbog mog vladanja prema njoj, zbog općeg zla i nepredvidljivih sila koje su nam zagorčale život. Smanjila se na veličinu djevojčice, kupao sam je, brinuo da ne dobije rane od ležanja, davao joj lijekove, zvao liječnika. Pred smrt je zaželjela rabina. Otišao sam u Židovsku općinu i objasnio tko sam i što želim. Malo su se nećkali, Esther nikada nije bila revni član te zajednice, ali je rabin ipak došao. Otišao sam u drugu sobu dok je rabin na hebrejskom poluglasno razgovarao s Esther, kasnije su zajedno ponavljali neke meni nerazumljive riječi, vjerojatno su molili. Razabrao sam samo riječ koju je rabin ponovio nekoliko puta: Kadish! Kadish! Kad je rabin otišao ušao sam u sobu i našao je smirenu, kao da se vratila u kuću koju je davno napustila. Još je nekoliko dana ležala glave okrenute prozoru i zelenilu pred njim, smješkala se pomirena s onim što je čeka. Tiho je umrla noću, ujutro sam je našao s istim tim smješkom na licu. Za sobom je ostavila sve nedaće, boli, muke, razočaranja, bičeve života i sudbine i smireno otišla tamo gdje ćemo jednom svi otići. Radovalo bi me kad bih je ponovno sreo i ispričao se za onaj dio boli koji sam joj nanio. Za ostalo nisam kriv, za ostalo kriva je politika, sudbina, ustroj ovoga svijeta.

Vidite ovu mladost, gosti su se već nekoliko puta izmijenili a onaj student je i dalje s onom plavokosom....Lijepo ih je vidjeti tako zbližene, nesvjesne bilo čega uokolo njih....Ljubav vam je to.....Jesam li vas umorio mojom pričom? Morao sam je jednom ispričati, do sada nisam našao tako dobrog slušatelja kao što ste vi. I vidite iza svake tužne priče, a ja mislim da je ova moja priča tužna, ovdje, kod nas, ne znam kako je drugdje, ali ovdje kod nas skoro uvijek iza tužnih ljudskih priča stoji politika, povijest, ratovi, ustroj ovoga svijeta....A on se uopće nije promijenio, to vam ja tvrdim, ja koji imam devedeset godina i štošta sam prošao i vidio u životu. Uopće se nije promijenio....

Čujete li ovo zavijanje, to su policijske sirene, to dolazi pratnja po predsjednika Sabora, on stanuje tu, nedaleko u novoizgrađenom elitnom naselju. Ide predsjednik na posao u Sabor ili na neki važan državnički sastanak, ručak, razgovor. Ti koje čuvaju čuvari i brane ih zavijanje sirena, kroje naše života, to sam naučio u životu na ovom brijegu. Tu su vam oduvijek stolovali oni koji nam određuju život. Tu nedaleko u uličici, sasvim uz Kaptolsko sjemenište, imao je kuću vojskovođa Slavko Kvaternik. Kupio ju je pred rat, vilu u mirnoj uličici na Šalati s voćnjakom, uz Kaptolsko sjemenište. I mirno je u njoj živio sve do desetog travnja četrdeset i prve kad se pojavio na balkonu i proglasio NDH. Mirnu uličicu su zatvorili, više se nije moglo ići kroz nju, čuvali su je naoružani stražari-domobrani. Bila je zatvorena za običan svijet kao što je bio zatvoren i Tuškanac u koji se uselio poglavnik i njegova svita. Oduzeli su vilu bračnog para Rosenblum, jer su bili Židovi, ali i zato jer su novi moćnici željeli na mjestu za kojim su žudjeli. Tuškanac, Šalata, Pantovčak mjesta na kojima se ogleda politička i obična ljudska nadmoć. Njih su 1945. potjerali partizani, zasjeli u vile, nisu ih vratili ni Židovima ni drugim vlasnicima, zasjeli i neki još danas žive u njima. Ili njihova djeca. I na ovom brijegu ih ima, tih novih moćnika koji su zamijenili vlastodršce iz NDH. A onda su došli još noviji, nakon 1990. Oni nisu otimali od onih koji su oteli od ustaša, bilo je drugo vrijeme, nije se više smjelo u vilu ući sa strojnicom i istjerati vlasnika. Stari partizani su ostali u svojim vilama, a za nove dužnosnike su se stale graditi nove. Opet sirene!

Sad predsjednik Sabora ide od kuće, s pratnjom. Nije on jedini visoki dužnosnik koji stanuje na našem brijegu. Na brijegu su jedno vrijeme živjela dva predsjednika vlade, sada živi samo jedan, tu žive bivši načelnik stožera vojske, nekoliko generala. Nedaleko odavde je i vila bivšeg predsjednika države, nedavno uređena, sa stražom pred njom. Obitelj bivšeg ministra obrane, glumci, stari i novi bogataši, glazbenici....U novo ekskluzivno naselje ispod Sjemeništa u Babunićevoj ulici uselili su se diplomati, sportaši, novi bogataši. Imaju i klub, s bazenom i gombaonicama, kako to danas zovu?....Teretana. Da, da, teretana, mladi i stari koji to mogu platiti, ludi su za teretanama, svi hoće biti mišičavi, jaki kako bi se svidjeli ženama....Moja teretana bilo je gradilište, ja bih se s mojim radnicima okladio i onda bi se natjecali tko će odnijeti na tragljama više cigli ili betona na drugi kat zgrade... Onda nije bilo dizalica, sve na ruke... Kakve sam onda imao mišiće!? Gol do pasa, mokar od znoja privlačio sam poglede gospođica koje su prolazile kraj gradilišta...S ostalim nadničarima dobacivao sam im lascivne ponude, bio sam bauštelac, tko je mogao znati da su nedaleko parkirani moj auto i šofer. To su bili dani. Pa objed nakon oklade, naravno da sam uvijek ja plaćao bez obzira na ishod, iako sam uglavnom pobjeđivao... Ja sam poštivao radnike, znao sam što je umor i znoj i napor koji ulažu za svaku paru, svaki dinar ili kunu, a ne kao ovi današnji privatnici, tajkuni.... Aha, teretana. Stvarno sam bio jak i zdrav. Otišli bi na rajžlece ili fileke kod Banjeglava ili u krčme okolo Dolca.

Rajžleci, litra i sifon, partija rauba, što vam više treba. Kad sam si mogao svakodnevno priuštiti kavijar i lososa, šampanjac i oštrige uživao sam u jednostavnoj, domaćoj hrani, u razgovoru s mojim dečkima s građevine...Valjda mi je to pomoglo da bez psihičkih posljedica prebrodim pad u neimaštinu, da nemam nakon što sam imao, pomirim se sa siromaštvom....Ponovno jedem grah, fileke i gulaš, ako nema i toga dobar je kruh i špek, ako nema ni toga nađe se za konjačić... I što mi moj gospodine fali? Doživio sam više godina od mnogih bogatih.....Obilazim ovaj brijeg, spavam u šupi, ponekad se okupam u javnoj kupelji, okanio sam se kocke, bio sam prisiljen, jer više nisam imao novaca, jedino se ne mogu odreći konjaka, jest da ovaj koji sad pijem nije poput francuskog, ali je jak, pali u jednjaku i želucu, strese me, razdrma, osvijesti, probudi, usmjeri na svijet uokolo mene, da ga bolje vidim, do njegovih skrivenih dubina.....Rekao sam vam da sam ja kroničar ovoga brijega, pratim i pamtim što se na njemu događa. Poznavao sam mnoge i ispratio ih na Mirogoj, ali sam zapamtio tko su i što su bili, što su činili, jesu li se predali moći i vlasti ili su ostali ljudi, jednostavni, obični ljudi koji su bar jednom u životu pomogli drugome. I to vam je slučajnost, sreća, poneki prožive cijeli život i ne dođu u prigodu pomoći drugima, a nekim sretnicima takva se prigoda u životu dogodi više puta. Ja sam imao sreću, upoznao sam Esther, mene je susret s tom krasnom ženom, sveticom, Esther je bila svetica, naveo na dobro djelo, mislim da joj je susret i brak sa mnom spasio život. Drugima nije potrebna nikakva korist, plaća, zahvala, oni dobrotu čine sami od sebe, jer su dobri. Dragi gospodine, mene deset godina, od njene smrti progoni misao bih li ja pomogao Esther da se nisam zaljubio u nju? Bih li to učinio potpuno nezainteresiran za nju, iz čiste ljudskosti. To pitanje na koje ne znam odgovor, progoni me stalno, hoću li ga ikada znati. Možda se zato i dalje družim s konjakom, pretvaram se da mi pomaže bistriti um, omogućiti prodor u samo središte pitanja : Jesmo li dobri sami po sebi, po Božjoj naravi ili uvijek iza naše dobrote stoji neki interes? Ne znam hoću li umrijeti lišen odgovora? Hoću li se i na smrtnoj postelji mučiti tom sumnjom?....Nakon toliko riječi ostala je samo šutnja......

Što mi to pokazujete, dobri moj gospodine? Kakvu zagonetku moram riješiti? Pokazujete na ono dvoje mladih? I što s njima? Ne dajete mi odgovor, znači moram ga sam naći.... Mladić, djevojka? Muško, žensko? Mladost? Ljepota? Budućnost? Ni jedan od tih odgovora nije pravi? ... Hmm.....Pamet? Znanje? Darovitost? Ustrajnost? Poštenje? Ljudskost?.....Janko Žnidariću potrudi se, misli dublje, prodri do istine! Raščlanjuj! Što vidiš? Dvoje mladih. Stisnuli su se jedno uz drugo, gledaju se... Kako se gledaju? Zaljubljeno.....Pa naravno....Ljubav. Ljubav j odgovor! Onaj tko ljubi spreman je na sve pa i na krajnje žrtvovanje. Ljubav i dobrota svezani su vezom čvršćom od najdebljeg lanca, jačom od najtvrđeg okova, tko ljubi prirodno čini dobro. Dragi, mili gospodine, vi ste mudrac, vi ste genije, kako ste mi lako otkrili istinu koja je stajala preda mnom, a ja je nisam vidio. Smijem li vas dodirnuti? Možda ste vi moj anđeo, moj dobri duh koji me došao prosvijetliti? Znači li to da se bliži i moj kraj? Ako mi nosite i tu vijest ne će mi biti žao. Dosegnuo sam svoj smisao života. Stvarni ste, no što to znači, anđeli se mogu otjeloviti. Hvala vam, ogromna vam hvala. Zaslužujete moju najdublju zahvalnost. Mogu li vas ipak nečim počastiti, to je najmanje što Janko Žnidarić može učiniti za vas? Ne? Sigurno ne? Onda ću se oprostiti od vas, idem na Mirogoj. Imam neodoljivu potrebu otići do groba moje Esther i reći joj kako sam na posljetku našao odgovor. Ja sam je volio, i ona je mene voljela. To ću joj reći, to. I reći joj da mi je u tome pomogao dobri anđeo....U vaše zdravlje ! Ovo ću na iskap.... Uskoro će autobus za Mirogoj. Bila mi je čast, uvijek ću vas se sjećati, moj dobri duše, moj anđele čuvaru. Moje poštovanje. I pripazite na onaj par! Vi, dobri anđeo to možete. Poput Kupida prostrijelite im srca strelicom vječne ljubavi.

Miroslav Međimorec