Životna priča Janka Žnidarića (2/3)

Životna priča Janka Žnidarića (1/3)

Dragi gospod)ine, jesam li vas zamorio svojom pričom, tek smo na početku. Pođite ako nemate vremena, ne ću se uvrijediti. Ostajete? Bog vam platio za dobrotu što je činite jednom osamljenom starcu. Hoćete li sada nešto popiti. Ništa? Bar čašu vode, pozvat ću Tomislava, donijet će je časkom. Tomislave, čašu friške vode za ovog dobrog gospodina!

Kao što znate iz povijesti, učili ste povijest, naš profesor povijesti na prvoj realki bio je temeljit, morali smo znati sve o rimskoj povijesti, Cezaru, Antoniju i Kleopatri, Kartagi, Hanibalu, Scipionu, barbarima, propasti Rima.... Pričao je o tome na romantičan, zaljubljen način, ali on zapravo nije imao pojma što je povijest, za njega je ona stala s Rimom. Pojma on nije imao o pravoj, modernoj povijesti, nije mogao ni zamisliti kakva nas okrutna povijest čeka za par godina. Prilike u Europi i svijetu su se pogoršavale, vi ste po svemu bili dobar đak, što dobar, odličan, nemojte biti skromni, vidim ja da ste vi jedan pametan, načitan i školovan gospodin.....pa su vam poznate pojedinosti: Versaille, gospodarska kriza dvadeset i devete, dolazak Hitlera na vlast, slaba Liga naroda, boljševici okruženi Sanitarnim kordonom disciplinirali su ruske i druge narode u SSSR-u za novo komunističko društvo, Španjolski građanski rat, Narodni front, Japan i Kina, svi su se naoružavali, ali stalno blebetali o miru, miru, miru....

Njemačka je već tri godine bila na granici sa starom Jugom, propala je Čehoslovačka, a s njom i moji unosni poslovi u Pragu i Brnu.... Kad sam već spomenuo Čehoslovačku, nisam je mogao ne spomenuti u mojoj priči, to vam je moj gospodine prije rata bio raj na zemlji. Ljudi su fantastično živjeli, bilo je opće blagostanje, tvornica Škoda je bila ogroman koncern, proizvodili su sve od ponajboljih topova i tenkova do automobila i robe široke potrošnje. Imali su najbolji standard u cijeloj Europi. Gradilo se na sve strane. Ja sam za jednog bogatog Čeha, Jana Šedivog, sagradio veliku dvokatnicu na Tratinskoj, oni su tada ulagali novac u nekretnine u Zagrebu i na našem moru, posvuda imate Češke vile, u Kraljevici, Crikvenici, na Rabu, otocima, po Dalmaciji.....

Dopala mu se moja profesionalnost i pozvao me u Prag, sagradio sam mu vilu, pa stambenu kuću i posao je u Češkoj krenuo. Imao sam novaca da i sam nisam znao koliko?! A kakvi su vam tamo bili hoteli? Svjetski: ponuda, posluga, provod i najvažnije- žene. Kakve su to bile krasotice, plavokose, brinete, crvenokose, crne, oble, podatne, spremne na sve.

Bile su tako emancipirane, same su se usuđivale otputovati u Karlove vari i Marijanske lazni, doći u praški casino ili kakav luksuzni restoran s plesnom glazbom. Udate i neudate, iskusne žene i tek propupale djevice nisu se plašile prihvatiti ponuđeni šampanjac, sjesti za vaš stol, plesati slobodno se stiskajući o vaše tijelo i istu noć se naći u vašoj hotelskoj sobi. O predivna, bajna, predratna Češka. No kao i sve lijepe stvari moralo je i to svršiti. I svršilo je okupacijom Češke, nezavisnošću Slovačke. To se naravno dogodilo istovremeno ili malo prije dolaska bračnog para Rosenblum u Zagreb. Zapravo malo? Možda godinu, godinu i pol prije njihova dolaska u Zagreb. Tako da te lijepe Čehine i Slovakinje, nisi mogel ni razabrati koja je koja, nisu remetile moju ljubav prema Esther, jer nje još nije ni bilo. Je, sasvim druga priča je bila kad se ona pojavila u mojem životu i mojim osjećajima. I tad je bilo drugih žena, al' kak da je to bilo iz tuge, ljubomore, osvete kaj me ona odbija, iz neke vrste kažnjavanja samog sebe i nje premda to ona nije ni znala.Tad nismo bili ni dobri znanci, niti sam joj pomagal, to je došlo kasnije...

U rujnu trideset i devete počeo je svjetski rat, drugi, stara Juga je mobilizirala svoju vojsku, ali ju je nakon nekog vremena i demobilizirala i uglavnom smo svi, većina, osim nešto pametnih glava, vjerovali da je s Poljskom rat gotov. Kad je pala Francuska i tad smo mislili da će nas rat mimoći, a onda se u travnju četrdest i prve dokotrljao i doklizao na kotačima i gusjenicama njemačkih tenkova u Zagreb. Vi ste mladi, no mlađi ste od mene, nisam vas mislio pomladiti do dobi ovih oko nas, ali ste mlađi od nas koji se još sjećamo drugog rata, pa se sigurno ne sjećate... Oni, Švabe, su vam ih nakon onog dočeka na Jelačićplacu, vidli ste taj dokumentarni film, njemačke pancere pred Singerom na Jelačićplacu, razdragane Zagrepčane okoli njih, tim slikama su dokazivali navodno hrvatsko germanofilstvo, kao Hrvati su srdačno dočekali Švabe pa su jednaki kao oni. Istina je da su Hrvati oduševljeno dočekali oslobođenje od Srba, od srpske monarhije i njene žandarmerije, korupcije i diktature, to vam je istina, tome su se radovali....O čem sam ono govoril?..... Švabe su svoje pancere skrili ispod drvoreda na Medveščaku, po dvorištima na Kaptolu i Novoj Vesi, njihovi vojnici su bili jako ljubazni i davali su zagrebačkoj deci čokolade i konzerve punomasnog mlijeka.....I opet smo mi, većina, mislili to je neka fina vojska, s njima nam bude dobro, ali kad su naši domaći počeli delati reda, te rasni zakoni, te Židovi moraju nositi žute zvezde, te Srbi marš natrag u Srbiju, te prva streljanja onih komunista iz Kerestinca nekima je počelo svitati da ne bu dobro. Onda su i Nemci pokazali svoje pravo lice, došel je Eses i Feldžandarmerija. I tad je sve počelo s Esther, tad me prvi put posjetila u mom uredu. Nisam mogao verovati kad mi je moja tajnica najavila gospođu Esther Rosenblum, skoro sam se onesvestil. Popil sam čašu vode da dođem k sebi i onda je primil u uredu. Bila je u krasnom proljetnom plavom kostimiću od šantunga, sva ta lagana, podatna tkanina skrivala je i istovremeno, sa svakim njenim pokretom, otkrivala predivne obline kojima ju je Bog obdario. U ruci je imala damsku torbicu, nikakvog nakita. Kestenjastocrvenkastu kosu savila je u skladnu punđu koja je isticala plemenit oblik njene glave. Bila je poput boginje, jedino su joj oči izgubile onu toplinu i senzualnost kojih sam se tako dobro sjećao. Na lijevoj strani prsa imala je prišivenu žutu šesterokraku zvijezdu.

Poljubio sam joj ruku, ponudio da sjedne i upitao je čime je mogu ponuditi: Kava, čaj, neki osvježujući napitak, liker? Zamolila je samo čašu vode. Kad je tajnica donijela vodu i ona iz čaše srknula par kapi stala mi je žurno, kao da je u pitanju život ili smrt objašnjavati razloge ovakva nenadana dolaska. Ustaše se donijele uredbu po kojoj Židovi više nisu smjeli živjeti u sjevernom, rezidencijalnom dijelu grada, svoje stanove i vile morali su predati vlastima. Tako zvana rekvizicija. U njih su se useljavali ustaški dužnosnici ili visoki njemački oficiri. Židovi su se morali preseliti u donji dio grada i sa sobom su smjeli ponijeti samo najnužnije stvari. Rok je bio kratak. Esther me došla zamoliti mogu li joj pomoći pri pronalasku manjeg stana u donjem gradu i možda nekako spasiti jedan dio njenih stvari. Začudilo me takvo njeno povjerenje u čovjeka kojeg je vidjela tek nekoliko puta, u stranca, u zemlji koja je u ratu prema njoj i pripadnicima njenog naroda stala pokazivati i svoje ružno lice. Isprva su je lijepo primili, a sad, odjednom, oduzimaju joj imovinu, obilježavaju je, segregiraju. Ali zašto je izabrala mene, nije li svojom ženskom intuicijom otkrila moju sklonost njoj i sad je hoće iskoristiti. Bez one vrste nagrade koju sam ja očekivao od nje, bez dublje naklonosti, bez osjećaja prema meni koji sam pokazivao, očitu zaljubljenost u nju. Je li to čisto poslovni odnos, pomognite mi, ja ću vam za to platiti, još je imala dovoljno novca, pak svak na svoju stranu.

Takve su mi misli išle glavom, ali se jedna sve više nametala. Morala je ipak zapamtiti onaj poljubac, sjetila se mog nespretnog pokušaja nježnosti, znaka dubljeg osjećaja prema njo, to je raslo u njoj i rodilo je osjećaj po kojem sam joj više od znanca i prijatelja, čovjek u kojeg se u ovakvim teškim vremenima može pouzdati... Ipak, moguće je da joj je muže živ, negdje je u Palestini, sad se ne može javiti, ali kad završi rat vratit će se po nju......Pa bili su tako zaljubljeni...Onda ne će biti moja...Odlučio sam učiniti to što me je zamolila, pod svaku cijenu. Učinit ću to za vas, odgovorio sam joj bez okolišanja. Učinit ću to već sutra, imam snažna poznanstva i veze i mislim da ću uspjeti. Imam u izgledu dvosoban stan na Prilazu, prazan je i možete se odmah u njega useliti. Zahvalila mi je i oprostila se. Opet sam joj poljubio ruku, diskretan miris njenog parfema zavrtio mi je glavu, u meni je opet nabujala strast i onaj gori, muški dio mene zaželio ju je toga časa dograbiti, baciti na kauč, razderati one lepršave tkanine i, moram vam to šaptom reći, silovati je. Bila je to samo požuda, dugo zatomljena požuda prema toj prekrasnoj ženi. Brzo sam se osvijestio i dopratio je do izlaza s obećanjem da ću već za dan ili dva doći osobno kamionom i preseliti je u stan na Prilazu. Okrenula mi se i ponovno su njene oči zračile nekom dobrotom prema meni, dubokom sklonošću, je li to već bila ljubav, ne bih znao reći.

E, sad bih morao progovoriti malo i o mojim političkim pogledima. Nekad se to krilo, povjeravalo se samo najboljim prijateljima, a bilo je vremena kad ni to nije bilo garancija da vas prijatelj, rođak, brat ne će otkucati vlastima...Ako ste bili protiv njih, protiv vlasti na vlasti, ako ste bilo judeomason, plutokrat, Srbin, boljševik, komunist, peder, anglofil....Samo malo kasnije ta ista opredjeljenja su postala poželjna poput boljševika, komuniste i Srbina, a postalo je opasno biti ustaša, banda, narodni neprijatelj, nacist, reakcija, kolaboracionist, nacionalist i Hrvat.

Danas živimo u demokraciji i nitko se više ne libi slobodno progovoriti o svojim političkim simpatijama, stavovima i opredjeljenjima. Ja sam vam Hrvat. Uvijek sam se tako izjašnjavao, u monarhiji, za vrijeme NDH, čak i u komunizmu. Neki kažu to je nesreća, roditi se kao Hrvat. A ja sam pomiren s time što jesam. Ne stavljam to na sva zvona, ne razmećem se, ne bučim ni ne prijetim, niti sam ikad skrivao to što jesam. Takav mi je bio otac i sva familija s majčine i očeve strane, jednostavni, tihi Hrvati. Polovicom tridesetih postao sam član HSS-a, skoro devedeset posto Hrvata je glasovalo za tu stranku, novčano sam pomagao „Radišu", preko njega je HSS školovao siromašnu seljačku djecu. Obradovao sam se sporazumu oko uspostave Banovine, verovao da smo dobili dovoljno široku autonomiju unutar Jugoslavije. Prijateljevao sam s članovima HSS-a, ljudima iz građevinskog ceha. Neki od njih su na početku NDH postali visoki činovnici nove vlasti, zapravo režima, ali to ćemo kasnije shvatiti. Na pomoć nekolicine njih računao sam u stvari gospođe Esther. Morao sam vam napraviti ovaj uvod u moj politički životopis jer sam zbog njega stradao u komunizmu, bio dva puta u zatvoru i zaradio etiketu sumnjivog političkog elementa. Vratimo se mi našoj priči.

Sutradan sam pribavio redarstvenu dozvolu za selidbu iz vile koja će pripasti nekom njemačkom pukovniku i dan kasnije sam došao s momcima potrpati u kamion najvrijednije njene stvari. Sitno pokućstvo, ćilime, slike koje će Nijemac sigurno baciti, jer ne odražavaju novu nacističku ideologiju, njene glumačke fotografije i bogatu knjižnicu, njenu i muželjevu garderobu, bračni krevet, pukovnik nije želio spavati na židovskom krevetu, i što je ponajvažnije njen novac i nakit koji su bili dobro skriveni u vrećicama brašna i šećera, među njenim rubljem, u cipelama. Na kraju utovara vojnički nas je pozdravio gefreiter, pukovnikov posilni, on je nadzirao selidbu. Ja sam ga potkupio bocom odličnog francuskog konjaka kako bi zažmirio na stvari koje smo uzeli, a nismo smjeli. Vidite, gospodine moj, kako je konjak imao važnu ulogu u mom životu, ima je još i danas, spašavao me je i spašava u svim životnim situacijama. U to ime......Srk vode. Vi ste stvarno čovjek Spartanac, jedva ste popili kavu, a voda stoji pred vama već pola sata, još će vam se u njoj izleći žabe. Hahaha! Ne uzmite mi ovu šalu za zlo!

Iako je bio rat, činilo se da je daleko, u Sjevernoj Africi i Rusiji, život je nastavio teći dalje. Nakon selidbe Esther me još nekoliko puta nazvala, trebala je nabaviti ogrjev za zimu, platiti neke pristojbe. Ja sam pod raznim izlikama odlazio k njoj, nabavljao joj živežne namirnice koje su polako počele nestajati. Odnos prema Židovima sve se više pogoršavao, u racijama su ih prikupljali i odvozili na nepoznata mjesta. Počele su se širiti glasine da ih odvode u logore gdje ih guše i spaljuju u plinskim pećima. Počeo sam sve više brinuti za Esther. Posjetio sam je nekoliko puta i pokušao pokrenuti razgovor o tom pitanju, no ona je odbijala svaku mogućnost da otputuje iz Zagreba, njen Aaron ju je ostavio ovdje i doći će po nju. Pa prošlo je već par godina od njegova odlaska, pokušao sam oslabiti taj njen razlog, no ona je nastavljala kako se još uvijek nije snašao i čim sve sredi doći će po nju ili joj poslati točan plan kako će ga naći u Palestini. No situacija je postajala sve teža, u proljeće četrdeset i druge već je mnogo Židova bilo uhapšeno.

Postojalo je nekoliko načina da se spasu, jedan je bio nabaviti putovnicu i otputovati u Italiju ili Švicarsku, ili u dio Hrvatske koju su talijanske čete držale pod okupacijom. Drugi je bio oženiti se ili udati za Hrvaticu ili Hrvata i tako postati hrvatski državljanin. Kad je s Prilaza odvedeno još nekoliko židovskih obitelji posjetio sam Esther i otvoreno joj predložio neka proglasi smrt svoga muža i nakon toga se sa mnom formalno vjenča. Isprva je odlučno odbijala svaku pomisao no pod težinom primjera koje sam joj iznosio pristala je da kod svojih znanaca izvidim mogućnost proglašenja njenog muža pokojnim. Uz malo mita i podmazivanja brzo sam dobio potvrdu o smrti, a onda se dao na drugi dio plana za njeno spašavanje. Da skratim i to, uz nešto novca moglo se u to ratno vrijeme u Zagrebu polučiti sve: spasiti osuđenika od smrtne kazne, vratiti kažnjenika iz logora, izaći iz zatvora, nabaviti devize, drago kamenje, papire za odlazak u Tursku ili Švicarsku, oprost od mobilizacije.... Novca smo imali, Esther je imala još dio svog nakita i dragog kamenja, devize, a i moj imetak je bio još znatan. Rat, zaštita od progona, razna mita odnijela su dio imetka, ostalo sam uglavnom prokockao i prokartao. Jest, dragi moj gospodine, to je bio moj veliki grijeh, ta strast za kockom. Uz strastvenu ljubav za Esther nikako se nisam mogao osloboditi kocke.

Ta pošast je dobila nov polet u ratnim godinama, ljudi nisu mislili na sutra već samo na danas. Život je bio nesiguran, mogao si nestati za tren, u toj igri odlučujući ulogu imala je sreća. Ako bi se neki moćnik zagledao u tvoju kuću, građevinsku parcelu, auto ili čak ženu, proglasio bi te neprijateljem države, komunistom, anglofilom ili čak homoseksualcem i prijavio te policiji. Uz sreću novac je bio drugi po redu važnosti, sve se njime rješavalo, kako ono Srbi kažu: Novac može gde burgija ne će ! Kako smo riješili naše vjenčanje tako smo rješavali i ostale teškoće koje su dolazile u gomilama. Ja sam imao neke poslove, radio sam za vojsku, obnova i održavanje vojarni i slično, utvrđivanje, dosta sam zarađivao, ali novac je počeo sve više gubiti na vrijednosti, razna potplaćivanja, izlasci s činovnicima i oficirima na ručkove, večere, banketi, terevenke odnosili su mnogo novca, ipak najveći dio moje zarade nestajao je na zaštiti Esther i kocki. Mito je pojelo i kocka odnijela dvije građevinske parcele na Ravnicama, voćnjak u Gornjem Vrapču, vinograd u Remetama. Onda je na red došla i kuća u Wickerhauserovoj, tu nedaleko, kad se spuštate niz Horvatovac prva lijevo, kuća je negdje na sredini ulice....i nju sam prokockao. Danas koristim šupu u vrtu, to mi je dobrostivo dopustio novi vlasnik. U njoj živim posljednjih deset godina otkako je umrla Esther. Prije toga Esther i ja smo živjeli u dvosobnom stanu s djevojačkom sobom na Prilazu, ja sam se više kretao u društvu dok je ona uglavnom bila kod kuće. Zadnja godina rata bila je najgora. Uz stalan strah da netko ne dođe po Esther, bez obzira na muža Hrvata i sva podmićivanja, uz bombardiranja, neizvjesnost, previranja u redovima vlasti, uz glasine da će NDH prijeći na stranu saveznika, pokušaj puča Lorković-Vokić sve više je trebalo brinuti o osnovnim životnim stvarima, o hrani, ogrjevu i lijekovima. Cvjetala je crna burza, sve je imalo astronomsku cijenu, na to je također odlazio veći dio našega imetka. Nekako smo preživjeli zadnje dane rata i bezvlađa, došli su osloboditelji. Esther i ja smo odahnuli, došla je sloboda, više joj nije prijatila opasnost. No s oslobođenjem kod nje se javilo novo očekivanje, da joj se javi muž.

Došli su partizani, komunisti na vlast, i počela su ispitivanja građana o njihovom ponašanju za vrijeme okupacije. Mene su zbog suradnje s okupatorom i domaćim izdajnicima osudili na tri godine logora s prinudnim radom, gubitak građevinske dozvole i novčanu kaznu. Na sreću stan na Prilazu bio ja na Estherino ime, a sve ostalo sam već bio prodao ili izgubio na kocki. Bilo je bar nekog zadovoljstva u tome da tim novim grabežljivcima, komunistima, nisam ništa ostavio. Sad su imali problema oni koji su to od mene na kocki dobili.

Esther je ostala trudna sa sinom Miroslavom, kad sam se vratio iz logora dijete me se plašilo, bio sam mu stran. Nikada nismo uspostavili pravi odnos otac-sin. Počeli smo živjeti kao i sav ostali građanski svijet koji nije bio vezan uz novi režim, teško, u poslijeratnoj oskudici. Snalazili smo se kako smo znali i mogli, ja sam radio kao običan zidar na gradnji dok je Esther podučavala klavir, odlično je svirala klavir, još ljepše pjevala. Onda je, negdje četrdeset i osme, naposljetku stigla vijest koju je Esther čekala deset godina, javio joj se muž. On je bio siguran da je Esther stradala u holokaustu, proglasio ju je mrtvom i ponovno se oženio. Tek su mu Židovi iz Zagreba koji su doselili u Izrael, komunisti su jedva dočekali da ode i onaj preživjeli njihov dio, da se ne bakću s njihovom imovinom na koju su sami bacili oko, čak što više, svi koji su otišli u novostvorenu državu Erec Jisrael morali su se pismeno odreći imovine u korist Jugoslavije, rekli da je Esther preživjela. On joj se javio pismom, objasnio svoju zabludu, ispričao se i rekao kako želi nastaviti život novom obitelji u novoj izraelskoj državi. Esther mu je odgovorila, zaželjela sreću i time je završio njihov odnos. Svak na svoju stranu. Nije bilo nikakve dramatike, oboje su mirno prihvatili stvarnost, ljubazno su se javili jedno drugom, zahvalili Jahvi što ih je sačuvao od ratnih strahota i poželili jedno drugome miran i sretan budući život. Više nikad se nisu javili jedno drugome. Bar koliko ja znam.

Miroslav Međimorec