U autobusu (5)

Turisti su se okupili oko vodiča koji je počeo objašnjavati povijest tog središnjeg gradskog groblja, jedne od točaka na turističkom itinereru Zagreba:

-Ovo je središnje gradsko groblje. Brdo na kojem se smjestilo naziva se Mirogoj. Zanimljiv je nastanak ovoga groblja, Gradsko poglavarstvo otkupilo je 1873. posjed Ljudevita Gaja, hrvatskog umjetnika, skladatelja prve hrvatske opere „Ljubav i zloba", s namjerom da od desetak gradskih stvori središnje groblje. Molim vas slijedite me! Ovamo, molim! , zamolio je članove turističke skupine i krenuo kroz glavni ulaz nasuprot kojeg se nalazi kapela Krista kralja. Jedan od znatiželjnijih turista, kakvih ima u svim skupinama i koji se uvijek javljaju, upitao je vodiča:

-Kad je pokopan prvi pokojnik?

- 1876., tri godine nakon kupnje i početka gradnje.

-Znatiželjnik je bio uporan: Zna li se njegovo ime?, pitanje je popratilo smijuljenje okupljenih koji su ga shvatili kao namjernu duhovitost. U svakoj skupini turista bar je jedan takav samoljubivi šaljivđija, humorist amater. U ovom slučaju bio je to ljepuškasti Talijan, odjeven u uočljivu modnu sportsku odjeću, opuštenog ponašanja, s plastičnom bocom izvorske vode u ruci.

- Friedrich Miroslav Singer, Austrijanac, doselio je u Zagreb iz Beča, bio je učitelj mačevanja, podučavao je i tjelovježbu.

-Neka vrsta današnjih učitelja plesa, breakdancea, bodybuildinga... Talijan je pokušao dodati i svoje razumijevanje tom prošlostoljetnom umijeću. Brinuo je o fitnessu?....Zagrepčana ili Zagrepčanki?, opet je nasmijao nekoliko turista. Očito ga je veselilo biti zapažen.

-Moguće je iscrpljivao i izgladnjivao ljude kao što i danas čine slični učitelji. Za dobre novce, dodao je podeblji Amerikanac, odmah ga se moglo prepoznati po khaki hlačama i bejzbol kapici na kojoj je zlatovezom bio iscrtan neki brod i nekoliko slova te brojeva, očito je bio umirovljeni marinac ili pripadnik US Navy. Ne daju ljudima slušati svoje tijelo...Pravilo prvo: Ako si gladan, jedi ! Ja im nisam nasjeo...tim šarlatanima, prevarantima. Opsjedaju nas sa svih strana, s televizijskih i inih reklama, telefonom, plaćenim oglasima....

-Niste u pravu, mazno mu se suprotstavila elegantna mršavica, gospođa, gospođica, sa sigurnošću se nije mogao odrediti njen status. Ruke su joj otkrivale stariju dob, dok su lice, vrat i ramena pokazivali začuđujuću mladolikost kože i nedostatak bora. Po naglasku njenog engleskog, zapravo američkog, moglo se zaključiti da je Teksašanka, ili stanovnica neke od južnih država SAD-a, koja se cijeloga života trudila slušati slične učitelje zdravoga života i ostati mlada. Uz pomoć svih vrsta fitness i sportskih trenera bilo je vidljivo kako koristi i kirurše zahvate koji su je poljepšavali i činili mlađom. Stalno se valja brinuti o zdravlju i opirati proždrljivoj zvijeri u sebi. Tu su od velike pomoći joga, ples, gurui i učitelji, znalci tijela i duha, pa zdrava hrana.... Nekoliko sličnih gospođa/gospođica, poklonica vječne mladosti, što je postalo svjetskim trendom i in u bogatim dijelovima Amerike i Europe, klimanjem glave dalo joj je za pravo.

-Ne brinite vi za ono što jedem, nakon vojničke klope sve mi je dobro...Kad već govorimo o hrani ovo što jedemo u Hrvatskoj je prvoklasno....

Nije bilo vremena za daljnju elaboraciju kvalitete hrvatske kuhinje, valjalo je slijediti vodiča koji je požurio naprijed.

-Ovo je kapela Krista kralja, građena zajedno s ovim nizom arkada... Graditelj Herman Bollé započeo je 1879. gradnju veličanstvenih arkada koje su dovršene 1917. , ali ne i portal i kapela. Arkade su izgrađene vrlo kvalitetno što je potvrđeno 1880. kada je Zagreb pogodio snažan potres koji je teško oštetio 1700 kuća. Premda je središte potresa bilo u neposrednoj blizini arkade nisu pretrpjele niti najmanje oštećenje.

-Kapela je katolička ili pravoslavna?, čuo se upit iz skupine koju su činili ruski turisti, vidjelo se to po odjeći koja ih je razlikovala od ostalih, bila je skupa, ali ne baš previše moderna i trendy.

-Katolička...

-To je onda samo katoličko groblje?, bio je uporan isti glas.

-Ne. Ubrzo nakon otvorenja Mirogoj je dobio Statut skupnog groblja u kojem se označuje kao opće skupno groblje za pripadnike svih vjeroispovijesti.Ujedno se ističe da se svakoj od vjeroispovijesti dodjeljuje poseban prostor primjeren broju njezinih sljedbenika.

-Znači tu su pokopani i pravoslavni, Rus je bio uporan.

-I pravoslavni, svi kršćani, protestanti, pripadnici židovske vjeroispovjesti, pobunila se vodičeva Savjest koju je vodič inače znao dobro nadzirati. Na istup ju je potaknulo neznanje, čak ignorancija stranaca. Na vodičevu sreću nitko je nije čuo, ali se ipak požurio odgovoriti Rusu:

-Sve vjerosipovijesti, bez razlike...

- Poznavajući vašu prošlost i nedavnu povijest ne mogu vjerovati kako na groblju nije bilo netrpeljivosti i segregacije, javio se uglađenim oksfordskim engleskim visoki crvenokosi Britanac uz kojeg je stajala jednako tako crvenokosa i šarmantnim pjegicama po licu obdarena družica. Zar su se kod vas stvarno pokojnici, bez obzira na rasu, vjeru i nacionalnost, pokapali na istome mjestu?, zajedljivo je nastavio crvenokosi s Oksforda. Ne postoje odvojena groblja?

-U statutu je posebno naglašeno da sljedbenici svih vjeroispovijesti imaju glede groblja jednaka prava i dužnosti.

-Znači jedno groblje za sve, nikakvih predrasuda prema drugim i drukčijima?, u raspravu se uključio i jedan mladi Nijemac u ljetnoj majici i jeans hlaćama, sa sunčanim naočalama na očima i slamnatim šeširom. U ruci je držao turistički bedeker na čijim koricama se kočio natpis Balkan.

-Postojala je podjela prema vjeroispovijesti: odjel A bio je određen za sljedbenike katoličke vjeroispovijesti, odjel B za pravoslavne, odjel C za protestante, dok su se u odjelu D pokapali sljedbenici židovske vjeroispovijesti....

-Hoćemo li vidjeti i židovski dio groblja?, čuo se glas iz skupine državljana Izraela, moglo ih se prepoznati po obrednim kapicama na muškim glavama. Je li sačuvano?

-Svakako, nadgrobni spomenici čine ga ljepšim dijelom zagrebačkog groblja.... Neizostavni su dio našeg programa....

- Zar taj dio nije stradao u Holokaustu? pitao je isti glas. Nije bio srušen?

- Ne, nije. Svakoj od spomenutih i zakonom priznatih vjeroispovijesti Statutom je bilo zajamčeno neograničeno vršenje vjerskih obreda kod pogreba mrtvaca na groblju. Taj statut i taj civilizacijski odnos prema mrtvima zadržale su sve vlasti, svi režimi....bez iznimke....

Vodičeva savjest, sad već potpuno probuđena, počela je opet negodovati:

-Ne laži, reci istinu! Smogni hrabrosti i glasno progovori, kaži tim ljudima iz svijeta o velikoj, ogromnoj civilizacijskoj sramoti što ju je počinio jedan režim, komunistički. Preorali su grobove poginulih neprijateljskih vojnika, Nijemaca, Talijana, ali i domaćih Hrvata, domobrana, ustaša. Nestao je svaki njihov trag. Tek su se poneki dovoljno hrabri pojedinci usuđivali staviti cvijeće ili svijeće na taj preorani dio. Hajde, budi hrabar poput njih... Zapravo,trebaš biti manje hrabar, oni su se izlagali opasnosti ako ih uhvate i strogo su kažnjavani dok se ti danas, u slobodi i demokraciji, ne usuđuješ govoriti istinu... Nitko osim komunista nije dirao groblje.... Kukavico, zašto šutiš? Zašto uopće razgovaram s tobom ....moralnom kukavicom...
Kako bi ušutkao Savjest vodič je pobrzao ispred skupine, morao je završiti rečenicu, turisti su ga gledali s očekivanjem, morao je završiti misao.... Svi režimi do danas.... Svi.

-Lažljivac, moralna ništica, nije se dala Savjest.

-Ali za vrijeme Holokausta u Zagrebu su srušili sinagogu....i u drugim mjestima vaše zemlje.

-Istina, to je učinio kolaboracijski ustaški režim, ali mrtve ni on nije dirao....Molim, krenimo niz južni dio arkada. Proći ćemo kroz stalnu izložbu umjetnina kulturno-povijesnog i umjetničkog značenja. Sve generacije hrvatskih kipara od Ivana Rendića do Ivana Meštrovića, Murtića i Lozice prisutne su ovdje.

-Monsieur Ivan Mestrovicz, slavni skulptor s početka stoljeća koji je prijateljevao s Rodinom, javio se po svemu dobro obaviješten Francuz s beretkom i suncobranom koji ga je štitio od snažnog podnevnog sunca. Imao je veliki uspjeh na Pariškom Salonu...

-To je taj. Sada ćemo proći kraj posljednjih počivališta niza hrvatskih značajeva. Tu su pokopani posmrtni ostatci dr. Ljudevita Gaja, Stanka Vraza, Vatroslava Lisinskog, dr. Dimitrija Demetra, Ivana i Antuna Mažuranića, Antuna Mihanovića, oca hrvatske himne.... Lijepe naše.

- Da li je ovo grob Petra Preradovića? Lepa skulptura? Tko je vajar?, prekinuo ga je bas jednog ovišeg, crnokosog i crnoputog brkajlije za kojeg se po naglasku moglo reći da dolazi iz područja južno od Beograda.

- To je njegov grob. Spomenik je isklesao kipar Ivan Rendić. Zagreb je 14. srpnja 1879. doživio posebnu manifestaciju, sprovod velikana hrvatske kulture Petra Preradovića. Sve su trgovine i uredi toga dana bili zatvoreni, svečana povorka je s vojskom i glazbom krenula prema posljednjem počivalištu....

-Takva manifestacija za jednog Srbina?, sumnjičav je bio Šumadinac, Valjevac ili Užičanin.

-Tom manifestacijom iskazano je divljenje tom hrvatskom Srbinu, velikom hrvatskom rodoljubu, pjesniku, generalu....

-Prisustvo tolike mase ljudi na tom sprovodu iskazalo je rodoljubno, ali i protugermansko raspoloženje, požurila se progovoriti Savjest, ali kako je bila nijema glas joj nije dopro do turističkog auditorija, ponajmanje do brke Šumadinca.

-..... Preradović je bio protiv germanizacije Hrvatske....kratko je završio vodič.

-Kakav bi to bio Srbin da nije bio protiv Germana, nacista... Znači, on je vodio Hrvate protiv Nemaca?

- Ne doslovno, pa bio je austrijski carski general, već u prenesenom značenju...poetskim jezikom.

-Preneseno, ne preneseno, isto mu dođe. Bio je protiv Nemaca i točka dok su Hrvati još bili njihovi konjušari....

-Lupi ga po njušci, lupi ga, trzala se Savjest, i da je imala tijelo i snagu bila bi odalamila tog drskog brkajliju susjeda.

-Smiri se, ne pravi probleme, znaš kako sam teško došao do ovoga mjesta, teška su vremena, trebam prehraniti ona dva moja fakina i ženu. Lako je tebi, ti se baviš plemenitim idejama: moralom, poštenjem, idealima, rodoljubljem, a ja moram misliti na struju, plin, komunalije, otplatu kredita, prehraniti dva gladna ptića.... Smogao je tek toliko kuraže da glasno doda kako su u arkadama pokopani svi hrvatski uglednici, političari, vojnici, zanstvenici, umjetnici, gospodarstvenici...

-Evo upravo smo pred grobom našeg političkog velikana Stjepana Radića...I kod njegovog pogreba bilo je vidljivo rodoljubno raspoloženje naroda.

-Je li to bre onaj što ga ukoka onaj naš ludonja Puniša Račić u beogradskoj Skupštini?, javio se opet bas onog rmpalije iz Srbije. Lepo ih je naredao iz revolvera, pet, šest komata odjednom, obavio posao i išetao iz dvorane.

-Sad se Savjest razbjesnila: Reci mu da je Račić bio tek pijun u ruci kralja Aleksandra i beogradske čaršije, da je to umorstvo silno radikaliziralo hrvatski narod i neke njegove pojedince otjeralo u emigraciju i krajnji nacionalizam, u ustaštvo. Reci mu! Bojiš se izgovoriti riječ ustaša, bojiš se slova U? Bojiš se, bojiš, da te ne bi čuli oni koji su ga zabranili. Slovo U je bilo proskribirano, sjećaš se Yniverzijade. Hajde, hajde, odvaži se, reci ustaša, u-sta-ša, u- sta-ša... Vodič je s krajnjim naporom otjerao Savjest u najdalji kut duše i potvrdio... Da, to je grob žrtve političkog atentata, Stjepana Radića, predsjednika HSS-a, Hrvatske seljačke stranke...

-Lepo mesto i lep grob, nema šta. Vi Hrvati znate brinuti o mrtvima.

Savjest se opet oslobodila iz ćelije u koju ju je ugurao i stala vikati iz sveg glasa:

-Znamo brinuti o svojim mrtvima!? Znamo brinuti!? Ovaj se ruga i tebi i svim nama. Pa mi se nismo dovoljno pobrinuli ni o mrtvima iz ovoga zadnjeg rata, a da ne govorim o drugome... Koliko je grobova u Sloveniji, koliko u Hrvatskoj, BiH, da ne govorim o svim mrtvima koji su nestali u drugim dijelovima bivše Juge.....Što mi činimo kao država, kao narod? Ništa. Malo. Nešto tek čine pojedinci, nešto više Katolička crkva, a on se nama ruga da znamo brinuti o mrtvima. Upitaj ga tko ih poslao na drugi svijet, tko? Pošalji ga u....

- Smiri se, budi razumna i kulturna, nismo više zavađeni niti u ratu. I nismo mi Hrvati svađalice, znamo oprostiti.... Pa susjedi smo...

-Ali ne smijemo zaboraviti, nikada....

-Vodič se u zadnji trenutak sabrao kako ne bi glasno započeo svađu sa svojom Savješću, bila bi to lijepa predstava za strance, vodič koji glasno razgovara sam sa sobom. Ljubazno se nasmiješio Teksašanki i pozvao skupinu da ga slijedi: Molim. Izvolite! Ovamo! Ovim puteljkom!
Ipak je prekorio Savjest: Zaboravit ću tvoju ljutnju i prečuti primjedbu susjeda. Sa susjedima susjedski. Postoji vrijeme ratovanja, a postoji i vrijeme mirovanja, suradnje, razumijevanja...

Savjest je uvrijeđeno šutjela, nije se slagala. Vodič se opet obratio svojem turističkom stadu. -Molim, izvolite, razgledajte židovski dio groblja, skrećem pažnju na vrijednost skulptura...Onda ćemo proći pravoslavni dio, protestantski...

-A gdje je grob neznanog junaka ili bar palih u svim ratovima što su ih Hrvati vodili?, pristojno se javio omanji Japanac s nekoliko kamera i fotaparata oko vrata i u ruci. Pročitao sam da ste vodili puno ratova, jednom ste i nama bili saveznik....

Vodič se zapanjio Japančevom intuicijom ili sposobnošću da mu čita misli, nije moguće da je čuo što mu govori Savjest!?

-Nešto što imaju svi narodi svijeta. Mi Japanci imamo Jasukunin hram....Na spomen tog imena žustro ga je prekinula njegova još manja družbenica bujicom nerazumljivih japanskih riječi. Iz energije koju je isijavala moglo se razumjeti da se zbog nečega ljuti. Većini turista bio je nejasan razlog te male bračne razmirice, nisu znali koje je značenje tog hrama pa su ponovno okrenuli glave prema vodiču iščekujući njegov odgovor na pitanje o grobu Neznanog junaka.

-Reci mu da na Udbini, na krvavom Krbavskom polju Katolička crkva i narod grade spomen zdanje i pripremaju mjesto za smiraj svih posmrtnih ostataka svih poginulih Hrvata, u svim ratovima, ikad.....

- Iznerviran sugestijom svoje Savjesti počeo je zamuckivati: Mi se još nismo odlučili za projekt, to jest planiramo projekt koji će uveličati sve poginule, priprema se... Onda se dosjetio: Zapravo imamo Zid boli, Spomenik žrtvama revolucije, cijeli dio groblja, jednu dolinu, nad kojom se uzdiže visoki metalni križ, u kojoj su pokopani poginuli hrvatski branitelji iz Domovinskog rata, tamo je pokopan i ratni ministar obrane....pa grob prvoga predsjednika...

-Znači imate nekoliko spomenika poginulima, znanima i neznanima?, smireno se dalje zanimao mladi Nijemac. Vrlo neobično.

-Kaži mu da ih ima točno onoliko koliko ima i nas podijeljenih Hrvata. Kako bi mogao postojati jedan spomenik svima poginulima kad su neki Hrvati protiv miješanja kostiju, neki za pravednu osvetu, neki pak za opravdane zločine i bez presude kažnjene navodne zločince.....Kaži mu da ni deseci godina nisu dovoljni da se pronađu, iskopaju i dostojno pokopaju posljednji ostatci stotina tisuća poginulih Hrvata i hrvatskih državljana.... Kaži mu....od bijesa se Savjest zagrcnula i zašutjela.

Vodič je stao pred jednostavnim grobom od crnog mramora na kojem je bila tek poneka izgorjela svijeća:

- Ovo je grob ponajvećeg hrvatskog književnika Miroslava Krleže, ali većinu turista, već umornih od šetnje grobljem, privukla je nedaleka velika kosa ploha monumentalnog groba.

-Čiji je ono grob?, upitao je Amerikanac, pokazujući na mnogobrojne svijeće i cvijeće što su ga ukrašavale. Nije sačekao odgovor već ga je krenuo razgledati. Ni većinu više nije zanimao slavni hrvatski književnik, niti išta hrvatskoga što je isijavalo iz pokopane prošlosti, već su nošeni znatiželjom krenuli za bivšim marincem.

-Vrlo lijep, upečatljiv spomenik. Sigurno pripada nekom bogatom Hrvatu?, nastavio je Jenki.

-To je grob prvoga hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana.

Nastao je tajac, turisti su se okupili na dnu predsjednikova groba. Prvi je progovorio Britanac, zajedljivo: Predsjednik čiji pogreb su bojkotirali svi svjetski državnici.

-On je protjerao Srbe iz Hrvatske?, priključio mu se Šumadinac. Uz pomoć svojih zločinačkih generala, u Bljesku i Oluji...

-Odgovori mu, odgovori! Tko je bio napadač, a tko se branio, tko ih je zvao da odu, a tko da ostanu... Savjest nije mogla više šutjeti.

-Protivnik Europske unije?, nadovezao se Nijemac.

-Antieuropejac, ksenofob, nije zaostajao ni Francuz.

-To je naš prvi demokratski izabrani predsjednik, naš George Washington.....vodič je pokušao braniti predsjednika.

-Čovjek kojega bi Haaški sud da je živ optužio za ratni zločin, bio je uporan oksfordski đak.

-Sljedbenik ustaša, fašista i nacionalista, trudio se i Nijemac što bolje ocrniti pokojnika.

-I taj se našao govoriti o nacizmu!? Brani se, ne daj se! Napadni ih istinom!, podstrekivala ga je Savjest.

-Bio je protiv ustaša, antifašist, borac protiv nacizma, sve slabije je pokojnog predsjednika branio vodič.

-Usprotivio se Europi, ona ga nije htjela, sada ispaštate njegove povijesne zablude, njegova bespuća, zaključio je Britanac. Amerikanac je šutio, obišao je grob, očito mu se svidio. Ostali su škljocali aparatima, nezainteresirano gledali ili ih grob i groblje naprosto više nisu zanimali.
Vodič je zanijemio, sve što još može reći ovi ionako ne će razumjeti ni prihvatiti....

-Završili smo s obilaskom groblja. Prema programu sada slijedi ručak na terasi Okrugljaka, jednog od naboljih restorana u gradu. Krenimo prema izlazu. Polazak je za pet minuta.

Turisti su živnuli i počeli brzati prema autobusu, iz skupine su se mogle čuti pohvale odličnoj kuhinji i pićima, posebice hrvatskim vinima.

-Poludjet ću, poludjeti, vrisnula je Savjest. Briga njih za nas i našu povijest, identitet i posebnost. Zaboravili su sve čim si spomenuo ručak. I am hungry!? O, lovely!? Mervelieuse!? Harašo!? Ausgezeichnet!?Kakvo prenemaganje!? Koliko predrasuda, neznanja i zloće , koliko nebrige za zemlju koja ih tako gostoljubivo prima. Povedi ih iza groba i pokaži im geslo koje krasi vječno počivalište toga čovjeka: Sv za Hrvatsku, Hrvatsku nizašto. Pod tim geslom je živio, za to geslo je umro....Za geslo koje svi trebamo slijediti....Ti prvi! Srami se! Kako to braniš pokojnika i Hrvatsku?
Malo je zastao, okrenuo se od turističke skupine, hinio je da maramicom briše nos:

-Rado ću ih povesti i pokazati im geslo, ali kako ću ga prevesti, kako ću im prevesti, ne riječi, već duh tog gesla, dubinu koju dotiče i širinu značenja koje ima za sve nas. Morao bih im staviti dušu na dlan i pokazati je, ali tada bih pokazao i tebe, i otkrio svoju slabost, svoj kukavičluk, svoj strah, svoj sram...Ne traži to od mene, molim te, zbog ona dva dječaka i žene s kojom sam ih začeo. Daj mi da taj svijet u malom odvedem na ručak, možda od njih dobijem i napojnicu...Site i opijene vratim u hotel.... Onda ću otići do prve krčme i napiti se. Dopusti mi bar to da se pošteno napijem.....

Za pet minuta turistički autobus otvorenih stranica ispunjen turistima počeo se spuštati prema Zvijezdi, skrenuo je prema Sljemenu i uputio se prema restoranu Okrugljak, poznatom po odličnoj domaćoj hrvatskoj kuhinji. Očito je o njenoj kvaliteti postojao konsensus.

Miroslav Međimorec