Čaruga
Ponovno se javljam potaknut komentarima na moju kratku vijest o prešućivanju dva velikana hrvatske književnosti, Slobodana Novaka i Ivana Kušana. Vidim da i kod dobronamjernih ljudi postoji neznanje o hrvatskoj kulturi ili pak predrasuda da je jedino politika ta koja će nas izvući iz duboke moralne i duhovne krize. Zašto već samo spominjanje Čaruge, izmišljenog, književnog lika u Kušanovoj komediji neke ljude odmah asocira na Jovu Stanisavljevića Čarugu i njegove zločine, a njegov mit kao poticaj četništvu u Slavoniji kad pisac ne oživljava takvog stvarnog Čarugu, on se podsmjehuje tom razbojniku i njegovom primjeru te mentalitetu i kulturi koji oko njega stvara junački mit. Kako se već desecima godina urušava hrvatsko obrazovanje, tiskani mediji smanjuje prostor kulturnih rubrika i postoji ozbiljan nedostatak zanimanja, pa i neznanje, javnosti za kulturu, književnost, kazalište, pokušat ću dodati još nekoliko činjenica o Kušanovom „Čarugi" kako bih usmjerio pažnju na umjetničku razinu tog književnog djela.
Znalci Kušanova duha i književnog stila u toj komediji prepoznaju bogat jezik, zajedljiv i satiričan ton, poigravanje legendom o slavonskom razbojniku, svojevrsnom slavonskom Robin Hoodu, navodnom boljševiku, seoskom džilkošu i drzniku koji je drugovao sa žandarima i nakon Prvog svjetskoga rata pljačkao i ubijao veleposjednike i krupne poslijeratne poduzetnike, kapitaliste, onodobne tajkune. Kušan Čarugu pretvara u slabovidnog, nespretnog balkanskog hvalisavca, čiji su uzor Al Capone i organizirani zločin čikaškog tipa, balkanskog razbojnika koji stremi modernom zločinu, on se podruguje takvom tipu pljačkaša i mentalitetu, kulturi, moralu koji iz negativca stvara pozitivnog narodskog idola. Kušan komediju zapliće oko obitelji veleposjednika Jurja Ardonjaka koji se okoristio poslijeratnim kaotičnim političkim stanjem i vezama sa srpskim političarima i vlašću da bi prigrabio još zemlje i šuma dok njegova pokondirena žena Ankica, odgojena u građanskom Osijeku, u provincijskoj zabiti nalazi utjehu u ljubavniku Možboltu i snuje kako se riješiti muža izjelice i ispičuture. Tu je i Ardonjakov tajnik Frankić zaljubljen u kućnu pomoćnicu Tonku, Možboltovu sestru, na nju je oko bacio i mladi žandar Adam Žažić. Ankica daje novac seljaku Zeljiću, njemu je Ardonjak oteo zemlju, kako bi Čarugu unajmio za ubojicu njenoga muža. Nasuprot legendi o junaku i lukavom razbojniku Kušan se podruguje nespretnom i samouvjerenom Čarugi koji iz niza pokušaja ne uspijeva obaviti naručeni posao i naposljetku sama Ankica mora ubiti muža.
Tu su naravno i potkupljivi žandari, sami dijelovi zločinačke organizacije i korumpirane vlasti. U farsičnom sudskom procesu sud sve sučesnike ubojstva, uključujući i počiniteljicu, blago kažnjava ili oslobođa, a glavnim krivcem proglašava nevina seljaka Zeljića i osuđuje ga na smrt vješanjem. Kušan se humorom izruguje općim mjestima o nemoralu, organiziranom kriminalu, zločinu, primitivnom mentalitetu, nagonima, pohlepi, požudi, preljubu, vlasti, legendama koje vrijeme mijenja i dodaje im nova, suprotna značenja. Kao sjajan književnik služi se prenesenim značenjima, elipsom, ironijom i neke nam pojave otkriva na naizravan, ali zato istinitiji i umjetnički snažniji način no što nam to može pokazati zbilja. Rajko Grlić je u svom filmu Čarugu tumačio kao boljševika koji je to postao u ruskom zarobljeništvu i sva njegova razbojstva kao revolucionarne akcije. Zbog te nametnute ideje film je postao jednoznačan i izgubio je onu humornost što je ima Kušanov književni predložak. Kušanov Čaruga je živa komedija o našim karakterima, odnosima, strastima, pohlepi, zločinu, vlasti, kriminalu, korupciji, pojavama koje krizne društvene okolnosti uvijek iznova izbacuju na površinu. Zar takva komedija ne korespondira sa sadašnjim vremenom? I nije li Čaruga paradigma onog našeg soja ljudi koji je „jamio" i koji je za svoju egoističnu korist spreman sve učiniti?
Ovom malom pojašnjenju dodajem i novo poniženje hrvatske kulture zbog žalosne proslavu 110. godišnjice osnutka „Društva hrvatskih književnika", DHK, održane 22. travnja u Maloj dvorani Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskoga. Nazivam je žalosnom zbog nemara političke i ine javnosti za događaj koji bi za hrvatsko društvo i kulturu trebao imati ogromno značenje, o tome ne bih trebao opširnije obrazlagati. Svečanosti je prisustvovalo tek stotinjak članova DHK i gostiju, bez ministra kulture, drugih visokih političkih dužnosnika, ali i akademika, „Matičara", hrvatskih intelektualaca, političara. Nakon govora predsjednika DHK gospodina Borbena Vladovića i nekoliko pozdravnih govora gostiju svečanost je uveličala monodrama Miroslava Krleže „Na rubu pameti" u sjajnoj izvedbi Dragana Despota. Glavni junak Krležina romana stradava kad odlučuje progovoriti istinu, završava u zatvoru, jer je ne želi ublažiti i kad je se ne odriče društvo ga potpuno uništava. Možda bi danas mnogi hrvatski pisci morali na uvjerljiv umjetnički način otkrivati istinu o svom vremenu, svom društvu, sebi, tada bi ih hrvatsko društvo više cijenilo. U protivnom će se prema njima i dalje odnositi kao prema stodesetoj godišnjici osnutka „Društva hrvatskih književnika", kao prema Slobodanu Novaku i Ivanu Kušanu.
Miroslav Međimorec