Promocija „Sabranih djela" Slobodana Novaka u „Matici Hrvatskoj" i premijera „Čaruge" Ivana Kušana u HNK
Pod lavinom podataka i događaja, koje svakodnevno proizvodi politika, ostale su pokopane vijesti o stvaralaštvu dva hrvatska velikana duha i pisane riječi, klasika hrvatske književnosti, akademika Slobodana Novaka i Ivana Kušana. Novaku je ovih dana u „Matici Hrvatskoj" promoviran prvi dio „Sabranih djela", dok je Kušanu u HNK izvedena njegova danas najprovokantnija komedija „Čaruga".
Oba događaja, u usporedbi s prolaznim književnim uradcima i kojekavim političkim pamfletima i promocijama neistina i konstrukcija, kojima prisustvuju najviši politički i ini uglednici, dobila su u hrvatskoj javnosti slab ili nikakav odjek. Ništa nije vrjednije i važnije od promocije i poznavanja djela dva velikana hrvatske književnosti, čija je književna vrijednost neosporna, i razlog za zanemarivanje leži u njihovoj opredijeljenosti za hrvatski jezik i kulturu, u umjetničkoj i građanskoj hrabrosti, ali ponajviše u njihovoj nedvosmislenoj podršci projektu slobodne i neovisne hrvatske države. Oba velika pisca hrvatski su domoljubi i rodoljubi koji su to mnogo puta jasno izrekli na dojmljiv umjetnički način, izravno i u svojim književnim djelima.
Teško se danas netko može nazvati obrazovanim, a ponajmanje hrvatskim intelektualcem, koji nije odrastao i na kojega nisu duhovno utjecali Novakov „Izgubljeni zavičaj", „Izvanbrodski dnevnik", „Mirisi, zlato i tamjan", sve do „Protimbi" i „Digresija" kao što su za svakog mislećeg i književnosti okrenutog Hrvata nezaobilazni Kušanov kratki roman „Toranj", kazališni komadi „Svrha od slobode", „Čaruga", njegove novele i prijevodi Dostojevskoga. Obojica književnih bardova majstori su hrvatskoga jezika i čarobnjaci eliptičnog načina izražavanja kojim su čitateljima uspjevali otkriti zbilju i kritiku socijalizma i u vrijeme strogog nadzora ideoloških, partijskih cenzora.
Novakova „Sabrana djela" kriju i neke još neobjavljene rukopise koji će potvrditi raznolikost i nove dimenzije njegova književnog opusa dok premijera Kušanova „Čaruge" potvrđuje suvremenost i životnost te komedije o kriminalu i organiziranom zločinu, korupciji i nemoralu. Poneka zamjerka predstavi, pojedinim glumačkim kreacijama, ritmu ili prostoru ne umanjuje vrijednost tog domaćeg kazališnog djela koje, za razliku od sijaset stranih kazališnih komada na hrvatskim pozornicama, sjajno ocrtava naš mentalitet i otkriva bogate ljudske osobnosti stavljene pred izazov kapitala. Kušan se pri tom služi sočnim jezikom u kojem se zrcali njegov humorni i zajedljiv duh.
Ta dva hrvatska „značajeva" (u smislu kako taj pojam upotrebljavaju Đalski i Matoš) tako rijetka u Hrvata, dvije neslomljive osobnosti, nisu se dali zavesti sirenskim zovom politike koja je navela neke hrvatske umjetnike i intelektualce da se prilagode novom vremenu. Novak i Kušan nisu prihvatili da sudjeluju u stvaranju neistina i krivotvorina već i dalje na svoj umjetnički način govore istinu o našem vremenu.
Miroslav Međimorec